SLJEDNICI I SLJEDBENICI GOLOOTOČKIH DŽELATA UČE NAS DEMOKRACIJI

(Andrija Vučemil: «...Bio jednom jedan otok...Goli Otok... (Pjesme vjetru i kamenu)», Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2007.)

Piše: Đuro VIDMAROVIĆ

Za komunistički logor na Golome otoku čuo sam još kao gimnazijalac. Međutim, svaki pokušaj dobivanja detaljnijih obavijesti profesori su odlučno otklanjali. U mome je selu živio miran i neuobičajeno povučen, gotovo permanentno ustrašen čovjek, za koga se govorilo da je bio na Golome. Priženio se, jer život voli pričati zanimljive priče, u obitelj udovice domaćega istaknutog partizana. No, nikada nije progovorio ni slova o svojim logoraškim stradanjima. Tek nakon demokratskih promjena 1990. zamolio me kao saborskog zastupnika za pomoć oko sređivanja prava koja su mu pripala po odluci Hrvatskoga državnog sabora, kao političkom uzniku. Ali ni tada nije želio govoriti o teškim iskustvima, ostajući i dalje zatvoren, nepovjerljiv i ustrašen.

Nakon što sam pročitao sjećanja nekih logoraša, postala mi je jasna šutnja moga susjeda Stanka. Nosio sam u glavi strašne slike prolaska uhićenika «kroz šibe», kada su ih supatnici morali nemilosrdno prebijati prilikom dolaska na otok, zatim sistem političkog preodgoja, odnosno «revidiranja» stavova, denunciranja prijatelja, pa čak i najbližih članova obitelji kako bi se ublažile patnje, zaklinjanja u vjernost Titu i Partiji, perverzni oblici fizičkog i psihičkog iznurivanja i mučenja uhićenika. Većina se, ukoliko bi preživjela, vraća kućama kao slomljeni ljudi, društveno, socijalno i profesionalno apsolutno degradirani, pod stalnom paskom i sumnjom, s obvezom šutnje pod prijetnjom povratka u mučilište.

Dok se o Jasenovcu stvarao mit o genocidnosti hrvatskog naroda i krvoločnosti ustaškog režima, a broj ondje stradalih povećavao do neslućenih i apsurdnih razmjera, dotle se o komunističkim logorima na otocima Sveti Grgur i Goli, te onome u Staroj Gradiški, u javnosti šutjelo, Posebno se nastojalo sakriti postojanje Gologa. Ono što se puštalo u javnost bila je floskula o «Golome» kao o logoru isključivo za IB-ovce, a ti IB-ovci su prikazani kao najstrašniji monstrumi, jer su podržavali druga Staljina, a ne druga Tita, zbog čega su s pravom bačeni u logor i s pravom tretirani kao bijesni psi. Tajilo se, da su ondje čamili i uznici koji nisu imali veze s Rezolucijom IB-a, među njima mnogi Hrvati zbog iskazanog nacionalnog, ili vjerskog opredjeljenja, pa čak i mnogi ljudi zbog ispričanoga običnog političkog vica. Treba otkloniti i drugu komunističku floskulu, po kojoj su na Svetom Grguru robijali samo Hrvati, a na Golome samo Srbi, odnosno IB-ovci.

Andrija Vučemil na Golome 1963.

 Rezultat dugotrajne i stroge kontrole davanja obavijesti o logoru na Golom Otoku jest nepostojanje odgovarajuće literature o njemu, pa čak ni stručnih historiografskih istraživanja. Pitanje je gdje se nalazi arhivska građa o ovom logoru i što je od nje sačuvano.

II.

Komunistički logor za političke neistomišljenike, smješten na Golom otoku pored Raba, bio je misterij zla, kao što su to svi logori za mučenje i ubijanje ljudi, ma gdje bili i ma iz kojih razloga stvoreni. To su i sve tamnice, gubilišta, mračare, podzemne i tajne odaje kojima vladaju suvremeni Minotauri, bića mraka, udovičina siročad, legitimna djeca Oca svih laži. Mi imamo nekoliko takvih strašnih mjesta, kao npr. Jasenovac, Stara Gradiška, Sveti Grgur, Goli, ali imamo nešto što drugi narodi nemaju, imamo masovno nacionalno gubilište koje se protezalo od bleiburškog polja do Đevđelije, poznato pod nazivom Križni putovi. Ali sada je riječ o čuvenom logoru na Golom otoku. To mjesto strave i užasa još je, na žalost, obavijeno velom zaborava, šutnje, tajni i mistike. O tome svjedoči nedostatak književnih djela koja bi opisala patnje tamošnjih uznika. Objavljeno je nešto je proznih djela, koja obrađuju ovo zlo mjesto, ali su ih napisali, uglavnom oni koji nisu ondje bili sužnjevi, dok je poezije o Golome vrlo malo, zanemarivo malo. Što je tome razlog? Zar su dah i duh Zloga još djelatni, pa i dalje prijete svakome tko bi s odvažio svjedočiti, demaskirati ga, zaplakati javno, podijeliti bol s književnom javnošću. Konačno, našao se pjesnik hrabar to učiniti, poznato ime naše književnosti, Andrija Vučemil, golootočki uznik, patnik, preživjeli svjedok terora o kojem je teško i pisati. Upravo je ovih dana objavio zbirku stihova pod naslovom «...Bio jednom jedan otok...Goli Otok... Pjesme vjetru i kamenu».

S predstavljanja Vučemilove knjige: Joško Ševo, Tomislav Jonjić, A. Vučemil, Stipe Čuić i Tito Bilopavlović

 Vučemil u autorovoj napomeni odgovara na teško pitanje koje je mučilo pisca ovih redaka: zašto se nitko nije odvažio književno opisati logor na Golom Otoku i sve strahote koje su komunisti ondje činili. Gospodin Vučemil daje na ovo pitanje dva odgovora. Prvi: «Bijah tamo punih pet godina. Pjesme u ovoj knjizi nastajale su tijekom četrdeset i više godina i nisam ih imao hrabrosti objavljivati, smatrajući da nisam u svom skromnom pjesničkom izričaju dostojan te velike teme, da su moje riječi krhke i slabe a drugi umjetnici uglavnom šute.» To je, dakle, prvi razlog: fasciniranost temom, a tema je dubina zla i strahota vladavine jedne izopačene ideologije i na njoj sagrađene izopačene, neljudske i zločinačke politike, politike koja nije poznavala ljudska prava, kojoj je dostojanstvo ljudske osobe bilo nevažno, koja se obrušila na samoga Boga. Ideologije koja je na Njegovo mjesto postavila svoga Vođu, diktatora, gospodara ljudskih sudbina, hladnog, lukavog pragmatičara, spretnog političara, ljubimca pokvarenih zapadnjačkih državnih velmoža, koji su njegove masovne progone političkih neistomišljenika, gaženje ljudskih prava i masovne egzekucije, sankcionirali svojom podrškom, hedonista i bezbožnika kakvi su i oni bili. Komunisti su rado psovali Boga, Isusa, Majku Božju i najveće svetinje naše vjere, ali, ako bi netko opsovaoTita, ili njegovu majku, ne samo opsovao, već na njegov račun kazao neki vic, ili nesmotrenu riječ, završavao je na Golom otoku.

Nova knjiga Andrije Vučemila predstavljena je u Društvu hrvatskih književnika 18. siječnja 2008.

 Drugi razlog izostanka literarne reakcije na fenomen Golog otoka Vučemil opisuje ovako: «Dugogodišnji gospodari života i smrti, gospodari i kreatori ideja i misli, gospodari tijela i duha činili su sve da se Otok zaboravi, prešuti koliko je više moguće i prepusti vremenu da učini svoje. Današnji njihovi sljednici i sljedbenici preobraženi, bolje rečeno preobučeni, u Europejce i demokrate, branitelje ljudskih prava, nastavljaju uporno i sustavno u svojim nastojanjima da se Otok još više minorizira i potpuno devastira.» Navedene riječi izazivaju jezu. Živi su i djelatni sljednici golootočkih dželata i mučitelja. Tu su među nama. Preobučeni u demokrate prozivaju nas i poučavaju, uče pravdi i ponovo sude, a bivši uznici osjećaju njihovu blizinu, čuju njihov miris, dahtanje iza leđa. Mogu li sljednici i sljedbenici ovako preobučeni, uvučeni u sve pore vlasti, ponoviti krvavi pir po scenariju svojih roditelja i djedova? Bojim se dati decidirani odgovor, premda je 20 godina prošlo od rušenja berlinskog zida.

Bez gore navedenih ekstemporalija teško je razumjeti Vučemilovu zbirku, na tzv. predmetno-tematskoj razini, odnosno u vremenu i prostoru nastajanja i objavljivanje.

A sada treba progovoriti o knjizi bez povijesnih evokacija, sociopsiholoških, političkih ili ideoloških invektiva. Kao o estetskoj činjenici.

Vučemilov robijaški karton

 Sa zadovoljstvom ističemo i upozoravamo da se radi o vrijednome poetskom uratku, možda toliko vrijednom da će se odjeci ove knjige osjećati desetljećima. Ovu ocjenu izgovaramo s olakšanjem, jer nakon što nam je u ruke dospjela ova knjiga, naslov joj je izazivao strah od deklarativnog iznošenja patnje, plošnog literarnog osvećivanja zlikovcima, dakle o izvanliterarnim čimbenicima koji bi mogli nadvladati i zasjeniti literarne vrijednosti djela. Vučemil je iskusan pjesnik (objavio 20 knjiga) i, ma koliko tema bila za njega bolna, toliko da mu činila teško prenosivom u poetski diskurs, uspio je izbjeći zamku i stvoriti djelo visoke umjetničke razine.

Mudrost autora očituje se u naslovu. Najprije tri točkice, zatim iskaz koji obilježava svaku narodnu pripovijetku, a kojim autor aludira na zaborav, na prelazak jednog mučilišta, kao mjesta iz stvarnosti, u sferu zaborava i priče. Slijede ponovo točkice, a zatim crvenim slovima naziv «Goli otok». Uz poetsko napomenu: «pjesme vjetru i kamenu». Iz poruke kazane u naslovu proizlazi i ustrojstvo zbirke. Čine ju tri tematske cjeline: «BIO JEDNOM JEDAN OTOK»; «OTOK I MORE» i «O KRUHU I VINU, O TEBI I MENI». Ova podjela upućuje na trodiobu postojanja, ali i na trodiobu Apsoluta. Ne treba bježati od transcendentalnog okvira koji određuje misaonu nadgradnju zbirke kao cjeline. Ona je i logična. Bez te činjenice knjiga nikada ne bi bila napisana, jer njezin autor strahote logora preživio ne bi, ili bi ih preživio kao tjelesni, duhovni, ili emocionalni invalid. Na to upućuje u «Prologu» kojim počinje prvi ciklus, a koji glasi: što u k-amen-u/ radi amen/ dok lutajuće sjene/ prebiru oblutke za igru/ kojoj nema kraja? Crticom stavljenom u riječ kamen, pjesnik je izvršio polisemijsku distinkciju, razdvojio nebo i zemlju, materijalno u duhovno, božansko i pozemljarsko. Slijedi poema od tri pjevanja pod naslovom «Otok». Prvo započinje snažnim stihovima: Što ću učiniti s tobom, Otoče,/ kad koraci još nisu odbrojeni/ koje moram učiniti u sasvim/ neomeđenom prostoru/ trajanjem i inim mjerama i mjerilima/ kojima ništa ne postižem/ osim ispraznih nadanja/ da će se sutra ipak nešto dogoditi... Drugo pjevanje počinje dilemom: Najradije bih o tebi šutio/ duboko zaronjen u more u plavetnilo/ tvoje i neba/ i otplovio zauvijek/ u njene predjele vječnog sna/ o izlasku... U trećem pjevanju pjesnik iskazuje zebnju, pitajući se, nije li sve ovo bilo uzalud/ da će doći jahači/ neke nove apokalipse...

Prvi ciklus opisuje snomoricu u kojoj pjesnik-uznik živi, povijesnu koprenu kojom su zastrli Otok, tako da više nije siguran postoji li on kao san, ili java koja mu je odredila život. On postoji i pjesnik svjedoči. To se čita u naslovima; TRI OTOČKE SKASKE O KIŠI U SUHO DOBA». Njihov je naziv SAN; JAVA i ŠKOLJKE. Potresna je pjesma NA OTOKU GOLOM SAMO SJENE PLAZE u kojoj su stihovi: opipah snagu smrti/ iz dna bića vir mutnih voda...          Kameni obluci kao skamenjena bol ljudi, metafora su degradacije čovjeka: «na otoku leže kameni oblutci / skamenjene suze tvog i moga bola...» (Iz pjesme: Na Otoku leže kameni oblutci). Kamen kao simbol patnje javlja se i u drugim pjesmama: «dok iznad nas samo nebo plavo / i oko nas modro more / a na nama kamenje i k a m e n...« (Iz pjesme: Pjesma o kamenu).

Drugi Ciklus: «Otok i more», sadrži 13 pjesama u prozi. Dok je otok simbol ograničenosti i neslobode, more je simbol nesputanosti i slobode. Poetski iskaz je uzvišen, ritam prilagođen moru u svim njegovim mijenama, jezik bogat, poetske slike uvjerljive, pjesnički iskaz dubok, gotovo neponovljiv. Ova poema moru vrijedan je prilog hrvatskoj maritimnoj poeziji. More je za Vučemila put prema višim razinama postojanja, prema Apsolutu, Gospodaru naših života, našem Spasitelju i Otkupitelju. Završni stih i 13 pjesme svjedoči: «... a kada će se i kako more i nebo spojiti u jedno, / u grč novog utjelovljenja neka odgonetavaju novi / rječonosci i gutači nebeskih i zemaljskih znakova a / ja se prepuštam moru i nebu pa što bude da bude...»

Završni ciklus: «O kruhu i vinu, o Tebi i meni», sadrži 19 pjesama naslovljenih rednim brojevima. Pjesnik je ušao u sferu transcendentnog lirskog iskaza, ne molitvenog, već eminentno poetskog, s invokacijama i reminiscencijama koje prepoznajemo i koje nas ispunjavaju smislom i spokojem. Logoraš razgovara s Bogom. I govori mu: jedno bez drugog ne možemo / da bi smo opstali / moramo biti kruh i vino / a prije toga zrno žita i zrno grožđa...(Iz pjesme br. 2.). Možda najpotresniji su stihovi u pjesmi broj 9: Smisao je da se sve obesmisli / nada ubije i protjera / svako pokajanje / i želja za gradnjom novih vrata / bez starih pragova / punih krvi, krvi naših djedova / i suza majki žalosnih / što ne dočekaše povratak izgubljenih sinova... / Gdje si ti / a tek gdje sam ja / pred svim ovim / tek u puste riječi pretočeni? / Na koja to vrata kucam / kakav to kruh jedem / i kakvo vino pijem?

Završni su stihovi molitva, molitva golootočnog patnika: Ako Ti kažeš da budem / bit ću/ i više od toga / izgovorit ću Riječ / i učiniti znamen / ispod svega i iznad svega / skrivenog u nama / i u našim kretnjama / prema svim pravcima... // Na kraju / samo Te jedno molim / ne zaboravi reći amen. /... i bit će / jer vjere u Tebe / nikada nije dosta / i slijedi moj konačni a m e n.

Naš veliki pjesnik Andrija Vučemil, djelatni katolički intelektualac, prošao je pakao Golog otoka zbog mladenačkog pokušaja stvaranja oporbe komunističkoj diktaturi. Ali bez obzira na ideologiju i nacionalnost uznika, svi su oni jednako patili, svi bili žrtve i stoga autor svoju potresnu knjigu posvećuje svima bivšima golootočkim robijašima. To treba cijeniti kao kršćanski dar koji mu sljedbenici Zloga nisu mogli oduzeti. Usprkos brahijalnim postupcima. A svi mi trebamo razmisliti o «sljednicima i sljedbenicima», koji nas poučavaju o demokraciji, preobučeni u europska odijela, puni demokratskih fraza i političke slatkorječivosti. Luciferova legija ne miruje.