Doživio
je lijepu starost. Čiča je to s prepoznatljivom bradom i dugim
brkovima, koje je sigurno volio frkati prstima. Taj je čiča godinama
volio pričati ratne priče, o njima je i pisao, hvalio se svojim ulogama
u pojedinim ratnim sekvencama, jer ipak je on bio partizanski major.
Da, bio je i antifašist, valjda i komunist.
Što je on to pričao? Možda ne bi bilo loše to ponoviti, reda radi, da se s njime ne oprostimo kao sa svakim drugim pokojnikom.
Jer
on je iza sebe ostavio tisuće mrtvih koji nisu uspjeli doživjeti
starost kao on. Bio je jedan od glavnih partizanskih koljača koji su
izvršili masovne egzekucije ratnih zarobljenika i civila neposredno
nakon Drugog svjetskog rata!
Čiča Simo postao je zvijezda kad je
svoju priču ponovio i u kamere TV Slovenije početkom 2005. godine. U
razgovoru govori kako su ga jedne noći u Šentvidu probudili njegovi
nadređeni, Ivan Maček Matija, Maksimilijan Baće i Jovo Kapičić.
Tada
je bio u 22. godini i naredili su mu da ide sve pobiti. On kaže da mu
nije bilo lako, kako je znao da se to radi, ali da nije vjerovao “da će
sve ići tako kako je išlo”.
Po naređenju je došao u Kočevje,
gdje su prihvaćali ratne zarobljenike koji su dolazili u željezničkim
vagonima. On je, kaže, zarobljenike primao, a neposredni izvršitelji
egzekucija u Kočevskom Rogu bili su Dinko Periša i Pero Božinović,
obavještajni oficiri 11. dalmatinske brigade, ali i drugi.
Oni
su ga izvješćivali o svakoj grupi koju su poubijali, u kojoj je bilo od
300 do 500 ljudi, a on im je rekao da u jame bace trotil kako se
slučajno netko živ ne bi iz njih izvukao. Napominje kako je znao da se
događaju stvari koje nije želio vidjeti, pa zbog straha od onoga što bi
mogao vidjeti nije želio ići na mjesta egzekucija, iako su ga zvali.
Kaže
i da su zarobljenici molili da ih se ne skida prije ubijanja, ali on je
naredio da ih se skine do gole kože. Navodi i da je barem desetak
partizana koji su ubijali završilo u ludnici jer nisu mogli izdržati
toliko masovno ubijanje, i to zato što su bili trijezni, a za sebe,
pak, kaže da je bolje prošao jer je svaku večer bio pijan. Na kraju
kaže kako je to tada radio jer su bili vođeni velikim idealima, a da se
poslije vratio pravoslavlju i Dostojevskom te da sad mora ispovijedati
svoje grijehe i tražiti praštanje za počinjene zločine.
Priznao
je da je počinio 13 zločina, a priznanje je zatražio i od drugih, uz
ostalo i od Đoke Jovanića i Rade Bulata za ono što su, kaže, radili u
Lici i Dalmaciji 1941. i 1942. godine.
Nema normalnog čovjeka
kojemu se nakon što ovo pročita neće slediti krv u žilama. Koji su to
veliki ideali da čovjeka nagnu da ubija desetke tisuća ljudi? Kratko i
jasno, bila je to komunistička revolucija, na čelu s Titom, koji je
naredio i znao za sve te pokolje, i u kojoj je trebalo progutati što
više ljudi koji su bili politički nepodobni.
Najlakše je takve
ljude bilo “maknuti“ s ovoga svijeta, samo da ne smetaju komunističkom
preuzimanju vlasti. No, još je tragičnije da je čiča Simo o tome pričao
od 1990., objavio knjigu, da se njega s Kočevskim Rogom povezuje još od
1953., kad je o tome u inozemstvu progovorio jedan drugi partizan koji
je tamo bio, a da on za takve masovne ratne zločine nikad nije
odgovarao.
Ne samo on, nego nitko! Zato je bilo smiješno čuti
kako je naše Državno odvjetništvo proljetos pokrenulo istragu za čiča
Simom i za njim raspisalo tjeralicu.
Ok, njega i njemu slične
zločince ruka pravde očito neće sustići. Ali zato treba reći istinu, i
o njoj pisati od školskih udžbenika preko medija do znanstvenih
studija. Komunistički režim bio je zločinački i točka.
I spirala zločina nije stala nakon rata, ona se nastavila sve do pada komunizma.
