Stevan Nemanja papi je tužio Kulina bana

Valja znati da su Bosnom vladali iznimno tolerantni veliki banovi i da se vlast velikih banova protezala na sve veležupe u kojima su vladali veliki župani. Jedna od tih veležupa bila je i veležupa Raška. Zadnji veliki župan Raške bio je Stevan Nemanja i on je bio vatreni katolik, koji je Papi tužio bana Kulina da nije katolik. Kad je dovoljno ojačao po svom katoličanstvu u očima Svete Stolice, uspio je nagovoriti papu da mu pošalje kraljevske znakove za krunjenje za kralja svoga sina Stevana Prvovenčanog. Tako je od jedne bosanske veležupe nastala Kraljevina koja će pod svoje žezlo ujediniti i Srbe istočno od Raške, a kad je drugi sin Stevana Nemanje Rastko uspio kod istočnog patrijarha isposlovati za Kraljevinu Srbiju i Rašku pravoslavnu autokefalnost i okrenuti leđa papi u Rimu, počela je epopeja pravoslavlja u krajevima u kojima je ta kraljevina bivala čas manja, čas veća, dok nije postala despotovina, te kneževina, pa opet u XIX. st. kraljevina. Poteškoće u odnosima između pravoslavnih i katolika potječu iz Dušanova zakonika (koji je donio Sinod SPC polovinom XIV. st.), gdje je zabranjeno Srbijancima da budu katolici i da druguju s katolicima, dok Arbanasi nisu mogli ni postati pripadnicima SPC-a prije negoli se posrbe. Prije turske okupacije Bosne bilo je malo pravoslavaca u Bosni. No kako je pravoslavlje za razliku od katoličanstva u Otomanskome Carstvu uživalo relativnu slobodu, u Bosni su da bi izbjegli progonima i katolici počeli prelaziti na pravoslavlje. Tako je pećki patrijarh 1661. s posebnim Sultanovim “Fermanom” šetao po Bosni i Hercegovini i prevodio ljude na pravoslavlje dok nije došao i u Livno. Kad su livanjski katolici shvatili što pećki patrijarh od njih traži, napali su i njega i njegovu pratnju te otjerali štapovima i kamenjem, sve dok nisu izišli iz Livanjskoga polja. U povodu tog događaja Nikola Lašvanin je napisao pjesmu punu bosanskoga ponosa zbog visoke svijesti o seobi livanjskih kršćana.

Problem s muslimanima u Bosni i Hercegovini je specifičan kad je riječ o privrženosti vjeri i Domovini. Inače, kod muslimana sunita uopće na prvomu mjestu dolazi vjera, a nakon toga svjetovna vlast i domovina. Kod šiita je nešto drukčije; za razliku od sunita koji priznaju samo propise Kur’ana koje vjernici štuju i slijede, kod šiita postoji vjerski autoritet imama, slično papi kod katolika. Imam tumači suvremene probleme i zbivanja u svjetlu odredba Kur’ana, i tu pojam domovine dolazi u prvi plan. Naši bosanski muslimani su štovali Boga (nazivali ga bilo Bog bilo Allah, ali uvijek u istom značenju), voljeli svoju zemlju i poštovali sultana u Istanbulu. Kad je nakon Bečkoga kongresa BiH vraćena svome narodu pod skrbništvom Habsburga, nostalgija bosanskohercegovačkih muslimana koji nisu mogli zaboraviti sultana ostala je u njihovoj svijesti živahna i dan danas. Ne Turska, negoli sultan i njegov politički sustav. Netočan je nadimak “poturice”, za njih više vrijedi naziv “otomanci”. No u tri rata u dvadesetomu stoljeću krv bosanskih muslimana je tekla potocima i po toj krvi su definitivno shvatili da im je BiH jedna i jedina domovina, a svi oko njih bosanska braća...

Pretplatite se na Fokus

Akademik Mirko Vido