Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjem čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu “demokraciju” kao ideal čovjeka mase. Dinarci su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.¹¹

U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element.¹² Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje „hajdučkim zemljama“.¹³

U mnogim “junačkim” pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko između ostalog zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih “junačkih” motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miočić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.¹⁴

Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac “ostaje borac, balkanska, ne slovensko-hrišćanska duša”.¹⁵ U biti dosadašnja prošlost dinarca, bio on “Ilir” Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak.16 Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskog čovjeka.

11 -  ”Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslovenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čoveka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čoveka borca. Nije to nordska hladna bezosećajnost i nesposobnost za toplija osećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijarhalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike. Već sama fiziognomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora zato da bude ‘zao’.” (Dvorniković, Karakterologija..., nav. dj., str. 768.)

12 - Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. “Hajduk po pravilu nije ni u čijoj službi; on je slobodan kao vuk u gori gdeno sude ‘tice kosovice’. Dok je Primorje i Krajina razbojište uskoka, hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama Bosne, Hercegovine i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje ‘odbio gori u hajduke’ ispadao bi time iz svakog zakonskog i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u Bosni i Hercegovini uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi njemu mrskog gospodara. Bez potrebe te oduške hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla tolikog odjeka u narodu.” (Dvorniković, Karakterologija,... nav. dj., str. 551., 553.)

13 - V. Dvorniković, Hajdukovanje kao psihološka i socijalna pojava. Žandarmeriski vesnik, Sremska Kamenica, 1940., str. 8.

14 - “Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje sjevernije među hrvatskih kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijega mlitavoga karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. Ljudi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom.” (Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša, nav. dj., str. 225.)

15 - Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 838. Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske Zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru.

16 - Nedinarac kada pokušava vrijednovati dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drugačiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u rodovsko-plemenskoj organizaciji “rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini prvotna društvena vrijednost bila ‘junaštvo’ tj. isticanje u otimanju i u ubijanju.”(Tomašić, nav. dj., str. 68.) Dvorniković navedeno mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako: “Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednostnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni strani turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego ‘Hammeldiebe’. Neki naši pisci grade se toliki ‘zapadnjaci’, toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti.” (Dvorniković, Karakterologija.., nav. dj., str. 797

O DRŽAVOTVORNOSTI DINARSKIH HRVATA (4) Ivan Mužić    Utorak, 11 Ožujak 2008 Nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. DRUGI DIO Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima (u Gackoj, Lici i Krbavi). O smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi postojeći povijesni izvori. Područje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu te primorje. Turci su svojim osvajanjima i dovlačenjem nehrvatskih Vlaha zaprijetili opstanku zatečenoj dinarskoj jezgri uslijed čega se težište hrvatskoga političkog života premjestilo na sjever. Takvo je stanje trajalo stoljećima sve do slabljenja turske vlasti. Po naravi agresivan hrvatski dinarac od druge polovice XIX. st. postaje ponovno nositelj nacionalne samohrvatske državne ideje. Eugen Kvaternik je kao praktični katolički vjernik odbio pomoć talijanskog masonstva u uspostavi samostalne hrvatske države, ali je zato sam protiv Austro-Ugarske monarhije podigao oružani ustanak u Lici 1871. Ante Ciliga ispravno konstatira da su Ličani do 1903. pa i do 1914. bili “avangarda radikalnog krila hrvatske političke borbe”, a da su od 1918. pa dalje to bili Hercegovci.17 Višestoljetna nagodbenjačka politika na sjeveru Hrvatske može se razumjeti i zbog toga što se ona događala unutar jedne kršćanske monarhije u kojoj je bilo normalno očekivati promjene. Međutim, oni Hrvati koji su živjeli uz događanja na dijelu četiristoljetnoga turskoga Balkana naučili su da se samo nasiljem mogu osloboditi od nasilja. (“Na ljutu ranu ljutu travu.”) 17 - Ante Ciliga, Sve i odmah. Hrvatski list, Mainz –Washington–Toronto–Lund, 1998., str. 28.

O DRŽAVOTVORNOSTI DINARSKIH HRVATA (5) Ivan Mužić    Srijeda, 12 Ožujak 2008 Nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto.   TREĆI DIO Prva jugoslavenska država stvorena je kao umjetna masonska tvorevina protiv volje hrvatskog naroda i zato su je htjeli srušiti svi, a posebno dinarski Hrvati. Mržnja na jugoslavenstvo postala je krajem drugog desetljeća postojanja te neprirodne državne tvorevine takva da su u samom vodstvu Hrvatske seljačke i građanske zaštite planirali Mačekovo ubojstvo zbog njegove sporazumaške politike s Beogradom.18   Hrvatski dinarac je u doba Mačekove Banovine Hrvatske strastveno očekivao rat kao mogućnost konačnoga nacionalnog oslobođenja. Pavelić je u to doba odlučio zbog tobožnje “mekoće” određenoga dijela hrvatskog mentaliteta premjestiti glavni grad države iz Zagreba u Banja Luku.19 Paveliću je bio cilj ostvarenje samostalne hrvatske države, a kako je protiv toga plana bio Washington, London i Pariz, on se mogao osloniti jedino na Rim i Berlin.20 18 - Štir (Ivan Stier), Između revolucionarnosti i oportunizma u borbi za Hrvatsku Državu. Drinina knjižnica, knjiga 13., Madrid, 1966., str. 16.-17. Ustaše u emigraciji nisu istupale protiv Mačeka sve dok nije počeo pregovore s Beogradom. 19 - Vatroslav Murvar kao očevidac tih razmišljanja o tome svjedoči ovako: “Kada sam u jesen 1939. došao po prvi put na Sveučilište, prva je misao svih nas bila pohoditi i upoznati ilegalne ustaške prvake, one ljude, o kojima smo u pokrajini mnogo govorili i smatrali ih pravim predstavnicima narodne borbe. Jedan od njih nas je primio u svom uredu... Onako usput, u slijedu ove misli, kao nešto što je samo po sebi razumljivo i o čem nema više dvojbe, Roma locuta causa finita spomenuo je odluku Poglavnika o premještanju, odnosno o stvaranju državnog središta buduće hrvatske države u Banjoj Luci. Iznenadio se, da mi to ne znamo, i da se tome čudimo. Podneblje ovog kraja, u kojem leži Zagreb – nastavljao je on pogoduje razvoju jednog tipa našeg čovjeka, koji nije prikladan za nošenje i čuvanje državne samostalnosti, jer je preblag i mekan, te posjeduje neke negativne osobine za državni život. Sva tragika naše prošlosti, obilježene stalnim značajkama vječnih nagodaba i beskrajnih sporazuma, izvire dijelom i iz činjenice, da je težište narodnog otpora počivalo na kraju i ljudima, koji su ljudski shvaćeno divan materijal, ali u političkom smislu svojom mlitavošću nisu bili dorasli teretima užasne i beznadne borbe, svih onih napora, koji se zahtijevaju od narodnog i političkog središta.” (Vatroslav Murvar, Banja Luka – glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, izdao Sveučilišni pododbor Matice Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1942., str. 21.) 20 - Pseudohistoriografija (kako je to očito i iz pisanja Bogdana Krizmana o ustašama) interpretira lik i djelo Pavelića prema htijenjima svojih financijera.