ODGOVOR NA NEKOLIKO PITANJA

Draga Dijana, vrlo rado ću odgovoriti ne samo na nekoliko pitanja, već i na sva moguća pitanja koja se tiču fenomena Tuđman, HDZ-a i stvaranja Hrvatska države u uvjetima raspada Ruskog i Jugoslavenskog komunizma.

Odmah na početku, mora se reći, svatko tko želi razmišljati i interpretirati događaje u vremenu 1990 - 1995. godina, mora znati da Tuđman nije " pao s neba " i da rat nije počeo naprasito - iznenada, već da je pripreman godinama, po mom gledištu, već od 1971. godine.

Drugo što je važno jest da se ne smije koristiti termin " građanski rat ", što Vi Dijana koristite, jer se tu nije radilo o građanskom ratu već o ratu etnicititeta Hrvata i Srba umotanih u ruho JNA koja je bila regularna vojska jugoslavenske države.

Budući se znamo, moji odgovori će se temeljiti na interpretaciji stvarnih događanja, a ne prema interpretaciji interpretacija kako to poneki povjesničari čine.

Zato predlažem, da se sve motri s onih realiteta koje su Hrvati doživljavali i proživljavali od poraza nacizma 1945. do dana stvaranja Hrvatske države 1990.

U tom vremenskom rasponu je nekoliko ključnih činjenica koje ulaze u povijesnu sudbinu Hrvatske:

1.

S porazom nacizma Hrvatska postaje komunistička republika komunističke DRŽAVE Jugoslavije koju uspostavlja Tito po nalogu Kominterne uz osobnu podršku Staljina.

Moramo se prisjetiti da je Tito oktroirani sekretar KPJ koji mora uništiti NDH kao glavnu prepreku za obnavljanje nove boljševičke komunističke Jugoslavije prema uzoru na SSSR.

Dakle, u uvjetima rata mora se izvesti komunistička revolucija koje započinje već u tijeku partizanskog rata: narodna vojska, narodna vlast, radnička klasa, marksizam, lenjinizam, staljinizam, titoizam su bili ideološki partizanski antifašistički okviri za poslijeratno express komunističko djelovanje sve do 1948. godine s inercijom negdje do 1956. godine.

Već ratom razorena Hrvatska razara se dalje do temelja uništavanjem kapitalističke privrede, bankarstva, i napredno seljaštvo.

Hrvatska je ljudski, privredno i kulturno devastirana i uništena zemlja ne samo ratom već i komunističkom revolucijom.

2.

Sve se to komunističko boljševičko djelovanje odigrava s pozadinom hrvatskog intelektualnog ljevičarskog nagiba prema majci svih Slavena Rusiji, započeto panslavizmom i hrvatskim romantizmom. Intelektualno prorusko ludovanju započeto je davno prije Oktobarske revolucije i zato se Ruski komunizam naivno prenose u Hrvatsku posredovanjem tadašnjih hrvatskih intelektualaca, naročito Krleže i Cesareca.

Iz tog proruskog intelektualizma nastaje originalni hrvatski koncept SOVJETSKOG komunizam kojeg u zadnjoj fazi predvodi Andrija Hebrang.

To je trebala biti poslijeratna HRVATSKA DRŽAVA s Ustavom koji je pisan 1943. godine.

Ovaj model kapitalističke, katoličke i tradicijske Hrvatske je i model Tuđmanove Hrvatske.

Koliko je ona socijalistička, odnosno komunistička, teško je reći, ali je izvjesno da KAPITALISTIČKA.

3.

Hrvatska politička scena, za vrijeme 2. SR, kao što sam već pisao, rastočila na one Hrvate koji su se pridružili NDH, t.j. Paveliću i ustašama, i na one koji su krenuli u Hebrangove partizane, s vjerom, da će se završetkom rata NDH pretvoriti u demokratsku komunističku državu, i na one koji su krenuli prema Titu i njegovoj komunističkoj Jugoslaviji.

To je hrvatski nacionalni raskol koji traje sve do danas.

Mnogi su postali svjesni tog raskola nakon kapitulacije Italije, ali sve je već bilo prekasno, jer Tito osim što je Kominternin sekretar KPJ postaje i " miljenik " Engleske obavještajne službe i Churchila.

Svi pokušaji da se NDH spasi, čak i suradnjom sa HRVATSKIM KOMUNISTIMA ostaju bezuspješni.

Time je hrvatska sudbina zapečaćena kao gubitnika u 2.SR sa svim tragičnim posljedicama koje je uzrokovao primitivni partizanski Titov antifašizam s osloncem na bosanske hrvatske Srbe i Židove, te tradicijske hrvatske rusofile i jugoslavene.

4.

Danas Hrvati nemaju pravu sliku sebe iz vremena od 1945 - 1956. jer su informacije iz tog vremena još uvijek debelo u " bunkeru ", a nemaju ni informacije o unutar partijskim nacionalnim sukobima što se kumulativno pokazuje 1971. godine.

Ta godina i korektna interpretacija događaji iz tog vremena su ključni za razumijevanje sadašnjeg vremena i svih odgovora na pitanja koja su postavljena.

Zašto je ta godina ključna?

Ključna je zato što u vremenu od 1945 - 1971., dakle u vremenu 26. godina vladavine komunizma dolazi do NOVOG nacionalnog sazrijevanja, dolaze novih ljudi koji su rođeni u Bakarićevom i Titovom komunizmu.

Ti novi poslijeratni naraštaji Hrvata sa svojim preostalim roditeljima postaju svjesni svega onoga što 1971. godine izlazi na vidjelo kao UZROK HRVATSKOG NACIONALIZMA kojeg predvode, nitko drugi, nego hrvatski komunisti - proljećari uz veliku podršku cjeline hrvatskog naroda, a naročito Hrvata okupljenih u Matici Hrvatskoj.

Uz sve stradalnike toga vremena nalazi se ime Franje Tuđmana, koji od tada pa sve do uspostavljanja Hrvatske države ulazi u koncept potpune revizije hrvatske politike u suradnji ne samo s proljećarima verbalistima poput Budiše ili Gotovca, već i sa hrvatskim poslovnim ljudima u inozemstvu.

Tvrdim da od toga vremena počinje djelovati podzemna Hrvatska na mnogim operativnim razinama , poglavito privrednim , gdje dodire ima i Tuđman.

Treba se prisjetiti da je to vrijeme kada Tuđman intenzivno radi s iseljenom Hrvatskom pripremajući ju za Hrvatsku državu u što je duboko vjerovao kao nužnost i neminovnost.

Vrijeme nakon 1971. važno je i stoga što Hrvatska doživljava novu tragediju, i što se Hrvatsko biće ponovno dijeli na one koji su hrvatski nacionalisti iz redova svih, naročito iz redova Saveza komunista Hrvatske i na one koji ostaju vjerni Titu i KPJ.

Ključni su bili oni okupljeni u tadašnjem SUBNOR-u i oni koji ostaju kao projugoslavenskih snaga u Hrvatskoj poltronirajući i dalje Titu i Jugoslavenskom konceptu među kojima su mnogi privrednici i političari na svim razinama.

U privrednoj sferi spomenut ću samo Markovića, predsjednika Končara, a od političara Dragosavca i Milku Planinc.

O takvoj komunističkoj podijeljenoj Hrvatskoj danas nitko ne govori, niti se išta o tome zna, vjerojatno stoga, što su mnogi od 1971. do 1991., dakle punih 20 godina bili podvojene osobe, ili su bili čisti suradnici i ljubitelji Jugoslavije, ili su bili hrvatski nacionalisti, ili su bili mješavina jednog i drugog. " Ilegalnu " Hrvatsku činili su svi hrvatski nacionalisti iz svih slojeva društva: bivši komunisti i nekomunisti, privrednici, radnici, seljaci, kulturni radnici, naprosto svi koji su se počeli prepoznavati simbolički, a razgovarali su posredovanjem raznih za to vrijeme skovanih " šifri ".

Tako je nastajala baza i ideja velikog otpora prema Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, pogotovo nakon što je postalo sve očitije da je raspad svjetskog i jugoslavenskog komunizma neminovan.

U tom društvu nalazio se Tuđman i vjerujem da su to mnogi ljudi znali.

Znali su da je ruskom komunizmu odzvonilo i da se samo čeka " zvono " koje će najaviti početak raspada, a time i raspada Jugoslavije.

To " zvono " je bio Berlinski zid.

5.

" Podzemna Hravatska " je očekivala i spremala se za te događaja na dva načina.

S jedne strane sve više je nastajala javna i tajna opozicija i opstrukcija prema Beogradu, i s druge strane Hrvatska je u mnogo čemu počela voditi " svoju " politiku bez znanja Beograda.

Na taj način stvoren je relativno veliki financijski kapital za potrebe Hrvatske države nakon raspada SFRJ.

Uvijek su igri bile dvije opcije, jedna mirna i druga potencijalno ratna.

Ovdje treba imati na umu da govorim o vremenu negdje 5 - 10 godina prije nastanka Domovinskog rata.

U tom vremenu u Hrvatskoj na formalno političkoj sceni dolazi do velikih previranja u kojima su se nalazili i kadrovi koje je Mesić nedavno odlikovao za doprinose u postupcima stvaranja Hrvatske države.

Tako se dolazi do ključne ISTINE da su pripreme i provedbu stvaranja sadašnje Hrvatske države pokrenuli bivši i tadašnji Hrvatski komunisti, koji su eto i simbolički zagrljeni kao Tuđman i Mesić.

Paralelno s tim u Srbiji se odvija potpuno drugi proces započet Memoradumom SANU, a kasnije dovršeno Miloševićevim JNA komunizmom, koji za cilj ima očuvanje Jugoslavije pod kontrolom Srbije.

Zato smatram da je jako važno otvoreno i jasno govoriti o svemu što se dogodilo od 197j. godine do Titove smrti, i od Titove smrti do početka Domovinskog rata, ali ne po nečijim fantazijama, već prema stvarnim događajima i procesima.

Operativne priprema za rat s Hrvatskom počele su već negdje 1987- 1988. godine, dakle 2 - 3 godine prije izbijanja rata.

Simbol tih ratnih priprema je razoružanje TO Hrvatske, o čemu je Tuđman bio obaviješten, ali ne i hrvatski partijski rukovodioci poput Ive Latina i drugih.

Prema riječima Račana jedinio je on to znalo, ali nije smio " pisnuti ", pa je tako Hrvatska pred rat razoružana i opljačkana do gaća.

Čudi me da do sada nitko nije optužio Tuđmana da je i za to kriv!?

6.

Tako dolazimo do srži problema i onih istina o kojima se danas nerado govori.

U stvaranje Hrvatske države Tuđman nakon " demokratskih promjena " koje je omogućio Račan sa svojim " demokratima " od kojih su neki nedavno odlikovani, daju veliki doprinos mirnom papirnatom političkom stvaranju Hrvatske države, nakon što je svima postalo jasno da je komunistički Titov sistem istrošen ( Caratan ), a zapravo se radilo o " mat poziciji " koji je najavljen raspadom ruskog komunizma.

Tuđman sa suradnicima sve to vrlo spretno i učinkovito koristi tako da Hrvatska relativno vremenski lako i brzo postaje papirnata DRŽAVA bez vojske , ali čim je ta država i obznanjena počinje RAT.

Prisjetimo se samo raketiranja Banskih dvora.

7.

Na grbaču prvog predsjednika Hrvatske države nakon velikih napora i manevara sa jugoslavenskim i međunarodnim faktorima kod stvaranja Hrvatske države, dolazi lokalni i globalni jugoslavenski rat sa Srbima.

Prisjetimo se samo da je tada Hrvatska praktički bila " gologuza " dok su hrvatski Srbi bilo naoružani " do zuba " s hrvatskim oružjem opljačkano od TO Hrvatske posredovanjem komunističke i Titove JNA i predano Srbima u Hrvatskoj.

Dakle, Tuđman na početku nije radio " kako je radio ", već je radio onako kako su nalagale domaće i međunarodne okolnosti s jednim i jedinim osnovnim ciljem, što prije i što brže međunarodno učvrstiti tek stvorenu državu i istu tu državo obraniti od Srpske agresije s prijetnjom oduzimanja 1/3 hrvatskog teritorija što se ubrzo i dogodilo.

Tuđmanu je tada glavni unutarnji cilj bio što prije stvoriti hrvatsku obrambenu vojsku i ojačati redarstvene snage u uvjetima međunarodnog embarga.

On to sa suradnicima obavlja vrlo uspješno.

To se sve događa u uvjetima kada su Martićevi i Mladićevi Srbi već zauzeli 1/3 Hrvatske.

Kao što smo gledali na HRT, uprav dok ovo pišem, Srbi zarobljavaju i prebijaju na tisuće Hrvata USTAŠA na prostorima Zadra, Šibenika, Kieva, Žitnića, Benkovca, Oklaja, Promine, Drniša i drugim mjestima.

Na tisuće tih ljudi Hrvata je tučeno kundacima, štapovima, čizmama i mučeno na razne " srpske " načine.

U filmu se vide isprebijani ljudi s debelim masnicama po leđima, slomljenih nogu, ruku i čeljusti, a mnogi su u tim torturama i umrli samo zato što su za Srbe bili USTAŠE.

Uz te ljudske patnje po Kninskim i drugim zatvorima Hrvatska se razara od Dubrovnika do Vukovara i u tim uvjetima počinju nad čovječanski napor cijele Hrvatske, a naročito dragovoljaca i branitelja da se Hrvatska obrani i sačuva od Srpske najezde i okupacije.

Sve drugo je tada bilo sporedno i nevažno!

Zato je potpuno pogrešno reći da je Tuđman " izbjegavao građanski rat ", jer kao što rekoh, građanskog rata nije ni bilo, a Tuđman rat nije mogao izbjeći upravo i da je i htio, jer je bio unaprijed planiran za slučaj raspada Jugoslavije.

Već sam bio napisao da je 2 godine prije početka rata Milutin Baltić na jednoj vojnoj vježbi blizu Okića rekao da je rat između Srba i hrvata neminovan!

Tuđman je jedino mogao manevrirati, nešto s vremenom, a nešto s JNA i Srbima , nešto s međunarodnim promatračima, što mu je također naročito dobro uspijevalo.

U Domovinskom ratu nije došlo do nikakvog ujedinjenja " sinova ustaša i sinova partizana ", jer je opće hrvatska pomirba bila Tuđmanova strategija davno prije izbijanja Rata, što dokazuje pripremljena i angažirana hrvatska dijaspora diljem svijeta.

Hrvati koji su za vrijeme Domovinskog rata i nosili ustašku odoru i znakovlje nisu bili ustaše i sinovi ustaša iz vremena NDH, naprosto stoga, što su ustaše bile vojska NDH u 2 SR ,a ne u Domovinskom ratu.

Hrvatska uz redarstvene snage je stvarala svoju HRVATSKU DRŽAVNU VOJSKU.

Paralelno sa stvaranjem te vojske postojale su zameci stranački vojski među kojima je najsnažnija bila vojska Hrvatske stranke prava koja je djelovala pod imenom HOS ( Hrvtske obrambene snage ).

Te snage Nakon što je 23. studenog 1991. objavljen proglas o općoj mobilizaciji, jedinice HOS-a se postupno uklapaju u redove Hrvatske vojske .

Taj proces je u najvećoj mjeri završen do ožujka 1992. godine.

Neke jedinice HOS-a su zadržale formalnu samostalnost do 1993. ali kao dio Hrvatske vojske.

Hrvatska zastava koja je isticana pred vojarnama HOS-a nosila je na grbu prvo bijelo polje, kao i u vrijeme NDH.

Neke su jedinice HOS-a nosile crne odore, a neki njihovi pripadnici i ustaški simbol " U " .

To je ostavljalo dojam kao da se radi o ustaškim jedinicama iz 2. SR, što je naravno bilo potpuno pogrešno, jer se radilo domoljubnim hrvatskim postrojbama koje su se ubrzo integrirale u regularni hrvatsku vojsku pod komandom Tuđmana.

Da li su vojnici HOS-a imali image ustaša ili ne, nebitno je, jer je sva hrvatska vojska bila ustaška kako to pokazuje i dokazuje akademik Josip Pecarić u svojoj knjizi " SVI HRVATI SU USTAŠE ".

Evo izvoda iz Pečarićeva teksta:

" Još kao student u Beogradu zapazio sam da se svaka rasprava s kolegama završava s tim njihovim " najsnažnijim " argumentom.

Zato sam ubrzo takve rasprave počinjao tvrdnjom kako sam ja ustaša.

Uslijedila bi uvjeravanja mojih kolega kako ja to nisam.

Tako bi im glavni " argument " bio eliminiran, pa se onda moglo raspravljati i s argumentima.

Slično je bilo kada sam 1987. došao u Zagreb.

Shvatio sam da je taj " argument " i tu najsnažniji.

Zato sam znao u društvu izjaviti kako sam ja ustaša.

Nastupila bi konsternacija, a ja bih nastavio: " Znate, ja sam živio u Beogradu, a tamo vam Hrvate djele na ustaše i srpske sluge.

A ja vam ne volim biti sluga! "

Poslije toga bi i sugovornici rekli da i oni ne vole biti sluge.

Tijekom Domovinskog rata vidjelo se da oni koji su voljeli biti sluge, baš i ne vole neovisnu Hrvatsku.

S druge strane bilo je puno onih – kojima je " U " doista bilo drago, koji su se uz većinu naroda stavili u obranu Hrvatske.

Agresori su stalno i govorili da se bore protiv ustaša, bez obzira radilo se o regularnoj Hrvatskoj vojsci ili onima koji su na sebe stavljali slovo " U " .

Njima je neovisnost Hrvatske bila istovjetna ustaštvu.

Bilo je pokušaja da se takvo poistovjećivanje napravi i od strane nekih u Hrvatskoj.

Tako je Slavko Glodstein, i ne samo on, takvu tvrdnji iznosio prigodom uvođenja kune.

Naravno, tada je predsjednik bio Otac hrvatske drzave Franjo Tuđman pa to nije moglo " proći " .

Kuna je i danas tu, a nisu prolazili ni napadi na one koji su se borili za slobodnu Hrvatsku. "

" Tehnologija vladanja Hrvatskom u komunističkoj Jugoslaviji bila je jednostavna:

Ako si za neovisnu Hrvatsku – onda si ustaša, a kroz 45 godina postojanja te države njihovi povjesničari mogli su od ustaša napraviti nešto najgore što postoji.

To je znalo dovesti i do apsurdnih situacija, pa su i jednom Miloševiću, kada nisu bili zadovoljni učincima njegove politike, vikali: " Slobo – ustaša " .

Ali istinu i sami pokazuju time što su im i hrvatski branitelji u Domovinskom ratu – ustaše.

Jednostavno – to najgore što postoji – jeste željeti neovisnu hrvatsku državu.

Više puta sam isticao: kada su nama živim svjedocima veličanstvenoga Domovinskog rata uspjeli toliko blata nabaciti na nj, dakle poslije rata u kojemu smo izvojevali veličanstvenu pobjedu, možemo zamisliti koliko su laži mogli izmisliti i sprovesti u djelo tijekom 45 godina i poslije rata u kome su bili pobjednici! "

" Dolaskom Račanove vlasti učinjen je najvažniji korak u stvaranju ovakve Hrvatske koju imamo – izvršena je kriminalizacija Domovinskoga rata i svih branitelja.

Oni koji su donijeli slobodu svome narodu, umjesto da budu slavljeni – ponižavaju se na sve moguće načine.

Karakteristika današnjeg vremena je da se svako malo pokreću prave hajke na sve što ima veze s NDH ili se može takva veza izmisliti (slanje provokatora " ustaša " na skupove, montiranje fotografija s " ustašama " i sl.).

Poslije kriminalizacije branitelja i Domovinskog rata treba ponovno uvjeriti Hrvate da su ustaše samo zato što su željeli i žele neovisnu državu. "

Eto tako piše akademik Pecarić, a tako piše i moja malenkost.

8.

Dakle suština političke " ustaške " stvarnosti Hrvatske je u tome što su Hrvati ponovno nadigrani serijom podvala na način da su ustaše iz 2. SR prebačeni i oživljeni u Domovinskom ratu, čak i pomoću teških batina koje smo mogli gledati u Filmu o Kniskim i drugom srpskim zatvorima.

Zato je zastrašujuće i zapanjujuće da dragovoljci i branitelji dozvoljavaju da kojekakvi verbalisti poput Damira Kaina govore o fašizmu - ustašama na način kao da su hrvatski dragovoljci i branitelji u Domovinskom ratu Pavelićeve ustaše, da bi ih se i na taj način označavalo kao zločince.

Hrvatska je prepravljena kojekakvim ljevičarskim uličnim prosvjedima za bilo što i bilo gdje, i postavlja se pitanje zašto isprebijani i izmučeni ljudi sa svojim slikama iz mučilišta ne prosvjeduju u Zagrebu zato što ih se ponižava i vrijeđa da su pavelićeve ustaše, kad su svi originalni ustaše iz Domovinskog rata radi čega su i dobivali batine?

Zašto ne mogu ili nemaju hrabrosti izaći pred hrvatsku javnost kao prebijeni i izmrcvareni ustaše u Domovinskom ratu s transparentima na kojima bi jasno i nedvosmisleno pisalo: " JA SAM USTAŠA ", " JA SAM PREMLAČIVAN I MUČEN USTAŠA 1991. GODINE U KNINSKOM ZATVORU ".

Takav jedan prosvjed morali bi pratiti svi Hrvati u svim gradovima Hrvatske s jasnom porukom: " SVI HRVATI SU USTAŠE "! , a ne da se bojimo i kojekakvih antifašista koji stvaraju ustašku fatamorganu i zbrku u Hrvatskoj da bi mogli jeftino prodavali svoja antihrvatska djelovanja.

Dakle, velika pogreška Hrvata je, a ne Tuđmana, što su si dozvolili i što si dozvoljavaju da im osvjedočeni hrvatski neprijatelji ponovno i uvijek kad im zatreba, ili kad im je u interesu, označe hrvate ustašama, kako se to, na primjer, čini s Thompsonom.

Umjesto da Hrvati izađu na ulice i jasno kažu sebi i drugima da su ustaše, kao što je Pecarić rekao svojim kolegama u Beogradu i Zagrebu i time im " začepio " usta.

9.

Što se zapravo događa u hrvatskoj najbolje pokazuju zatvori u Kninu i drugim mjestima gdje su vršeni zločini i tortura nad hrvatskim zarobljenicima.

To su objekti koji su, kako što smo vidjeli na filmu, potpuno zapušteni, kao da su u njima tučene i ubijane svinje, a ne ljudi.

Zašto do danas to nisu memorijski spomenici o zločinima Srba nad Hrvatima koji su se događali " jučer ", a ne prije 50 godina !?

Dok Hrvati hodočašće u Jasenovac, da bi bili po stoti puta i impregnirani na zločine ustaša nad Srbima, dotle se mučilišta i logori gdje su Hrvati mučeni od strane Srba prepuštaju štakorima i propadanju?

Tko je za to kriv?

Tuđman, ili netko drugi?

Autor: Geza

Hrvati bi trebali biti stalno svjesni da su u Domovinskom ratu svi hrvati bili ustaše, a iz filma koji je pokazivan na HRT o premlačivanju hrvatskih zarobljenike svaka srpska tortura započinjala je uzvicima " PREBIJ ILI UBIJ ij USTAŠA ".

Takav preemlačen i prebijan Hrvat ne može biti drugo nego USTAŠA, jer je mlaćen kao ustaša, a ne kao " antifašist " !?

Eto to je suština stvari, a ne priče oko NDH i vojnih formacija tog vremena.

Sve je to danas passe i nema nikakvog značenja za danšnja Hrvatsku, osim da to koriste antihrvatski elemeneti koji su još živi i aktivni u Hrvatskoj za svoja antinacionalna hravstka djelovanja.

Sve što je bilo u prošlosti, naročito iz vremena 2. SR više ne postoji, pa tako ne postoje ni ustaše, ni partizani, ni komunisti, ni atikomunsiti, ako što postoji to su samo memorije, fantazije ljudi koji ne znaju drugo do fantazirati o prošlosti.

Umjesto da se govori o ustašamo u Domovinskom ratu, što je Hrvatska suvremena realnost, govor se o ustašma iz 2. SR, što apsolutno nema nikakve veze s današnjom Hrvatskom.

To je žalosa istina o Hrvatima i hrvatskoj da nisu stanju saćuvati diginitet koji postignu, da nisu saćuvati svoj nacinalni identitet i ponos temelje, opnoga što je artamatura temelja današnje Hrvatske države, već si dozvole da ih vozaju i manipuliraju kojekakvi antifašiti iz 2. SR.

9

Lustraciju su, kao što se zna provele neke postkomunističke države u uvjetima mira i sređene dokumentacije tko je i što je bio za vrijeme komunizma.

Da bi se lustracija provela nužan je informacijski fond i kreteriji za lustraciju o ljudima koji će biti lustrirani.

To u Hrvatskoj bilo aposlutno nemoguće sprovesti, jer je Hrvatska poviiesno politički vrlo kompleksna država u kojoj se isprepliću politički i praktički primitivizmi svih vrsta i boja.

Na primjer, moj tetak je nakon razoružanja Jugoslavenske kraljevske vojske odmah postao ustaša, a završio je kao partizanski tajni agent.

Kako lustirati i da li treba lustrirati takvog čovjeka, a takvih je bilo na tisuće.

Osim toga komunsitička dokumentacija je sustvano uništavana, a sam komunizam u Hrvatskoj bio ambivalentan, o čemu sam pisao, uvijek podijeljen na hrvatske i jugo komuniste.

Osim toga lustracija se nije mogla provesti i radi toga zato što je u SKH bilo ne mali broj hrvatskih nacionalista koji su se odmah stavili na raspolaganje i u funkciju novo nastale tuđamove Hrvatske.

Mi konačno moramo shvatit da Hrvati nisu bili samo ustaše iz 2. SR, već i mnogi patrtizani koji su otišli da se bore za Hrvatsku državu,a ne za Titovu jugoslaviju.

Moje je gledište da je relativno veliki broj komunista koji bi trebao biti lustrirani po kriteriju priopadnosti jugokomunizmu pobjegao iz Hrvatske, recimo kao Dragosavac, a tu su i svi oni koji su se stavili u službu srpskog okupatora, ili su se umirili i i sakrili u svoje privatane jazbine čekajući vrijeme zaborava i oprosta.

Očekivati od Tuđmana izmučenog od rata i bolesnog od raka da provede lustraciju, čini mi se da nije korektno, niti moralno, jer je lustracija traži kvalitete izvore i relativno veliku državnu admistraciju.

Lustraciju je mogao provesti tandem Račan - Mesić, pa zašto nisu?

Zašto se njih ne optužuje koji su imali informacije tko je bio a tko ne komunist - antifašist zločinac, ili antihrvat izdajica naročito nakon 1971. godine?

Za Tuđmana " antifašizam " uvijek je imao Hebrangovu konotaciju, a ne Titovu, a ponjamnaje jugoslavensku.

Nekažnjeni " krvnici ", kakao kaže Dijana nisu samo Hrvati, već i Srbi, ili bolje reći svi Titovi jugoslaveni, a kažnjavati samo hrvatske " krvnike " a ne i druge " krvnike ", mora se priznati, da je više nego deplasirano.

Kako bi to izgledalo pokazuje ovaj egzekucijski primjer.

U Kočevskom Rogu masakr nad hrvatskim zarobljenicima izvodi se pod komandom Hrvata, kojem to naređuje Srbim Simo Dubaić, s obrazloženjem, bolje da Hrvati ubijaju Hrvate, nego da to čine Srbi.

Taj Hrvat zasigurno je bio komunsit i zločinac i morao bi biti suđen, ili lustriran, a što je s Dubaićem?

Tko njega suditi i lustrira? Možda četnici koji su danas antifašisti?

Pomirdba je uvijek jedan kurtuloroški čin i da je do opće pomirbe trebalo i treba doći je s moje točke gledišta neupitno.

No za pomirbu trebaju DVA, dvije VOLJE, a tu volju nemaju niti mogu imati komunisiti - antifašisti, jer je su oni propagasno toliko ratno i moralno čisti da se pod nikoju cijenu nemogu miješati i supoređivtai s ustašama iz Martićevih i Mladićevih zatvora.

Oni se mogu " miriti " samo čistim, pravednim i narodnim Hrvatima koji više cijene zločinca Tita nego Tuđmana.

I tu je početak i kraj svemu.

Dok ta generacija ljudi biološki ne izumre " nema mira među maslinama " u Hrvatskoj!!

Da je Tuđamn ostao živ danas zasigurno više ne bi bilo Trga Mrašala Tita u Zagrebu!!

Spočitavati njemu zašto nije trg preimenovan za njegova života, a amnestirati predsjednike poslije njega, predsjednike vlada i poglavara Zagreba je doista nešto što se teško može razumjeti?

Zašto taj trg nije preimenovan za vrijeme predsjednikovanja Mesića i " vlasti " ljevice, konkretno Račana?

Mi svi moramo biti i postati svjesni da je Hrvatska prije i nakon Tuđmanove smrti ostala duboko ideološki ljevičarska - komunistička država u kojoj preuzimaju vlast poražene snage u ratu 1990. i 1995. godine.

To je činjenica i Hrvati se mogu napinjati koliko ih volja, ali socijalističke i komunističke ideje se tako lako ne izbijaju iz glava, pogotovo ne ako je i Katolička Crka " socijalistička " sa svojim socijalnim naukom ", na što se novopečeni socijalisti već pozivaju.

Dakle, Tuđmn s institucijama države koje je imao nije s mogao rješiti komunista, naprosto stoga, što su mnogi od takvih bili faktori u stvaranju i tek stvorene države.

Ako me se pita, da li je Tuđman pravio neke pogreške, očito i prirodno je da je u uvjetima nakon najvećeg košmara u Europi i Hrvatskoj nakon završetka 2. SR.

No Tuđmanove pogreške su manje važne i sporedne prema njegovom velebnom djelu a to je HRVATSKA DRŽAVA, što je i bio njegov jedini smisao i svrha djelovanja i rada kao političara i prvog predsjednika ratom zahvaćene države.

Za mene je daleko važnije pitanje :

Zašto hrvati nisu sposobni urediti svoju državu po svojoj HRVATSKOJ MJERI ?

Tko ih i zašto sprječava u tome?

Možda je Tuđmanova pogrešaka vrijedno spomena to što je vjerovao i dopustio Račanu da SKH transformira u SDP s očekivanjem da će to postati hrvatska nacionalna ljevičarska stranka bez primjesa bivišeg ideološkog komunizma.

To se nije dogodilo, već naprotiv, još za Račanova života SDP se javlja ideološka " crvena " ljevica koja i dalje ljubi Tita, o čemu je iscrpno i naširoko pisao Zdravko Tomac.

U tom političkom kolopletu i vračanju Hrvatske u neke nove idoleoške ljevilčarske vode, prema mom mišljenju, sami Hrvati čine si medveđu uslugu što su dozvolili i što dozvoljavaju da se pravi ustaše iz 2. SR i " ustaše " iz Domovinskog rata poistovjećuju.

Ako se uzme antifašistički komunsitički streotip onda su ustaše iz 2. SR tukli i ubijali Srbe, dok su ustaše iz Domovinskog rata tučeni i ubijani od Srba.

Razlika je totalna i apsolutna!

Sve drugo je za mena tra la la i bla bla bla………..

Žalosno je što Hrvati toga nisu svjesni,a naročito dragovoljci i branitelji koji tučeni i ubijeni, već su dozvolili da ih se razjedini baci na marginu hrvatskoh društa i Hrvatske države.

Eto Dijana, nadam se da ste zadovoljnki, ako ništa drugo, ono sigurno s jasnim i nedvosmslenim mojim odgovorom.

Previše je raznih muljatora svih vrsta i boja da bi se brzo moglo povratiti izgubljeno hrvatsko dostojanstvo.

Najstrašnije je, naravno, što Hrvati ponižavaju i uništavaju sami sebe!!!

Autor: Geza