Uz obljetnički dan Deklaracije o Hrvatskom književnom jeziku

(Proglašena 17. ožujka 1967.)

Izraziti nasrtaji na hrvatski jezik započinju s hromim Srbinom Vukom Stefanovićem Karadžićem već u prvoj polovici 19. stoljeća. On je Hrvate i sve južne Slavene proglasio Srbima.

Na toj velikosrbskoj pohlepi iztaknuto je djelovala Srbska pravoslavna crkva i ideolozi velikosrbske politike. Spomenimo samo dvojicu: Ilija Garašanin, politički (Načertenije) i Djuro Daničić, jezikoslovno. Njega je panslavistički orjentirani Josip Juraj Strossmayer doveo u novoosnovanu (1861) Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu, da stvara zajednički Hrvatski ili srbski rječnik.

U Hrvatskoj je za to vrijeme u službenoj uporabi hrvatski pravopis Ljudevita Gaja iz 1830. godine, koji se zasniva na etimologijskim, a ne na fonetskim načelima, koje je nametao Vuk Stefanović Karadžić i slijedio Djuro Daničić.

Na opću hrvatsku nesreću, koncem 19. stoljeća preuzima vlast hrvatskog bana slavonski Mađar Khuen Hedervary. Ne ulazeći ovdje u potankosti, Khuen je podržao na jezikoslovnome polju tzv. hrvatske Vukovce, među kojima su bili najistaknutiji Ivan Broz, Franjo Iveković i Tomislav Maretić.

Sve do pojave Kraljevine SHS 01. prosinca 1918. u Hrvatskoj je na snazi Gajev pravopis. Tada započinje intenzivno posrbljivanje hrvatskog jezika, koje uz iznimku za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941-1945) traje sve do uzpostave Republike Hrvatske 1991. Nažalost i danas je u Hrvatskoj, u službenoj uporabi pohrvaćeno Vukovo jezikoslovlje, pravopis na načelima fonetike, a ne etimologije, na kojoj se zasnivaju svi europski jezici s temeljnicom u latinskome jeziku, gdje je mjesto i hrvatskome jeziku.

Tijekom komunističke Jugoslavije, hrvatski jezik, iako podobro posrbljen postao je drugorazredan, čak u Hrvatskoj. Srbski ekavski govor bio je službeni jezik u svima rodovima vojske, uključujući i mornaricu, u službama sigurnosti, u brojnim strukama (Farmaceutski zakonik Farmakopeja, kojom se služe ljekarnici i liječnici bila je pisana srbskim jezikom), u prometu, u bankarstvu, u diplomaciji... Brojne tiskovine i prijevodi sa stranih jezika objavljivani su na srbskome jeziku...

Ordžavani su brojni sureti hrvatskih i srbskih jezikoslovaca, koji su uvijek završavali na štetu hrvatskog jezika. To vrijedi napose za tzv. Novosadski dogovor, na kojemu je uz neprirodni naziv hrvatskosrpski ili srpskohrvatski službeno nametnuto obilje srbskih izraza i srbska sintaksa rečenica.

Uz ostalo, zabranjena je bila uporaba hrvatskih naziva za mjesece (siječanj, veljača...), uvedeni su brojni srbski rusizmi, srbski turcizmi i srbski grecizmi poput: autodrom, bezbjednost, čaršav, duvan, hiljada, inostranstvo izvinjenje, marama, milicionar, pare, partija, pasoš, saobraćaj, šećer, tačka, tačno, zvanično...

Strane imenice, koje u hrvatskome jeziku završavaju na konzonant poput: avanturist, fašist, ekonomist, jurist, kominist... dobile su srbski oblik: avanturista, fašista, ekonomista, jurista, komunista... Nažalost, pojedini zastupnici u Hrvatskome saboru rabe i danas srbske umjesto hrvatskih oblika tih imenica. Nije rijedkost čuti od saborskih zastupnika: "Ja sam jurista i poznam zakone. Kao ekonomista, znadem da nema para...

Uporaba imenice Hrvat, zamijenjena je s građanin; imenički pridjev Hrvatska stavljan je u genitiv i zamjenjivan sa sinonimima republički, republika i zemlja, što je nažalost ostalo u riječniku hrvatskih medija do danas. Turističke izvjestiteljice govore i danas: "U zemlju je ušlo više vozila nego je izašlo iz zemlje". One su završile komunističke škole pa im je u genima izbjegavanje izraza: Hrvatska i hrvatski.

Srbi su postali konstitutivan narod u svima republikama izuzev Slovenije.

U Hrvatskoj je bilo kažnjivo pjevati hrvatske pjesme. Doduše i danas se zabranjiva Thompsonu pjevati hrvatske pjesme. Nikakvo čudo, kad u svima hrvatskim vlastima imamo bivše protuhrvatske komunjare.

Hrvatski narod, napose hrvatska inteligencija postajala je danomice sve nezadovoljnija na jezikoslovnome polju i gospodarsko-bankarskim pitanjima...

To je dovelo do objavljivanja Deklaracije o hrvatskome književnom jeziku, koju je predvodila Matica hrvatska, a podpisalo ju je 18 najistaknutijih hrvatskih institucija.

Deklaracije je bila objavljena 17. ožujka 1967. u zagrebačkom tjedniku Globus. Uslijedili su iza toga brojni politički procesi napose protiv podpisnika, koji su bili članovi KPJ, odnosno SKJ.

Od poznatih političara najistaknutiji protivnici Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku su bili: Vladimir Bakarić, Miloš Žanko, Stjepan Mesić i dakako Josip Broz Tito.

Ova Deklaracija, unatoč zabrane urodila je brojnim plodovima. Dolazi do hrvatotvorne pobune u Zadru, predvođene Prof. Mirkom Vidovićem, književnik Zlatko Tomičić pokreće Hrvatski književni list, Matica Hrvatska izdaje pored Kola, nove publikacije "Kritiku" i "Hrvatski tjednik".

Osnivaju se brojni Ogranci Matice hrvatske u domovini i u dijaspori.

Vrhunac hrvatskog buđenja i odpora protiv svih nepravda razbuktao se je među hrvatskim studentima, književnicima i političarima,  poznat kao Hrvatsko proljeće.

Iz svega toga proizašle su "silom ili milom" razne reforme, od kojih je najistaknutija, donošenje novog Ustava SFRJ 1974. godine,  prema kojemu su republike dobile status država.

Taj ustav i status republika kao država imao je fundamentalnu ulogu za Banditerovu komisiju pri određivanju granica novonastalih država iz raspadnute komunističke Jugoslavije.

Ovome osvrtu na Deklaraciju o hrvatskome književnom jeziku dodaje se ranije objavljeni članak o Hrvatskome jeziku kao temeljnici hrvatskog narodnog identiteta.

Mr.sci. Dragan Hazler

Basel, 17. ožujka 2011.

Na obljetnički dan Dekjlaracije o Hrvatskome književnom jeziku

Hrvatski jezik je temeljnica narodnog i državnog identiteta

(Posvećeno obljetnici smrti Pavla Štoosa, 30. ožujka 1862)

Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati

Pavao Štoos, Izvor: Wikipedija         Spomenik u rodnoj Dubravici                      

Pavao Štoos (Dubravica, 10. prosinca 1806. - Pokupsko, 30. ožujka 1862.), hrvatski pjesnik, svećenik i narodni preporoditelj

U Zagrebu je završio bogosloviju, jedno je vrijeme bio biskupski tajnik, a od 1842. godine bio je župnik u Pokupskom.

Pavao Štoos je zapažena ličnost među hrvatskim domoljubima, autor je poznate elegije Kip domovine vu početku leta 1831, suradnik Gajeve Danice, patriot zabrinut zbog tuđinskog tlačenja i odnarođivanja domaćih ljudi (vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati). Štoos je pesimistički gledao na naše prilike i zemlju vidio u tamnici i mraku (srce od plača ne mrem zdržati).

Osim književnosti bavio se i glazbom i štampao 1858. Kitice crkvenih pjesama s napjevima. Autor je i pjesme Poziv u kolo ilirsko.

Godine 1862. imenovan je zagrebačkim kanonikom, ali je umro prije nego je primio svoju dužnost.

Od rimskog pape Ivana X . do Europske Unije

Svi neprijatelji Hrvatskog naroda pa i oni koji su nam se predstavljali kao zaštitnici, saveznici, prijatelji i braća nastojali su nas pokoriti, odnaroditi, "pobratiti" i uključiti hrvatski nacionalni prostor i Hrvate u svoj nacionalni korpus. Svi su oni nastupali ponajprije nametanjeg svoga jezika i na razne načine obezvrjeđivali su, zabranjivali ime Hrvatskog jezika i njegovu uporabu. Ako ništa drugo onda su stavljali pred njega "Književni" hrvatski jezika kao da narodni govorni jezik Hrvata nije bio Hrvatski jezik.

Obzirom da je bilo davno i ne pada mi niti u snu nakana vrijeđati rimskog papu Ivana Desetoga,  suvremenika kralja Tomislava i Grgura Ninskoga, nego radi povijesne istine treba reći da je prvi poznati napad na "barbarski" Hrvatski jezik zabilježen davne 925. godine na prvom Splitskome saboru za papovanja Ivana X.

U potankosti se ne će ovdje ulaziti, nego samo reći da je zabranjivana uporaba barbarskog, onovremenog Hrvatskog jezika u crkvenoj uporabi. Ta zabrana odnosila se je u ono vrijeme i na druge jezike jer su se dostojnim za Bogoslužje smatrali samo hebrejski, latinski i grčki jezik, ali svejedno nitko nije proglasio engleski, francuski, njemački, španjolski... barbarskim jezikom. Taj ružni atribut "barbarski" pripisan jeovdje hrvatskome jeziku.

Na obrani hrvatskog jezika nestao je 928. godine hrvatski biskup Grgur Ninski i prvi hrvatski kralj Tomislav, a o načinu nestanka šuti hrvatska povijest, iako za to postoje(?) zapisi u arhivalijama Rimske kurije.

Kroz čitavu povijest Hrvatski jezik je bio na meti otuđivanja i brisanja

Kroz čitavu povijest, Hrvatski jezik je bio na meti (abecedno): germanizacije, latinizacije, jugoslavenizacije, mađarizacije, posrbljivanja, poturčivanja i talijanizacije. Nepodnošljivi stav prema Hrvatskom jeziku pojavio se je i u Europskoj Uniji pod izlikom, da se radi uštede pišu prijevodi službenih akata EU-a na jednom južnoslavenskome jeziku. Po ponašanju Brüssela taj jedinstveni jezik ne bi bio Hrvatski jezik, a Hrvati to ne bi niti htjeli jer u hrvatskoj naravi nije poznato nametanje. Ali isto tako ne pristajemo na nametanje nama bilo kojega od južnoslavenskih jezika jer sa svojim, Hrvatskim jezikom predstavljamo i štitimo hrvatski narodni, hrvatski kulturni i hrvatski državni identitet.

Najveći udarac na Hrvatski jezik učinili su Srbi

Od Vuka Stefanovića Karadžića i Strossmayerovog Đure Daničića  do naših dana nastoje Srbi na bezbroj načina uzjahati na Hrvatski jezik i prisvojiti ga, a kad ga ne mogoše proglasiti srbskim (srpskim), zadovoljili su se nazivom srpskohrvatski, pisano zajedno ili s crticom srpsko-hrvatski, što je zapravao isto.

U toj nesmirenoj, ali za Hrvate polukapitulanskoj borbi, hrvatski jezikoslovci su uveli u internu uporabu naziv hrvatskosrpski ili hrvatsko-srpski, što je još poraznije, nego nakaradni nazivi srbskohrvatski u obadvije varijante.

Naime, zdravom logikom i jezikoslovnim rasuđivanjem srpskohrvatski znači srpska varijanta Hrvatskog jezika, a hrvatskosrpski znači hrvatska varijanta srpskog jezika.

Osobno spadam kroz čitav život među one Hrvate, koji su protiv svakog nametništva i protiv svakog dvojnog naziva za Hrvatski jezik, ali od dva poraza, čak je manji onaj "srpskohrvatski" jer znači srbsku varijantu Hrvatskoga jezika, nego hrvatskosrpski jer znači srpsku varijantu hrvatskog jezika.

Srpskohrvatski živi u svima medijima, a Hrvatski tu i tamo

Tko misli da je osamostaljenjem države Hrvatske došao kraj ovoj nametnutoj velikosrbkoj agresiji "srpskohrvatski" taj je u zabludi. Srpskohrvatski, nažalost živi u uprabi političkih, kulturnih i elektroničkih medija europskih država i cijelog svijeta. Srpski jezikoslovci su uz srpskohrvatski nametnuli medijima i naziv srpski jezik, a hrvatski jezikoslovci se ponašaju poput utopljenika bez volje da se spasi pa, više zaslugom drugih, nego njih,  tu i tamo, ali ne svugdje sretne se i naziv Hrvatski jezik. Ali srpskohrvatski živi i dalje netaknuto i neizbačeno  malne svuda i svakuda, gdje se spominju nazivi jezika. U to se može svatko uvjeriti na primjer u Wikipediji ili u nastasvnim programima Slavističkih instituta.

Hrvatski jezik se mora vratiti u svoje koriene

Ne ulazeći u epsku obširnost Hrvatskog jezikoslovlja (namjerno ga pišem s "H"), zadržat ću se samo na dvije temeljnice Hrvatskoga jezika:

Prvo: Jezično-govorno blago i

Drugo: Hrvatski pravopis.

Ne ulazeći ovdje u druge sustave Hrvatskog jezika, s pravom se može reći da je suverenitet Hrvatskog jezika najviše narušen u jezično-govornom blagu s previše tuđica i u fonetskom pravopisu, koji nije hrvatski, nego pohrvaćeni pravopis velikosrbina Vuka Stefanovića Karadžića, Đure Daničića i kapitulantskih hrvatskih vukovaca, ponajviše Broza, Ivekovića i Maretića, kojima su se, nažalost pridružili svi hrvatski jezikoslovci... Kratkotrajna iznimka i čast pripada hrvatskim jezikoslovcima za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, koji su hrvatskom jezikoslovlju vratili sva hrvatska obilježja.

Hrvatski jezikoslovci u obadvije velikosrbske Jugoslavije nisu imali ni volje niti snage, da čiste hrvatski jezik od tuđica, napose ne od turcizama/orjentalizama, a još manje volje i snage da vrate Hrvatski pravopis u njegove koriene, kako ih je na etimologijskim osnovama pravopisno utemeljio i usmjerio Dr. Ljudevit Gaj, davne 1830. godine.

Hrvatski jezikoslovci su i danas maćehe Hrvatskoga jezka

Hrvatski jezikoslovci ni danas u državi Hrvatskoj ne čiste niti štite Hrvatski jezik od tuđica, nego naprotiv one otuđuju Hrvatski jezik više nego su to činile u čitavoj povijesti. Uz zarazu s turcizmima/orjentalizmima navalile su i zapadne tuđice, napose anglizmi na Hrvatski jezik.

U naše današnje vrijeme hrvatski jezikoslovci su dozvolili da nam turcizmi maramica, marama i marametina istisnu prelijepe i značenjem jasne hrvatske riječi: rubčić, rubac i rubača. Što tek reći za preslatku hrvatsku riječ slador, koju je izbacio turcizam šećer; hrvatsku žesticu izbačenu nepovratno od turske rakije i novčić/novci izbačeni od orjentalizma para/pare...

U Francuzkoj s velikim francuzkim jezikom je kažnjivo unošenje nepotrebnih tuđica, a mi ne ćemo ili ne znamo čuvati čistoću Hrvatskog jezika. Nazor nam u stihovima poručuje: "...To što nam osta, dračama ogradimo i svojom zloćom ljutom..."

Nikome ne pada na um pa niti meni izbaciti sve tuđice iz Hrvatskog jezika, ali ih brigom za Hrvatski jezik možemo svesti na potrebni minimum.

Hrvatski korienski pravopis je najbolji u svijetu

Hrvatski korienski pravopis i hrvatske arhaizme treba probuditi iz sporulencije i s njima preporoditi Hrvatski jezik.

Ovdje moream podsjetiti  na stavove jednog starijeg hrvatskog jezikoslovca i jedna mlade hrvatske jezikoslovke (identitet im ne ću navoditi).

Najveća i neoprostiva pogjreška hrvatskih jezikoslovaca, onih bivših i sadšnjih, što su kapitulacijski napustili Hrvatski korienski pravopis. Ovaj naš današnji "pohrvaćeni" Vukov/Daničićev pravopis u Hrvatskome jeziku je jedna jezikoslovna šatra.  Ruglo od pravopisa. Meni se želudac okreće kod igre skrivača sa zvučnim i bezvučnim suglasnicima, a žgaravica me lovi, kad moram pisati na primjer: časnik, umjesto častnik, potporučnik i natporučnik umjesto podporučnik i nadporučnik. Jeli časnik od riječi čas ili čast!? U hrvatskom jeziku "pot" je znoj i "nat" je poruba na hlačama i slično pa imamo po smislu znojnog poručnika i porubljenog poručnika. Takvih i analognih primjera je dubkom pun suvremeni Hrvatski (Vuk-Daničićev) pravopis.

Kad sam jednome, od vrhunskih hrvatskih jezikoslovaca, inače mojem prijatelju i vršnjaku (izostavljam identitet) rekao 1991. godine: "Sad bismo mogli vratiti u uporabu Hrvatski korienski pravopis"! Dobio sam doslovce ovaj odgovor: "Zaboga, Dragane Ti hoćeš oživjeti ustaški pravopis!" Na to sam mu pristojno odgovorio: "Ne, Profesore ustaški pravopis, nego Hrvatski pravopis Ljudevita Gaja, kojeg je "ustaša" Gaj stvorio ili točnije rečeno usavršio 1830. godine. Dobio sam dojam, da se je gospodin vrhunski hrvatski jezikoslovac malo zastidio.

S turcizmima je teško jer su ugrađeni u "bratstvo i jedinstvo"

Orjentalizam šećer ne može po nijednome kriteriju, osim hrvatskog nemara za svoje, istisnuti prebogati izraz sa svima slastima, koji se u stablu grozda zove slador. U doba moga djetinjstva u Slunju, majka me je slala u trgovinu, da kupim za ondašnjih 8 dinara pola kile sladora.  Ima li ljepše i točnije riječi za tu sladku tvara, nego je slador?!

Nema logike da u stablu grozda imamo ovakovu sliku: Šećer - sladiti, sladko, slast, slastica, slastičarna, sladunjav.

Jedna mlada hrvatska jezikoslovka je nedavno za javnost, da je turcizam šećer udomaćen i da ga ne treba mijenjati. To je potvrdila izrekom: "Šećer dolazi na kraju!" Ima mnogo više izreka u prilog sladoru: "Ne vjeruj tim sladunjavim ženskim suzama. Znam ja njihovu specifičnu težinu...(H. Balzak, u romanu "Sjaj i bijeda kurtizana"). U narodnoj pjesmi, Hrvatica djevojka se po raznim pitanjima natječe s momkom i završava: Slađi je slador od meda" Možemo li uopće reći umjesto: "Dosta mi je te sladunjave priče!" Dosta mi je te šećerne priče!" Kaže li momak djevojci ili muž ženi: "Sladka moja...!" ili: "Šećerna moja...!"

Ako nam je do pohrvaćivanja Hrvatskog jezika, onda slador iz arhaičke ropotarnice treba službeno uskrsnuti, a ako netko i nadalje hoće šećerom sladiti kavu, naka to čini.

Koliko Hrvatica i Hrvata još znadu, da ja žestica hrvatski izraz za (tursku) rakiju, a žesta hrvatski izraz za (arabski) alkohol.

Vukov/Daničičev, pohrvaćeni pravopis i turcizmi najčvršće povezuju Hrvatski jezik sa srpskim jezikom pa su utkani u "bratstvo i jedinstvo". Kome to još treba?!

Hrvatski jezik je temeljnica narodnog i državnog identiteta

Može li Hrvatska čuvati i jačati svoj nacionalni i državni identitet na srbskohrvatskom jeziku i na Hrvatskom jeziku sa srpskim Vuk/Daničićevim pohrvaćenim pravopisom i s turskim šećerom, turskom rakijom, turskom maramicom, maramom, marametinom i orjentalizmu parama umjesto s hrvatskim novcima, kojih nažalost nemamo jer su hrvatski lopovi prodali hrvatske banke tuđincima.

Hrvatski jezikoslovci (ako su hrvatski?!) moraju vratiti u uporabu Hrvatski korienski pravopis i do krajnosti čistiti Hrvatski jezik od tuđica jer na Vuk/Daničićevom, pohrvaćenom pravopisu i na tuđicama, napose onima iz domene "bratstva i jedinstva" ne gradi se niti ne jača se Hrvatski narodni, kulturni, politički ni državni identitet.

Napisao na obljetnički dan smrti hrvatskog domoljuba Pavla Štoosa  Mr.sci Dragan Hazler

Basel, 30. ožujka 2010.