| AMANET ASAFA DURAKOVICA |
|
|
|
| Autor: uznik | ||||||
| Četvrtak, 28 Siječanj 2010 | ||||||
|
Mirko VIDOVIC Akademik AMANET ASAFA DURAKOVICA Recenzija knjige pjesama efendi Asafa Dr Durakovica 'Podzemna voda' Cista lirska poezija, sevdah nadahnut. Crtanje rijecima koje podsjeca na prizore nasih bosanskih maseta ili na virtuozne crteze Mersada Berbera - pjesme Asafove su pravi amanet novim narastajima koji ce se u obirsima rijeci cistog bosanskog jezika (koji je Zagorac Ljudevit Gaj, po uzoru na Velikog Bana Stipana Kotromanica, nazvao jezikom hrvatskim) ritualno kupati: prati se od napasnih infekcija jugomarksisticke mitomanije i tako obnavljati sebe u svom i na svom tlu nase zemlje, zemlje plemenite, koja se, kako Asaf orijaski otpjeva na kraju ove zbirke, stere "Od Istre do Drine". N.B. Tocno na toj sirini vidio je zemlju Ilira rimski pisac Plinije stariji "od Aquilei-a do rijeke Drine", po duljini od 800.000 stadija. Pjesme Asafove u zbirci 'Vode ponornice' treba citati na glas: bosanski jezik je lijep i kad se vidi i kad se cuje: to je jezik ziv i ljekovito djeluje poput vode iz Kiseljaka, jer ovaj nas glasoviti doktor rijecima okrepljuje, pomaze regeneraciju duha i lijeci od zloduha. Pjesme Asafove djeluju i kao pcele: one iz svog ulisca polijecu i orjentirajuci se prema suncu razilaze se od cvijeta do cvijeta i do udaljenih polja, ali se tocno vracaju zavicajnoim pcelinjaku da mu predaju sok svakojakih cvjetova, da u tom soku za potomstvo preda citava sebe. Nakon, recimo, zbirki junackih popjevaka sa sevdalinskom finocom (poput drevnog naseg Muhameda Hevaji Uskufji, Alekse Santica ili Branka Simica) u zbirkama: Velike Vode, Planina Kaf, Nanosi pijeska, Jedanaesta ploca, zaroni efendi Asaf i u morske dubine i, zajedno s nasim kraskim ponornicama, u njedra majke Domovine. Da covjeku dah zastane od ljepote koju ovaj hercegovacki delija po svom Domu i po Bozijem bijelom Svijetu: sve je obisao, sve vidio sve dozivio intimno i nama kao crteze izuzetno bogatim hercegovackim narjecjem hrvatskog jezika dao kao carski peskes s mirisom smokava, grozdja i duhana. Valja reci da je Asaf uzor kako se moze biti osjecajan, pametan, erudit, kosmopolit - a da nikad ne umanji svoj ponos da je sin svoga naroda i to svog puka i nase pucke, svakako najbogatije bastine. Taj uzor je i podrobna i globalna antinomija dvama narastajima negatora i klevetnika povijesti i duse naseg junackog premda nesretnog naroda. Moze se reci da se od prljavstine 'mitisekunema' mozemo najbolje oprati citajuci i ove Asafove himne cistoci postojbine kao na izronu nasih kraskih 'Voda ponornica', najnovije zbirke sto mirise na ruzmarin, na kadulju, na bosiljak, na ruze i poljsko cvijece lijepe nase domovine koju Asaf svugdje u svojoj dusi raznosi kako bi bolje shvatio ono sto mu oko vidi i uho cuje od sjevernog do juznog pola, kud je prolazio i opjevao u njemu svojstvenoj i postojanoj kadenci: Kraj Primorskih me skala grle vode u vrelom danu cudesno studene kao da krajem vatre ne prohode... Kud vrulje gorske u srce dohode. (Vode ponornice). Da u svojim pjesnima Asaf ne pokazuje da odlicno pozna Istru, tesko bi nam bilo shvatiti otkud mu tolika ljubav za srcoliku bastu punu mirisa tartufa i cijele nase narodne bastine. A i kako bi covjek mogao voljeti ono sto dobro ne pozna!? Ljubav Asafova prema istri podsjeca na zanos starijih pjesnika koji su u Istri zivjeli i Istri se divili kao: Kranjcevic, Nazor, Gervais, Balota, i drugi: Kad uzneseni gdje vremena nema jedrimo putem kuda oblak brodi Prenesecen od cudne slike ove Poruku slutim Jadranskih tisina... (Vapori). U toj grobnoj tisini, kao na mezaru, Asaf se sjeca mucne borbe za opstanak nasih predaka posebno na dinarskim vrletima i uz obalu Jadrana: Prolaza nema kroz strmac kameni Gdje rodna zemlja jadne zrtve krije... Jer znaju nase kose i vristine za svako zlo od ovih ruznih dana... (Kosacino vrelo). I mnogo podrobnije i znatno intenzivnije: Sto bijase velikih meraja ljetnih moba i sna sefteija Niti sadrvana ni saraja Ni kandilja srusenih dzamija... Na stranama svakog naseg brijega Na nisanu ni jagluka nema... (Sehitluci) Malo je onih medju nasim suvremenicima koji, poznajuci povrsno poviest islama, znadu da je islam spasio od zaborava i unistenja i - grcku klasicnu filozofiju, posebno Aristitela. Pet stoljeca nakon Arapa, grcke filozofe su prihvatili i krscani te ih uvrstili u svoja pocetnicka ucilista. Muslimani su u cvjetno doba svog razlaza po kontinentima oko Sredozemlja imali izuzetno velik smisao za tocno i za istinito: za tocno i ne samo kad je to izrazeno matematickim 'arapskim brojkama' ili filozofskim raspravama, nego i razvijanjem zdrava razuma po prvim ikad otvorenim ucilistima, kao ono u Al Kairhu 'Al Azrah', gradu kojeg je, u vrijeme kalifa Al Moisa, i hrvatskog kralja Tomislava, u desetom stoljecu, utemeljio Al Djauhar, covjek nase krvi, rodom iz Cavtata. A razvoju zdrava razuma prethodio je smisao za istinito - koji potjece iz casnog Al Kur'ana, egzegeze Petoknjizja i Evandjelja. U prvim sveucilistima i kod muslimana i kod krscana vjera je prethodila znanosti. Nije slucajno ni to sto u Damasku i danas postoji svetiste u kojem se cuva glava Ivana Krstitelja, odnosno kur'anskog Jahje, svetiste u koje idu i krscani i muslimani, kao prava po Bogu braca. Ova mala 'digresija' potrebna nam je da shvatimo kako je posve prirodno da je efendi Asaf istinski sufist u cistoci shvacanja i prozivljavanja svoje vjere a i ucenjak prvog reda, strucnjak za atomsku fiziku i njezinu implikaciju u modernoj medecini. Fin i istancan osjet Asafov za prirodu kao Bozije djelo te za ljudsku plemenitost, uz svjedocanstvo o ljudskom podivljenju, dolazi iz te njegove cjelovitosti. Cesto me, citajuci njegove nostalgicne spomine na dzamije i poboznost nasih muslimana, to podsjeti na onu meni toliko dragu pjemu 'Dzamija' Vladimira Nazora. Asaf jednako tako ima istancan osjecaj i za krscanske vrijednosti, posebno za Isusovu muku i pobjedu nakon krajnjeg ponizenja. Nasa zemlja u Asafovim pjesmama djeluje kao ziva i ranjena draga osoba: Do Gradine me dobre sile vode Gdje stara zemlja svojim krsem traje Gdje sunce zrije... I poznah kako zemlja podijeljena satrta zlima od svog pamtivijeka Tvrda ko drevna Tvrtkova Gradina Nad Brstanikom svoju zoru ceka... (Tvrtkova gradina). Malo je pjesnika ciji stihovi ponekad teku kao bistri potoci, kao kod Asafa: I nema nikakve nedoumice Da je to samo prijelaz krajolika U novu sliku sto je jesen slika... (Odvozenje lisca). Kontrast naravnog poretka stvari zna biti pod uplivom teskih uspomena u cemu se uspomene nametnu ocitosti kao crni flor na reveru zalosnika: U bijelom sam kraju zamisljen stao Pred velikom sutnjom njiva Pitam se nije li crni snijeg pao na ova polja siva... (Kosovi). U krajobrazu koji danuje u miru znajuci da usmrtitelj posvuda kutri i suti, zivot se nastavlja, klija i buja u poboznoj tisini: I traje ljetni dan. I trava krije Gnijezdo od pruca. Gole ptice dvije I lepet krila sto prkosi stravi... (Prepelicino gnijezdo) I ma gdje se nasao, efendi Asaf i daleki strani svijet osjeca (poput u Kranjcevicevim stihovima 'Ja domovinu imam tek u srcu je nosim...') kao daleki odsjaj svoje domovine na mongolskim samotnim stepama: A osim vjetra niti glasa Srce u valovima A nije Jadran sto se talasa Za neumornim cupavim konjima To samo trave klonu u poljima... (Bespucem prema Ulan Batoru). Od povijesnih zaraslih rana, od oholosti kolona i u nezaboravnoj mucnini porobljenja rodne grude Asaf se lijeci svijescu o casno izborenoj sadasnjosti: Kako se tanka gondola ne slama Kad i galandre zastrepe od dubine... Ko labudov se vrat uznese prova nad vodom koja strahote sakriva... Gondola pluta ispred groznog grada ko zraka sunca kroz tame velike... (Mletacka gondola). Za cistu poeziju teoreticari kazu da nastaje u svijesti negdje izmedju sna i jave. To bi se moglo reci za slijedece Asafove sihove: Kad svtja ugasnu u gluho doba Kad zadnji list zanijemi u svom miru Silaze slike niz zidove soba i bivaju sto bijehu u okviru... (Slike koje izlaze iz okvira). Dodajmo tom iskazu i slijedece cetiri slike koje sobom svakog od nas podsjecaju na jedinstvenost ljudske sudbine, ma gdje i u ma koje vrijeme: I dobro slusam sto kazuje rijeka U kojoj slika himera prolijeta Nad varkom sjaja. Nad krajem covjeka Nismo li slika slave ovog svijeta...(Otvoreni balkoni Granade); Jer kad u trenu zadnjeg sjaja nesta Nema ni cilja ni puta za mene Zvijezdama srhnu cudnovata cesta... (Kleinenachtmusik): Jambeyang. U snu Budinoga hrama Kosturi vjestom rukom naslikani Plesu u nista medju zidinama Bas kao ljuski odbrojani dani... (Ples kostura u tibetanskom samostanu). I zato taknuh tijelo sacuvano Ko sto se uspomene dira svete Kada za pravdom vapi zrtvovano U mraku sijeta peruansko dijete... (Peruanska djevojcica). Na kraju ove zbirke ljeposnih meditacija obistinjene tocnosti plemenitih dojmova, otvara se poglavlje 'Karinski samostan'. Antologijski ciklus, bez i trunke sumnje. I ne samo sto jedan uvjerljiv po svojoj vjeri nas bosanski musliman na svoj nacin aludira na svetista sv. Ivana Krstitelja u Damasku. Karinski samostan je prostor u kojem se vrijeme moze prstima opipati: Otrpe Svetog Franje neimari Svakakvu kob za dusu izranjenu Kad vatra pali Ahdi Ferman stari Carsku hediju za bracu malenu... (Karinska listina); Nisu li nase rijeci sto se cuju Ko Treci Dan kad smrt u zivot pliva. Nase je mjesto i sad nedirnuto Nad svijetom srti. U svijetu nade Gdje kao ovo nase stijenje ljuto Sruseni Karin samo vjecnost znade... (Zbor mrtvih glagoljasa); A mrakotvori ni stazama zmija Nemaju bijega kad ih putem prate Karinski dusi. I kad im odbija Sruseni zvonik strasne zadnje sate... (Rana u zjeni); Kad zive vode iz stijena proteku Zna suha usna koja zedju trpi Kako se puni u svom vodotijeku Svaki studenac koji bezdan crpi Tako i vjecna gustirna Karinska Sred klaustra zlom oneciscena u vrulje klone. U prsa planinska i cuva vodu za bolja vremena...(Gustirna); S konopom opasanim habitima Znamo se darom istoga otajstva Sto ma u tren u drugim svjetovima Uzletjesmo nad padom covjecanstva...(Kripta); Pri kraju ovog lijepog ciklusa tvrde vjere bosanske, lijepo i ugodno je procitati i slijedece stihove Asafove: Uzlasku se raduj sruseni Karine! Jer nama je dan i povrh razvalina Od Istre do Drine, od mora do Drave Karisnica tjesi sne nasih davnina Kuda nema zala da ih zaustave. (Nad razvalinom); Kad Treci Dan se nakon razvaline Uznese hram vrh svoga urusenja... Kazanje slutim vjetrina sto lete Kad munjom sijeku zavjese utkane Kano na Krizu ruke razapete Samo su krila u staze zvjezdane. Rijetko nam se spodobi da uzivamo i u istinitosti i u ljepoti pjesama jednog rodjenog pjesnika. Dr Asaf Durakovic nam, sobom, svojim znanjem i pozivom dokazuje da zdravlje i istinska ljepota dolaze od ljudi zdrava duha u zdravom tijelu, kakog ga je Bog dao da bude ucitelj drugima pokazujuci sobom kako je to i lijepo i moguce. Aferim!
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!
Powered by !JoomlaComment 3.25
3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
