| STEPINAC ZIVI U SVOJOJ PORUCI |
|
|
|
| Autor: uznik | ||||||
| Četvrtak, 11 Veljača 2010 | ||||||
|
Mirko VIDOVIC Akademik STEPINAC ZIVI U SVOJOJ PORUCI Svaki Hrvat zna tko je bio i ostao - Alojzije Stepinac - od onih sa zarkom vjerom do onih koji ga i danas klevecu i to radi toga sto ih, poput Jakova Blazevica, pece savjest. Nadnevak "deseti veljace" je kvitesencija nadnevka "deseti travnja" - kad se iz stotina tona zlatonosnog pijeska izdvoje plemenita zuta zrnca i kad se brezuljak 'otpada' usporedi s gomilicom 'zlata' - dobije se mentalna slika usporedbe navedenih nadnevaka iz groznih cetrdesetih godna dvadesetog stoljeca, s tragicnim odnosom kriticnih masa - dominacije krajnje desnice a zatim pak osvetnicke i surove krajnje ljevice. Zagrebacki nadbiskup Alojzije Stepinac je to razdoblje prozivio i prezivio kao 'dobri pastir puka svog'. I jednima i drugima je otvoreno rekao tko su i po cemu ce ih povijest zapamtiti. I nije progrijesio - nije nas prevario. Elektronsko izdanje zagrebackog 'Vecernjeg lista' donese u povodu komemoracije 'desetog veljace' nadnevka smrti kardinala Stepinca, iz ukupnosti homilije njegovog nasljednika kardinala Bozanica tek dvije i to nepotpune recenice: 'Katolicki zastupnici u Saboru, kada ste trazili odgovor od svoga blazenika...?'. Te, nakon izjave da Katolicka crkva moli da blazeni Alojzije Stepinac bude kanoniziran: 'da bismo ga mogli jos predanije slijediti ga i uteci se njegovom mocnom zagovoru u svojim zivotnim potrebama'. Homilija kardinala Bozanica sastavljena je kao vec poznata i apstraktna apologija s nerazumljivim formulacijama Bozanicevih zelja i sugestija. Nije jasno kako bi 'katolicki zastupnici u Saboru' mogli 'traziti odgovor od svog blazenika'. Utoliko vise sto od nasih molitava ovisi blazenikova promocija u - dostojanstvo sveca. Ukratko. kardinal Bozanic ovu apologetiku pokojnika nije pisao ni kao teolog ni kao filozof a ni kao pjesnik. Ima u ovom sastavu neceg pucki priprostog. Mozda je kardinal Bozanic utoliko bio skromniji u pokazivanju svojih dubokih misli i iskrenih osjecaja... Nije lako biti nasljednikom Alojzija Stepinca u dostojanstvu zagrebackog nadbiskupa i kardinala! Za razliku od par stidljivih kriticica Josipa Bozanica i Tudjmanovog i Mesicevog, ne jednoumlja, nego li - bezumlja, nadbiskip Stepinac 'nije imao dlake na jeziku'. Niti se je smatrao bezgresnim, a niti nedodirljivim. Bio je to covjek u punom smislu te muski izrecene rijeci. Kad je trebalo zastititi progonjene i unesrecene, on se je jasno i glasno obratio i ustasama i komunistima - rekao im glasno i ravno u lice u cemu se satoji moc vlastodrzaca, pogotovu kad se uzme u obzir da je Bog - uvijek na strani onih kojima se cini nepravda! Tako je Stepinac govorio i 'prestolonaledniku', regentu Pavlu, i Pavelicu, pa i Titu - i s oltara i iz svog ureda i - na sudu. Prilikom dolaska u Zagreb knjaza Pavla Karadjordjevica, nadbiskup Stepinac je izjavio i slijedece: "Rastaviti auktoritet od Boga preziranjem njegovih zapovijedi, prelazenjem kompetencije i diranjem u tudja prava, prva crkve i prava naroda, bilo vlastitoga ili tudjega, znaci za svakog nosioca vlasti - sjeci vlastitu granu na kojoj se drzi, rusiti temelj, koji nosi vlstiti mu prijesto" (dne 14.01.1940). Poglavniku Anti Pavelicu postavio je pitanje na koje je Dr Pavelic vjerojatno odgovorio, a nama taj odgovor nije poznat. Upitao ga je: "Poglavnice! U Italiji se nalaze na desetke hiljada nasih nevinih ljudi iz Gorskog Kotara, Primorja i Dalmacije zatvoreni u koncentracionim logorima i to vecinom zena i djece. Glad, bolesti i stradanja svake vrste su uzrokom tolikog umiranja medju ovim nesretnicima. Uistinu se treba bojati, da se na taj nacin zeli istrijebiti pucanstvo iz ovog dijela nase domovine... Grijesi protiv naravnog zakona u ime naroda i drzave, se osvecuju samoj drzavi i narodu... Primite iskrene izraze mojeg dubokog postovanja. Zagreb, dne 06.03.1943". Jedan kardinalov brat je strijeljan od Nijemaca s ostalim taocima. U povodu bombardiranja Zagreba od strane Saveznika, nadbiskup Stepinac je prosvjedovao: "A sto je najgore i najbolnije, jet to da nas more najcrnje slutnje i strah pred buducnoscu, jer vidimo da su zaracene stranke bas na nasoj dragoj Hrvatskoj nasli siroko popriste za svoju krvavu borbu, koja, prosirena bratoubilackim klanjem, zatire zivote naseg naroda, unistava njegove gradove i sela te tako prijeti, da potkopava sve temelje i uvjete narodnog zivota i nase narodne buducnosti" (Okruznica Br. 2023/1944). Ni nakon komunisticke strahovlade u okupiranom Zagrebu, nadbiskup Stepinac nije saputao prijatelju u uho, nego li - otvoreno i muski upozoravao ljude da znadu s kime imamo posla, i daje primjer drugima otvorenim iskazima: "Nikada ne cu prestati propovijedati istinu!... Obavijestit cu vas, draga braco, da su dva partizana dosla k meni da me usutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga, osim Boga. Moja politika je uvijek bila i bit ce: spasavati duse" ( Homilija u Katedrali, 28.03.1946). Iz 'Pisma Vladimiru Bakaricu (od 21.07.1945): "Konacno se namece pitanje: postoji li moralno opravdanje, da se progone hiljade hrvatskih casnika i stotine hiljada vojnika, koji su s najboljom voljom i najvecim zrtvama vrsili svoju vojnu duznost gledajuci da sluze svom hrvatskom nnarodu?". Na komunistickom ideoloskom sudjenju, nadbiskup Stepinac je progovrio samo kad je dobio 'Zavrsnu rijec', junacko djelo hrvatskog muza, katolickog biskupa i knjizevno remek-djelo svoje vrste, u kojem mozemo procitati i slijedece misli: "Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustasa, nisam bio ustasa, niti sam polagao njihovu prisegu kako su to cinili vasi cinovnici koji su ovdje. HRVATSKI NAROD SE JE PLEBISCITARNO IZJASNIO ZA HRVATSKU DRZAVU i ja bi bio nistarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivsoj Jugoslaviji... Vi ste ucinili fatalnu pogresku, sto ste pobili svecenike! Narod vam to ne ce zaboraviti! Eto - takva je vasa sloboda!" (Dne 03.10.1946). Dodajmo ovdje i ostre rijeci koje je iz kucnjeg zatvora u Krasicu, kardinal Stepinac uputi na racun svecenika kolaborators komunistiske diktature: "A nasi zalosni CMDasi, si utvaraju da ce oni stvoriti mir toboze izmedju Crkve i drzave. Vidi se d nemaju pojma o biti komunizma. Srz komunizma je borba protiv Boga, a onda dosljedno protiv Crkve Katolicke do istrebljenja. Ali jer vidi, da to ne moze u jedan mah, sluzi se etapama, da lakse prevari neupucene" (Krasic, dne 23.08.1954.). U povodu Referenduma za samoodredjenje, kardinal Kuharic je dao ruku pomocnicu Franji Tudjmanu, a u povodu predsjednickih izbora prije mjesec dana, Milanu Bandicu. Komunistima. NOTA: Sudbina naseg odista hrvatskog sveca Alojzija Stepinca odrazila se je i nanaravan i na cudesan nacin i u zivotu onih koji su n svojim plecima iznijeli teret otpora i borbe protiv jugomarksizma, a i teret Domovinskog rata. Mladi Alojzije Stepinac bio je zaljubljen u jednu djevojku, ali nije mu bilo sudjeno ds de njome ozeni. Zatim je zahvacen vihorom Prvog svjetskog rata iz talijanskog zarobljenistva dospio ns Solunsku frontu odakle je, potiskujuci Habsburske snage, odspio u Domovinu. Stvaranje Jugoslavije dozivio je kao naglo zamracenje nade u obnovu hrvatske drzavne nezavisnosti, u tom duboko razocaranom mladicu ucinilo je potpunu preobraztbu i on je shvatio da postoji jos jedna fronta s koje se moze uspjesno nositi s neprijateljima slobode, vjere i dostojnstva hrvatskog covjeka i svog naroda - da udje u sjemeniste i da kao svecenik - spasava duse, bori se za istinu, uvijek bude u Duhu Svetome - na strani onih kojima se cini nepravda. Dne desetog veljace 1972., kad sam dospio na robiju u Staru Gradisku, nakon sest mjeseci zatocenistva dosao je iz Zagreba udbaski inspektor Bozidar Tomic, da mi ponudi: izdaju dvojice nevinih ljudi i pustanje na slobodu, a ako odbijem - ponovno sudjenje i - udvostrucenje dotadasnje kazne od cetiri godine strogog zatvora, zbog knjige pjesama 'Hram Nade'. Da je dosao neki drugi dan, moj bi odgovor bio nijansiran. No, dosao je na nadnevak junacke smrti velikog hrvatskog Zatocenika i osjetio sam neku cudnu snagu u sebi i rekao udbasu - Ne! Oni su me godinu dana kasnije opet sudili dodali mi jos tri i pol godine robije. Ukupno - kao i kardinalu Stepincu. U Gradiski sam napisao i jednu pjesmu "Svjedocenje", posvecenu kardinalu Stepincu jer je u njoj sazeta srodna sudbina dvaju svjedoka istine u tami jugokomunistickog satanizma. No, Potpisivanjem 'Protokola o suradnji' Tita i Pavla VI, Crkva je morala prekinuti sve odnose i s unutrasnjim disidentima i s politickim emigrantima. Ljudi Crkve, osim svecenika emigranata, naravno nisu smjeli imati ista zajednicko s nama. A onim svecenicima koji su ostali vijerni kardinalu Stepincu, treba zahvaliti sto u nama, izdanima i ostavljenima na cjedilu - i dan danas! - nisu uveli ni vjera ni nada ni ljubav. Mozda je u tom odnosu vijernih nasem hrvatskom Svecu i sacuvan zizak prave vjere koja postaje sve vidljiva u opoganjenom klerikalizmu i ne samo u Hrvatskoj...
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!
Powered by !JoomlaComment 3.25
3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
