|
I. dio
 Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a
ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu
ostalih jedinica.
Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko
nije bio prisiljen.
Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to
učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca
okoristilo ovom slobodom.
Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od
nas po par novčanica kuna.
Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam
da je to bio lijepi iznos.
Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i
poljima, kako bi se već koja jedinica snašla.
Od partizana nije bilo ni traga –
sve do Celja.
A onda iznenađenje. Šok.
Celje je iskićeno slavolucima i parolama
u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s
petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas.
Naoružani mi,
naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira.
Samo jedni drugima po koju dobacimo,
časteći se onako masno po balkansku.
Partizani su, naime, pred Celjem
razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije.
Tu
su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste
jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na
njemačkim kamionima.
I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se
dalje od toga nije išlo.
No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti.
I
stvarno.
Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u
jednom klancu zasuli bacačima.
Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo
ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom.
I tako se je došlo do Bleiburga, odnosno jednog velikog polja, koje leži pred
tim mjestom.
Teško je procijeniti broj vojnika, koji se je tamo našao, a niti
sam tada o tome mislio, no, masa je bila ogromna.
Uz to, tu je bio nepregledan
broj civila.
Žene, starci, djeca sa seljačkim kolima, raznim omotima,
pokrivačima, kojekakvim kolicima, na kojima su vukli svoju imovinu, pokoja ovca,
koza, konjić i vojnik do vojnika – pripadnici svih mogućih rodova – pokrili su
ovo polje.
To je moglo biti 13. ili 14. svibnja.
I sada se čeka.
Što i koliko
dugo nitko ne zna.
Govori se da naši pregovaraju s Englezima, da su stigli Rusi
i Bugari… Engleski zrakoplovi nas nadlijeću u vrlo niskom letu.
No, mi mnogo za
to ne hajemo.
Već ćemo se nekako izvući. Rat je svršio.
15. svibnja dolazi do komešanja.
Svuda se osjeća živost, pokret.
Konačno idemo k
Englezima.
Tako je i moralo svršiti.
Cijelo vrijeme povlačenja nismo ni
promislili, da bi drugačije moglo biti.
Zar da se predamo onim ušljivcima?
Radije bi svi prije izginuli.
Ovo nije fraza!
Bili bi se tukli do posljednjeg.
Svi. Bez iznimke.
I tako je došao red i na moju jedinicu.
Krećemo postrojeni i bacamo jedan po
jedan oružje: strojnice, puške, samokrese, …
Gomila je ogromna.
Tu i tamo pokoji
engleski vojnik.
Formira se kolona i krećemo.
No, uskoro više nema oko nas
Engleza.
Nestali su. Iščezli su kao u priči.
Odjednom. Ili se je barem meni samo
tako činilo?
A tada ugledah partizane.
Svi smo zanijemili i samo se pogledavamo.
Je li to moguće?!
Izdani smo, prevareni!
I što je vrlo zanimljivo, a što sam
kasnije s preživjelima otkrio: svi znamo što nas čeka.
Čeka nas užas.
Njegove
pojedinosti ne možemo predvidjeti, ali točno znamo: biti će užasno.
I užas je počeo odmah.
U tom mom prvom susretu s tom ruljom, koja je sama sebe nazvala Narodno
oslobodilačkom vojskom, u sjećanju su mi ostale više partizanke nego partizani.
To, možda zbog toga, što nisam bio do tada naučan vidjeti ženu pod oružjem.
Ili,
možda, radi njihove histerične dreke, gruba, brutalna i neženstvena izgleda;
radi njihovih debelih nogu i ogromniih stražnjica.
Ta čudna stvorenja su se
zalijetala u nas, ulazila u kolonu, te nas pljuskala, grebla, pljuvala i vukla
za kosu.
Uz to su stalno vikale i kočijaški psovale.
Premda još nisu počeli
ubijati, ti prvi momenti su mi bili strašniji od svih kasnijih muka, i to zato,
jer je sve to zajedno tako naglo došlo.
Još prije dva sata sam bio ponosni
pitomac Časničke škole HOS-a!
Pripadnik jedne nepobijeđene vojske, koja je bila
kadra i na samog vraga udariti, ako je trebalo braniti čast i slobodu.
A sada
popljuvan od zadnjeg ljudskog ološa. I nemoćan! Užas!
.... nastavak sutra
|
