MITOMANIJA IMA KRATKE NOGE 

Mitomanija je svojstvena nezrelim, nastranim i neukim osobama koje imaju napasnu naviku da se upuste u pojašnjavanje problema koje oni ne poznaju pa ni ne razumiju. Takve osobe ne pripadaju samo jednoj ljudskoj skupini, rasi, klasi, naciji ili narodu - njih je bilo i bit će svugdje i uvijek. Problem nije u tome što ima takvih ljudi nego što se baš takvi ljudi znadu nametnuti mnoštvu sebi srodnih koji shvate s kime imaju posla tek kad zauzmu neku poziciju efektivne vlasti na kojoj se donose odluke i daju zapovijedi - pa sve okrenu tvrdoglavo i po svom hiru.

Mitomane podnose oni koji su im dali ovlasti za to, no njihovo djelovanje s pozicija vlasti zna uznemiriti i vanjski svijet i donijeti nemale probleme i svojima i drugima. Uzalud je bilo naše neprestano upozoravanje da nema ni jednog dokaza da su Hrvati bili Slaveni, a još manje da su to bili kad su, u povodu dogovora s bizantinskim vladarom Heraklijem, sišli iz Bijele Hrvatske na jug da bi s jadransko-podunavskih prostora protjerali - Avaro-Slavene.

Neshvatljiva samoumišljenost onih koji su dokazivali svoju privrženost “proleterskom internacionalizmu” rušeći hrvatsku državnu neovisnost, nijekali svoje hrvatstvo i proglašavali se jugo-Slavenima, dovede nas u velike neprilike baš početkom druge polovice mjeseca veljače ove godine. Nakon što je Stjepan Mesić izjavio talijanskim sredstvima javnog priopćavanja da su talijanski fašisti krivi za to što je Hrvatska pala u nemilost međunarodne zajednice, odgovorio mu je istim tonom talijanski predsjednik Napolitano. Predsjednik Napolitano je svo zlo s “fojbama” i “ezulima” svalio na - Slavene i to okarakterizirao “slavenskim ekspanzionizmom”. Na žalost ni jedno ni drugo stajalište ne odgovaraju istini. Jer, talijanaši su ponavljali onu staru i otrcanu, da su oni “Slavi forse, Croati mai!” A sad se žale na Hrvate, kao da su oni “Slavi” koji su ih nakljukali slanim napolitankama.

No, mitomanija je kratkih nogu i u duljem roku samoubitačna. Ljudi, kad shvate s kime imaju posla, polako dođu k sebi. Grižnja savjesti i mazokizam izvor su gorčine u ispranim mozgovima koje ta bolest progoni sve dok ih istina ne izliječi. Svjedoci smo u posljednje vrijeme da od te bolesti boluju najviše potomci i crnih i crvenih - peru sa sebe zlo koje počiniše njihovi očevi ili djedovi uzaludnim nastojanjima da ih prikažu drukčijima negoli su bili. I što više na tome inzistiraju, sve očiglednije postaje da je nesreća koju su njihovi stari počinili drugima, poput bumeranga - pala napokon i na njih same.

Svijet nas ne priznaje onakvima kakvi bismo mi htjeli biti, negoli onakvima kakvi mi jesmo. Pa kad to shvatimo i pokušamo svojim ponašanjem biti ravni onima koji imaju čistu savjest i čiste ruke, prije ili poslije, otkrit ćemo da je za dobro naroda da se nečasni povuku da bi čisti mogli ući u klubove neporočnih. Srećom pak “lustracija” je postala procedura koja nikog ne ponižava niti ubija, ali niti ne pere ničiji crni obraz! Ma koliko, iz interesa, Ivo Andrić sebe proglašavao

Srbijancem, on je i mrtav ostao ono što je bio, premda se odrekao samoga sebe. Nešto slično dogodilo se i s “Nemanjom” Kusturicom: nikad se on ne može oprati od svog bosanstva, i ne samo što svog corinu više nikad ne će moći “zaturbaniti”. Sebe možemo zavaravati, ali svijet ne možemo prevariti. Puno je manji rizik kad se svijetu pokažemo onakvi kakvi jesmo, nego obratno, pa kad nas svijet razotkrije, da bi nas definitivno odbacio. Neka nas, prema tome, panslavisti puste na miru, a pogotovo fašisti i komunisti - hrvatski narod se od njihove mitomanije može spasiti samo borbom za istinu o svojoj prošlosti, o svom sadašnjem identitetu i o dostojanstvu neosvajačke nacije. To da nas mitomani nikad nisu uspjeli i kolektivno zaluditi, dokazao je i Referendum za neovisnost - i u Hrvatskoj i u BiH! Otpadnici nisu gasovali za neovisnost! Hrvatska se nije poandrićila, niti se BiH pokusturičila!

Bilo je teško, djeco, izgrljati iz živog pijeska panslavističke verzije proleterskog internacionalizma. Tonući u živi pijesak između dva Karađorđeva, jedini način da o(p)stanemo na životu bio je - pokazati čiste ruke i kad ih pružamo da bismo uhvatili motku koju nam pružaju prijatelji koji žele imati uza se samo neporočne, samo žrtve, a ne i autore nepravde. Iskapanje karboniziranih utopljenika iz danskih močvara pokazuje da je tako bilo otkad je ljudi i pravila međusobnog ponašanja: jao varalicama!

Istini za volju, rođen, odrastao i školovan u “samoupravnom pluralizmu” (kako to izvali Edvard Kardelj prilikom tumačenja amandmana za ustav od 1974.), sve do izlaska s robije tvrdo sam vjerovao da smo mi nesretan narod zbog toga što nas svijet ne poznaje, a mi mu ne možemo ništa dokazati zbog “čl. 118. KZ” koji sankcionira istinu pod isprikom “neprijateljske propagande”. Najveću snagu crpio sam iz nade da ću, nakon izlaska iz Titovih kazamata, moći svijetu reći s kime imaju posla, u nadi da bi borba za istinu bila presudna za našu afirmaciju u svijetu, ne onakvih kakve nas službena promidžba prikazuje, nego onakvima kakvi mi odista jesmo!.

..
Pretplatite se na Fokus

Mirko Vidović

#########################################################################

Tekst preuzet iz Tjednika Fokus: Ivo Matanović, urednik portala Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva.