(tekst preuzet sa portala Lijepa naša Domovino Hrvatska)

  HOS - veliko NE jugo-komunistima  i njihovoj ideji za obnovu Jugoslavije

Hrvatske Obrambene Snage (HOS) bile su među prvim organiziranim vojnim jedinicama/formacijama koje su djelovale u Domovinskom ratu a nastale su kao vojno krilo Hrvatske Stranke Prava 25. Lipnja 1991. Osnivači HOS-a bili su uži članovi tadašnjeg vodstva Hrvatske Stranke Prava (Ante Paradžik, Alija Šiljak, Anto Đapic i drugi) na čelu sa Dobroslavom Paragom. Zapovjedništvo kao i Ratni stožer HOS-a bilo je smješteno u zagrebačkim prostorijama HSP-a tj. Starčevićevom Domu u Zagrebu, a prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a bio je Ante Paradžik.
Poginuo je u nemilosrdnoj pucnjavi policajaca, 21. rujna 1991. godine na blokadnom punktu “Jež 2” u Sesvetama.
Te je večeri Paradžik održao govor na tribini svoje stranke u Hrvatskom domu u Križevcima. Pozivao je Hrvate da pomognu kako bi se Hrvatska oslobodila jugoslavenskog jarma i uvjeravao je stotinjak građana i simpatizera da poslušaju Tuđmana ako ih pozove na sveopći ustanak.

Išlo se gdje je trebalo I gdje je bilo najteže. Od Vukovara do Dubrovnika. Od Sajmišta do Srđa. Sve do jednog dragovoljci. Bili smo prvi u napadu a zadnji u povlačenju. Tamo gdje drugi nisu htjeli/smjeli tamo je išao HOS.
Od Vukovarske satnije HOS-a sedmorica su preživjela. Ostali su pali za slobodu Hrvatske. Junački, nesebično, bez kalkuliranja. Postoji li uopće grad, selo ili zaseok a da HOS-ovac u ratu za Hrvatsku nije u nj kročio?
Spomenut ćemo samo neka mjesta, neka bojišta, gradove, kao i formacije Hrvatskih Obrambenih Snaga.

Jedan od prvih kampova za obuku HOS-ovaca bio je u Žumberku (Žumberk gorju) na samoj granici sa Slovenijom, tako da nam je štagalj gdje je bilo streljivo i oružje bilo na slovenskoj strani a kuhinja i smještaj na hrvatskoj strani. Treninzi i obučavanje vršilo se na obe strane granice. Kampova za obuku je bilo diljem Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine. Nabrojat ćemo neka mjesta: Varaždin, Sveti Ivan Zelina, Split, Vrgorac, Ljubuški itd. Iz ovih kampova izlazili su čvrsti hrvatski dečki, bojovnici spremni život dati za Hrvatsku. Obučeni i sposobni suprotstaviti se srbočetnicima i takozvanoj JNA. Ustrojavali smo se u manje i veće formacije, ovisno kako je trebalo i kako je najbolje odgovaralo u datom trenutku. Od izviđačko-diverzantskog voda do satnije i bojne. Tako su nastale slavne bojne HOS-a; Prva, druga, šesta, deveta, trinaesta, devetnaesta…Livno, Domaljevac, Vinkovci, Split, Tomislavgrad, Gospić.
Izviđačko-diverzantski vodovi: Kobac, Žigosani, Lovac, Crni Vukovi… Makarska, Novi Travnik, Ljubuški, Kalesija.
Legendarne satnije HOS-a koje su dale ogroman doprinos u Domovinskom ratu; Mostar, Čapljina, Sinj, Vukovar, Sarajevo, Žepče, Senj, Tuzla, Rama… Gdje je god trebalo mi smo bili spremni!

Nakon što je Jugoslavenska narodna armija (JNA) na osvajačkom putu prema Hrvatskoj razorila mjesto Ravno u Bosni i Hercegovini, još i prije službenog početka rata u Bosni i Hercegovini, Hrvati Bosne i Hercegovine počinju organizirati obrambene jedinice za obranu od napada velikosrpskih terorista.

3. siječnja 1992. u Ljubuškom je utemeljen Stožer Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) za Bosnu I Hercegovinu, koje su započele pripremu hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine za obranu od sve jasnije agresije snaga koje su htjele stvoriti Veliku Srbiju.

Nakon otvorene agresije JNA na Bosnu i Hercegovinu, počinje rat u kojem su velikosrpske snage ovladale većim dijelom zemlje. No osim HOS-a, 8. travnja 1992. se osnivaju i Teritorijalna obrane Bosne i Hercegovine (TO BiH) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) te započinje oštra borba između snaga odanih Bosni i Hercegovini i velikosrpskih snaga.

Udružene hrvatsko-bošnjačke snage u Hercegovini u ljeto ‘92 započinju sa oslobodilačkim operacijama i u operaciji Čagalj, 7.6.1992 oslobođeni su Klepci – Prebilovci – Tasovčići tvrda četnićka uporišta na lijevoj obali Neretve kod Čapljine.
Najveće zasluge za ovu akciju ima postrojba HOS-a koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na koti Klepešnici i prva ušla u navedena mjesta. HOS je odigrao ključnu ulogu u osloboditeljskoj akciji Lipanjske Zore u ljeto ‘92 a istom takvom akcijom oslobođena je dolina Neretve odnosno općine Mostar, Stolac, Čapljina sa oko 1.800 četvornih kilometara prostora. Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni I Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

HOS, pod vodstvom pukovnika Blaža Kraljevića, i s potporom Dobroslava Parage, predsjednika Hrvatske stranke prava (HSP) je namjeravao obraniti Bosnu i Hercegovinu u cijelosti, te nakon toga stvoriti državnu konfederaciju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sredinom srpnja, ratni stožer HOS-a za Bosnu i Hercegovinu je prihvatio vrhovno zapovjedništvo Armije BiH.
Nakon oslobađanja Mostara, započinju i sve češći incidenti između HVO-a i HOS-a te HVO-a i Armije BiH. Vodstvo HVO-a ne priznaje jedinice Armije BiH na području "Herceg Bosne" dok zahtjeva od vodstva Armije BiH da dopušta djelovanje jedinica HVO-a na području pod njihovom kontrolom.

U HOS-u su se zajedno borili Hrvati i Bošnjaci (kojih je bilo do 40%). Borci HOS-a su na borbenim položajima imali dobru suradnju sa borcima HVO-a ali, kako sami kažu, časnici HVO-a su pravili probleme u odnosima jedinica dviju vojski. Mnogi vojnici HVO-a, ponekad i čitave postrojbe, su prelazili u redove HOS-a zbog HOS-ove politike zajedničke hrvatsko-bošnjačke obrane cjelovite Bosne i Hercegovine.
Zbog svojih stavova o cjelovitoj Bosni i Hercegovini, Blaž Kraljević je bio sve cjenjeniji od strane vlade Bosne i Hercegovine ali i sve omraženiji od strane vodstva "Herceg-Bosne". Dok je HOS postizao velike uspjehe u borbama sa srpskim paravojskama, Blažu Kraljeviću su stizale prijetnje smrću. Još 9. svibnja, Kraljević je izdao proglas u kojem je napao Matu Bobana zbog njegovog dogovora sa Radovanom Karadžićem u Grazu na kojem je navodno vršen dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine na srpski i hrvatski dio. U istom proglasu, Kraljević je pozvao jedinice HVO-a da uskrate poslušnost Bobanu i stave se pod zapovjedništvo HOS-a.

Kraljević je imenovan general-bojnikom Armije BiH a 2. kolovoza je postao član Glavnog Štaba Armije BiH. Ubrzo je u Ljubuškom pred Stožerom HOS-a održana smotra vojnika HOS-a pri čemu su istodobno istaknute zastave HOS-a, hrvatska narodna zastava i zastava Republike Bosne i Hercegovine.
7. kolovoza 1992., snage HOS-a osvajaju dijelove općine Trebinje, najvećeg velikosrpskog uporišta u istočnoj Hercegovini. Dva dana kasnije, 9. kolovoza, Kraljević je bio pozvan u Mostar na sastanak sa Matom Bobanom. Stigavši u Mostar, Kraljević je prvo održao sastanak sa lokalnim zapovjednicima HOS-a na kojem je najavio da snage HOS ulaze na područje Trebinja radi oslobađanja tog mjesta od četnika. Također je najavio da se pukovnija HVO-a "Stjepan Radić" iz Ljubuškog sprema prijeći u sastav HOS-a.

Na povratku iz Mostara u naselju Glamuzine kod Kruševa, na kontrolnom punktu Varda, vozila HOS-a su zaustavljena od Vojne policije HVO-a. Čim su se vozila HOS-a zaustavila, vojnici HVO-a su na njih otvorili paljbu. Svi putnici, među njima i Kraljević, su pobijeni. Na vozila je ispaljeno 2000 metaka. Još je svakom ubijenom HOS-ovcu naknadno ispaljen metak u glavu. Blaž Kraljević je sahranjen u rodnom mjestu Lisice kraj Ljubuškog 14. kolovoza 1992. Vodstvo HSP-a ga je posmrtno unaprijedilo u čin krilnika, najviši čin u Hrvatskim obrambenim snagama. Njegovi ubijeni suborci su posmrtno promaknuti u činove pukovnika HOS-a.

Nakon ovog mučkog čina Ante Prkačin sastaje se sa Matom Bobanom u Grudama 23. kolovoza i tada je s njim potpisao sporazum kojim je praktički pristao na raspuštanje HOS-a u BiH. Zbog toga, Prkačin je istog dana isključen iz HSP-a. Nakon toga, HOS u BiH se osipa, a njegovi pripadnici ili prelaze u HVO i Armiju BiH, ili napuštaju BiH i odlaze u Hrvatsku ili zapadne zemlje.


MI ĆEMO OPET DOĆI,
DOĆI ĆEMO OPET U SJAJU SUNCA,
ŠTO SE VEĆ SADA RAĐA.
ZBIJENI K’O MRKA TEŠKA PRIETNJA,
I S RAZVITIM JEDRIMA NOVE SNAGE!

Bogu hvala, čast i slava!

Bojovnici HOS-a.

Za Dom Spremni!