Čujte, braćo, jednu priču iz krvavih naših dana,

Kad  je bilo i napretek ljudskog mesa za gavrana:

Živjela su do dva brata, a na glasu dva junaka,

Letjela im svjetom slava ko na krilu vjetra laka.

Ali braća mrzila se kao ljute šumske zvijeri,

Mrzila se. Ah a zašto? Što u jednoj nisu vjeri.

I kad bi se gdjegod sreli, mačeve bi povadili,

Pa po grudi svoje majke krv vlastitu rijekom lili;

A majka im kukavica jecajući, ljutom bolju

Gledala je, gdje joj djeca u sljepoj se mržnji kolju.

Duša joj je, puna rana, danju-noću uzdisala,

I molitvu toplu Bogu, pred nebeski prjesto slala.

Molila je, da u srcu njene djece Bog s visina,

Ukorjeni bratsju ljubav, ljubav mlijeka materina.

Te je molbe Višnji slušo, pa nakon jednog dana

Poslao je svog Anđela iz nebeskih cvjetnih strana.

Jest, poslo je svog Anđela rajskog mira i ljubavi,

Među braću zavađenu, pravo bratstvo da postavi.

Pa kad su se jednog dana na mejdanu braća srela,

Među njih mi Anđeo pade¸sa grančicom bjela krina:

"Stojte, reče, dost je  borbe! Ta znate li, da ste braća,

Ne čujte l kroz godine majčinog ljutog plača?

Hrvati ste, a majka Vam Hrvatska je, slika raja,

Njena prošlost, krv i jezik Vas ko sveta veza spaja!

Zar proljevat bratsku krvcu zato, što Vas vjera dijeli,

Bog je jedan za sve ljude, i Bog bratsku slogu želi.

Dok Vi tako koljete se, Vaša majka bolno jeca:

"Neslogom će i razdorom vlastita me ubit djeca."

O daj zato zagrlte se; majka će Vam sretna biti,

Vaša ljubav njoj je melem, rane će joj izlječiti.

I na njenom tmurnom čelu zasjat će stara slava,

Što je sjala u vremenu velikoga Tomislava!" -

To je reko Božji Anđeo, pa sa granom krina bjela,

Zavađenoj braći tada ovjenčao vedra čela.

I toplijem zagrljajem braća su se zagrlila,

I u oku radosna im suzica se zakrijesila,

"Mujo brate", Ivo reče, "šta je bilo, zaboravi!"

"Ivo brate", Mujo zbori, "složimo se u ljubavi..."

Eto tako dobri Bog je mir posijo među braću,

I tim mirom učinio majčinome konac plaču.

I danas se Bogu hvala, braća ljube ko golubi;

Ali, ali - Trebević se s Velebitom još ne ljubi!!!

Mustafa Čazim Čatić

"Hrvatska svijest", I., br. 8., str. 1. - 2.; Sarajevo, 1914.