| |
|
Brojčanik |
 | Danas | 355 |  | Jučer | 0 |  | Tjedan | 2565 |  | Mjesec | 6481 |  | Ukupno | 153518 |
|
|
|
VLADA RH - leglo jugoslavena, četnika i antihrvatskog ološa |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Nedjelja, 25 Srpanj 2010 |
| |
|
|
| VLADA RH - leglo jugoslavena, četnika i antihrvatskog ološa
|
Piše: Ivan Škrlec, 22. srpnja 2010.
HRVATSKI DAN ŽALOSTI - 27. srpnja
Mjesto
Srb (izvorno Szereb) spominje se još u 14. stoljeću kao starohrvatski
grad koji je pripadao Hrvatsko-Ugarskom kralju kao kraljevska utvrda.
Do pada Mohača 1526. godine stanovništvo Srba i okolice sačinjavali su
isključivo Hrvati iz plemena Lapčana. Tek oko 1551. godine Turci u Lici
naseljavaju više tisuća Vlaha, a s njima i pravoslavnih kaluđera. S
vremenom se ti Vlasi počinju izjašnjavati Srbima iako su s njima
dijelili isključivo pravoslavnu vjeru, ne i samu nacionalnost. No, to
nas nimalo ne treba čuditi ako znamo da je pojam ''srpski narod''
nastao asimilacijom dijelova okolnih naroda (Konstantin Porfirogenet -
''Srbi se rimskim jezikom zovu Servi (sužnji, sluge)… Srbi se tako
zovu, što su rimskim carevima služili'').
Dana 10. travnja 1941.
godine obnovljene su hrvatska državnost i nezavisnost nakon pune 839
godine. Poglavnik je ovlasti preuzeo 15. travnja. Srbi iz Hrvatske već
6. svibnja 1941. talijanima predaju peticiju sa 100.000 potpisa kojom
od talijanskih okupacijskih vlasti u Splitu traže aneksiju hrvatskih
krajeva u Dalmaciji u kojima je srpska nacionalna manjina činila
relativnu većinu stanovništva. 18. svibnja 1941. godine Poglavnik je
bio primoran potpisati Rimske ugovore, što je oduševilo Srbe u
Dalmaciji koji su ojačali u svojim težnjama i pokrenuli ustanak protiv
Hrvata.
Cijelu akciju ustanka pripremili su talijanski fašisti
koji su već od 24. srpnja iz NDH u anektirani dio Dalmacije prebacili
18.000 srpskih civila, kako bi se stvorio dojam da srpski civili bježe
pred ustaškom represijom koje u tim krajevima u to vrijeme nije bilo.
27. srpnja 1941. godine lokalni su Srbi, potaknuti talijanskim
fašistima, krenuli u rat. I to ne protiv Ustaškog pokreta ili Nezavisne
Države Hrvatske, već protiv hrvatskog naroda s ciljem njegova potpunog
uništenja. Pobunu su vodili četnici Đujić, Torbica, Keča, Omčikus i
Radenović koji su okupili 1.000 četnika, te njihova braća po oružju -
60-ak partizana komunista srpskog porijekla, pod zapovjedništvom Đoke
Jovanića. Centar pobunjenika postaje stari hrvatski kraljevski grad
Knin. U samom mjestu Srb banditi su osvojili žadnarmerijsku stanicu i
ubili dvojicu oružnika, a valjda kako bi dokazali svoj ‘’antifašizam’’
zarobili su rimokatoličkog svećenika Jurja Gospodnetića kojemu su
oderali kožu, nabili ga na kolac i ispekli na ražnju! U naletu bijesa
prema svemu hrvatskom napadali su Hrvate katolike i muslimane po
cijeloj Lici, te su ubili 20 Hrvata u Metku, 30 Hrvata u Kuli, 7 Hrvata
u Divoselu, te 5 u Oštrovici. U mješovitoj katoličko-pravoslavnoj
Brotnji poubijali su, nakon zvjerskoga mučenja i silovanja u šumi, sve
Hrvate katolike - 40 muškaraca, žena i djece i sve članove obitelji
Ivezić, pa ih pobacali u ponornu jamu, premda ni jedan jedini Ivezić
nije tada bio ustaški dužnosnik ili vojnik. U selu Krnjeuši ubijena su
83 zarobljena seljaka. Selo Boričevac spaljeno je početkom kolovoza
1941. godine do temelja, a 2.200 ljudi bilo je potjerano, te im je
nakon rata bio zabranjen povratak, kako se ne bi narušio mit o 27.
srpnju kao partizanskom ustanku. U selu Mazin banditi su ubili devetero
djece do 12 godina i dvije majke, a jedno je dijete spasila pravoslavna
mještanka, pa ga je poslije predala hrvatskim vlastima na skrb. A
vlasti NDH i Hrvatska vojska nisu učinili za odmazdu nikakvo zlo ni
jednomu pravoslavcu u Mazinu! Iz općine Zrmanja četnici su prognali i
ubili 250 Hrvata katolika. Od četnika je nestalo selo Kneževići na
Malovanu, nema više katolika iz Dubokoga Dola, s Jelovca, Javornika,
Otrića, iz Vučipolja, Mišljenovca te iz mnogih drugih sela i zaselaka
jugoiztočne Like i zapadne Bosne. Tako su četnici tih dana 1941. godine
čistili zacrtanu Veliku Srbiju.
Svi ti događaji bili su u skladu
s dogovorom Draže Mihajlovića i Mussolinija kojim se mislilo
istrijebiti sve Hrvate iz Hercegovine, Bosne, Like i Dalmacije. Da je
to istina svjedoči nam Ivan Meštrović u svojoj knjizi ‘’Uspomene na
političke ljude i događaje’’, gdje na 335. str. govori o pismu koje je
Mihajlović uputio jednom talijasnkom krilniku u Zagrebu po jednom
srpskom časniku. Kada je taj časnik pismo otvorio i vidio što u njemu
stoji, uručio ga je nadbiskupu Stepincu, a ovaj je tu poruku ispričao
Meštroviću. Poruka glasi: ‘’Ekselencijo i kolega, došlo je vrijeme za
našu prisnu suradnju jer su nam ciljevi isti: vaši da istrijebite
Hrvate iz Dalmacije, a naši da ih istrijebimo iz Herceg-Bosne.’’
Čak
je i Marko Orešković, partizanski politički komesar, osudio ponašanje
‘’gerilaca i koljača’’. Pisao je nadređenima kako se takvim postupcima
stvara nesigurnost i bezakonje na području koje je nakon kapitulacije
Kraljevine Jugoslavije trebalo ostati sporedno vojno područje, te da se
tim ponašanjem oni (braća po oružju i cilju - partizani i četnici) ne
razlikuju od ''okupatora''.
Ukratko, lažni antifašisti četnici,
za pokolje odlikovani i slavljeni Jugoslaviji, ubijanjem su zatrli na
desetke katoličkih župa u Lici i Bosni, dok u Lici i cijeloj NDH,
koliko znamo, ni jedna jedina pravoslavna parohija nije nestala!
Zamalo
svi četnici 1944. godine zamijeniše kokardu petokrakom i uđoše u OZNA-u
kao stručnjaci za genocide. Zato nije niti čudo da se Bleiburg do 90-ih
nije niti spominjao, a na sva zvona se vikalo o 700.000 ''nevinih''
ubijenih u Jasenovcu (nikako nisu svi bili svi nevini, a ozbiljnost
brojke je smiješna) ili 40.000 u Jadovnu (također izmišljotina). Na taj
se način potiho pripremao drugi pokušaj uspostave Velike Srbije, i to
unaprijed što više etnički očišćene. Zato su se i dogodili Vukovar
1991. i Srebrenica 1995. godine.
Sve navedeno tek je malen dio
istine, jer nema živih svjedoka nakon temeljitih čišćenja. Zato valjda
i sada, jer nema živih svjedoka, hrvatski sudovi uopće ne sude
četnicima za zločinstva od 1941. do 1945. i puštaju na slobodu četnike
optužene za zločinstva od 1991. do 1995. godine.
Povijest se,
vidimo, ponovila 90-ih, a već je gotovo očito kako nas u budućnosti
opet očekuje sličan sukob, jer je ova naša nesposobna vlast uništila
sve vrednote dobivene Domovinskim ratom. Zato je za očekivati kako ćemo
opet kroz 5, 10 ili 20 godina morati braniti svoj Dom od srpskih
bandita, ali i hrvatskih izdajica koji su puno štetniji od otvorenih
neprijatelja.
U današnjoj Republici Hrvatskoj službeno se kao
dan antifašističke borbe obilježava 22. lipnja, jer su toga dana 1941.
godine zaratili dotadašnji saveznici Hitler i Staljin, pa su i hrvatski
boljševici krenuli u rat za Staljina i SSSR. O značenju 22. lipnja ne
ćemo sada, premda je on podmetnut Republici Hrvatskoj od jugokomunista
koji u načelu nikada nisu niti sišli s vlasti od 1945. godine. Time
hrvatske vlasti, koje se čak i Ustavom RH pozivaju na tzv. partizanski
antifašizam, priznaju da je ustanak od 27. srpnja 1941. godine
povijesna neistina.
Žalosno je da se ove godine priprema
obnova spomenika i ponovno orgijanje nad leševima ubijenih Hrvata. To
je isto kao kad bi slavili srbski pokolj u Vukovaru 1991. godine. Ali
neka, nas Hrvate treba valjda svakih nekoliko desetljeća povlačiti po
blatu kako bismo došli k sebi i zdravom razumu. Samo, iskreno se treba
nadati da ćemo idući put posao dovršiti jednom za sva vremena, te u
zaborav povijesti baciti sva rugla od spomenika u Srbu, Kumrovcu,
Brezovici i bilo gdje da još postoje (a ima ih i previše) diljem Lijepe
naše. Samo, kako smo i vidjeli, nisu spomenici krivi. Oni se nisu sami
izgradili. Treba sankcionirati svu onu bandu i stoku koja to dopušta,
počevši s današnjim državnim vrhom, preko aboliranih četnika na vlasti,
pa sve do zadnjeg Srbina koji je pucao na hrvatski narod. Jer- nema
oprosta, dosta su Hrvati okretali drugi obraz. A spomenike zaslužuju
pravi junaci - živi i pokojni - Blago Zadro, Mirko Norac, Ante
Gotovina, Jure Francetić, Rafael Boban, Mile Budak, Andrija Artuković,
Ante Pavelić i mnogi drugi zatirani više od 50 godina samo zato što su
Hrvati.
‘’Mi? Satrli smo grobu vrata,
Da, još nas ima - još Hrvata.’’
AGM, Smrt Petra Svačića
Tekst napisao: Ivan Škrlec, dipl. inž. el |
|
|
|
|
|
|
Tko je Online |
Gostiju online: 4 Korisnika online: 1 |
|
|