Uz današnji dan međunarodnog priznanja
Republike Hrvatske
Promocija knjige "Uzroci i rasap Jugoslavije"
autora Filipa Ćorlukića
Promocija knjige "Uzroci i rasap Jugoslavije"
autora Filipa Ćorlukića održana je još prije dva mjeseca, u četvrtak
18. studenog 2010. u kavani Forum na istoimenom pulskom trgu, ali kako
je u knjizi riječ o raspadu bivše države, iza čega je prositeklo
stvaranje neovisne Republike Hrvatske, prikaz donosimo uz današnji dan
priznanja Republike Hrvatske. Knjigu je objavio zagrebački nakladnik:
"Edicije Božičević".
U Puli ima više izvrsnih prostora za ovakva kulturna događanja, ali je
s obzirom na osjetljivost teme, o kojoj u Hrvatskoj vladaju oštra
sukobljavanja i veliko nerazumijevanje, autor u cilju što opuštenije
atmosfere odlučio zamoliti prijatelja Ivana Udovića, vlasnika prekrasne
kavane Forum, da se to održi kod njega. Uvidjevši da će to njegovu
kavanu promovirati i kao jedan od budućih kulturnih centara Pule, Ivan
je to spremno prihvatio, obećavši i da će prisutne počastiti pićem i
sokovima. Prigodom usklađivanja prihvatljivih rokova, nažalost je
zaboravljeno da je u isto vrijeme predviđeno paljenje svijeća za žrtve
Borova i Vukovara, stoga je na promociju došlo manje osoba nego što se
očekivalo.
Tri dana ranije bila je organizirana tiskovna konferencija.
Pozvane su novine, radio i TV. Nitko nije došao. Svi predstavnici
medija pozvani su i na promociju. Opet nitko od njih nije došao. To je
naša politička stvarnost.
Moderator susreta i predstavljač knjige bio je dr. sc. Stipan Trogrlić, znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.
On je na početku pozdravio prisutne i zamolio ih da ustanu i minutom
šutnje odaju počast poginulima, a Filip je zapalio svijeću koju je
vlasnik kavane u tu svrhu unaprijed postavio na stol.
Dr. Trogrlić je ukratko prikazao autorovu biografiju, posebno se zadržavši na njegovoj knjizi "Kamo ideš čovječe?"
koja je objavljena 1983. g. Istaknuo je da ju je kao mladi profesor
povijesti pronašao u jednoj istarskoj knjižnici. Zaintrigirao ga je
naslov pa ju je uzeo i pročitao, iznenadivši se s koliko dubine autor
ulazi u najsloženije probleme čovječanstva za koja nudi i vrlo logična
rješenja.
Zatim je prešao na prikazivanje knjige čitajući dijelove svoje recenzije, a povremeno se osvrtao i na prekrasnu Uvodnu riječ dr. sc. Asafa Durakovića,
visoko pozicioniranog kanadskog kemijskog biologa koji je istovremeno
filozof i pjesnik. Posebno je nagalasio dio njegova teksta "Sjajan
je Filipov udarac u bradu politički nejasnog EU-patuljka koji nije
dorastao ukidanju daytonske tragedije. Hvala Ti Filipe na hrabrosti i
poštenju!".
Uvodnu riječ dr. sc. Asafa Durakovića možete pogledati ovdje.
Zatim je riječ uzeo autor knjige rekavši: "... da uopće neće govoriti o
njezinu sadržaju, nego da će pokušati objasniti zašto se uopće odlučio
da je napiše. Prvo je spomenuo staru latisku poslovicu Historia est Magistra vitae
- Povijest je učiteljica života, ustvrdivši da Hrvatska ništa nije
naučila iz pogrešaka tijekom svoje tisućgodišnje povijesti. Budući da
Hrvati skoro ništa ne znaju ni o prijevarnom ulasku 1918.
državno-pravno proglašene Nezavisne države Hrvatske u Jugoslaviju, ni o
tome narod ne pravi nikave posebne probleme.
Međutim, još žive svjedoci najstrašnijih zločina u našoj dugoj
povijesti, koji su učinjeni nad hrvatskim narodom, nad kojima je u
Titovoj Jugoslaviji nametnuta najstroža šutnja. Po toj titovski
ideologiziranoj povijesti partizani su bili plemeniti spasitelji
Hrvatske, dok su svi ostali zločinci. U političkim uvjetima kakvi su
vladali u Jugoslaviji, to se još moglo razumjeti. Na žalost, nakon
progrlašenja neovisnosti Hrvatske na čelo države je došao i sve više
jačao partizanski klan, pa je i naša službena povjesnica ostala ista.
Premda se sve više otkrivaju jame, zapuštena rudarska okna i zatrpani
tenkovski rovovi u kojima se nalaze tisuće i tisuće kostura nevinih
žrtava partizanskog terora, oni najuporniji još uvijek tvrde da je
pobijeno "samo par tisuća ustaških zločinaca".
Rezultat toga je da je hrvatski politički korpus oštro podijeljen, pa
je i to jedan od razloga da nas vladajuća ekipa, svaki od njih štiteći
vlastite interese, neometano vodi u gospodarski kaos i bijedu. Pročitao
sam mnoge povijesnice, od školskih udžbenika do velikh knjiga. Na
žatost, u odnosu na stvarne tragične događaje u svima sam našao samo
dokaze da u Hrvatskoj još uvijek vlada tvrda zavjera šutnje o onom što
se dogodilo.
Premda kao političar ponekad na TV daje neke neutemeljene
izjave, Ivo Goldštajn kao povjesničar djeluje mnogo objektivnije od
drugih. Dok su neki, a posebno srbski povjesničari, dugo tvrdili da je
u Jasenovcu stradalo oko 700.000 osoba, upravo je on demistificiaro te
laži, ustrvrdivši da je tamo stradalo najviše do 80.000 osoba, od čega
najviše do 18.000 Židova. To je veliki korak u pravom smijeru, ali se o
jasenovačkom logoru još uvijek znade vrlo malo. U javnosti se ne zna
gdje je dokumentacija iz tog logora. Židovi su zapravo bili pod
njemačkom jurisdikcijom. U hitlerovskoj ludosti traženo je da ih se
pomori u Njemačkoj. Znade se da je iz Jasenovca u Njemačku odpremljeno
5.000 Židova. A što je s ostalim? U Madžarskoj nije postojao ni jedan
logor, ali je u Njemačkoj pobijen mnogo veći broj madžarskih Židova.
Zločin je da je ubijen i samo jedan Židov, samo zato što je Židov. No
nama je važno saznati i tko ga je ubio.
Sredinom godine sam iz knjižnice uzeo vrlo veliku knjigu Ive Golštajna
pod naslovom "Hrvatska od 1918. do 2008." Pažljivo sam je pročitao,
očekujući da ću u njoj konačno naći i podatke kojih nema u drugim
povjesnicama. Razočarao sam se. U njoj je ogorman broj različitih
zanimljivih podataka, ali je ulazak Hrvatske u Kraljevinu Jugoslaviju
prikazan šlampavije čak i od onih u školskim udžbenicima. Ivo Goldštajn
je Židov, pa ima emotivnih osnova da mrzi NDH. No, on je izvrstan
povjesničar, a kao takav morao bi pisati objektivno. Da bi izbjegao taj
unutarnji sukob, on je višekratno izjavljvao da "NDH nije bila ni
nezavisna ni država" pa tako mirne savjesti nije osjećao potrebu ni kao
povjesničar o njoj objektivno pisati.
Upravo ta knjiga Ive Goldštajna me potaknula da napišem ovu knjigu. U
ovoj mojoj maloj knjizi, u kojoj je obuhvaćeno trinaset stoljeća
hrvatske povjesti, o zadnjih devedeset godina naše povijesti više je
rečeno nego što je to u desetorostruko većoj Goldštajnovoj knjizi, koja
je zapravo sva posvećena samo tom zadnjem periodu hrvatske povjesti. "
Nakon burnog aplauza, gosp. Trogrlić je otvorio
raspravu. Nije bilo spornih pitanja, nego je to bila više afirmativna
ocjena svega što je rečeno. Gospodin Hamo je gospodinu Trogliću kao
povjesničaru postavio pitanje, što misli o tvrdnjama nekih hrvatskih i
bošnjačkih političara, da rat u Bosni nje bio građanski, nego čista
obrana od agresije. Rekao je da je bio Hrvatski branitelj, da nije
sudjelovao u borbama u Bosni, ali da znade, da je rat u Bosni bio i
građanski rat.
Gosp. Trogrlić je rekao da bi bilo bolje da autor knjige ne odgovori na
to pitanje. Ipak, autor je rekao: "... da takvu tvrdnju šire neki
politikanti, štiteći svoje zakulisne interese, a da je činjenica, da je
rat u Bosni prvo bio obrambeni, da je utjecajima izvana došlo prvo do
sporenja, a uskoro u nekim krajevima i do krvavog sukoba izmedju Hrvata
i muslimana, da bi sukobljvanjem snaga Fireta Abdića sa snagama Armije
BiH u zapadnoj Bosni došlo do najgore varijante građanskog rata.
Ukratko, rat u RH je bio čisto obrambeni rat, dok je rat u BiH iz
obranbenog prerastao u najgoru varijantu građanskog rata. "
Promocija je nastavljena potpisivanjem knjiga, nakon
čega su prisutni po grupama nastavili razgovarati. Autor kaže da mu je
"prišao gosp. Hamo, rekavši kako mu je drago što je gosp. Trogrlić
spomenuo knjigu "Kamo ideš čovječe?",
jer da ju je i on tada kupio. Toliko mu se svidjela i smatrao ju je
toliko važnom da je još kupovao i prijateljima podijelio dvadesetak tih
knjiga."
To spoinjanje naslova "Kamo ideš čovječe?" na
početku i kraju promocije ove knjige, potaknulo nas je ponovno na
razmišljane o sudbinskom pitanju koje si mnogi već dugo postavljaju: "Kamo ide Hrvatska?"
Fotozapis
(kliknite na sliku da ju povećate - pa još jednom kliknite do pune veličine)
Tekst: Mijo Lalić,
fotografije: Andrej Grgić
|
