Piše: Miroslav Avdić

U ratnom i poslije ratnom vihoru najteže je stradala hrvatska radoljubna inteligencija. Dugo vremena poslije rata ona je bila uništavana. Tko može zaboraviti Uvanovića, Magdića i Peruša, duboke mislioce i ljude izvanredne vrijednosti!? Ima li riječi u riječniku za opisati značajke i rodljublje Kavrana i njegove grupe!? Protulipac, Jilek, sa plejadora poznatih i nepoznatih junaka, bili su žrtve srpskog i partizanskog zločina. Sigurno da je Hrvatska u njima izgubila svoje najbolje sinove. Tek mali broj je uspio da se spasi u većini su ostali kroz svoj život ljudi od časti i ponosa. Neki od njih su postigli značajne akademske uspjehe. U svojim disertacijama su majstori na peru i riječi. Pojedinci su poznati kao izvanredni kritičari literature općenito. Svi oni su ponos hrvatskog naroda, ali je šteta da nisu na izvoru općenitog narodnog života. Hrvatska problematika bi bila jasnija i dala bi nešto svjetla na horizontu hrvatskog političkog života.

Nažalost to nije slučaj! U hrvatskom političkom životu kroz posljednjih četrdeset godina stvara javno mišljenje ona slavo-servska pasmina, koja je po uzoru svojih predhodnika uvijek (tražili hrvatska prava izvan Hrvatske) - da su njihovi predhodnici tražili to u Beču i Pešti, dok su oni to pronašli u Beogradu.

Nesretnim sticajem okolnosti mnogi od njih su se našli poslije rata u Rimu. Da nesreća bude veća, u tome gradu se je već nalazio Krunoslav Draganović. Kroz hostoriju je Rim bio idealno središte intriga. Voltaire u svom romanu Rim – Paris – Lourd kaže, da i dobar vjernik, dišući i krtako vrijeme zrak grada Rima, može postati bezvjernikom.

Većina Hrvata, koji su prošli kroz Rim i susreli Draganovića, moraju priznati, da je njegova figura ostavljala dojam nečeg makabrog i da ga je potsjetila na conte Drakulu iz Transilvanije. Moralo se je osjetiti u svim čuvstvima, da je onaj, koji je poslao u Travnju 1945. godine famozne brzojavke zagrebačkom nadbiskupu. Te brzojavke su po prilici glasile: Hrvatska je sigurna – granica komunizma na Drini – rekonstruirajte vladu – neka u vladu uđe nadbiskup, Maček i Pavelić – povucite vojsku u Sloveniju – zagarantiran azil kod generala Rupnika – sastati će se sa vojskom generala Alexandra – nakon par tjedana povratak sa Englezima u Hrvatsku.

Pisac ovih redaka je provjerio istinitost o brzojavkama kod zagrebačkog pomoćnika biskupa Josipa Lacha. Isto tako je pisac ovih redaka, kao član časničkog odjela Stožera Vojnice, dobio nalog za povlačenje sa ostalim članovima časničkog odjela od pročelnika ureda dopukovnika Drage Jileka.  Jilekov koment kod izdavanja naloga za povlačenje bio je u skladu sa izjavom zagrebačkog pomoćnika biskupa u pitanju brzojavki. Vjekoslav Vrančić u knjizi svojih uspomena kaže, da je on bio onaj, koji je predložio Draganovića za našeg izaslanika kod Engleza i Amerikanaca u Italiji. Vrančić kaže, da je ¨nerado¨ predložio Draganovića, ali ne objašnjava iz kojih razloga. Isto tako Vrancić kaže da ni Pavelić nije bio zadovoljan sa tim prijedlogom, čak da ga je Pavelić i zapitao: ¨Zar nemaš nikoga boljeg od Draganovića?¨ Vrančić i opet ne objašnjava razlog Pavelićeve skepse u Draganovića. Bez ikakvog daljnjeg objašnjenja Vrančić kaže, da je Draganović svejedno otišao u Italiju kao naš izaslanik kod Engleza i Amerikanaca! Nadalje – Vrančić kaže da više ništa nije čuo o Drganoviću, osim sto su i svi ostali čuli, da je Draganović učestovao u karitativnom radu medju Hrvatima u Italiji. Čudno je da se Vrančić, pisući knjigu uspomena, nije potrudio da bar pokuša doznati, što je Draganović u svojoj misiji kod Engleza i Amerikanaca postigao! Isto tako je čudno da Vrančić ništa ne govori o rimskim brzojavkama, kao da on za te brzojavke nije nikada čuo, iako su i vrapci na granama u Zagrebu o tome pjevali!
Moje mišljene je bilo od časa susreta sa Draganovićem u Rimu, da je on onaj, koji je poslao brzojavke na zagrebačkog nadbiskupa. Iz slijedećih pitanja i odgovora se vidi da je to mišljenje bilo ispravno. Gdje je Draganović bio i što je on radio od dana svog dolaska u Italiju kroz period do našeg dolaska u Italiju? Zašto su Vrančić i Pavelić sumnjali u Draganovićevu vrijednost? Kako to da ni Draganović ni njegov exponenti nisu nikada pokušali  spomenuti ili objasniti rimske brzojavke?
Stvarnost brzojavki i tragičan konac Kavranove grupe je jasan dokaz, da je Draganović bio od prvoga dana – od dana posjete Vrančiću u Zagrebu – definitivno srpsko- partizanski emisar. Pisac ovih redaka je u to uvjeren! Hrvatski pjesnik i novinar Srećko Karaman trebao je biti isručen zajedno sa Kavranom. On se je spasio, jer sam ga uspio uvjeriti da je Draganović pokvaren čovjek. Karaman je umro dvadeset godina kasnije u Argentini!  Rimske brzojavke su bile stvarnost i odlučujući faktor u Bleiburškoj Tragediji! U tome je leit-motiv beogradske urote preko Draganovića protiv Pavelića. Draganovićevo djelovanje u Rimu potvrđuje mračnu stranu reputacije toge grada, i ujedno potvrđuje, da je Voltaire znao što govori u svom romanu Rim-Paris-Lourd.

Mi znamo da je Draganović bio ¨persona grata¨ kako u Vatikanu tako i kod Engleza i Amerikanaca u Italiji. Slavo-servska pasmina bila je time inpresionirana i oduševljena. Klecajućim koljenima pobožno je pristupala svemoćnom ¨Monsignoru, profesoru i doktoru¨ Krunoslavu Draganoviću i divila se je, kako on nesmetano ulazi i izlazi iz Vatikana, a kada prelazi kroz cortile di S. Damaso švicarska straža odaje počast ¨prelatu di origgine Croata!¨ U tom scenariju udaren je pečat sporazuma izmedju beogradskog emisara i slavo-servske pasmine, koja je odlučila, da za Judin novčić učestvuje u radu protiv Hrvatskog naroda općenito i Pavelića naročito.

Draganovic je imao obilno novaca koje je primao sa svih strana: od hrvatskih iseljenika u Americi, Papine komisije za pomoć izbjeglicama i od američkih organizacija kao što su bile IRO, UNRA i PLAN MARSHALL. Sićušni novac, slično konfetima na vjenčanju, bacao je hrvatskoj raji, da se premažu oči, jer raju treba uvjeriti da je Draganović očinski osjećajan čovjek! Medjutim, on je toliko bio osjećajan, da je jednom prigodom pozvao iz logora Ferma u Rim grupu narodnih zastupnika na čelu sa Majcenom i Filipovićem sa motivacijom, da ih treba za politički rad. Ti starci su bili bivši narodni zastupnici Hrvatske Seljačke Stranke, a poslužili su Draganoviću kod američkih Hrvata – koji su, kao iseljenici izmedju dva rata bili uglavnom Radićevci, - da osigura stalni dohodak u dolarima. Dolari su stizali u tisućama i potrebno je naglasiti, da je američki dolar u ono vrijeme bio od velike vrijednosti u Italiji! Medjutim su Majcen i Filipović sa svojom grupom zastupnika bili ostavljeni i napušteni da trunu na klupama i da prežive sa zdjelom leće, literarno, na milost i nemilost bahatog upravitelja menze u Sv. Jeronimu!

Intrige u Rimu protiv Pavelića su odmah započele. Nekoliko primjera o tome u slijedećim epizodama: Prva Epizoda: U zajednici sa četnicima našla se je slavo-servska pasmina i narodni zastupnici službenog vodstva hrvatske seljačke stranke prisutni u Rimu, na čelu sa Pernarom i Torbarom, na pontifikalnoj unisi i Te Deum-u u počast srpskog kralja Petra Karađordjevića u Sv. Jeronimu. Četnici su bili u uniformama jugoslavenske kraljevske vojske. Misu i molitvu su služili kanonici Sv. Jeronima uz asistenciju mladih hrvatskih svećenika i redovnika-sveučilištaraca sa Gregorijane i Antoniaruma. Druga Epizoda: Na vratima zavoda Sv. Jeronima susreću se identificirane osobe sa riječima: ¨Jesi li vidio ličkog ciganina? Izveo narod na prevaru i predao ga partizanima¨. Treća epizoda: U jednoj sobi pensiona Pavia okupljeni su dvadesetak osoba – jedna poznatija od druge – i natječu se u napadajima na Pavelića. Vodeću riječ je imao Ante Budimirović, predestiniran da kasnije bude predsjednikom prvog hrvatskog akademskog kluba u Italiji, - medju ostalim on kaže: ¨I onaj hrvatski vojnik, bilo iz Domobranstva ili Vojnice, koji je navodno poginuo u borbi za državu, nije poginuo zbog ničega drugog već zbog pljačke i razbojstva.¨  Četvrta epizoda: U zavodu sv Jeronima, u sobi svećenika Frane Komića. Prisutni: don Frane i ja. On napada Pavelića za sve nevolje posljednjih deset godina, da na drugoj strani u superlativima hvali Stepinca. Ja sam bio iznenadjen, jer je don Frane bio poznat kao Pavelićev pristaša. Na moje pitanje, zašto on tako govori, odgovorio je, da nam je danas potrebit Stepinac, ne Pavelić. Na moju primjedbu, da je žalosno, ako je potrebito rušiti reputaciju jednog uglednog Hrvata, da se stvori reputacija drugom Hrvatu, i ne dolazi li to dobro Beogradu, don Frane je, u trzajevima sa svojom čestitom prošlošću, samo slegnuo ramenima. Ta epizoda potvrđuje da i pošten čovjek, kao što je don Frane bio, može izgubiti vjeru živeći i kratko vrijeme u Rimu!

Konačno je došao dan kada je svaki od nas morao ostaviti  Rim i naknadno Italiju, tako su i slavo-servski elementi bili raspodjeljeni na geo-politička mjesta, važna za hrvatske izbjeglice u svijetu. Sve naše novine – iznimka je Hrvatska u Buenos Airesu, došle su njihove ruke.

Novinski prostor bio je ispisan napadima na Pavelića, i naknadno su izdavane knjige sa istim motivom. U tom su poslu bili dobro došli Jugoslaveni svih boja: dvorski slikar, kipar, permanentno akreditirani novinar Tan-Juga! Preko noći su svi oni postali izvanredni Hrvati, dok je čovjek, koji je sam samcat dao svom narodu državu sa svim atributima suvremene države, proglašen zločincem i izdajicom! Da tragedija bude veća mi smo sve to tolerirali i uzdržavali.

Nitko nije razbijao glavu da će se Beograd savršeno time koristiti, kao hrvatskim doprinosom ¨ispravnosti¨ njihove optužnice protiv Pavelića. Pavelić je bio vrhovnik Hrvatske Države, i svaka uspješna optužnica protiv njega je ujedno optužnica protiv svakog državnotvornog Hrvata. Zar je onda čudo da je Andrija Artuković bio izručen Beogradu!? I naša djeca se zovu riječima koje ne postoje u našem riječniku kao što su fašiste, naciste i ratni zločinci.

Napad za napadom karakterne naravi redao se je protiv Pavelića. Osjećalo se je da su mu dani odbrojeni, što se je uskoro i dogodilo. Revolverski hitci u Buenos Airesu skrhali su tog najznamenitijeg Hrvata. Kao što se je i očekivalo, smrću Pavelića, Draganović je završio svoju misiju u Rimu. Bilo je samo pitanje dana da bude opozvan sa emisarske dužnosti iz Rima na novu udjelbu u Jugoslaviji, što se je i dogodilo.

Poslije toga se je izmedju nas atmosfera pogoršala. Klice, koje je posijao Draganović, osjetili smo u svim zglobovima. Postali smo stvorenja, koja sliče na muhe bez glave.

Na primjer: Hrvatska stampa općenito je prihvatila – bez ikakve analize - kao istinu Titovo ¨isključenje¨ iz Kominforna. Činjenica je, da je na bazi te politike Kominforn uspio sačuvati Jugoslaviju preko četrdeset godina. I ovoga puta je Amerika odigrala odsudnu ulogu. Kapom i šakom je pomagala Jugoslaviju. Danas se tješimo sa ¨slobodnom trgovinom, socijalnim i ekonomskim neredom¨ u Jugoslaviji, a što ako su prošlih četrdeset godina temelji daljnjih četristotina godina hrvatskoga robstva!? Jedini pokušaj da se odnos izmedju Kominforna i Tita prikaže u pravom svjetlu i ujedno u interesu hrvatskog naroda, bila je knjižica, koju je izdao don Stanko Drnas. Nažalost, njegov glas ostao je glas vapijućeg u pustinji, kao i moj skromni doprinos u ¨Pogledima¨ 1958 godine.

Istina je, da hrvatski narod nije ni bolji ni gori od drugih naroda. Isto tako je istina, da i drugi narodi Zapada, na čelu sa američkim narodom, srljaju u propast. Oni propadaju moralno i ekonomski, i mogu biti prisiljeni mijenjati režime, iz jednog lopovskog režima u drugi, ali unatoč toga imaju mogućnost da sačuvaju svoju državu.

Mi smo državu izgubili Petoga svibnja 1945 godine! Naš problem je od fondamentalne naravi, koji ne dozvoljava nikakvih fragmentacija iliti ispada.

Braćo, oko hrvatske štampe i vodeća braćo oko hrvatskih organizacija, skrajnje je vrijeme da se…..

(Nastavak na strani 4)

Spremnost Hrvatski Tjednik, 1.9.1987