MOJE USPOMENE NA ORUŽANE SNAGE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
(II.)

za uvecati - klikni na sliku

TIJEK POVLAČENJA OD ZAGREBA PREKO SLOVENIJE U AUSTRIJU

Slijedeći povlačenje njemačke vojske s područja Hrvatske, hrvatska je vlada u nazočnosti Poglavnika u noći od 4. na 5. svibnja 1945. donijela odluku da sve hrvatske oružane snage napuste državni teritorij i da se povlače prema Celju te da građanstvo po svojoj volji može krenuti s vojskom.

U skladu s tom odlukom, izrađen je i razrađen plan povlačenja u Glavnom stožeru HOS-a.

Postrojbama HOS-a je 5./6. svibnja upućena zapovijed da se povlače preko Celja u Austriju u susret tamošnjim vojnim snagama zapadnih sila. Zapovjednikom povlačenja imenovan je glavar Stožera, general Đuro Gruić.

Dne 5. svibnja 1945. Hrvatske oružane snage su, prema zapovijedi Glavnoga stožera, prešle iz borbenog poredka, s takozvane Zvonimirove crte, u stanje povlačenja, smjerom kako slijedi:

I. vojni sbor, uz zapovijedanje generala Ante Moškova, pravcem: Varaždin - Ivanec - Krapina - Rogatec - Celje - Slovenj-Gradec - Dravograd - Klagenfurt, s varijantom Krapina - Rogaška Slatina - Maribor - Dravograd - Klagenfurt.

II. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Vjekoslava Maksa Luburića, smjerom: Sunja - Sisak - Petrinja - Zagreb - Brežice - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

III. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Artura viteza Gustovića, smjerom: Ivanić Grad - Krapina - Rogaška Slatina - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

IV. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Josipa viteza Metzgera, smjerom: Zagreb - Zaprešić - Rogatec - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

V. vojni sbor, pod zapovjedništvom generala Ivana Herenčića, smjerom: Samobor - Brežice - Zidani most - Celje - Slovenj Gradec - Dravograd - Klagenfurt.

O planu i strategiji povlačenja HOS-a malo se čulo u javnosti.

Koliko je meni poznato, o tome je donekle općenije pisao pok. Vladimir Šklopan, predsjednik Hrvatskoga domobrana, u mjesečnom glasilu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika, br. 69 od prosinca 1997., te broj 70 od siječnja i br. 71 od veljače 1998., a iza toga i dr. Anđelko Mijatović u svome posebnom izdanju Bleiburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda godine 1945.

Posebno je bilo za očekivati da o planu i strategiji povlačenja Hrvatskih oružanih snaga više piše preživjeli i u inozemstvo izbjegli domobranski pukovnik i pričuvni brigadir HV, sada već pokojni Josip Aleksić.

No, i njegovo pisanje o tome u g1asi1u Hrvatskoga domobrana broj 2 od travnja 1999., pod naslovom "Bleiburg", prikazano je šturo.

Istina, o tome su ponešto i drugi pisali.

Adam Zahirović u g1asilu Hrvatski domobran broj 2, 4 i 5/1996.,

Tomislav Sabljak i Ivo Smoljan u knjizi Povlačenje 1945. - krivci i žrtve (Zagreb, 2000.) i drugi.

Zapravo, oni su prikazivali povlačenje i to onako kako su ga osobno vidjeli, proživjeli ili od drugih čuli. Sabljak i Smoljan, pak, povlačenju pristupaju krajnje tendenciozno.

Činjenice govore da je plan povlačenja brzopleto donesen, pa je i povlačenje teklo u metežu, bez jedinstvene zapovjedne koordinacije.

Tek je 9. svibnja u Celju potpisan sporazum s predstavnicima NOV i PO Slovenije o slobodnom prolazu kroz grad i daljnji nastavak kretanja u smjeru Slovenj-Gradeca.

Toga dana, također u Celju, izabrano je novo zapovjedništvo kolone u povlačenju, na čelu s generalom Herenčićem.

Tu je imenovano i Vojno vijeće, koje su činili nazočni generali i neki glavnostožerni časnici.

Ovdje se nameće pitanje, zašto se i po čijem nalogu odvojio od glavnine vojske u povlačenju Glavni stožer HOS-a s glavarom stožera generalom Gruićem, pa se u tijeku povlačenja moralo imenovati zapovjedno vijeće kolone s generalom Herenčićem.

Povlačenje je teklo, uglavnom, u tri smjera.

Srednjim smjerom kolona se kretala Zagreb - Rogatec - Celje; sjevernim smjerom Varaždin - Rogatec - Celje i južnim smjerom Karlovac - Samobor - Zidani Most - Celje.

Celje je bilo stjecište sva tri smjera.

Dalje od Celja, svim kolonama bio je glavni smjer hoda prema Slovenj-Gradecu i dalje Dravogradu, s ciljem: prijeći u Austriju i stići u Bleiburg u susret engleskoj vojsci.

Prije ovih određenih smjerova, kolona se od početka povlačila smjerom Celje - Maribor - Dravograd - Austrija.

Tim smjerom povukli su se Poglavnik, vlada, Glavni stožer HOS-a, oružništvo, državno vodstvo, pa i veći broj izbjegloga građanstva, te vlakovi s ranjenicima.

Kolona se tim smjerom kretala sve dok nisu slovenske i druge partizanske snage, potpomognute snagama bugarske armije 9./10. svibnja zaposjele Maribor i presjekle put daljem povlačenju te zarobile šezdesetak tisuća pripadnika HOS-a, civila i vlakove s ranjenicima: s tim što su Poglavnik s pratnjom, vlada, Glavni stožer HOS-a, neke postrojbe oružništva, državne opskrbne ustanove I sedamdesetak tisuća izbjeglica umaklo u Austriju.

Presijecanje povlačenja prema Mariboru i zarobljavanje oko šezdesetak tisuća izbjeglica u povlačenju, pretežito civila i nekoliko vlakova s ranjenicima, izazvalo je uznemirenost među izbjeglicama, zapravo i pojačani strah od Rusa.

Svatko se bojao da ne bi upao u ruske ruke.

Zato zapovjedništvo HOS-a požuruje i ubrzava povlačenje od Celja u smjeru Slovenj-Gradeca prema Dravogradu.

Postojala je mogućnost povlačenja i u smjeru Celje - Šoštanj - Črna – Bleiburg, ali se glavnina kolone pod zapovjedništvom generala Herenčića usmjerila prema Slovenj-Gradecu te dalje prema Dravogradu.

Kolona se mukotrpno kretala.

Put kojim se povlačila bio je toliko zakrčen mnoštvom ljudi, opreme i stvari, da je nastao jedan nesavladiv metež koji je samo napadaču koristio.

Na istomu smjeru povlačenja izmiješali su se vojnici i civili.

To je vojne postrojbe činilo neučinkovitima.

Kolona se pretvorila u gomilu ljudi i stvari, vojnika i civila, žena, djece, staraca i starica, iznemoglih od umora, gladi i žeđi, kamiona, zaprežnih kola s konjima i volovima, motora, bicikala, odbačene razno-razne opreme i stvari itd.

U svemu tomu je bila i kolona njemačkih vojnika, koja se nakon kapitulacije i polaganja oružja povlačila istosmjerno s hrvatskom vojskom i izbjeglim građanstvom.

Takvo je stanje ometalo učinkovitost hrvatske vojske, a pogodovalo napadačkim snagama, koje su napadale začelje kolone i njezine bočne dijelove, vrebajući kakav pogodan klanac, držeći ga pod udarom oružja, ako ne zbog presijecanja puta, onda radi usporavanja njezina kretanja.

U takvim okolnostima jugopartizanske su snage, čarkajući oko kolone, odvajale, tu i tamo, neke njezine skupine, te ih zvjerski uništavali.

Čak su te snage, noću 9./10. svibnja, lansirale da im se predala legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija.

Tu lažnu predaju prihvatili su jugokomunistički mediji i pretvorili je u "istinitost", koja se, nažalost, i danas uvažava i podržava.

Istina je o toj legendarnoj diviziji druga.

Njezin zapovjednik (Nijemac) general Gravenstein, iza kapitulacije Njemačke, doveo ju je u bezizlazno stanje.

Ostala je bez streljiva, pa je s jugopartizanima pregovarao o njezinoj predaji, izjednačujući je s postrojbama njemačke vojske.

Zbog toga je nastala zbunjenost kod vojnika, pa su to jugopartizani iskoristili te nekoliko tisuća njezinih vojnika zarobili i, dakako, zvjerski likvidirali, dok su se neki dijelovi te slavne hrvatske divizije izvukli iz klopke, a potom se pridružili drugim HOS-vim postrojbama nastavljajući borbe sve do Bleiburške tragedije 15. svibnja 1945.

Prema tome, legendarna 373. pješačka "Tigar" divizija je dio HOS-a.

Ona se nije predala, nego je upitnim postupkom njezina njemačkog zapovjednika dovedena u stanje uništenja.

Dok su se u takvim okolnostima više stotina tisuća hrvatskih izbjeglica i vojske povlačilo od Celja prema Slovenj-Gradecu i dalje u smjeru Dravograda, bježeći iz svojih domova ispred jugočetnika maskiranih pod petokrakom zvijezdom, dok napadačke snage nasrtljivo napadaju kolonu sa svih strana, odvajajući neke njezine začeljne skupine radi zvjerskoga uništavanja, dok je koloni prekinut prolaz na dravogradskim mostovima koje su 9./10. svibnja zaposjeli slovenski partizani i postrojbe bugarske armije, dok partizanske snage dobivaju pojačanje, dotle predstavnici HOS-a general Vladimir Metikoš i pukovnik Danijel Crljen vode maratonske i neefikasne pregovore s predstavnicima slovenskih partizana i JA, i to s komandantom Simonom Srdičem, polit- komesarom Mitjom Hribovšekom i njegovim pomoćnikom Nandom Majcenom, u nazočnosti predstavnika bugarske armije generala Šterija Atanasova, o slobodnom prolazu kolone preko dravogradskih mostova radi ulaska u Austriju.

Na prostoru ispred Dravograda nastao je opći metež.

Jugopartizanske snage, potpomognute bugarskim postrojbama, blokirale su dravogradske mostove.

Zbog toga je dolazećim kolonama bio presječen put kretanja prema Austriji.

Na taj prostor slijevale su se postrojbe HOS-a sa stotinama tisuća hrvatskih izbjeglica, kolona njemačkih razoružanih i nerazoružanih vojnika, kozačka kolona i crnogorska narodna vojska s crnogorskim izbjeglicama.

Ta mnogoljudnost iz sata u sat se povećavala.

Svi su se našli pred problemom, kako se izvući iz te klopke.

Neprijatelj zbijeno mnogoljudstvo napada sa svih strana i iz svih oružja, pa i uz sudjelovanje zrakoplovstva.

Pregovori između predstavnika HOS-a i predstavnika jugopartizana ne uspijevaju.

Jugopartizanske snage ne odustaju od svoga zahtjeva koji se svodi na bezuvjetnu predaju HOS-a, dok HOS-ve snage svaku predaju, bilo u kojem obliku, odlučno odbijaju, zahtijevajući slobodan prolaz kolone u smjeru Austrije.

U takvim okolnostima zapovjedništvo HOS-a odlučilo se je na probijanje jugopartizanske blokade.

Za vrijeme vođenja pregovora jugopartizanske snage, a to je trajalo od 9./10. do 12./13. svibnja, neprekidno su dobivale pojačanja i postajale sve jače i jače.

Te su se snage toliko ojačale da su počele borbeno udarati po prostoru krcatom ljudima i opremom, po prostoru na koji su još uvijek pristizale skupine hrvatskih izbjeglica.

Zapovjedništvo HOS-a, shvativši da je jugopartizanska strana koristila pregovore sračunato za dobivanje na vremenu, u kojem su joj pristizale nove postrojbe kojima je jačala borbeno djelovanje, prekinulo je dalje vođenje pregovora.

No, HOS se napokon odlučio na proboj preddravogradske blokade.

To je učinio odlučno i uspješno.

Postrojbama HOS-a bio je prvi punkt proboja u Podklancu.

Taj su proboj te snage izvršile u dopodnevnim satima 13. svibnja, te otvorile put koloni u smjeru Guštanj - Bleiburg.

Istim su udarom te snage l3./14.ovladale dravogradskim željezničkim mostom i uspostavile mostobran kojim je krenula glavnina kolone u smjeru austrijske granice, te se povlačile dalje i slile se 14./15. svibnja na Loibaške poljane.

Hrvatske vojne snage s izbjeglicama koristile su i treći smjer povlačenja prema Bleiburgu, i to zaobilaznim smjerom od Slovenj-Gradeca kroz naselja Sele - Kotlje prema Guštanju i dalje do Bleiburga.

Kolona koja se je povlačila tim smjerom i prošla kroz Guštanje prije jugopartizanskoga presijecanja toga smjera u noći 13./14. svibnja, stigla je u predvečernjim satima 13. svibnja na Loibaške poljane. Istoga dana, noću 13./14. svibnja jugopartizanske snage presjekle su put koloni na području Guštanja.

No, to nije dugo trajalo.

Postrojbe HOS-a u ranim jutarnjim satima l4. svibnja protjerali su jugopartizanske snage s područja Guštanja (Ravne na Koroškem) i omogućile koloni da nastavi povlačenje tim smjerom prema Bleiburgu.

Iz preddravogradske blokade izvukle su se i njemačke i kozačke postrojbe.

Njemačke su postrojbe u skladu s kapitulacijom položile oružje, predale se jugopartizanima i prepustile se u njihove ruke. Kozačke su postrojbe jednim dijelom prema postignutom dogovoru od 11. svibnja položile oružje i razoružane se predale jugopartizanima, dok je drugi dio odbio predaju, te samostalno u noći 11/12. svibnja izvršio proboj blokade i nastavio se povlačiti prema austrijskoj granici.

Blokada kretanja kolone ispred Dravograda uznemirila je generala Bobana, koji je sa svojom divizijom "Crne legije" štitio desno krilo kolone u povlačenju, pa je zbog toga, probijajući se kroz kolonu stigao pred Dravograd, da provjeri što se tu događa, zbog čega se kolona ne kreće naprijed.

Sama njegova pojava podigla je moral zastalom mnoštvu, kojemu je bio cilj krenuti dalje i prijeći preko granice u Austriju.

General Boban nije tu čekao, nego je održao kraći sastanak sa zapovjednicima koje je tamo zatekao, a potom naredio postrojbama da krenu u proboj blokade.

Time je prekinuo pregovore koje je počeo voditi i vodio general Herenčić te je uspješno izvršio proboj opkola u Podklancu, te otvorio put koloni koja je krenula dalje u smjeru sjeverozapada od Dravograda prema Guštanju za Bleiburg.

Ta je kolona toga istoga dana, tj. 13. svibnja u predvečernjim satima počela stizati na Loibaške poljane u Austriji.

Glavna kolona HOS-a, koja je danima punila preddravogradsku dolinu, uspjela se je izvući iz jugopartizanske blokade i stići na Bleiburške poljane.

Jugopartizanske snage, pored svih svojih pristižućih pojačanja i pokušaja pregovaranja i nagovaranja o predaji, nisu uspjele, a niti su se usudili izvršiti napad i prisiliti HOS na predaju.

I tu je hrvatska vojska, kao i u tijeku četverogodišnjega rata, braneći uspješno i časno svoju Domovinu, pokazala svu snagu i odlučnost i borbenu moć.

Hrvatska je vojska, u tijeku povlačenja, najbolje pokazala svoju snagu i moć.

Izvela je glavninu kolone svojih izbjeglica preko Slovenije u Austriju na Bleiburške poljane.

To je učinila u okolnostima koje joj nimalo nisu bile naklonjene.

Napadale su je Brozove takozvane armije, brigade popartizanjenih četnika, pomagane od boljševičkih "crvenaša" i od popartizanjene bugarske vojske; djelovala je u metežu nastalom miješanjem vojske i civila, pa joj je time umanjivana učinkovitost djelovanja; djelovala je na području tuđih država; vladala je neizvjesnost povlačenja, te uz to sve i gubitak države i napuštanje Domovine.

Sve ovo nije demoraliziralo hrvatsku vojsku.

Ostala je i u takvim okolnostima na visini svoga domovinskog zadatka.

Jugoarmije sklepane od mobiliziranih srpskih seljaka, koji niti su imali vojnog znanja niti borbenih motiva, nisu mogle, ni u zalasku njezine moći, pobijediti hrvatsku vojsku.

Te jugopartizanske armije nisu se znale boriti, ali su znale ubijati.

Zato, hrvatska je vojska i u povlačenju u neizvjesnost ostala nepobijeđena, ali je poražena prijetvorom zapadnih sila.

Od 13. do 15. svibnja slijevala se je hrvatska izbjeglička kolona na Loibaške poljane pred Bleiburgom i napunila ih nepreglednim mnoštvom vojnika, civila, motornih i zaprežnih vozila te svakojakom opremom.

Premda sam među prvima stigao na tu destinaciju, ni danas mi nije jasno tko je naredio da kolona tu stane, zašto baš tu, te zašto nije išla dalje u dubinu austrijskoga teritorija.

Gledao sam engleske tenkove koji su poredano stajali sučelice hrvatskoj koloni na udaljenosti od otprilike 1,5 km.

No, engleski vojnici, koliko sam mogao vidjeti, nisu se pojavljivali ispred nas.

Kolona je iz sata u sat sve više i više punila poljane.

Tenkovi se nisu micali, pa čak ni narednih dana.

Upitno je, jesu li bili postavljeni na toj lokaciji sa zadatkom da presjeku put hrvatskoj koloni, ili su se slučajno tu zatekli?

Viđeno i proživljeno stanje na Loibaškim poljanama od 13. do 15. svibnja bit će prikazano u mojoj knjizi: “Moj križni put”, čije se objavljivanje priprema.

Stoga ću ovdje glede opisa pregovora od 15. svibnja prenijeti verziju jednoga od hrvatskih pregovarača, prof. Danijela Crljena, ustaškog pukovnika s engleskim vojnim predstavnicima u Koruškoj u Austriji, u nazočnosti jugopartizanskih emisara.

Časnički odbor organiziran u povlačenju, na čelu s generalom Ivom Herenčićem, zapovjednikom V. vojnog sbora, odredio je da se povedu pregovori s britanskim vojnim zapovjedništvom u Koruškoj u Austriji o predaji hrvatske vojske i civila u povlačenju.

Za vođenje tih pregovora uz generala Herenčića određeni su general Vjekoslav Servatzy i Danijel Crljen, ustaški pukovnik.

Ovi su pregovorači propušteni kroz britanske vojne redove u britansko vojno zapovjedništvo, smješteno u dvorcu grofa Thurna-Valsassina kraj Bleiburga.

U zapovjedništvu ih je primio britanski general, kasnije su mu saznali ime, Patrick Scott.

Britanac se postavio na distanci.

Tek kad je saznao da general Herenčić vodi pregovorače, ponudio mu je da sjedne sučelice sebi, dok su general Servatzy i pukovnik Crljen ostali stajati oko stola.

Pokretom ruke i preko tumača, davao je riječ generalu Herenčiću.

General Herenčić, kako navodi Crljen, nije istupio i kazao da su došli pregovarati, nego je kazao da su došli u ime Poglavara Nezavisne Države Hrvatske ponuditi predaju hrvatske vojske zapadnim saveznicima, a za civilne izbjeglice zatražiti azil.

Britanski general Herenčiću je odgovorio da ne može prihvatiti predaju hrvatske vojske, jer se prema dogovoru Saveznika u Jalti sve neprijateljske postrojbe moraju predati onoj vojsci protiv koje su se borile.

Sva obrazlaganja generala Herenčića i dodatnoga prikazivanja povlačenja civilnog pučanstva s političkog aspekta prof. Crljena ostala su bezuspješna.

Britanski general, pored odbijanja predaje hrvatske vojske, odbio je i davanje azila civilnim izbjeglicama, s izgovorom da se on ne bavi političkim problemima, već da se strogo ograničava na izvršavanje zapovijedi vrhovnoga savezničkog zapovjednika za Sredozemlje, feldmaršala Harolda Alexandera, sa sjedištem u Caserti kraj Napulja, koji sve radi po uputama dobivenim od ministra predsjednika W. Churchilla.

Britanac nije pokazivao nimalo interesa za poznavanje jugoslavenske stvarnosti, nego je indiferentno priopćio hrvatskim predstavnicima, da će stići predstavnici jugoslavenske vojske s kojima će se utanačiti uvjeti predaje, udaljujući ih u predsoblje na čekanje do dolaska jugopartizanske delegacije. Hrvatski su predstavnici izašli u predsoblje i utučeni razmišljali, hoće li moći slobodno izaći i otići u svoje taborište, te da li dalje tu ostati ili napustiti razgovore.

U međuvremenu pojavila su se dva oficira (časnika) s jugopartizanskim znakovljem, prešli preko predsoblja i ušli u ured zapovjednika ekspedicijskoga britanskog korpusa. Iza toga britanski general pozvao je dvojicu predstavnika hrvatske vojske.

Na taj poziv kod Britanca su ušli general Herenčić i pukovnik Crljen, dok su generali Metikoš i Servatzy ostali u predsoblju na čekanju.

General Metikoš naknadno je došao u britansko zapovjedništvo da provjeri zašto se toliko dugo hrvatski pregovorači ne vraćaju u svoje taborište.

Nakon ulaska u prostoriju kod britanskog generala, on je hrvatskim pregovoračima odredio da sjednu za stol sučelice dvojice jugopartizanskih emisara.

Jedan od te dvojice, ne predstavivši se, drsko je i bezobrazno zatražio od hrvatskih predstavnika osobne podatke, tj. da se predstave, što su oni potom i učinili i ujedno zatražili da i oni to učine.

S očitim negodovanjem su to učinili, kazavši da su obojica politički komesari i po činu potpukovnici.

Činove prišili u šumi.

Jedan se od njih predstavio prezimenom Basta, naglasivši da je Srbin iz Like, dok se drugi nije predstavio, ali po njegovom izgovoru i naglasku dalo se zaključiti da je Slovenac.

Razgovori su počeli preko prevoditelja, tumača, bez vođenja zapisnika, što znači bez pismenih tragova.

Basta je u svome komesarskom stilu, dakako, minimalizirao hrvatsku vojsku, naglašavajući da se već glavnina te vojske predala pred Dravogradom, da je ostatak u rasulu, da dio te vojske koji se još nije predao ne predstavlja nikakvu borbenu snagu za partizanske divizije koje su ga opkolile, da se jedna od najborbenijih divizija te vojske predala zajedno sa zapovjednikom generalom Franjom Sudarom, koji je već njegov zarobljenik…

Zacijelo, Basta je hrvatsku vojsku prikazao s jednom ironijom, da uvjeri britanskog generala u njezino rasulo i borbenu nemoć.

Zatim je zatražio bezuvjetnu predaju u roku jednoga sata, s tim da se – ako hrvatski pregovorači prihvate tu predaju – civilno pučanstvo može vratiti svojim kućama, a vojnici i časnici bit će zadržani u zarobljeništvu gdje će im se suditi.

Potom se prijetećim tonom zagrozio hrvatskim pregovoračima, da će, ako ne prihvate ponuđene uvjete predaje, za četvrt sata započeti opći napadaj na hrvatsko taborište koji će trajati sve do potpunoga uništenja i vojske i civila.

Na veliku žalost, hrvatski su pregovorači prihvatili Bastine ultimativne uvjete predaje, s izuzećem da rok predaje ne bude 1 sat, nego 24 sata, imajući u vidu dobivanje na vremenu, u svrhu omogućavanja što većem broju pripadnika hrvatske vojske i izbjeglih građana da se izvuku iz namještene angloameričko-jugopartizanske klopke na Bleiburškim poljanama.

Jugopartizanski predstavnici su odbili prijedlog hrvatskih pregovorača, pa i ponudu britanskog generala da rok za redaju bude dva sata umjesto jednoga.

Britanski je general, koji je imao apsolutno odlučujuću ulogu u pregovorima, hrvatske je pregovarače metnuo na koljena, naredivši da predaju hrvatsku vojsku pod uvjetima predloženim od strane jugopartizanskih pregovorača, tj. u roku jednoga sata, koji počima teći nakon 20 minuta po završetku pregovora. Ishod pregovora bio je unaprijed određen.

Hrvatske oružane snage trebalo je pošto-poto poraziti.

Kad ih jugopartizani nisu uspjeli poraziti, onda su to učinili Angloamerikanci i to ne oružjem, nego vjerolomstvom.

Zapravo, predstavnici Hrvatskih oružanih snaga nisu nastupili kod britanskih zapovjednika vojnih snaga u Austriji da pregovaraju, nego da se predaju s dubokim pouzdanjem da će Britanci ponuđenu predaju prihvatiti, te time zaštiti razoružanu hrvatsku vojsku i izbjeglo hrvatsko pučanstvo od jugokomunističkog pokolja.

Britanski je general predaju hrvatske vojske pretvorio u prijetnju.

On je u tijeku tobožnjih pregovora upozorio hrvatske predstavnike da su engleski tenkovi opkolili njihove oružane snage, te ujedno ponudio oružanu pomoć jugopartizanskim izaslanicima.

Uza sve to, ponudio im je, ako ustrebaju, i jednu savjetodavnu komisiju za praćenje i pružanje pomoći pri predaji.

Na to su se oglasili jugopartizanski izaslanici, kazavši da im nije potrebna nekakva pomoć, ali ako im ustreba, da će je zatražiti.

Vezano na to general Herenčić je ciljano Britancu dobacio da hrvatski predstavnici prihvaćaju ponuđenu britansku savjetodavnu komisiju za predaju, na što mu je Britanac odmah uzvratio, da hrvatska strana ne može ništa tražiti, da je on ponudio englesku komisiju u slučaju ako je zatraže njegovi saveznici, očito misleći na jugopartizansku stranu.

Hrvatski predstavnici kolone u povlačenju, došli su u britansko vojno zapovjedništvo u Bleiburgu u Austriji, da ponude predaju hrvatske vojske i građanstva u izbjeglištvu, s uvjerenjem da će vojne snage zapadnih Saveznika prihvatiti ponuđenu predaju i provesti je po odredbama međunarodnoga prava o postupanju prema ratnim zarobljenicima.

Međutim, britanski je general postupio suprotno od onoga u što su se uzdali hrvatski predstavnici.

Sva njihova upozorenja i posredovanja a priori je odbijao, navodeći da su civili pobjegli bez ikakva razloga, zavedeni propagandom, a njegovi saveznici jugopartizani da će poštivati sva ljudska prava i međunarodne ugovore o vođenju rata i o pravima ratnih zarobljenika.

General je Herenčić, uočavajući kod Britanca posvemašnje nepoznavanje jugoslavenske stvarnosti, pokušao upozoriti Scotta da je apokaliptički bijeg civila iz Hrvatske posljedica jugokomunističkih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, da taj izbjegli svijet radije ide u smrt, nego da se vrati u domovinu pod komunistički jaram, da se taj ispaćeni narod obraća danas Engleskoj da ga zaštiti od pokolja, jer će u protivnom Engleska snositi tešku moralnu odgovornost, ako ovaj goloruki narod preda jugokomunistima na pokolj.

No, uza sve to, engleski je general prekinuo Herenčića, ponavljajući da se njega ne tiču politički problemi.

Na to mu je hrvatski general uspio kazati da će njegovo odbijanje predaje biti uzrokom najstrašnije katastrofe u povijesti hrvatskog naroda.

Josip Jozo SUTON