|
 Piše: Ivica KARAMATIĆ
Tisućljetna žilavost starodrevnoga hrvatskog naroda
Ovo
otvaranje zamagljenog prozora u kulturne prilike u Hrvatskoj tijekom
Drugoga svjetskog rata, ne imade političku ni politikansku pozadinu,
već nakanu progovoriti, bez idologijskih natruha, o bogatome kulturnom
životu Hrvata, unatoč teškim ratnim prilikama tijekom NDH.
(...) Kroz stoljeća, prastara hrvatska
uljudbena baština i sama hrvatska samobitnost bili su ugrožavani od:
Mletaka, Turaka, Austrijanaca, Mađara... Nu, u napose veliku krizu
Hrvati su zapali tijekom opstojnosti velikosrpske nenearavne tvorbe
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije
(1918.-1941.). U kako smo teškom položaju tada bili zorno govore
činjenice: nismo imali svoga Sabora, u javnome životu prvenstvo su
imali ćirilica i srpski jezik, izravno i neizravno oko osamdeset tisuća
Hrvata i Hrvatica stradalo je od velikosrpske ruke, oko dvjesto tisuća
katolika silom je prevedeno na pravoslavlje, to jest posrbljeno. Inače,
u svjetskoj povijesti Hrvati nisu nevažan narod. Dapače! Nismo poznati
samo po kravati, već i po iznašašćima padobrana, torpeda, otiska prsta,
izmjenične struje, naliv-pera i inim novinama. Slomom Kraljevine
Jugoslavije, u travnju 1941., stvorile su se nove okolnosti za hrvatsko
slobodno kulturno djelovanje – poglavito u Zagrebu. Od proljeća 1941.
dolazi do velikih promjena na području kulturnog života hrvatskog
naroda, komu su nove ustaške vlasti posvećivale osobitu pozornost,
podupirući novčano sve važne hrvatske ustanove, u cilju promicanja
hrvatske narodne svijesti. Skrb nad hrvatskom kulturom imalo je
Ministarstvo bogoštovlja i nastave, kasnije preimenovano u Ministarstvo
narodne prosvjete.
Matica hrvatska
Matica
hrvatska začeta je 10. veljače 1842., u vrijeme Hrvatskoga narodnog
preporoda, kao „Društvo prijatelja narodne izobraženosti“. Prvi
predsjednik MH bio je glasoviti hrvatski domoljub – grof Janko
Drašković. Trnovita povijest MH zrcali se kroz progone austrougarskoga,
starojugoslavenskog i jugokomunističkog režima. Vlasti Banovine
Hrvatske, početkom 1941., uvode u MH prinudnu upravu, čime je MH i
njezinu predsjedniku, katoličkom svećeniku prof. Filipu Lukasu,
zapriječen rad. Projugoslavenskom banu dr. Ivanu Šubašiću, kao ni
Vladku Mačeku, nije se sviđala pogotovo državoljubna usmjerenost MH.
Uspostavom NDH, 10. travnja 1941., za MH dolaze bolji dani. Zasebnom
zakonskom odredbom, 13. listopada 1941., MH je jedina dobila povlasticu
objelodanbe prijevoda inozemene književnosti. Time je, uz državnu
podporu, MH došla do potrebitih prihoda za nakladnu djelatnost, premda
je 1940. izdala dvadeset knjiga, s nakladom od pedeset sedam tisuća
primjeraka. Taj se broj penje 1941. na dvadeset sedam objelodanjenih
knjiga, s devedeset sedam tisuća primjeraka. Godinu dana kasnije, uz
Stoljetnicu postojanja, MH je objavila trideset različitih djela. Od
1943. do 1945., MH je objavila ukupno dvjesto sedamdeset knjiga
(dvjesto knjiga prije 1941.). Izdavala je mjesečni časopis „Hrvatska
revija“, u kome su zauzeto surađivali mnogi državoljubno i
protukomunistički raspoloženi hrvatski intelektualci. U dugoj, bogatoj
povijesti, MH poglavito domoljubnu ulogu je odigrala tijekom Hrvatskog
proljeća (1967. – 1971.).
Hrvatsko sveučilište
Zagrebačko
sveučilište 1941. mijenja ime u Hrvatsko sveučilište. Godine 1942.
ustrojen je Farmaceutski fakultet u Zagrebu te Medicinski fakultet u
Sarajevu, kao začetnik Sarajevskog sveučilišta. Pravo fakulteta dobili
su: Viša islamska šerijatska vjerska škola i Franjevačka bogoslovija u
Sarajevu te Hrvatskopravoslavna bogoslovija u Zagrebu. Tijekom NDH
rektori Hrvatskog sveučilišta bili su: prof. dr. Stjepan Ivšić, dr.
Božidar Špišić i prof. dr. ing. Stjepan Horvat. U onodobnoj Hrvatskoj
djelovalo je više od sedamdeset različitih znanstvenih ustanova.
Sveučilištarci su izdavali svoje glasilo „Glasnik hrvatskog akademskog
društva“ te druge stručne listove. Na Hrvatskome sveučilištu, u jesen
1941., študiralo je 6412 študenata. Zbog novačenja u Hrvatsku vojsku,
broj študenata se naravski u idućim godinama smanjivao. Unatoč općim
ratnim prilikama i teškomu gospodarskom stanju, Hrvatsko sveučilište
susljedno je osposobljavalo nove visokokvalificirane stručnjake. U
nekojim segmentima proširivalo je vlastitu djelatnost. Pri Hrvatskom
sveučilištu su ustrojeni tako Geofizički zavod i Zavod za farmaceutsku
botaniku. U Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta ustrojen je
laboratorij za atomsku fiziku. Najznačajnija knjižnica u NDH bila je
upravo Sveučilišna knjižnica. U NDH, u travnju 1943., djelovalo je:
dvanaest fakulteta i viših škola, sedamdeset devet srednjih škola,
dvesto četrdeset šest stručnih škola te čak tri tisuće pučkih škola.
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Slomom
Kraljevine Jugoslavije, u travnju 1941., prestala je djelovati tzv.
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Dne 12. srpnja 1941.
službeno je počela Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Cjelokupna
imovina prava i obveze bivše JAZU prešle su na HAZU. Broj akademika bio
je ograničen na četerdeset pet članova. Prvih deset hrvatskih akademika
u NDH bili su: Mirko Rački, dr. Tomo Matić, dr. Franjo Francev, dr.
Stjepan Ivšić, dr. Ivan Maurović, dr. Stjepan Zimmermann, dr. Stjepan
Škreb, dr. Stjepan Hondl, Franjo Dugan i dr. Ljubo Karaman. Na glavnoj
godišnjoj skupštini, 25. siječnja 1942., za predsjednika Akademije je
izabran dr. Tomo Matić. HAZU je imala stožernu zadaću promicati
znanstvena istraživanja i razvitak umjetnosti, nadovezujući se na
svijetlu hrvatsku znanstvenu i umjetničku baštinu te voditi hrvatski
narod stazom objektivne spoznaje istine. U NDH, HAZU je uz brojne
znanstvene edicije, objavila sedam knjiga. Pri Akademiji se razvila
knjižnica, koja je 1942. imala više od devedeset tisuća knjiga. Uz HAZU
su još djelovale: Strossmayerova galerija slika sa sedamsto
velevrijednih slika, i kipova tuzemnih i inozemnih umjetnika, Zbirka
glagoljskih isprava, glasovita Orijentalna umjetnička zbirka s više od
2700 primjeraka iz turskog doba i Arheološki muzej. HAZU je izdavala,
tijekom NDH, međunarodni vijesnik, pisan francuskim jezikom.
Društvo hrvatskih književnika
Tijekom
opstojnosti nenaravne tvorevine Kraljevine Jugoslavije, u DHK primani
su samo prorežimski orjentirani književnici, pa su u novim okolnostima
stare članove Društva morali zamjeniti novi književnici. Dr. Mile
Starčević imenovao je prvih dvadeset članova DHK. Za predsjednika je
izabran glasoviti hrvatski književnik dr. Mile Budak, za dopredsjednika
hrvatski pjesnik dr. Antun Bonifačić. DHK je 1943. imalo sto sedam
članova, sve redom poznatih pisaca, od kojih je čak dvadeset osmorica
primljeno u „Društvo europskih pisaca“. Društvo je bilo veoma djelatno.
Utemeljilo je Dom za književnike u Zagrebu, priređivalo niz književnih
večeri i priredaba, organiziralo česta gostovanja književnika u
inozemstvu, potom „Večeri hrvatske lirike“ te Proslave obljetnica
hrvatskih književnika. Uz Budaka i Bonifačića članovi DHK, između
ostalih, su bili: Slavko Kolar, Sida Košutić, Vinko Nikolić, Dragutin
Tadijanović, dr. Julije Makanec ... Među novim naraštajima hrvatskih
književnica značajno mjesto je zauzimala pjesnikinja Nada Kesterčanek.
Objavila je knjigu pjesničke proze „Sutoni na Tiberu“ (1942.). Umrla je
zaboravljena u izbjeglištvu. Glasoviti hrvatski pjesnik Tin Ujević
objelodanjivao je lirske pjesme za NDH u raznim kulturnim časopisima.
Državne vlasti ga nisu ostavile u neimaštini, već su mu pronašle
prikladno zaposlenje. Vjerojatno su ga stoga, iako je bio apolitičan,
partizani kaznili višegodišnjom zabranom objavljivanja. Poslije osude,
zamahnuo je špagom koju je nosio umjesto remena te pronicljivo upitao
«sud»: - A što je sa zapljenom imetka? – Poznati pjesnik, prevoditelj i
gorljivi hrvatski domoljub u NDH bio je vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev.
Šarić. Od Bokelja, hrvatskih pjesnika, isticao se Viktor Vida. Pjesnik
Frano Alfirević objavio je dvije knjige za NDH: „More i daleki gradovi“
(zbirku pjesama iz 1942.) te knjigu „Putopisi i eseji“ (1943.).
Prvospomenuta Alfirevićeva knjiga dobila je godišnju državnu Antunovsku
nagradu Zavoda za narodnu prosvjetu. Tijekom NDH najviše su
objavljivana književna djela dr. Mile Budaka.
Glazbena djelatnost
Glazbena
djelatnost u NDH nije zaostajala za drugim područjima hrvatskoga
kulturnog života. Dapače, glazbena umjetnost je bila na zamjetnoj
razini. U Zagrebu su djelovali brojni izvrsni orkestri: Zagrebačka
filharmonija, Orkestri Hrvatskog državnog kazališta, Krugovalni
orkestar, Orkestar profesora Odaka, Zrakoplovni zbor, Učenički orkestar
Hrvatskog konzervatorija, Nastavnički orkestar Glazbene škole, Komorni
orkestar, Franjevački glazbenici ... Uz Zagrebačku filharmoniju
uspješno je djelovala Osječka filharmonija. Poznato glazbeno središte
bilo je Sarajevo. Nije bilo tjedna u Zagrebu bez glazbene priredbe.
Često je bilo nekoliko priredaba tjedno. Brojni orkestri nastupali su
na državnim proslavama i dobrotvornim priredbama. Uz njih su nastupali
brojni solisti, guslači, čelisti, orguljaši i komorne skupine. Hrvatski
državi krugoval održao je u Zagrebu više od dvadeset koncerata.
Glasoviti su bili koncerti Hrvatskog glazbenog zavoda i Zagrebačke
filharmonije. Među dirigentima ponajviše su se isticali: prof. Lovro
pl. Matačić, Mladen Pozajić, Boris Papandopulo, Krešimir Baranović,
Božidar Kunc, Ivan Muhvić, Branko Klobučar... Od onodobnih pjevača
zabavne glazbe valja istaknuti Vikija Glovackog. Hrvatski pjevači,
dirigenti i glazbenici istaknuli su se zapaženim priredbama u
inozemstvu (Nizozemska, Njemačka, Češka, Švedska, Finska, Bugarska,
Italija). U Zagrebu su gostovali brojni inozemni orkestri: Berlinska
filharmonija, Bugarski carski simfonijski orkestar, Gradački komorni
orkestar, Kvartet Avakumov i dr. Državnom Antunovskom nagradom
počašćeni su glazbenici: Ivo Parać, Ivan Brkanović, Boris Papandopulo,
Miroslav Šlik, Rudolf Matz, Petar Dumičić i Vinko Žganec. Uz pedesetak
KUD-ova, u NDH je u travnju 1943. djelovalo sto četrdeset pjevačkih
zborova.
Kazalište i opera
Osim
Hrvatskoga državnog kazališta u Zagrebu, djelovala su u NDH državna
kazališta u Sarajevu, Osijeku, Banjoj Luci i Dubrovniku. K tomu,
postojala su brojna djelatna gradska kazališta: Varaždinsko,
Karlovačko, Zemunsko, Vukovarsko i druga kazališta. U godištu
1941./1942., sarajevsko kazalište izvelo je dvadeset praizvedbi, drama
i opereta, od toga jedanaest hrvatskih auktora. Diljem Bosne i u
Mostaru, do sloma NDH, rečeno kazalište izvelo je više od sedamdeset
priredaba. Hrvatsko državno kazalište u Osijeku, pod ravnanjem prof.
Mirka Perkovića, u godištu 1941./1942. izvelo je oko dvjesto priredaba,
od toga dvadeset sedam praizvedbi. Na kazališnim daskama izvođena su
djela hrvatskih auktora: Gotovca, Budaka, Držića, Ogrizovića,
Begovića... U godištu 1943./1944., osječko kazalište dalo je trideset
osam praizvedaba, od toga trinaest hrvatskih auktora, među kojima opere
„Porin“ Lisinskoga i Zajčev „Nikola Šubić Zrinski“. U više prigoda
osječko kazalište gostovalo je u Zagrebu i Sarajevu. Hrvatsko državno
kazalište u Zagrebu djelovalo je od 6. rujna 1941., na čelu s
intendantom prof. Dušanom Žankom. U prvih pet mjeseci djelovanja,
izvedene su na njegovim daskama osamdeset tri opere, operete i drame, a
u sezoni 1943./1944. izvedeno je čak petsto sedamdeset šest dramskih i
opernih izvedaba. Tijekom NDH Hrvatsko državno kazalište izvelo je više
od tisuću sto priredaba. Najpopularnije izvedbe u ono vrijeme su bile:
Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinski“, Gotovčeve „Morana“ i „Ero s onoga
sijeta“, Odakova „Dorica pleše“, Asićeva „Pjesmom kroz život“,
Muradbegovićev „Zmaj od Bosne“, Šenoino „Zlatarevo zlato“ te, naravice,
opera „Porin“. Davana su i djela svjetskih majstora, a hrvatski
kazališni i operni umjetnici nastupali su izvan tuzemnih dasaka u
Njemačkoj, Bratislavi, Rimu, Sofiji, Beču i drugdje.
Novinstvo i nakladništvo
U
NDH izlazilo je sveukupno oko tristo pedeset izdanja. Izdavano je deset
dnevnih listova, trideset tjednika, trideset pet časopisa te mnoštvo
stručnih, vjerskih, kulturnih i znanstvenih časopisa i glasila. Tiskana
su čak četiri športska lista. Dvadeset hrvatskih gradova imalo je svoje
tjednike, a u Zagrebu je izlazilo čak deset tjednika. Među
najuglednijim glasilima su bili «Spremnost», „Sarajevski novi list“,
„Hrvatski list“, „Nedjelja“, „Katolički list“, „Hrvatska revija“,
„Hrvatska smotra“, „Književni tjednik“, „Hrvatska misao“...
Najpoznatiji dnevni list „Hrvatski narod“, svojedobno zabranjen u
ožujku 1940., izlazio je neprekidno do sloma NDH. Inače, u NDH je
izdano više od tisuću knjiga. Od poznatih nakladnih zavoda valja
spomenuti, uz Maticu hrvatsku, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima,
Hrvatsku narodnu prosvjetu, Prvu hrvatsku dioničku tiskaru, Knjižnicu
lijepe knjige (samo u Zagrebu radilo je više od dvadeset tiskara).
Osobitu ulogu u nakladništvu imalo je HIBZ (Hrvatski izdavalački
bibliografski zavod), ustrojen 9. kolovoza 1941. Najznačajniji projekt
u izdavaštvu HIBZ-a zacijelo je bila Hrvatska enciklopedija, pod
uredništvom prof. Mate Ujevića. Prvi svezak Enciklopedije objavljen je
1941. u Banovini Hrvatskoj, a s obimnim projektom Enciklopedije u
dvanaest svezaka nastavilo se NDH. Do sloma NDH završena su još četiri
svezka s po osam stotina stranica (do slova E). Uz Enciklopediju,
značajna izdanja HIBZ-a bila su: „Rječnik hrvatskog književnog jezika“
te „Enciklopedija za hrvatsku mladež“. Od sto pedeset šest važnijih
knjiga 1943., HIBZ je objavio njih trideset sedam. Naklade knjiga su
išle od tisuću do deset tisuća primjeraka. U Zagrebu i drugim većim
hrvatskim gradovima svake godine priređivana je priredba „Dani hrvatske
knjige“. Inače, poglavita pozornost u NDH posvećivala se čistoći
hrvatskog jezika. Stoga je odmah u travnju 1941. ustrojen Hrvatski
državni ured za jezik. Prišlo se i uporabi «korijenskog» pravopisa,
koji se u Hrvatskoj rabio do 1892., a u rujnu 1942. u NDH je
objelodanjena prva knjiga s pravilima korijenskog pravopisa, pod
naslovom „Koriensko pisanje“.
Druga područja kulturnog života
Hrvatski
državni krugoval (radio), pod ravnateljstvom dr. Radovana Latkovića u
NDH je vršio važnu prosvjetnu ulogu te kulturno educirao hrvatski narod
putem postaja u Zagrebu, Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku te
razglasnih postaja u Varaždinu, Petrinji, Ogulinu, Požegi, Osijeku i
Hrvatskoj Mitrovici. Ni likovna umjetnost u NDH nije bila na niskoj
razini. Dapače, već u studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu
na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu Prva izložba hrvatskih likovnih
umjetnika. Rečena izložba je privukla trideset pet tisuća posjetitelja.
Slično je bilo na izložbi iste naravi 1943. na kojoj su sudjelovala 64
likovna umjetnika. Uz službene izložbe, u Ilici su priređivane
pojedinačne i skupne izložbe skulptura i slika. Likovni umjetnici bili
su onodobno okupljeni u Društvu hrvatskih umjetnika. Prof. Vladimir
Kirin uspješno je organizirao hrvaske likovne izložbe u inozemstvu.
Napose valja spomenuti 23. Bijennale u Veneciji (lipanj 1942.), na kome
su izlagali: Joza Kljaković, Ivan Meštrović, Ante Motika, Ivo Režek,
Bruno Bulić, Josip Crnobori, Antun Medić, Slavko Kopač i Slavko Šohaj.
Onodobna Hrvatska likovna umjetnost obrađena je bila podrobno u
zborniku „Naša Domovina“, te u već spominjanoj Enciklopediji. Na
području umjetničkog svjetlopisa (fotografije) poglavito su se isticali
August Frajtić i Tošo Dabac, s nizom izložaba u tuzemstvu i inozemstvu.
U NDH je bila veoma razvijena i slikopisna (filmska) umjetnost. U
travnju 1943. u NDH je bilo više od sto slikokaza (kina). Na
međunarodnom festivalu u Veneciji 1942. hrvatski slikopis „Straža na
Drini“ proglašen je najboljimdokumentarnim filmom. Istom su zgodom
pohvaljeni hrvatski slikopisi „Barok u Hrvatskoj“ i „Tamburica“. U NDH
je snimljen i premijerno prikazan 10. travnja 1944., prvi hrvatski
igrani slikopis (film) „Lisinski“, redatelja i snimatelja Oktavijana
Miletića. Hrvatski radio je nedavno javio, da je u Austriji pronađen
još jedan vrijedan dokumentarni Miletićev slikopis „Život seljaka“,
iznimno filmsko ostvarenje iz razdoblja NDH.•
|
Prikaz uznika u slici 
