| |  18. prosinca 1998.
| | ENIGMA PERKOVIĆ Josip Perković pred svjedocima me glasno optužio da sustavno negativno pišem o njemu te da bi me zbog toga na licu mjesta mogao ubiti, zbog čega bi dobio najviše dvije godine zatvora! Globusov" novinar Željko Peratović iznosi potresno osobno svjedočanstvo o svojem trosatnom razgovoru s Josipom Perkovićem, visokim dužnosnikom hrvatskih tajnih službi, u ponedjeljak, 14. prosinca 1998., u restoranu "Plitvička kuća" u sklopu Motela "Plitvice" na zagrebačkoj zaobilaznici... Piše Željko Peratović Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s čovjekom koji je bio zadnji šef Udbe u SRH pred sudom će potvrditi i dvojica Zagrepčana, dragovoljaca Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice Kod sebe imam pištolj i mogao bih vas ubiti. Što biste na to rekli, gospodine? Tko bi za to odgovarao? - unijevši mi se u lice bijesno se proderao Josip Perković, savjetnik u HIS-u i predavač na Obavještajnoj akademiji u Zagrebu. Njegovu su glasnu prijetnju čuli svi gosti i osoblje restorana "Plitvička kuća", a izrekao ju je između 13.30 i 16.30, za vrijeme našega prvog neslužbenog razgovora i upoznavanja, do kojeg je došlo na njegov zahtjev. Istu je prijetnju, na razne načine, ponovio nekoliko puta. Moj uzbudljivi doživljaj upoznavanja s čovjekom koji je bio zadnji šef Udbe u SRH i koji je imao najviše utjecaja na ustroj svih današnjih hrvatskih obavještajnih službi pred sudom će potvrditi i dvojica Zagrepčana dragovoljaca Domovinskog rata, koji su diskretno sjedili nedaleko od stola za kojim sam razgovarao s najvećom enigmom hrvatske obavještajne zajednice. Kako su mi dvojica spomenutih ulijevala povjerenje da Perković poslije neće moći manipulirati našim sastankom - što je kao mogućnost, najavio tijekom razgovora - te da će, ako mi život bude ugrožen, moji zaštitnici biti brži, na drsku prijetnju visokog dužnosnika hrvatske obavještajne zajednice samo sam se slatko nasmijao. - Dragi gospodine, ako me sad ubijete, ja o tome, sigurno, neću progovoriti ni riječi, ali budite uvjereni da ćete vi odgovarati! - Ako bi me i osudili, izvukao bih se najkasnije za dvije godine! - bahato je otpuhnuo Perković malo se primirivši. |  Josip Perković
| | Josipa Perkovića osobno sam u novinskim krugovima prozvao hrvatskim Edgarom J. Hooverom, kontroverznim šefom FBI-a. Perković je bio posljednji šef SDS-a SRH i mnogi ga hrvatski emigranti drže ključnom osobom za rasvjetljavanje šezdesetak ubojstava Hrvata po svijetu... Ako i nije bio osobno odgovoran za neka od njih, s obzirom na funkcije koje je imao u sustavu tadašnje tajne policije, morao je imati potpun uvid u arhiv te upoznati sve njezine tajne. Nekontrolirani bijes S obzirom na funkciju šefa SIS-a za vrijeme Domovinskog rata, i izjave niza dužnosnika drugih hrvatskih obavještajnih službi i povratnika u Hrvatsku, Perković je prilično upućen i u rasvjetljavanje smrti Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, Blaža Kraljevića, Ante Paradžika, Zorana Udiljka... Susreret s Josipom Perkovićem organizirao je Zdravko Pejić, privatni obrtnik iz Poreča, čija građevinska firma obavlja radove na području Osječke županije. Pejića sam upoznao u jesen 1997. kao jednog od ratnih šefom SZUP-a u Osijeku. Pomogao mi je u pokušaju rasvjetljavanja kontroverznih zbivanja za vrijeme agresije na Osijek. Usput, ispričao mi je kako ga je u SDS-u Osijek 1979. zaposlio "jedan divan čovjek i veliki obavještajni profesionalac i Hrvat, Josip Perković". Rekao je da bi bilo dobro da se upoznam s njim, jer je on "sad savjetnik Miroslava Tuđmana u HIS-u". Kad sam, potkraj 1997., izvještavao o projekciji filma švedskog novinara hrvatskog podrijetla Nikole Majstrovića o kontroverznoj smrti Mire Barešića, zamolio sam Pejića da me poveže s Josipom Perkovićem. Tražio sam Perkovićevu izjavu o navodima iz filma po kojima je on, kao šef SIS-a, 1991. bio jedna od karika u lancu zavjere oko Mire Barešića, što je urodilo njegovom, ni danas službeno razjašnjenom, smrću. Pejić mi je prenio Perkovićevu poruku da on ne bi ništa govorio i da je kao šef SIS-a izviješće predao na najviše mjesto. Pejić mi je predložio da ne pišem negativno o Perkoviću jer je on vrlo dobar s Miroslavom Tuđmanom, tadašnjim čelnikom svih hrvatskih obavještajnih službi. Na razgovor sam došao u 12.45, petnaest minuta prije dogovora. Pejić je stigao u 13.15. Poslije su mi prijatelji potvrdili da su ga vidjeli da se vrti oko motela, vjerojatno radi mjera sigurnosti. Perković je stigao u 13.30, ispričavši se prometom. Nakon nekoliko ljubaznih rečenica s Pejićem. Perković se, izgubivši vlast nad sobom, odmah obrušio na mene! Neprestano me optuživao da sustavno negativno pišem o njemu, navodeći intervju s Josipom Majerskim, u "Globusu" broj 418., gdje je na naslovnoj stranici stajala tvrdnja: Josip Perković odgovoran je za ubojstva slavonskih emigranata, za Gajskog, Kostića i Senića! Perković me drži odgovornim za taj naslov, a ako ga nisam ja dao, neka priznam tko jest, te da bih mu se trebao javno ispričati i zbog naslova i još nekih tvrdnji koje je Majerski izrekao o njemu. Pitao me kakav sam ja to profesionalac kad razgovaram s pedofilom. Perković se uporno vraćao prijetnjama i ocjenama da se sa mnom ne može razgovarati jer da sam ja uvjeren kako je on negativac te da nas dvojica nikad nećemo surađivati. Dodao je: kad mu pukne film, on će prema svima koji budu o njemu pisali negativno, biti mnogo gori. Ponudio sam mu intervju na prostoru koji želi. Najavio sam kako bih ga pitao i o drugim njegovim zaslugama u Domovinskom ratu, a ne isključivo o uvozu stotinjak punih šlepera oružja. "To što sam ja radio 1990. vama i vama sličnima spasilo je život!" uzbuđeno je ponavljao. Nekoliko puta dovodio je u sumnju i moje hrvatstvo i sumnjičavo me pitao što sam ja radio 1988.,1989., kad je on privodio na informativne razgovore Jovana Raškovića i Jovana Opačića i zatvarao ih. Gdje mi je onda bila hrabrost? Rekao sam da tada bio student druge godine sociologije na zagrebačkom FF-u... Opet je ustvrdio da "ovaj razgovor ne vodi ničemu". Ispunjeno obećanje Na rastanku, platio je svojih pet deci bijelog vina, moja dva piva, kavu s mlijekom i Pejićev čaj. Zatim me poslao da vidim što u susjednom separeu radi njegov prijatelj Zdravko Pejić. On je hinio čavrljanje s jednom mladom gospođicom. Za to vrijeme Perković je, navodno, tražio naočale na stolu. Osobno sam mu ih pronašao. Moji svjedoci i zaštitnici, dragovoljci, poslije su me obavijestili da je, umjesto traženja naočala, grozničavo pipao pod stolom u nadi da će otkriti skriveni mikrofon za koji je, vjerojatno, mislio da sam ga podmetnuo. Za ta tri sata poučnog, zabavnog i gadljivog upoznavanja Perković me pokušao napiti, a nekoliko me puta i grubo uhvatio za ruku, nastojeći me spriječiti da odem na toalet. Pejić je, po klasičnoj policijskoj metodi, igrao ulogu dobričine, i tu i tamo smirivao strasti... Na rastanku smo se Perković i ja rukovali. Obećao sam mu da ću u sljedećem tekstu koji budem pisao o njemu navesti da, po njegovim riječima on nije 1978. bio načelnik Centra SDS-a Osijek nego običan inspektor i zato se ne osjeća odgovornim za ubojstva o kojima je govorio Majerski. Evo, ispunio sam to obećanje... | 
Radio 101 Ponedjeljak 31.10.2005. 
