| Dr. Tvrtko Jakovina, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
najradije se bavi, kako sam kaže, “međunarodnom poviješću”, a radeći u
SAD-u, čitao je dokumente koje je Večernji list objavio u tekstovima o
nepoznanicama u vezi s Pavelićem.
Galerija: Fotografije iz osobnog arhiva Pavelićeve obitelji
Vatikanski i četnički izvori: Ne dajte Pavelića Titu!
'Proti partizanstvu bio je potreban poseban način ratovanja'
Pavelić - namjesnik za zločin i politiku smrti
Agent Gowen crta Pavelićeva skloništa
• Jeste li se u svojim istraživanjima susreli s podacima da su Pavelića nadzirali Saveznici?
– Jesam, kako da ne. Za Pavelićev boravak u kućama na prostoru Vatikana
znale su i američke i britanske obavještajne službe te su razmišljale
trebaju li ga uhititi, što su trebali učiniti talijanski karabinjeri
jer bi to bilo najmanje opasno za britanske i američke interese. Točno
su znali u kojoj se sobi nalazi i kako izgleda ulaz u kuću s druge
strane Tibera. O tome ne trebamo više dvojiti.
• Imate li podatke i o vremenu njegova skrivanja u Austriji?
– Pavelić je u prvo vrijeme, oko dva mjeseca, bio, ne bih baš rekao u
britanskoj “sigurnoj kući”, no svakako pod njihovim nadzorom. Da se to
doznalo, bila bi to velika neugodnost. Stoga je Pavelić ubrzo “nestao”.
• Savezničke su ga službe nadzirale, ali ga nisu uhitile.
– Nije to čudnovato, logika tajnih službi nije poput one središnjih
vlasti. Titova Jugoslavija bila je izvan utjecaja Zapada.Tajne su
službe računale da je Tito u tom vremenu bio opasnost za interese
Saveznika s obzirom na njegov upliv u Austriji i Italiji. Usto,
Saveznici su smatrali da Staljin u cijelosti nadzire Tita i da
ostvaruje ono što mu Staljin naredi. A to je bilo tek jednim dijelom
točno.
• Je li ovakvo “držanje” Pavelića bilo više u interesu Britancima ili Amerikancima?
– Tijekom Drugog svjetskog rata Britanija je imala najvažniju ulogu na
europskom Jugoistoku. Sve do 1944., dok Šubašić nije doveden na čelo
kraljevske vlade, to je bilo gotovo isključivo britansko područje, a
tek su onda Amerikanci dobili i svoje “uho”.
• Na kojoj je razini Pavelić kontaktirao sa Saveznicima?
– Vjerujem da nije imao osobne kontakte niti je imao potporu Saveznika.
No, njegovo eventualno spektakularno uhićenje i izručenje zatvorilo bi
oči i uši Zapada u Jugoslaviji. Zapad u to vrijeme Titovu Jugoslaviju
još nije bio “probušio” svojim špijunima pa su se koristili postojećom
mrežom te ljudima koji su bili skloni Paveliću. A to su željeli
sačuvati. Pavelić je, u određenom smislu, za Saveznike bio smetnja, ali
bi njegovo izručenje djelovalo nepovoljno na interese Zapada. Čini se
da s Amerikancima nije imao izravnih kontakata, a je li s Britancima,
to je otvoreno pitanje...
• To su razlozi što nije bio izručen?
– Pravo vrijeme za njegovo uhićenje i izručenje bile su prve godine
nakon rata u Italiji, dok ona nije počela funkcionirati mirnodopski.
Poslije je Pavelić pobjegao te je do njega bilo puno teže doći.
Latinska je Amerika u to vrijeme primala nacističke izbjeglice iz dva
razloga: ideološkog, jer su bili bliski tamošnjim režimima, a usto im
je bila dobrodošla i nova, obrazovana radna snaga.
•
No, prema raspoloživim dokumentima, Britanci su mogli uhititi Pavelića
još u Genovi, pri prvom pokušaju ukrcavanja na brod, ali su ga
propustili?
– Da mu se nešto dogodilo, bila bi to neugodna činjenica i za Katoličku
crkvu i sve one uključene u njegovo skrivanje u Austriji i Italiji.
• Jesu li Saveznici bili svjesni da je Pavelić ratni zločinac ili nisu vjerovali dokraja podacima Titove Jugoslavije?
– Apsolutno su bili svjesni veličine ratnog zločina Ante Pavelića. Kao
što su bili svjesni i zločina Staljina... Dok imate važnije razloge, ne
zaoštravate. To sigurno nije bilo ni sjajno ni moralno, ali je bilo
pragmatično.
• I tu je vrijedila samo pragma?
– Evo vam prepričane izjave Koče Popovića, jugoslavenskog generala i
ministra vanjskih poslova, kada se pedesetih godina raspravljalo o
traženju izručenja Andrije Artukovića: “Nadam se da neće biti izručen
jer bi nas to ponovno uvelo u preživljavanje svega onoga što se
dogodilo u Drugom svjetskom ratu...”. O povijesti treba govoriti
hladno, jasno, ne shvaćajući je kao odgojnu i rodoljubnu djelatnost. Mi
to dosad nismo, posve bili u stanju.
|