Sigurno će jednom čuti glas i krik svih šuma, ponora, rijeka, dubina Jadranskog mora, jame Golubinjače kraj ličkog Srba koju ne istražuju i ne postavljaju barem križ ili bilo kakvo drugo spomen obilježje, već zlikovcima, njezinim punjačima nevinim civilnim žrtvama, poput zloga tata, lupeža kakvoga, prenamjenjuju državne novce za obnovu spomenika u slavu fašističkog genocidnog zločina, pa sve do Vukovarskih, Srebreničkih i brojnih inih jama, jama, jama...

Izvadci iz propovijedi te cjelovita propovijed Mons. Ivana Šaška:

„....Pa, ako zločinci i njihova djeca, stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.... Zar se zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu zvati velikanima? 
Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh..

Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da spomen na ovaj zločin neće zašutjeti.

Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim“...

06.06.2010 | 21:39 | IKA D - 122765/6 

Spomen na ovaj zločin neće zašutjeti

Braćo i sestre,
u ovome zajedništvu kršćanske vjere pozdravljam subraću svećenike, a posebno oca/e Provincijala/e, gospodu dekane, redovnike i redovnice; pozdravljam sve dionike iskustva patnje koje je dobilo ime Križni put i sve vas koji ste iz ljubavi, sućuti i spomena danas došli na ovo mjesto koje progovara o vječnosti i uskrsnuću.
Došli smo da bismo u Božjemu Duhu, zajedno s pokojnima slavili istinu života s Bogom kojega nasilje i zločin, grijeh i mržnja ne mogu dokinuti. Došli smo da bismo zahvalili za onu našu subraću i sestre koji su svjedočili Kristov križ i svoje trpljenje ucijepili u navještaj i ostvarivanje novoga svijeta; došli smo pri kraju svećeničke godine zagledati se u živote onih koji su ostali vjerni svećeništvu i svojoj blizini čovjeku do izmoljenoga zadnjega zrnca krunice; došli smo moliti za pokoj, ali i oproštenje grijeha svima koje je zarobila zloća i koji su postali nositelji umiranja. Gospodaru života priznajmo svoje grijehe, da bismo bili dostojni ove gozbe vječnosti. Pokajmo se.
I. 
Isus i majka udovica… "Kad je Gospodin ugleda, sažali mu se nad njom." Braćo i sestre, taj bi susret i sažaljenje bilo dovoljno za ovaj dan: Gospodinova sućut i njegovo zaustavljanje pred suzama majke kojoj je smrt ugrabila sina. Osjećajni gubitak, ali još više od toga – životni udarac.
Blizak nam je taj događaj, ali toliko smo se puta i osobno i kao narod s njime susreli da smo i žalost smjestili u prostor uobičajenosti. Ipak, taj je događaj nadrastao i mjesto i mještane u njihovoj žalosti. Ostao je zapisan u ovome evanđelju, da bismo mi danas i naraštaji nakon nas susreli ljudsko lice Boga; Kristovo je čovještvo Božji sakrament – vidljivi, dodirljivi znak punine života i ljubavi Boga koji nam se objavio.
II. 
Evanđelist Luka, evanđelist Kristove ljubavi prema čovjeku, njegovih koraka, dodira i pogleda, pisao je evanđelje zagledan u događaje iz povijesti sužanjstva izabranoga naroda. Tada je Gospodin rekao Mojsiju da je vidio nevolju svoga naroda. 
Temeljno za našu vjeru jest da vjerujemo u objavljenoga Boga koji vidi. Pred Bogom niti jedna patnja nije izgubljena; to je odnos onih koji se vole. I u trenutcima kada ništa ne kažu, međusobno znaju da je drugi viđen, da ga se razumije.
Osim toga sućutnog pogleda, evanđelje o vraćanju života mladiću iz Naina govori nam o Isusovu svjedočanstvu o Bogu. U njegovu ljudskom pogledu i sućuti živi pogled i sućut svemogućega Boga. 
IV. 
U prvome smo čitanju susreli proroka Iliju koji moli Boga i Bog uslišava njegovu molbu. U evanđelju nije posrijedi ljudska riječ. A tamo gdje se pokazuje moć nad životom i smrću rađa se strah, strahopoštovanje koje je obuzelo sve nazočne. Neobičan je to strah koji je rodio proslavu Boga i proširio glas o tome da je Bog pohodio svoj narod. Isus je očitovao Božji pogled, svoju riječ koja nadvladava i smrt. To je srce današnje Radosne vijesti.
Pristupajući s vjerom, nošeni ovom evanđeoskom riječi, postajemo svjesni da ni mi, niti išta drugo na ovome svijetu nije ostavljeno bez dodira Božjega pogleda i bez moćne oživljujuće riječi njegove dobrote. 
Toliko puta u životu, iako nam je Bog darovao snagu svoga Duha, pred smrću i tuđom boli ne ćemo naći prave riječi, ali nam je uvijek darovan sakrament supatnje, sakrament suza i ljudskosti, da bismo nosili otajstvo ljubavi. Ponekad ljudska riječ Ne plači! – baš zato što je ljudska – može zvučati gotovo kao uvrjeda. I tada je bolje, umjesto riječi ne plači, plakati zajedno, dopustiti da sućut progovori; da te riječi, u okrilju ljudske blizine, žalosni čuju od Boga.
V. 
Braćo i sestre, mi smo rođeni i oživljeni riječju uskrsnuća. Na nju nam se valja vraćati, da se u nas ne ugnijezdi mrtva vjera i ugašena nada; da ne nosimo ljubav ispod teške ploče hladne sebičnosti i ravnodušnosti; da ne zaleđujemo šutljivu savjest. Puno su gora od tjelesnih raspadanja raspadanja duha, jer vrijeme u kojemu živimo zaraženo je bešćutnošću; vrijeme je to neupućenih pogleda; vrijeme mimoilaženja s ljudskošću. To je polje na kojemu se sije kršćansko sjeme i gdje se živi radost pobjede nad smrću.
Možemo zamisliti lica žitelja gradića Naina nakon sprovoda. Vidjeli su nečuveno i osluškivali nevidljivost. Iako je sve bilo pripravljeno za ukop mrtvaca, sprovod je ostao nedovršen. Isusovim dolaskom u svijet se ugnijezdila nova snaga koja sve mijenja. Od tada niti jedan kršćanski sprovod ne završava ukopom. Svaki je sprovod na zemlji nedovršen. Jer, srušio se najlogičniji, najracionalniji odgovor i neosporna sigurnost o životu i smrti. 
Kao ljudi poznajemo svoju granicu smrti. Skloni smo reći da je umrijeti normalno. Krist nam danas snažno govori da je čovjek stvoren da bi živio i da nas ne straši očitost umiranja. Kristovim uskrsnućem smrt nije dio normalnoga, a nada više nije prisiljena stajati s vanjske strane ograda groblja. To nipošto nije utjeha kojom bismo umirili svoja srca, nego poziv i otkriće da bismo živjeli ljubav i sućutnim pogledom dodirivali umor svijeta i vraćali se vrelu euharistijske radosti.
VI. 
Da, postojala je sprovodna povorka koja se pomirila s umiranjem. Njoj ususret dolazilo je mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Susret smrti i života. 
Nalazimo se na mjestu gdje se takav susret ponovio. Mnoštvo, povorka, pomiješani osjećaji; umorni i razočarani pogledi, svijest o životnome brodolomu i pobjednički ushit koji je obuzet osvetničkim dahom, pomiješanim sa željom za vlašću i uklanjanjem svih koji bi mogli stati na put sebičnim prohtjevima. Smrtna sjena nadvijena nad nedavno ugaslom zemaljskom nadom.
Ljudi bez uporišta, izručeni pogledima koji su očekivali život s pomoću tuđih umiranja. Koliko li je samo supruga ostalo udovicama i koliko majki bez sinova… 

Krist je zaustavio povorku smrti. Gluhoći zaustavljena života Bog upućuje svoju riječ, jasnu i moćnu; onakvu kakvu samo Bog može reći. I ovdje na putovima mučeništva i ljudske zaslijepljenosti Bog je stavio davno izgovorenu riječ: Ne ubij! Ovdje se čuo plač nedužnih, ali sažaljenja nije bilo; ovdje se povorka života brzo pretvorila u smrtni muk, bez sprovoda i sućuti.
Pjevane su pjesme o „šumama i gorama", o navodnoj „slavi borbe" koja se njima pronosila, a šume su bile prisiljene otvoriti svoju utrobu i stidjele se što nisu bile sposobne progovoriti o sramotnim zločinima. Šume su trebale poslužiti kao pokrov memorije, kao zaborav i prostor straha.
VII. 
No, nakon desetljeća, ni šume više ne mogu šutjeti. Teške su im kosti žrtava. Pozivaju ljude da progovore; da se ne boje; da olakšaju dušu istinom. Pa, ako zločinci i njihova djeca, stvarna i duhovna, ne čuju plač udovica, sinova i kćeri; ako suze nisu bile dovoljne da netko pokuša naći pravednost, možda će čuti glas i krik šume, možda će osjetiti korijenje koje podiže mrtve i lišće koje se razgrće da budu pronađeni tragovi onih o kojima se šutjelo.
Kao što su subraća franjevci ovdje ostavljali zrnca krunice, danas je ova šuma velika krunica koja poziva na molitvu i obvezuje nas da ne šutimo. Mnogi misle da je moguće otkloniti tu istinu; štoviše, o njoj se politički ili ideološki dogovoriti, ali radost naše domovine i naroda bez te istine ne može postojati. I svaki put ćemo se čuditi, kada se vrate ista pitanja. Jer to je pitanje života; to je povorka zaustavljena smrću, a mi smo pozvani na život. I dok se smrti snagom ljubavi i istine ne kaže da odstupi; dok ju se ne imenuje u njezinoj prijevari, ona će sprječavati životnu radost. O tome se ne može pregovarati, a svaka nova laž još je veća suza na licu hrvatskoga društva.
VIII. 
Bolno je slušati o tome kako je osveta bila razumljiva; bezdušno je reći da je netko zaslužio ubojstvo i šutnju o njemu, čak i među najužom rodbinom; tisuće takvih. Zar na tome želimo odgajati svoje mlade? Zar je tako teško reći istinu, da bi naraštaji nakon nas bili sretniji? Zar uistinu nema nikoga poznatog tko je stajao nad grobnicama s oružjem i sa zapovijeđu u grlu? Zar se zbilja danas isti ljudi koji su ostavili razasute kosti žrtava mogu zvati velikanima? 
Ako drugi o tome i šute, za nas bi vjernike takva šutnja bila grijeh. Otkloniti nove sukobe može se samo u susretu s povorkom života, u susretu s Onim koji je prihvatio biti ubijen kao najveći zločinac; u susretu s ljudima kojima je stalo do istine. 
Onima koji su po zločinima stekli takav položaj da i danas mogu širiti laži ostalo je malo vremena da brane svoje promašaje i izdaje najtemeljnijega u životu. Dobro je znati da spomen na ovaj zločin neće zašutjeti. Ove iste šume koje su predstavljane kao okrilje i kao kolijevka pravedne borbe, primaju tražitelje istine i molitvu. One ne žele osvetnike, nego ljubitelje istine. Zbiljski će pomoći svatko tko će mlade voditi prema toj istini.
Ovdje nije riječ o sukobljenim ideologijama. Ovdje je jednostavno pitanje poštenja da se prepoznaju ubojice i žrtve. Ideologije – kakve god im ideje bile – ponose se svojim djelima. Ovdje je nametnuta šutnja od samoga početka, jer je ideja koja je ovdje postala djelom od početka – zločin. On šutnjom ne će postati ništa drugo doli sramotno djelo koje šutnjom postaje još sramotnijim.
Previše je onih koji su ubojstvima nedužnih stjecali bogatstva; koji su otimali imovinu; prozivali slobodu misli i savjesti; stvarali polazišta svojim obiteljima, dok su drugi gladovali i bili osuđeni na nepostojanje, na poniženost i odlazak sa svoga rodnog praga. Previše, da bi se još i danas moglo ljude držati u strahu. Mladi, tražite istinu. Ne dopustite se zavesti dojmom glasnijih. Njihovom se glasnoćom očito žele zaglušiti koraci kolona u tamu. Lako ćete osjetiti tko govori iz ljubavi, a tko iz sebičnosti i nesigurnosti pred prodornim pogledom Gospodara života.
IX. 
Danas smo ovdje kao povorka koja se pridružila Isusu i koja staje pred povorku zaodjevenu smrću. Tu smo kao vjernici, moleći za svoju kršćansku vjerodostojnost; moleći za svoju Domovinu i predajući pokojne Božjemu pogledu i pogledu nebeske Majke. 
U toj vjeri zahvalno slavimo Božju prisutnost koja povezuje vjerne mrtve i našu hodočasničku Crkvu koja susreće Gospodina i moli ga da joj uvijek daruje radost života. 
Amen!