„Zatvorenik“

HDPZ – ZAGREB

Poštovani uredniče!

Iščitavajući Vaš časospis „Zatvorenik“ naišao sam i na polemiku koju je otvorio prof. Bruno Zorić, naspram knjige prof. Kažimira Vučemila, koju povrijeđeni prof. Zorić napada. Naizgled dobronamjerno, al' duboko ogorčen što su se  neki manje bitni podatci u knjizi prof. K. Vučemila, najvjerojatnije zaboravom izostali.

I ovoga puta, prof. Zorić brani svoju taštinu i to načinom neprimjerenim jednom, nazovi profesoru hrvatskoga jezika.

Zapravo, ovdje se ne radi o već rečenoj povrijeđenoj taštini, nego o lukavom dokazivanju svoga domoljublja, preko kojega još jednom želi sakriti svoju ulogu u Savezu komunista. Naime, Bruno Zorić je u Duvno došao kao zreo član komunističke partije i to po zadatku udbe iz Zadra.

On je član SK od 1962.g. Broj njegove članske iskaznice je: 841197, a pod brojem kojeg on spominje u svom demantiju Vučemilove knjige, je broj urudžbene knjige Komiteta ioz Duvna, pod kojim je zabilježena  njegova partijska djelatnost u Duvnu. On je iz konteksta izvadio samo onaj dio kojeg ga partija tereti, jer u Duvnu partijaši nisu znali o njegovoj povezanosti sa udbom. U to vrijeme nisu ni mogli znati jer udba je bila tako ustrojena.

U Zadarskom državnom arhivu postoje sasvim drugi podatci o komunisti Zoriću, a postoje i još živući ljudi koji su mu u partiji bili nadređeni, pa se podatci o Zorićevoj prošlosti mogu dobiti u svako doba.

Osim navedenog Zorić je sa potpisnikom ovog uradka imao dva sudska spora koja su se okončala u korist potpisnika,a treći se još i sada vodi zbog njegovih kleveta i podmetanja tuđeg identiteta pod moje ime.

Otvorite straniicu:

www.hrvatskipoliticckiuznici.hr

pa će te odmah na naslovnici pronaći cijeli spis koji će Vam više reći o „domoljublju“ prof. Zorića.

Osim toga drug Zorić u Zadru u svojoj podružnici, čiji je on predsjednik, ima još živućih jedva 4-5 članova s kojima manipulira i podnosi lažne zahtjeve gradskim i županijskim vlastima  za financijsku potporu. Čak što više, po nekim vezama, i dobiva ju. S tom potporom zaposlio je sina Domagoja kao tobožnjeg tajnika i sav novac koji dobije iz donacija daje sinu.

 S obzirom da sve što želim reći o „drugu“ Zoriću već se nalazi na gore spomenutoj  stranici, pa ću stoga i zaključiti ovo izvješće.

Nadam se da će gospodin Tomislav Jonjić - urednik „Zatvorenika“, kojeg izuzetno cijenim i poštujem, objaviti i ovaj napis u slijedećem Zatvoreniku, stoga se bilježim s našim uzničkim pozdravom:

Bog i Hrvati – Hrvatskoj uvijek odani!

Zadar,12.lipnja 2009.g.

BRUNO ZORIĆ: MOJE OPASKE O SJEĆANJIMA K. VUČEMILA

U broju 200. Političkog zatvorenika, od studenoga 2008. g., objavljen je osvrt Tomislava Jonjića o knjizi Kažimira Vučemila pod nazivom Mračna strana svijetle budućnosti, Rijeka 2008. g.

Nije mi cilj polemizirati s autorom osvrta g. Tomislavom Jonjićem koji je iznio svoje mišljenje o knjizi, već sa svojim dragim i poštovanim prijateljem Kažimirom Vučemilom, kojemu su se potkrale neke pogreške u sjećanju, a ja to pripisujem našim ljudskim slabostima od kojih nažalost ni K. Vučemil nije imun. Radi istinitosti prikazivanja događaja u Duvnu, gdje sam boravio i radio kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti, a zaposlio sam se 1.10.1968. g. (dokaz: rješenje gimnazije "15 novembar" Duvno, pod broj 523, od 17.11.1968., potpisan od direktora Mirka Zdilara, dostavlja se), moram ispraviti neke očite pogreške i zablude moga prijatelja Kažimira Vučemila.

Naslovnica knjige K. Vučemila

 Tako na str. 96. svoje knjige, a u poglavlju 'Članstvo u Matici hrvatskoj i moja aktivnost', spominjući godinu 1970. kaže i ovo: "Kad sam došao u Duvno za nekoliko dana bilo je 20 članova. Među prvima je bio Vinko Jurčević, Branko Pašalić, dr Milan Milas, dr Vinko Kotarac, sudac Drago Jurić, profesor Bruno Zorić, predsjednik suda Slavo Ćutuk...". Istina je sasvim drugačija. Kad sam došao 1.10.1968. g. u Duvno, bio sam član-radnik Matice hrvatske, a što dokazujem potvrdom Matice hrvatske od 23. siječnja 1991. g. potpisanom od predsjednika Suda časti MH dr Lava Znidarčića, a u kojoj on govori: "Gosp. profesore, Sud časti Matice hrvatske primio je nakon svojeg konstituiranja 18. siječnja 1991. godine vaša pisma upućena Matici hrvatskoj 10. srpnja 1990. i 23. srpnja 1990. g. Prema evidencijama u upravi Matice hrvatske vi ste član-radnik Matice hrvatske još od 1968. godine.". Prema tome, ne stoji tvrdnja Kažimira Vučemila da je on učlanio spomenute osobe jer je istina da sam već dolaskom u gimnaziju Duvno kao radnik Matice hrvatske u Maticu hrvatsku učlanio Kažimira Vučemila, Branka Pašalića, Milana Milasa, Dragu Jurića, i da sam prve pristupnice u članstvo MH dao i K. Vučemilu. Isto tako je istina da MH u Duvnu nije formirana od 1968. do 1971. godine i da je djelovanje bilo u ilegali, što potvrđuje i naslovna stranica u Večernjem listu od veljače 1972. g., gdje doslovce stoji "Otkrivena ilegalna organizacija Matice hrvatske, osnivači Bruno Zorić i Kažimir Vučemil". Prema tome, ogranak MH u Duvnu nije postojao, dakle niti predsjednik, a da je postojao predsjednik bi bio Bruno Zorić, a ne Kažimir Vučemil, jer sva inicijativa u vezi djelatnosti MH išla je preko Bruna Zorića, a ne Kažimira Vučemila, što to lijepo i zorno prikazuje član MH i moj zamjenik u okviru MH na području Duvna Branko Pašalić, koji to sa Visa 20. srpnja 1990. g. kaže ovako: "Neke činjenice o djelatnosti Matice hrvatske u Duvnu i s tim u vezi aktivnosti profesora Bruna Zorića - Kao nastavnik bio sam zaposlen u gimnaziji '15 novembar' u Duvnu, gdje je također radio i profesor Bruno Zorić iz Zadra, i to u presudnim godinama djelatnosti Matice hrvatske, dakle od konca šezdesetih do 1971. godine. U pomenutoj školi glede službene uporabe jezika i tome slično bilo je tih godina više nego porazno. Po tadašnjim BH-propisima bila je obvezatna bosanska varijanta (čas, hemija, opština...). Svi udžbenici su morali biti iz Sarajeva, Beograda, mnogi pisani ekavicom i ćirilicom, ali nikako pisani hrvatskim jezikom i izdani u Zagrebu. Baš tih godina u školu se zapošljava profesor Bruno Zorić (službeno kao nastavnik SH), ali kao nastavnik koji je logično predavao na i o hrvatskom jeziku, što je 'službeno' ocijenjeno kao ekstremizam. Istovremeno kao povjerenik Matičinih izdanja popularizirao je mnoge knjige u Duvnu, što je to tada bilo nezamislivo. Uskoro je među ostalim kolegama pokrenuo inicijativu te za sve gimnazijske predmete naručio đačke udžbenike i školske knjige iz Zagreba. Treba napomenuti da je to vrijeme kada su u gimnaziji '15 novembar' većim dijelom radili nastavnici iz Crne Gore, Beograda, istočne Bosne... i tek tih godina zahvaljujući prof. Bruni Zoriću i njegovoj aktivnosti postupno se ta praksa mijenjala. Neslužbeno, naravno, jer službene 'strukture' su već tada to ocjenjivale kao ekstremizam. Na osnovi njegove ustrajnosti u školi je spontano nastala jezgra koja je prvi put u ovom kraju javno zagovarala i upotrebljavala hrvatski jezik, a od tih ljudi je i nastala inicijativa te osnovan ogranak Matice hrvatske. Glavninu administrativnih poslova te sve kontakte sa Zagrebom obavljao je prof. Bruno Zorić. Mislim da je gotovo polovinu svih članova on upisao, zatim osigurao veliki broj pretplatnika Hrvatskog tjednika, zatim časopisa Kolo, Jezik... knjiga kao što su Povijest Hrvata. Kasnije je radio na realizaciji ideje o otvaranju knjižare i čitaonice Matice hrvatske u Duvnu, što nažalost tada nije bilo moguće ostvariti. Svi kontakti sa Matičinim odborom u Zagrebu odvijali su se preko prof. Bruna Zorića, pa sam tako i sam s njim bio osobno nazočan na sastanku u Matičinoj 2, na kojem su bili Jozo Ivičević, Vlado Gotovac, Tomislav Ladan, prof. Hrvoje Iveković, Grga Gamulin i drugi. I nakon gotovo 20 godina i dan danas se po širenju hrvatskoga jezika i hrvatske kulture mnogi u Duvnu sjećaju prof. Bruna Zorića jer je tada zapravo i započelo 'osviješćivanje' naroda toga kraja. Prof. Bruno Zorić se nakon završetka nastave u lipnju 1971. godine vratio u Zadar, a nakon Karađorđeva direktor škole i SUP su za njim spremili dosje koji je bio težak nekoliko kilograma. Sve što sam u ovom skromnom zapisu naveo, naveo sam kao neposredni svjedok ili sudionik dijela aktivnosti. Uostalom, tadašnje vlasti nisu bez 'razloga' sudili prof. Zoriću, a da je kojim slučajem suđenje obavljeno u Bosni ne vjerujem da bi presuda bila manja od 5 godina.".

Potvrda o Zorićevu članstvu u MH od 1968.

Prema tome, Matica hrvatska u Duvnu djelovala je ilegalno jer je i njezin rad u Bosni i Hercegovini bio zabranjen, a predsjednik je formalno bio Bruno Zorić a ne Kažimir Vučemil, ali se njemu treba priznati da je djelovao u okviru svih ovih djelatnosti koje je vršila ova ilegalna grupa.

Na str. 107. Kažimir Vučemil navodi ovo: "Fra Ferdo Vlašić dolazi u Duvno 1970. godine te postaje župnik i gvardijan.". Koliko se sjećam fra Ferdu Vlašića sam već upoznao 1968. g. na početku svoga službovanja u Duvnu i to na hodniku duvanjske gimnazije, kada je čuo od učenika za moje djelovanje pa me je želio upoznati. Sjećam se da je na hodniku duvanjske gimnazije glasno vikao: "Zoriću, gdje si? Izađi van!". Tako sam se upoznao s fra Ferdom Vlašićem i otada smo postali prijatelji i zajednički smo djelovali na domoljubnoj aktivnosti. Sjećam se da sam župnika fra Ferdu Vlašića, fra Blagu Karačića, fra Gabrijela Mioča osobno učlanio preko učenika Ivana Križanca, Ante Ivankovića i Ivice Parlova. Na str. 117. Kažimir Vučemil piše ovo: "Profesor hrvatskoga jezika u našoj duvanjskoj gimnaziji Bruno Zorić i ja napisali smo tu peticiju. Prepisali smo je u mojoj kancelariji na pisaćem stroju u dva primjerka...". Peticiju je napisao Bruno Zorić jer je ova grupa koja se spominje tražila to od mene kao profesora hrvatskoga jezika, a isto tako istina je da smo je prepisali strojem u kancelariji Kažimira Vučemila, ali autorstvo ove peticije je moje.

Partija o suradnji s "klerikalnim snagama"

Str. 128. u knjizi, pod podnaslovom 'Ideje o pokretanju lista Naša ognjišta', citiram: "Prvi članovi uredništva bili su uneseni po abecednom redu, no ja to sada ne bih mogao poredati, a ako nekoga izostavim, neka mi oprosti, fra Umberto Lončar, fra Stipe Bagarić, Srećko Čulina, Ante Matić, fra Eugen Tomić, fra Bogomir Zlopaša, Željko Crnogorac, Ana Matić, dr Milan Milas, Ivan Juroš i Kažimir Vučemil.". U prvom broju Naših ognjišta i ja sam bio član uredništva, što se može vidjeti i iz zapisnika sa moga suđenja u Zadru od 10.2.1970. do 17.4.1972. g., a i samo uredništvo Naših ognjišta valjda ima jedan sačuvani primjerak, pa je autor ove knjige morao to provjeriti i istinito navesti članove uredništva. Dokaz: zapisnik sa suđenja i potvrda Općinske konferencije Saveza komunista Duvno, Sekretarijat br. 01-125/1-71., od 8.11.1971. g., u kojem je sekretar Sekretarijata OK SK Duvno Mile Krišto naveo ovo, a u vrijeme moga suđenja: "Njegova saradnja sa klerikalnim snagama najbolje se očituje u broju 2 vjerskog glasila Naša ognjišta, list duvanjskih i posuških župskih zajednica, gdje se Zorić Bruno pojavljuje i kao član uredničkog Vijeća i kao autor jednog pisma. Iz pisma Brune Zorića objavljenog u navedenom broju pomenutog lista najbolje se može vidjeti njegova idejnopolitička orijantacija...".

Str. 144. u navedenoj knjizi, citat: "Drugu raspravu sud je zakazao za početak svibnja 1972. g.

Tada su bili pozvani dakako uz privođenje (dakle uz pratnju policije) Bruno Zorić i Branko Pašalić, profesori iz Duvna, no nijedan nije priveden jer im policija nije uspjela naći adresu stanovanja, a već sam rekao da su oni pobjegli iz Duvna kako ih ne bi snašla moja sudbina.". Istina je sljedeća. Pri kraju lipnja 1971. Stipe Petrović, tadašnji predsjednik Općine Duvno upućuje u svoj stan meni nepoznatog čovjeka koji mi prenosi poruku Stipe Petrovića da bježim iz Duvna jer da će me sutradan uhapsiti i sprovesti u Mostar. Za ovo sam zahvalan g. Stipi Petroviću, iako je bio član Saveza komunista i visoki dužnostnik u Općini Duvno u njemu je proradilo hrvatsko srce i hrvatski osjećaj, pa ga za sve ne valja suditi i optuživati. U vremenu od 10. veljače do 17. veljače bio sam pritvoren u zadarskom Okružnom sudu i u vrijeme istražnih radnji protiv mene došao je zahtjev Okružnog suda Mostar da me se privede i da budem svjedok na suđenju Kažimiru Vučemilu u odnosu na peticiju koju smo pisali za Beograd. Prema tome, policija je dobro znala moju adresu gdje se nalazim, a to je zatvor Okružnog suda Zadar, ali je istina ovakva. Istražni sudac Dragutin Golić uzeo je moju izjavu u vezi peticije i smatrao je da me ne treba privoditi u Mostar samo zbog te izjave, pa je to razlog zašto se nisam pojavio kao svjedok u Mostaru, a izjava je moja glasila - Kažimir Vučemil nije tvorac peticije jer sam mu je ja poslao na potpis, a da ju je on pisao njegov potpis bi bio već na peticiji. Peticiju sam slao Kažimiru preko učenika Ivice Parlova koji je bio naš i moj kurir, a formalno je bio i član naše grupe i član Matice hrvatske te se u cijelosti slažem s njegovom izjavom na str. 145. knjige: "Da, potpisao sam je pred Kažimirom i Brunom Zorićem nakon što sam obišao sve ove potpisnike koji su jamačno svi vlastoručno potpisali.".

Zapisnik sudske rasprave: o prosvjednom pismu

od 5. veljače 1971.

Na str. 152. ove knjige Kažimir Vučemil se opetovano neosnovano naziva predsjednikom ogranka Matice hrvatske u Duvnu, a on to nije bio, što sam valjda dokazao već ranijim obrazloženjima. Na str. 243. u ovoj knjizi pod podnaslovom 'Pretres crkve i samostana', govori: "Onaj prvi put pretresali su crkvu i samostan zbog mene, kad su me uhitili radi moje aktivnosti u Matici hrvatskoj jer je bila neka dojava da sam dobio naoružanje od Matice hrvatske i da sam ga skrivao u crkvenim podrumima, a ovaj put su moju kuću pretresli zbog Ferde i Naših ognjišta.". Istina je sasvim drugačija. Okružni sud Zadar dao je nalog, a u odnosu na moje suđenje u Zadru, da se izvrši pretres franjevačkog samostana u Duvnu, pa je o tome AKSA (informativni bilten, Zagreb, ožujak 1972.) izvijestila sljedeće: "Izvršen pretres Franjevačkog samostana u Duvnu. Duvno, ožujka - organi državne sigurnosti izvršili su pretres Franjevačkog samostana u Duvnu (SR BiH), 18. veljače 1972. godine. Prigodom pretresa organi sigurnosti zaplijenili su sve rukopise koji su pridodani listu 'Naša ognjišta'. Nalog za pretres inicirala je Stanica javne sigurnosti iz Zadra. U pretresu su sudjelovali isljednici Stanica sigurnosti iz Duvna, Livna, Sarajeva, Mostara i Zadra.".

Zagrebački Vjesnik od 11. ožujka 1972. g. izričito navodi: "Naš dopisnik iz Mostara Ćamil Krehić izvijestio nas je da je u Duvnu zaista izvršen pretres redakcije 'Naša ognjišta'. (AKSA ne informira zašto je to učinjeno). Premetačina je izvršena na zahtjev istražnih organa iz Zadra, a zbog utvrđivanja odgovornosti Brune Zorića iz Zadra, protiv kojeg se sada na tamošnjem Okružnom sudu vodi istraga. Mjerodavni ljudi informirali su nas da je tom prilikom pronađeno 'nekoliko stotina dokumenata koji mogu teretiti' zadarskog profesora.".

Iako su se u knjizi javile mnoge netočnosti, ja to pripisujem našim ljudskim slabostima. Mišljenja sam da ih treba ispraviti jer one zadiru i povrijeđuju istinu i istinita događanja koja su se dogodila od 1968. do 1971. godine u Duvnu, a ja kao Hrvat iz Zadra nisam znao što se sve to događa u Bosni i Hercegovini i kakva je ona bila tamnica za Hrvate. Svoje zasluge kao hrvatski domoljub ne mogu dozvoliti da se itko njima kiti, pa ni svome dragom prijatelju Kažimiru Vučemilu. I nakon ovoga naše prijateljstvo i poštovanje prema žrtvi koju smo dali za slobodu našeg hrvatskog naroda ne će biti upitno. Moram priznati, Kažimir Vučemil dao je i tada veliki doprinos u osviješćivanju naroda duvanjskog kraja, kako to lijepo kaže moj prijatelj Branko Pašalić, ali gotovo svu inicijativu u vremenu od 1968. do 1971. u ilegalnoj organizaciji Matice hrvatske u Duvnu vodio je i bio inicijator mnogih aktivnosti te prikupio je i svoje istomišljenike u tom vremenu u kojem smo se zajednički borili protiv tragične sudbine hrvatskog čovjeka, imao je i vršio Bruno Zorić.