Nad grobovima

                             Žrtve komunizma

                        66 franjevaca

                        22 pokopana

Nad grobovima očekujem kosti.

Bijele su duše sa sviralom Pana,

arkadijska stada u suzama

sklopljenih ruku nad molitvom Huma.

Jeli već kosti utoplila šuma

i obukla ih u Franjine halje?

Što kriv je onaj koga Gospod šalje

na kušnju iznad sunčanog kamenja,

gdje poskok živi

i gdje loza rađa,

gdje oduvijek se vjerovalo radu,

gdje list duvana

skrivši miris zlata

putovao je putovima svile,

a vraćao se kruhom s kojim žive

na žednoj grudi stanovnici Huma?

Na prstima su išli do ubojstva uma.

Zatrti treba renesansu duha

i one koji nose svjetlost puka...

Treba li naći slobodu izraza,

graditi kuće molitve i nade

u bolje sutra, u oprost

i riječi što ne će biti

samo pusta fraza?

Fratarski pojas pao je bez glasa.

Žrtvovani habit ustrajno nas sjeća

na ponos pastira,

što silan izgna

iz rodnoga Huma.

Zagrli zemlja Franjine sinove,

tu malu braću veličajnih djela.

Zašto pšenica ne dočeka zrenje

već ruka crna snopove je žela

bez krika zrna,

zašto smrt cvjeta

a duvan ne žuti

i ne zamiriše zlatnim listovima?

Zar malom bratu brat ne može biti

njegov brat fratar:

o krvi sveta,

oproštenje grijeha

nad cvrčkovom zemljom

i nad zemljom Huma?

Sad kosti čekam bez rana i mržnje,

habit i pojas s mirisom na rijeke,

jer sve su rane pokopane davno

s molitvom zadnjom presvetoga Franje.

Dostojan biti sakramenta mrtvih

još četrdeset četiri franjevca čekaju,

al' nitko ne zna

gdje su ubijeni?

Hoće li zemlja pokazati kosti?

Smiluj se onima koji ih ubiše,

molitvom im sve grijehe oprosti,

ti Majko naša,

zemljo vječnog Huma.

Kada se zemlja raskopča grobištem,

nad grobovima očekujem kosti,

vjetar će doći sa sviralom Pana,

ime fratara bit će na usnama

s molitvom tihom zadnjeg pomazanja

za nevinu braću

Franjinoga reda,

u svetoj zemlji,

zemlji vječnog Huma.

Knin, 2. veljače 2010.

Utorak, 8: 45 sati.