| UMRO JE KRSCANSKI MUCENIK - MIHAIL NIKOLAIEVIC MIHAJLOV |
|
|
|
| Autor: uznik | ||||||
| Srijeda, 10 Oľujak 2010 | ||||||
|
Mirko VIDOVIC Akademik UMRO JE KRSCANSKI MUCENIK - MIHAIL NIKOLAIEVIC MIHAJLOV O prijatelju, suradniku, supatniku na robiji i drugu iz politicke emigracije Mihajlu Mihajlovu mogao bih, uzimajuci u obzir samo faktografiju, napisati cijelu jednu knjigu. Rodjen je 1934. u Banatu, Pancevu, gdje su mu se sklonili od kaosa Ruske revolucije njegovi roditelji Rusi potomci dviju znamenitih obitelji: admirala Danilova iz Rusko-Japasnkog rata te po ocu dalji rod skladatelja Cajkovskog. Otac njegov, Nikolai izisao je iz Drugog svjetskog rata kao partizanski pukovnik, a buduci da je bio inzenjer, najdilje je radio u Sarajevu, pak mu je u vrlo slozenom narjecju ipak Bosna najprimjetljivija. Bio je ponosan na svoj zivot u Seheru. Znao bi reci da mu je Sarajevo najvise odgovaralo po mentalitetu jer je bilo nepatvoren sklad europske i bliskoistocne kulture, srodne ruskoj euro-azijskoj kulturi. Upravo u tom euroazijskom svojstvu 'russkogo celovieka' treba traziti fenomenalnu lucidnost, snagu i upornost Mise Mihajlova, zagrebackog studenta, namjestenog po zavrsetku studija na Katedri za ruski jezik Filozofskog fakulteta u Zadru. Bio je fasciniran Mediteranom kao i skoro svi ruski intelektualci velike generacije od Bielinskog do Maksima Gorkog. Mihajlovu pojavu u Hrvatskoj takodjer treba usporediti s neizbrisivim tragovima koje je, dvadesetih godina proslog stoljeca ostavio u zagrebackoj sredini Dimitrij Merezkovskij, istinski euroazijski saman i autor monografija o znamenitim ljudima Europe: Aleksandra Velikog, Napoleona, Leonarda da Vinci itd. Mentalitet Rusa, naime, bio bi klasicna megalomanija da on nije nastao na dvokontinentskim prostorima najvece drzave na svijetu, u kojoj je u skladu s velicinom prostora sve imalo tndenciju maksimalizma, poput najveceg topa 'car kolokol' postavljenog u Moskvi. Mihajlov je, poput Merejkovskog bio istinski i snazno religiozan. Njegovo 'ludilo u Kristu' shvatljovo je njegovom neogranicenom privrzenoscu F.M. Dostojevskom, jos jednom tipicno ruskom kristo-samanstvu. U duhu te samanske zagonetke napisao je i knjizicu 'Nenaucnye mysl'i', u kojima sve vrvi od anegdota, shvatljivih ukoliko stalno imamo na umu onaj stih iz Heziodove 'Theogonije' koja i inace dominira kao neuhvatljivi ali sveprisutni duh ruskog pravoslavlja: "I toi men protista Haos genet, autar epeita Gai eyrysternos panton edos..." (Prije svega postojao je Kaos, a zatim Zemlja sirokih vidika...) Zanimljivo je da je ta Heziodova tvrdnja bila temeljnom tvrdnjom i u laickoj znanosti na Zapadu, tocnije 'Kant-Laplace'-ove 'Teorije o nastanku svijeta. Pojam 'Kaosa' ateisti su poistovijetili s 'nistavilom', a ostali su ga shvatili kao 'nered u praznini'. Ispast ce ironicno ako tu citiramo onu latinsku 'Ex nihilo - nihil', a sto se tice 'kaosa u praznini'. Tu se i danas vrte sve brojnije teorije o 'sadrzaju praznine' od kojih je postavka postojanja protomaterije zamijenila Heziodov 'Haos' i omogucila suvremenim teoreticarima jedine ozbiljne pretpostavke koje se sad nalaze u pocetnoj fazi ekserimentiranja. Mihajlo Mihajlov se je pojavio 1963. na Zadarskom Filozofskom fakultetu kao predavac ruske knjizevnosti. Niska rasta, ovelika nosa i nekako 'hiperaktivan', po ponasanju i nazorima bio je blizi starijim studentima nego li disparatnom nastavnickom savjetu. Nasao se je napokon u uzem krugu intelektualaca koji su branili zdrav razum i primjeniom zdrava razuma bili sve dalje od sluzbene marksisticke ideologije, koja je u vidu 'marksisticke sociologije' bila - obavezan predmet baz obzira sta tko studirao. Samanski shvacena Jozina 'dijaljektika'... Nasem krugu pripadala je i Dr Marija Brida, ucenica Vuka-Pavla Pavlovica, hrvatskog filozofa koji je odbio Titovu ponudu da u Zagrebu predaje marksizam, i otvoreno mu rekao da marksizam nije znanost nego li ideologija i da se on ne bavi pogadjanjem nego li sve prosudjuje po nacelima logike. Tito ga je zatim protjerao u Skopje... Veoma zanimljivi su bili nasi razgovori pa i vrlo performantne debate u tajnosti o nasoj zbilji osudjenoj da slijedi fikciju. Koliko god je Mihajlov bio otvoreni pravoslavni krscanin toliko je njegovo krscanstvo pomijesano sa samanstvom poganskog korjena bilo blize marksistickom nacinu misljenja nego li rigoroznim pravilima misljenja pragmaticke logike. Iako Rus, sin partizanskog pukovnika, internacionalist po politickoj kulturi (U Rusiji u zajednistvu sudbine zivi oko sto dvadeset naroda!), Misa Mihajlov je u diskusijama bio vrlo 'fleksibilan' i kad bi rekao sve svoje rezerve prema nasim logickim prosudbama, on bi, po uzoru na komunisticko 'usaglasavanje' prihvatio nase ideje, ali samo iz pragmatickih razloga, a ne iz uvjerenja. Odgojen u obitelji visokih intelektuzalaca, izuzetno nacitan, vrlo uljudan u medjuljudskim odnosima i jako tolerantan, Misa Mihajlov je bio nepopustljiv samo tamo gdje se nesto, bilo u teoriji, bilo u praksi, kosi s onom sladunjavom ruskom pravoslavnom izvornom dobrotom covjeka. Za njega je zlo u ljudskom ponasanju proizvod drustveno nesavrsenih odnosa, a ne ljudske prirode kakvu je Bog utisnuo u ljudsku savjest. U povodu njegovog znanstvenog putovanja u SSSR, u ljeto 1964., Misa Mihajlov je donio dojmove 's puta po Rusiji' - sasvim suprotvne dojmove od onih koje je Krleza nadrljao o svom toboznjem putovanju u Rusiju poslije prvog svjetskog rata u knjizi "Izlet u Rusiju" iz 1926.g. Mihajlov je svoje dojmove sazeo u knjizi "Ljeto Moskovsko 1964" i tu ocitovao srodnost naseg nacina misljenja ruskih intelektualaca s kojima je razgovara, s tom razlikom sto oni niti su bili organizirani niti su imali svoj svjetonazor sistematiziran. Najprije je svoj putopis ponudio Krlezi da ga objavi u 'Frumu', sto je Krleza, razumije se - odbio, a to nije bio slucaj u Beogradu, gdje je, u dva nastavka, taj Mihajlov putopis bio objavljen u mjesecniku 'Delo', i tim cinom, pod nosom Tita i sovjetskog ambasadora - podigao veliku prasinu u politickim odnosima Moskva-Beograd. Na denuncijaciju zadarskog udbasa Mate Barbira, u posebnom pismu poslanom Titu, nadjen je povod da se Mihajlov uhapsi i u Zadru, polovicom 1965. osudi na godinu i pol dana zatvora - uvjetno. Nakon toga je bio zbacen i s Fakulteta. Pocela je njegova duga lutalacka sudbina. Kad je, nakon pojave zadnjeg Titova 'Ustava SFRJ' Mihajlov usporedio taj Titov ustav s onim Benita Mussolinija iz 1943., nastao je otvoren rsum i Mihajlov je ovog puta ponovno sudjen u Novom Sadu i tu dobio ukupno sedam godina robije. Poslan je k nama na robijanje u Tvrdjavi u Sriemskoj Mitrovici. U Tvrdjavi, gdje su bili smjesteni protagonisti raznih opozicija: Hrvata, Srbijanaca, Crnogoraca, Madzara, Albanaca, starih te novih komunista itd, uza sve njihove 'mjere predostroznosti, uspjeli smo se povezati i odlucili smo zajednicki strajk gladju pod motivacijom - da prisilimo Titovu vladu da postuje svoje vlastite zakone, po kojima, pogotovu nakon ratifikacije "Medjunarodnog ugovora o gradjanskim i politickim pravima covjeka", pocetkom 1971., u Jugoslaviji nije smjelo biti - politickih osudjenika. Taj strajk je 'procurio' kroz sve zidove i brave Tvrdjave i o njemu je pisao vodeci svjetski tisak, posebno New York Times, koji je u vodstvu strajka spomenuo i Mihajlovo i moje ime. Mene su Titovi udbasi, na insistiranje zapadnih krugova i vlada, protjerali iz Jugoslavije, Mihajlovu su dali 'jednosmjerni pasos' i - oba smo se nasli u politickoj emigraciji. Mihajlov je najprije dobio zaposenje na Yale sveucilistu, a zatim na drugim americkim sveucilistima kao 'gostujuci predavac'. Kad sam, pocetkom listopada, pozvan da sudjelujem u osnivanju 'Croatian pannela' u okviru rada 'Desetog kongresa americkih slavista' (AAASS), na moje uvodno predavanje - OSNIVANJE KROATISTIKE, izdvojene iz 'jugoslavistike', dosao je i Misa Mihajlov! Bio je sav sretan sto sam uspio bar na taj nacin uvesti duh naseg Pokreta nezavisnih intelektualaca i u - znanosti. I to bas u USA, gdje jedino mogu naci povoljno rjesenje najtezi problemi s podrucja i ne samo politike nego i kulture politike. Obisli smo Kuglu Zemaljsku i da prezivimo, putovali smo 'od nemila do nedraga' pa opet nazad, kao i nase zadarske kolege: trnovite su bile nase staze, ali pobjeda nasih ideja u stvarnosti samoodredjenih nacija i pada komunizma u povijesnu Magnu Cloacu, omogucila nam je da bar u starosti dozivimo ostvarenje svojih idela. Jutros, prijatelji mi javise putem Interneta: Umro je nas drug iz disidentskih, robijaskih i emigrantskih dana - umro je Mihail Nikolaievic Mihailov. Kroz suze radosnice zbog casnog gasenja tako cistog zivota, recitirao sam one Majakovskijeve stihove u povodu Jesenjinove smrti: Do svidania, drug moi, do svidania!
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!
Powered by !JoomlaComment 3.25
3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
