O VEZAMA HRVATSKOGA BANA I LIČKOGA MJESTA BUŽIM

Malo ličko mjesto BUŽIM, koje se 13 km sjeverozapadno od Gospića duboko uvuklo u obronke Velebita i smjestilo na 578 m nad morem, na dobrom je putu da iziđe iz potpune anonimnosti. Veliki doprinos tome daje udruga entuzijasta koji potječu iz Bužim, pod nazivom “Bužimski izvori”, kao i župnik Nikola Turkalj. To je mjesto jedinstven fenomen jer je bogato izvorima zdrave vode koja teče iz 23 vrela, koja se slijevaju u potok Bužimčicu, a Bužimčica u Bogdanicu, koja utječe u Novčicu, a ona u Liku. U Bužimu je pronađena i sjekira iz 12. st. prije Krista, iz kasnog brončanog doba. Najstariji stanovnici Bužima bili su ilirski Japodi…

Župa Bužim spominje se prvi put u dokumentu od 8. srpnja 1071. kad ju je kralj Petar Krešimir IV. dodijelio rapskom biskupu… Više o povijesti i značenju toga mjesta možete pročitati klikom na: http://gospic.hbk.hr/content/view/1068/120/

a ja ću istaknuti samo da je u cijeloj toj “priči” najzanimljiviji podatak - koji je istican gotovo u svakom trenutku višednevne duhovno-kulturne manifestacije (15.-18.10.2009.) kojom je Bužim proslavio blagdan zaštitnice župe, Sv. Tereziju Avilsku (u prigodi 120. obljetnice izgradnje župne crkve i 150. obljetnice smrti hrvatskoga bana Josipa Jelačića) - upravo nadimak bana Jelačića - BUŽIMSKI.

O značenju i povijesnoj ulozi hrvatskog velikana bana Jelačića, na tribini u Gospiću 18. listopada govorili su povjesničari dr. Anđelko Mijatović i mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. Dr. Mijatović je na kraju svojega 30-minutnog izlaganja - kojega je veći dio dostupan na adresi:

http://gospic.hbk.hr/content/view/2081/53/ - iznio i argumente u prilog tezi o vezi banova roda i ličkog Bužima (nasuprot tumačenjima da banov nadimak dolazi od bosanskog Bužima ili turopoljskog Buzina). U prilog zagovaranju Jelačićevih “ličkih korijena” ide i živa usmena predaja Bužimaca do današnjih dana. O svemu tome smo razgovarali i tijekom ugodnog druženja za stolom u hotelu “Ana”, u društvu s banovim potomkom Marcelom Jelačićem. A iz osvrta dr. Mijatovića ističem samo završni dio.

Hrvatski krajiški rod Jelačića (koji se prvi put spominje 1481. godine) posebno je u Lici nazočan već stoljećima. Od oko 1500. godine Jelačići su vlasnici četverokutne utvrde Bužim nedaleko od Gospića. Po toj tada dosta značajnoj utvrdi, dužine 39 metara i visine 24–30 metara, Jelačići, pa i ban Josip Jelačić, svom prezimenu dodavaju pridjevak Bužimski (to je učinio najvjerojatnije banov pradjed Stjepan 1514. godine) odnosno izraz kojim naglašavaju da su od Bužima. Svaku prigodu, pa i ovu, treba iskoristiti i ukazati na značenje roda Jelačića koji su stoljećima u hrvatskom narodu obnašali vrlo odgovorne i značajne uloge. To posebno zaslužuje ban Josip Jelačić koji je kao nijedna druga povijesna osoba ušao u kolektivnu svijest hrvatskoga naroda, ali i kao zagovaratelj ravnopravnih naroda također u kolektivno pamćenje drugih europskih naroda, posebno slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji.

Zanimljiv je i podatak, koji je zabilježio don Mihovil Pavlinović, da je već 1867. - dakle na osmu godišnjicu Banove smrti - puk zazivao “Ustaj, bane, Hrvatska te zove!” Na temelju toga nastala je poznata istoimena pjesma, za koju su mnogi u komunizmu odlazili u zatvor jer je bila zabranjena, kao i “hrvatski nacionalizam”. No budući da se povijesna 1848. godina u mnogočemu “reflektirala” na našu 2008., već sada se može naslutiti da će upravo ta potresna pjesma uskoro Hrvatima ponovno biti potrebna!