|
|
|
4. ožujka 2010.
GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -1
Hrvatski centar za istaživanje zločina komunizma
Desna ruka maršala Tita, general "Jugoslovenske armije" i šef
zloglasnog protunarodnog tako zvanog "Odjeljenja za zaštitu
naroda", srpski boljševik Aleksandar Ranković, izjavio je beogradskom
dnevniku "Politika" od 1. veljače 1951. slijedeće:
"Kroz naše zatvore prošlo je od 1945. do 1951. tri
zarez sedam milijuna osoba (3.777.776) a likvidirali smo 568 tisuća narodnih
neprijatelja." /Prevedeno sa srpskog na hrvatski jezik, op.a./
Rankovićeva izjava poklapa se sa povijesnim istraživanjem
slovenskog pisca Franca Permea koji je tvrdio da je na Križnom putu bilo oko
600 tisuća zarobljenika različitih nacionalnosti, najviše Hrvata. Perme
navodi da je partizanski režim maršala Tita na području Slovenije ubio 1945.
najmanje 196 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, dakle, oko 200 tisuća
hrvatskih žrtava komunizma samo u Sloveniji.
Slovenski povjesničar dr. Mitja Ferenc, član slovenskog državnog povjerenstva
za utvrđivanje masovnih grobnica, izvršio je 2007. sondaže protutenkovskog
rova u šumi Tezno kod Maribora, i ustvrdio da po znanstvenoj procjeni ova
masovna grobnica krije najmanje "15 do 20 tisuća hrvatskih ratnih
zarobljenika, među njima i likvidiranih hrvatskih ranjenika".
Godine 2006. je u Maclju kod Krapine u Hrvatskoj dostojno pokopano preko
tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ubijene 1945. od strane
totalitarnog režima maršala Tita, a ekshumirane 1991. godine (nakon toga je
vlast predsjednika Tuđmana naredila zaustavljanje daljnjih ekshumacija, a
CRO-UDBA preuzela je "brigu" o istraživanju zločina komunizma).
Ekshumirani posmrtni ostatci ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika u
maceljskoj šumi predstavljalju dokaz o genocidu koji je jugoslavenski
komunistički režim počinio nad hrvatskim narodom (sve žrtve imaju ulaznu ranu
od puščanog zrna u potiljku glave, i druge rane od hladnog i vatrenog
oružja). Daljnji dokaz o jugoslavenskom genocidu nad Hrvatima predstavljaju
peko tisuću hrvatskih žrtava komunizma koje su ekshumirane 1999. iz
protutenkovskog rova u Teznom prilikom gradnje autoputa Nürnberg - Maribor -
Zagreb. Pored toga je slovensko državno povjerenstvo do danas evidentiralo
preko 500 masovnih grobnica na području Republike Slovenije, a hrvatske žrtve
čine, po navodima toga povjerenstva, apsolutno najveći broj žrtava
jugoslavenskog komunizma. Pored toga je Saborsko povjerenstvo za ratne i
poratne žrtve ustanovilo do 2000. godine lokacije masovnih grobnica u
Hrvatskoj, i približni broj žrtava komunizma, a kao glavni zapovjednik
genocida i počinitelj zločina je, u izvješću toga povjerenstva Hrvatskom
državnom saboru, imenovan je šef politbiroa CK KPJ i glavni zapovjednik u
partizanskom "Vrhovnom štabu", maršal "Jugoslavenske
armije" Josip Broz Tito.
Do sada na tisuće ekshumiranih žrtava jugoslavenskog komunizma, i stotine
evidentirane masovne grobnice po jamama, šumama i gorama na području
Slovenije i Hrvatske predstavljalju dokaz da je maršal Tito notorni ratni
zločinac i masovni ubojica uz bok najvećim zločincima u 20. stoljeću i u
dosadašnjoj povijesti čovječanstva, Lenjinu, Staljinu, Hitleru, Pol Potu i
Mao Ce Tungu.
Sastav zločinačke organizacije koja je 1945. zapovijedila, nadzirala i
počinila zločin genocid nad hrvatskim narodom:
"Drug" Josip Broz "Tito" (Jugoslaven, i boljševik, bravar
i maršal, ZLOČINAC, glavni zapovjednik u "Vrhovnom štabu"
Jugoslavenske armije, predsjednik jugoslavenske vlade i generalni sekretar
politbiroa CK KPJ, te agent Kominterne i doušnik sovjetske tajne policije
NKVD), zatim, partizanski general Koča Popović (Srbijanac, i komunist,
profesionalni oficir, zapovjednik Prve proleterske brigade, i I. armije JA),
partizanski general Peko Dapčević (Srbin, i komunist), general JA Ivan
Gošnjak (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik, zapovjednik
partizanske vojske u Hrvatskoj), partizanski general i politkomesar Vladimir
Bakarić "Mrtvac" (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, i boljševik,
predsjednik lokalne komunističke vlade u Zagrebu), partizanski general
Aleksandar Ranković (Srbijanac, boljševik, krojač, član politbiroa CK KPJ i
"Vrhovnog štaba", i šef OZNE za Jugoslaviju), Milovan Đilas
(Crnogorac i boljševik, član politbiroa CK KPJ i "Vrhovnog štaba"),
Boris Kidrič (Slovenac, i boljševik), Andrija Hebrang "Mirotočivi"
(Hrvat, i komunist, trgovac, ratni sekretar CK KPJ i zapovjenik partizanske
vojske u Hrvatskoj do 1945.), general Ivan Krajačić "Stevo"
(Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, bravar, šef OZNE za Hrvatsku),
Ivan Maček (Slovenac, i boljševik, šef OZNE za Sloveniju), Franc Leskošek
(Slovenac, i boljševik, šef partizanske vojske u Sloveniji), zatim, partizan
Vladimir Nazor (Hrvat, jugoslavenski i hrvatski književnik i zločinac,
predsjednik predsjedništva komunističke skupštine "ZAVNOH"), zatim,
Gabrijel Divjanović (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, poslijeratni
direktor zagrebačke zvjezdarnice, a 1945. načelnik vojnosudskog odjela II.
armije partizanske Jugoslavenske armije), zatim, partizanski general Kosta
Nađ (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i titoist, oficir OZNE),
zatim, politkomesar I. armije partizanske Jugoslavenske armije, Mijalko
Todorović (Srbin, velikosrpski koljač), zatim, general Arso Jovanović
(Srbijanac, profesionalni oficir, Jugoslavenske armije od veljače 1945.
godine, i pomoćnik generala Ivana Gošnjaka), Josip Boljkovac (Jugoslaven
hrvatskog podrijetla, i boljševik, oficir OZNE u Karlovcu), zatim, Josip
Manolić (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i ratni zločinac, oficir
OZNE u Bjelovaru), zatim, partizanski oficir i ratni zločinac Većeslav
"Veco" Holjevac, komandant I. korpusa partizanske vojske u
Hrvatskoj, i član "Komande grada Zagreba" (zadužen za kršenje
ljudskih prava hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, i za likvidaciju hrvatskih
ratnih ranjenika i "ročnika" u Zagrebu, 1945. godine), zatim,
Aleksandar Koharević, ministar zdravstva komunističke lokalne vlade u Zagrebu
(zadužen za likvidaciju ranjenika iz zagrebačkih bolnica, zajedno s
Krajačićem koji je odgovoran i za maceljske žrtve zajedno sa Stjepanom
Hršakom i ostalom partizanskom bandom), zatim, Drago Desput (Jugoslaven
hrvatskog podrijetla, komunist), član sudskog odsjeka "Glavnog štaba
NOV" Hrvatske, Stanko Obradović (Srbin iz Hrvatske), partijski sekretar
KPH u partizanskoj "IV. udarnoj brigadi", Dimitrije Georgijević,
opunomoćenik "Odjeljenja za zaštitu naroda" za Jugoslaviju, Jakov
Blažević (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i zločinac), partizanski
Javni tužilac Hrvatske, zatim, Vukašinović (predsjednik partizanskog tzv.
"NOO" za Slavoniju), partizanski major OZNE, "drug"
Brnčić, zamjenik komesara, potpukovnik Robić Ivan, pomoćnik majora Ćuk
Milojko, major Vujanović Damjan, major Vidović Lazo i kapetan Janeković
Slavko, članovi izvršnog aparata za tako zvane "specijalne zadatke"
tzv. "III. odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda" za Hrvatsku,
Zvonko Komarica, iz opunomoćeništva partizanske divizije "KNOJ" u
Hrvatskoj, zatim, "drug" Vicko Krstulović, ministar unutarnjih
poslova komunističke Hrvatske (Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik i
zločinac), i drugi de facto ubojice iz zločinačke organizacije komunističke
partije, zatim, "drug" Lutvo Ahmetović, de facto ratni zločinac sa
Jazovke, i zamjenik načelnika UDBE u Zagrebu, Simo Dubajić (Srbin iz
Hrvatske, boljševik, i četnik, te velikosrpski koljač iz 45' na Kočevskom Rogu),
glavni komandant koljačke partizanske jedinice na Kočevskom Rogu, major,
"načelnik štaba IV. armije), i ideološki vođa pobunjenih Srba iz 1990.
godine), zatim, oficir Jugoslavenske armije, "M.P." (Jugoslavenka
hrvatskog podrijetla, zločinka i boljševik), partizanski politkomesar u
"XI. dalmatinskoj brigadi 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske
Jugoslavije" koja je iz svoje jedinice odabirala ljude za
"povjerljiv zadatak" ubijanja ratnih zarobljenika na Kočevskom
Rogu, zatim Nikola Marić Bokež "Crnogorac", "komesar
čete", Kosta Ugrica, politkomesar "I. bataljona" partizanske
"XI. dalmatinske brigade", član Saveza komunističke omladine
Jugoslavije (SKOJ) i KPJ, sudionik ratnog zločina i masovnih ubojstava na
Kočevskom Rogu 1945. godine, Albert Štambuk, "zamjenik politkomesara 1.
čete 5. bataljona XI. dalmatinske brigade" Jugoslavenske armije, Dinko
Periša Ljubo, pukovnik "JNA", Ivan Gugić, (partizanski) vojnik,
Titov borac u "XI. dalmatinskoj brigadi", svjedok-pokajnik, zatim,
Nikola Maršić, "zamjenik komandanta 2. bataljona XI. dalmatinske
brigade" koji je zapovijedao izabranicima iz "XI. dalmatinske
brigade", u sastavu od 60 do 70 partizana koji su ubijali na Kočevskom
Rogu hrvatske ratne zarobljenike, i zarobljene hrvatske civile, Ljubo
Barbarić "Hvaranin", "politkomesar 3. bataljona XI.
dalmatinske brigade", član SKOJ od 1941. i KPJ od 1943. godine, Ivo
Franković, "komandir 3. čete 3. bataljona XI. dalmatinske brigade",
član KPJ od 1943. godine, Božo Kačić, partizanski desetar u "XI.
dalmatinskoj brigadi", također sudjelovao u genocidu na Kočevskom Rogu,
i u silovanju zarobljenih hrvatskih žena i supruga kod Kočevja ubijenih
časnika hrvatske vojske oružanih snaga NDH, Ante Ćepić, "omladinski
rukovodilac 4. bataljona u XI. dalmatinskoj brigadi Jugoslovenske
armije" maršala Tita, Maks Baće i Jovo Kapidžić, Rankovićevi pomoćnici,
izdali su, uz Ivana Matiju Mačeka, Simi Dubajiću zapovijed od Rankovića i
Broza "Tita" za pokolj hrvatskih ratnih zarobljenika na Kočevskom
Rogu kod Ljubljane, 1945. godine, partizanski pukovnik Dušan Dule Korać
(Srbin sa Korduna), politički komesar 26. divizije JA, član komisije viših
oficira koja je došla u kontrolu do jama-masovnih grobova na Kočevskom Rogu,
zatim, počinitelji genocida u Maclju kod Krapine 1945. godine, Stjepan Hršak
(Jugoslaven hrvatskog podrijetla, boljševik, titoist i zločinac, krojač po
zanimanju, oficir (partizanski poručnik) i komandant tajne službe partizanske
vojske u Krapini, i krvoločni isljednik OZNE, i komandant zarobljeničkih
koncentracijskih logora u Krapini i okolici, te glavni zapovjednik i
egzekutor na Maclju, zatim, ubojica s Maclja, Ivan Valjavec (Hrvat), doušnik
UDBE među hrvatskim radnicima ("gastarbajterima") u Zapadnoj
Njemačkoj nakon rata, Rudolf Krivak (Hrvat), Josip Koret (Hrvat), Dragutin
Koret (Hrvat), Stjepan Vinceljak (Hrvat), Šimek Leljak "Šinter"
(Hrvat), Florijan Šerek (Hrvat), funkcionar UDBE nakon rata, Ivan Strmečki
"Stanko" (Hrvat), ubijao nedužne ljude i u zagorskom Jesenju za
vrijeme rata, Slavko Kovačec "Štefunjak" (Hrvat), Dragutin Draganić
"Radobojec" (Hrvat), Josip Kovačec (Hrvat), Alojz Brodar (Hrvat),
Zvon Smrečki (Hrvat), Miško Grobotek (Hrvat), August Herceg (Hrvat), i još 45
drugih partizana-ubojica na maceljskoj gori, te Leopold "Leo"
Horvat (Hrvat), zapovjednik civilne OZNE u Krapini (zajedno s Hršakom
izabirao dobrovoljce-ubojice za pokolj u Đurmancu i na vrhu maceljske gore
Ilovec, a poslije rata radio u zagrebačkoj UDBDI, umirovljen sa činom
kapetana UDBE), zatim, Branko Löw (Hrvat), oficir OZNE u Krapini, Ivica Fizir
(Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, i gradonačelnik Krapine nakon
"demokratskih" promjena 1990. godine, Valent Katalenić
"Valek" (Hrvat), istražitelj civilne OZNE u Krapini, Petar Bezjak
"Perica" (Hrvat), zloglasni komesar koncentracijskog logora u
Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja kod Krapine, 1945. godine, a poslije rata
bio je "isljednik" zloglasne UDBE u Zagrebu, Milan Kunštek, prvi
zapovjednik i "veliki i zloglasni krvoločni komandant"
koncentracijskih logora kod Krapine, Branko V(i)dović (Hrvat),
"komandant" komunističkog koncentracijskog logora u Oroslavlju kod
Krapine, 1945. godine, Josip Frankol (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE
u Krapini, Ivan Đurkin (Hrvat), krvoločni isljednik vojne OZNE u Krapini,
zatim Mladen Šafranko "Marijan", partizanski podoficir i stražar
vojne OZNE u Krapini, svjedok-pokajnik o genocidu u Đurmancu, Mirkovcu i
Maclju kod Krapine, 1945. godine, zatim, Dragutin Rafaj, partizanski oficir,
i partizan Živko Vujčić, ubijali su, metkom u potiljak, hrvatske teške ranjenike
iz zagrebačkih bolnica na Jazovki kod Sošica na žumberačkom gorju, i mnogi
drugi partizanski i jugokomunistički ratni zločinci i zločinci protiv
čovječnosti...
GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -2
Mnogi od navedenih, koji su 1990. živjeli na području
Republike Hrvatske, nisu od 1990. do 2008. godine nikada izvedeni pred
istražnog suca, nisu niti jednu sekundu proveli u pravnoj državi Republici
Hrvatskoj u pritvoru zbog kaznenog djela ratnog zločina koje po hrvatskom i
međunarodnom pravu ne zastarijeva, nisu od državnog odvjetništva optuženi,
iako su neki od njih kazneno prijavljeni zbog osnovane sumnje da su počinili
ratne zločine, nisu procesuirani, i živjeli su, uživajući u
"zasluženoj" mirovini, pod zaštitom prvog predsjednika Republike
Hrvatske, Franje Tuđmana, kao i pod zaštitom predsjednika Republike Mesića, i
premijera Račana i premijera Sanadera, čiji je otac bio ustaški vojnik koji
je 1945. skoro nastradao na Kočevskom Rogu da ga jedan partizan nije izvukao
iz kolone smrti i spasio.
Imali su plan !
S obzirom da su jugoslavenski partizani 1945. nakon četverogodišnjeg
nemilosrdnog rata na području Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i
Srbije i Crne Gore dočekali na pobjedničkoj strani na kojoj nisu vlastitim
snagama pobijedili svoje (prirodne) neprijatelje, hrvatske ustaše, nego su
pobjedu dočekali na valu pobjede Savezničke anti-hitlerovske koalicije u
Europi, kojoj su pripadali i partizani ali u kojoj su činili takvu vrstu
čimbenika koji ne bi o ratu na području Hrvatske odlučio ni da je trajao 100
godina, potrebno je naglasiti da su partizani izvojevali pirovu pobjedu koju
je Titovim borcima omogućila Crvena armija Sovjetskog Saveza prodorom iz
Mađarske u Srbiju 1944. godine, odnosno protjerivanjem Wehrmachta iz Beograda.
Nakon toga Tito dolazi s Visa u Beograd i sjeda mjeseca listopada 1944. u
fotelju šefa obnovljene jugoslavenske države čije je zapadne granice
određivala Nezavisna Država Hrvatska sa svojom istočnom granicom u Zemunu, na
Dunavu i na Drini. Kako je hrvatska država još za vrijeme rata bila prepreka
obnovi prijeratne jugoslavenske "tamnice naroda", Crvena armija
izvršila je u travnju mjesecu 1945. proboj Srijemskog fronta, i omogućila
partizanskoj Jugoslavenskoj armiji da prodre u NDH i izvrši likvidaciju hrvatske
države na čijim ruševinama je zaživjela Jugoslavija (da bi 1991. na
ruševinama Jugoslavije bila obnovljena hrvatska država, Republika Hrvatska
koja se 1991. obranila od napada "Jugslovenske narodne armije" i
četničkih paravojnih jedinica iz Srbije). Hrvatske vojne snage ubrzano su se
nakon proboja Srijemskog fronta povlačile prema zapadu, koncentrirajući se u
Zagrebu, zajedno s mnoštvom izbjeglica sa cijelog područja NDH. Riječ je o
milijunskoj masi hrvatskih izbjeglica koja je do svibnja 1945. stigla u
Zagreb, posljednje uporište hrvatskih snaga, i posljednja uporišna točka
hrvatskog naroda nasuprot jugoslavenskim snagama, među kojima se našlo pet
partizanskih vojnih jedinica, zvani korpus, sa područja Hrvatske, u kojima je
bila relativna većina Hrvata, uz hrvatske Srbe. Hrvatski partizani
sudjelovali su zajedno sa srpskim partizanima za vrijeme rata u rušenju
Nezavisne Države Hrvatske, i u oružanoj borbi za obnovu jugoslavenske države
s komunističkim sistemom društvenih odnosa, znači, ukidanje privatnog
vlasništva, i jednostranački politički sustav, te strani internacionalni
marksizam i jugounitaristički nacional-komunizam umjesto hrvatskog
nacionalizma, jugoslavenski patriotizam umjesto hrvatskog patriotizma jer
jedna vrsta patriotizma i nacionalizma isključivala je drugi.
Za obnašanje vlasti partizani su se jako dobro pripremili jer su vježbali
vladanje na privremenoj tako zvanoj "oslobođenoj teritoriji" gdje
su za vrijeme rata uspostavljali revolucionarnu vlast pod vodstvom tzv.
"Narodno-oslobodilačkih odbora" (NOO) kojima je otvoreno ili iz
pozadine upravljala Komunistička partija Hrvatske na području Hrvatske, i
Komunistička partija Jugoslavije na području Bosne i Herecgovine, i Srbije.
CK KPH bio je dio jugoslavenske komunističke partije, a CK KPJ bio je dio
Komunističke internacionale, koju je Staljin doduše iz taktičkih razloga
raspustio 1943. godine kako bi udobrovoljio Zapadne antifašističe saveznike,
da ne bi ispalo da se komunisti u borbi protiv njemačke invazije na SSSR i
njemačkih nacista bore ujedno za provođenje boljševičke svjetske revolucije,
ali u stvarnosti je upravo to i bio cilj boljševika pod Staljinovim vodstvom
da osvoje cijelu Europu i uvedu teror boljševičkog totalitarnog režima. Josip
Broz "Tito" je još prije rata postao tajni agent Kominterne i
doušnik totalitarne, zločinačke sovjetske tajne policije NKVD, kao i
partizanski general Ivan Krajačić "Stevo" zadužen za čistke u
Hrvatskoj 1945. godine, a general Aleksandar Ranković bio je zadužen za
čistke na razini Jugoslavije, i svojevrsni kontrolor nad masovnim ubojstvima
zarobljenih hrvatskih vojnika, i zarobljenih hrvatskih civila.
Mjesecima prije nego su partizani uštetali u otvoreni grad Zagreb, i time
stavili točku na "i" postojanja Nezavisne Države Hrvatske i
institucija vlasti anti-jugoslavenske i anti-komunističke hrvatske države,
komunisti su imali plan o ubijanju anti-komunističkih Hrvata. Precizno je
tajna služba komunističke partije i partizanske armije bilježila
"nepoćudne hrvatske elemente" po gradovima NDH koji tada još nisu
bili "oslobođeni", ili drugim riječima, pravljeni su spiskovi za
odstrel svih nekomunističkih pripadnika hrvatskog naroda koji su po
partizanskom kriteriju predstavljali prepreku za proletersku revoluciju i
diktaturu komunističke partije. Na područjima gdje su partizani oružanom
silom uspostavili vlast, organizirani su po zapovijedi "druga" Tita
koncentracijski logori za ratne zarobljenike i zarobljene hrvatske civile
koji su odbili suradnju s protunarodnim tako zvanim "Narodno-oslobodilačkim
pokretom" (NOP). O tome svjedoči na pr. dokument jugoslavenskih
komunista u Hrvatskoj koji predstavlja Izvješće o radu IV. sekcije tajne
službe "Odjeljenja za zaštitu naroda" za zagrebačku oblast u
razdoblju od 8. prosinca 1944. do 30. siječnja 1945. godine, upućeno IV.
odsjeku "Odjeljenja za zaštitu naroda" /tajna policija/ za
Hrvatsku, posebice o vođenju evidencija i broju upisanih u njih (vidi izvor:
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, HDA, 1491,4.0.6).U tom dokumentu se,
primjerice, navodi da "...Spisak za provjeravanje lica grada Zagreba
povečao se za daljnjih 164 lica tako da isti sada sadrži 906 lica. (...) Za
lica osudjena na prisilni rad kao i za streljana lica osnovane su nove
evidencije po abecednom redu ..." Navedeno partizansko izvješće završava
geslom: "Smrt fašizmu Sloboda narodu!" Međutim,
"oslobođenjem" grada Zagreba odnosno partizanskom, jugoslavenskom i
velikosrpskom okupacijom grada Zagreba, 8. svibnja 1945. godine premašeni su
svi gabariti bilo kojih partizanskih evidencija o broju osoba koje treba
likvidirati. Ubijanje Zagrepčana, i hrvatskih izbjeglica u Zagrebu, poprimilo
je, uz masovno ubijanje hrvatskih ratnih zarobljenika u Sloveniji i na
Križnom putu po Hrvatskoj, i po drugim jugoslavenskim republikama,
apokaliptične razmjere. Titovi partizani su imali plan, i priredili su
svojevrsnu "noć dugih noževa", ali ne za jednu određenu
konkurentsku političku grupu nego za obračun s hrvatskim narodom. Došlo je
"do istrage vaše", kako su Srbi još 1902. u Zagrebu poručili Hrvatima
u poznatom šovinističkom pamfletu, objavljen u glasilu Srpske samostalne
stranke, "Srbobran".
GENOCID HRVATSKOG NARODA PO ZAPOVIJEDI MARŠALA TITA -3
U masovnim ubojstvima nad Hrvatima su Srbima sekundirali i
neki Hrvati koji su odbacili hrvatstvo u zamjenu za jugoslavenstvo. U Zagrebu
se na dan "oslobođenja" 8. svibnja 1945. našlo, uz oko 180 tisuća
njegovih (izvornih) stanovnika i oko 200 tisuća hrvatskih ratnih izbjeglica,
dok je druga skupina hrvatskog naroda u gotovo polumilijunskom broju
napustila Zagreb do 8. svibnja 45' u pravcu Zapada, prema
slovensko-austrijskoj granici. I jedna i druga skupina mase hrvatskog naroda
je u sljedećih nekoliko tjedana praktički masakrirana i decimirana, gotovo
uništena.
"...Posebno će se voditi kartoteka za grad Zagreb a posebno za Oblast.
Svaka od njih još će biti složena po grupama zločinaca prema već dobivenim
direktivama. (...) Tokom mjeseca ožujka upisano je u kartoteku Oblasti 4.800
daljnjih zločinaca, večinom iz Okružnih evidencija a djelomično i novih tako,
da ista koncem mjeseca broji 8.141 podatak. (...) U evidenciju streljanih
upisano je daljnjih 156 lica tako da ista sada broji 661 lice. Evidencija
sudjenih na prisilni rad povečala se od broja 525 na 801, dakle za daljnjih
276 lica. (...) Evidencija proglašenih narodnim neprijateljima osnovana je i
upisano je 30 lica. (...) Smrt fašizmu - Sloboda narodu!" kaže se u
izvješću o radu IV. sekcije "Odjeljenja za zaštitu naroda" za
zagrebačku oblast za ožujak 1945. upućeno IV. odsjeku "Odjeljenja za
zaštitu naroda" za Hrvatsku o vođenju evidencija i broju osoba upisanih
u njih. (Broj dokumenta /izvješća/ 561/1945. od 12. travnja 1945. Izvor: HDA,
Zagreb, 1491,4.0.6.1.)
Iz Zapisnika sa sastanka "Mjesnog komiteta KPH" Zagreb od 12.
svibnja 1945. godine, održan u Zagrebu, na kojemu je sudjelovao Mika Špiljak
(šef CK SKJ i Predsjednik Predsjedništva SFR Jugoslavije osamdesetih godina
20. stoljeća), zatim, Marjan Gretić "Baja", Ruža Turković, Marjan
Cvetković, Veco Holjevac (poslijeratni gradonačelnik Zagreba), Branko
Flajpan, Jure Puklek, Živka Žakman, i "drug" iz Centralnog komiteta
KPH, Savo Zlatić, iščitava se da su "drugarice" i
"drugovi" donijeli odluku o etničkom čišćenju svih onih stanovnika
grada koji su u Zagreb doselili tijekom rata, koji da trebaju biti vraćeni u
njihove krajeve. Konstatira se da su jugoslavenski logori puni
"pohapšenih" domobrana i "drugih krivaca". Na Kanalu
/poslijeratni autobusni kolodvor u Zagrebu/ ima oko 1000 a na Aerodromu
/tadašnje uzletište ratnog zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske/ oko 7000
Nijemaca, a u gradskoj četvrti Vrapče 2000 hrvatskih vojnika
("ustaša"). Daljnja odluka komunista je da se zapečate svi stanovi
"narodnih neprijatelja", a "za svaku odluku treba da se
konzultira gradska OZN-a", te "treba uspostaviti sudove Komande
Grada". Novi vladari odmah su po navodnom "oslobođenju"
krenuli u obračun s "ostacima fašizma" iako nije riječ o fašistima
koje komunisti ubijaju nego o hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima, kao
što nije riječ o narodnim neprijateljima nego o pripadnicima hrvatskog naroda.
Broj žrtava komunizma premašio je sva moguća poimanja o navodnoj
"osveti", te predstavlja sustavno ubijanje poražene zaraćene strane
kako bi Hrvati bili kao narod istrebljeni. Uz ideološki uzrok genocida nad
Hrvatima (komunistička revolucija) postoji i rasni uzrok, uvjetovan
velikosrpskom frakcijom unutar jugoslavenske komunističke partije. Žrtvom
jugokomunističkog terora palo je 1945. godine preko pola milijuna hrvatskih
civila i ratnih zarobljenika. Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata
uočljivo je iz "depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br.
124", od 15. svibnja 1945. godine, upućena "Odjeljenju za zaštitu
naroda" za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar
Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u
Zagrebu, svibnja 1945. godine:
"Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom
Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za
čišćenje Zagreba od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo
rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.
Zaboravljate da u Zagrebu ima skoro milion stanovnika i da se tu slegao sav
ustaški aparat koji je bježao iz unutrašnjosti pred našom vojskom (...)
Ranković" (Izvor: HDA, Zagreb, 1491, 2.49/3, objavljeno u knjizi
"Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. -
1945. Dokumenti", Slavonski Brod, 2005.)
Navedena svjedočanstva o zločinima jugoslavenskih komunista, kao i opis
zločina koje je zapovijedio maršal Tito i koje su izvršile zločinačke
partizanske jedinice i partizanski počinitelji neka hrvatskom narodu i
cijelom svijetu bude opomena o zlu koje su ljudi učinili ljudima, na osnovi
zločinačke ideologije marksizma i totalitarnog komunizma i socijalizma, te na
osnovi zločinačke velikosrpske ideologije. Neka i dole opisani organizirani
zločin bude opomena (naivnim) Hrvatima u bilo kojemu dobu u budućnosti kad
god budu u (ne)prilici slijediti neku političku zločinačku ideologiju koja
obećava med i mlijeko i koja dijeli hrvatski narod, te koja Hrvatsku vodi u
propast. ("Propast tvoja nalazi se u tebi - Izraele!" Stari zavjet)
Kad Hrvat digne ruku na Hrvata, ili kada stradaju nemoćni ljudi, raskida se
savez s Bogom koji je čovjeka stvorio na svoje lice i naličje, i koji odbacuje
svakoga koji druge ljude ubija s predomišljajem i koji čovjeku i ljudskom
rodu nanosi zlo. Sav život na svijetu, na planetu Zemlji, predstavlja Božju
kreaciju, i Bog na ljude utječe preko poruka proroka, i preko svoga sina
Isusa-Bogočovjeka, i Evanđelja, ali ljudi na Zemlji imaju slobodu izbora, i
kako izaberu tako im i je u životu. Mogu ljudi izabrati da slijede Božje
puteve i da se pridržavaju Deset Božjih zapovijedi, a mogu biti pohlepni i
zločesti, i mrziti. Bog je ljubav koju je darovao čovjeku. Ljudi pate kad god
čine zlo, tako da ne pate samo žrtve nego i zločinci, jer sve se u životu
vraća.
Dole opisani istiniti događaji služe tome da se partizanski zločini ne
zaborave, i zato da se razotkriju laži koje su partizanski ratni veterani i
njihovi simpatizeri širili u Hrvatskoj i nakon pada komunizma i sloma
Jugoslavije kada su 1990. godine nekadašnji jugoslavenski komunisti hrvatske
nacionalnosti preuzeli od režima komunističke partije vlast u Hrvatskoj,
nakon čega su pokušali, manje više uspješno, sakriti sve titoističke zločine,
a kada su kosti hrvatskih mučenika praktički same "progovorile" iz
masovnih grobnica u kojemu su ih ostavili demokratski predstavnici Republike
Hrvatske, na vlastitu sramotu, nekadašnji komunisti, na vlasti u Republici
Hrvatskoj, i njihovi simpatizeri s ljevice koji su se grijali uz vlast ili
obnašali dužnosti u vlastima obnovljene hrvatske države, realtivizirali su
zločine komunizma, i izrugivali se žrtvama komunizma, ujedno optužujući
nastojanja onih demokrata i anti-komunista koji su nastojali iznijeti na
svjetlo dana zločine koje su Titovi partizani počinili. Partizanski ratni
veterani hrvatske nacionalnosti u pravilu se nisu ogradili od ratnog zločinca
maršala Tita, i nisu žalili što je počinjen genocid nad hrvatskim narodom.
Pietet prema žrtvama pripada svim žrtvama koje su stradale u Drugom svjetskom
ratu, kako Srbima, tako i Romima, tako i Židovima, ali tako i Hrvatima! Ivan
Bešlić Gane (hercegovina.info)
25. siječnja 2010.
Župnik o pronađenim kostima na Hvaru: Partizani su ih 1943. zatukli
krampom i bacili u jamu
Stanovnicima Dola, mjesta na središnjem dijelu otoka Hvara, poznato je da su
partizani jedne noći u listopadu 1943. godine na području između njihovog
mjesta i obližnjih Selaca pogubili supružnike Antu i Vicu Dužević (Gobotove).
Gnusno ubojstvo počinili su tako što su bračni par najprije zatukli krampom u
glavu, a potom ih bacili u jamu na predjelu Kopanjica, samo zato što su
zastupali drugačija stajališta o nekim događanjima ili nisu htjeli postupati
po njihovom diktatu. Zatim su, radi zataškavanja, po žrtvama bacili kamenje,
te nekoliko životinja - mule, mazge i slično, koje su također usmrtili -
kazao je dolski župnik, don Mario Zelanović, komentirajući najnovije napise o
tome kako su speleolozi splitskog >Špiljara< nedavno baš u toj jami
pronašli dvije lubanje i brojne kosti.
Ubijeni u Dolu nemaju bliže rodbine, dok mještani iz
razumljivih razloga ne žele javno govoriti o tom ružnom događaju, ali ipak
doznajemo da su neki ljudi na Kopanjici, mjestu koje je od naselja udaljeno
svega 3-4 km,
stjecajem okolnosti čuli vapaj Vice u trenucima dok je smrti gledala u oči,
ona je zamolila '. nemojte nas ubiti, nismo vam mi ništa skrivili, nismo
nikakvo zlo učinili', ali ubojice se na te riječi nisu obazirale, nego su ih
jednostavno pogubili.
Tragedija obitelji Dužević je, međutim, još veća, jer je i njihov sin Frane
nekako u istom vremenu ubijen dok je radio u polju, a na mjestu stradavanja
pronašli su ga Talijani i potom pokopali na mjesnom groblju.
Druga dvojica braće, Dragoslav i Toma, jednom su prilikom krvnicima svezani
žicom uspjeli pobjeći, da bi kasnije emigrirali i nastavili živjeti u
Argentinu.
- Prije sedam godina bio sam u toj Južnoameričkoj zemlji i posjetio ih u
Buenos Airesu, gdje imaju veliko imanje. Naravno, oni se vrlo dobro sjećaju
tih olovnih vremena, rekli su da znaju tko im je ubio roditelje i brata, a
željeli bi da se to više nikad nikome ne dogodi. Također smo razgovarali o
vađenju posmrtnih ostataka i dostojnoj sahrani, na što svaki čovjek ima pravo
bez obzira na njegovo mišljenje i ideološko opredjeljenje. Zato sam u tom
smislu stupio u kontakt ne samo sa speleolozima iz Zagreba i Splita, koji su
na našem području bili nekoliko puta, nego i s Ministarstvom unutarnjih
poslova, pa stoga vjerujem da ćemo mi to u najskorije vrijeme i obaviti -
dodao je don Mario.
Za sada su neki ljudi u neposrednoj blizini jame duboke
15-tak metara postavili drveni križ, jer smatraju da se mora znati kako na
tom mjestu počivaju zemni ostaci njihovih sumještana. Istina je, međutim, da
službena procedura od strane Istražnog centra Županijskog suda u Splitu i
Općinskog državnog odvjetništva vezana za pronalazak pojedinih stratišta teče
neprimjereno sporo.
Doljani, koji navodno poznaju i egzekutore iz svoga sela
(op. a. svi su u međuvremenu preminuli), ipak žele vjerovati da će to u ovom
slučaju ići malo brže, nego u predmetu Borovika kod Grapčeve špilje gdje su u
jednoj od tamošnjih jama 2007. speleolozi također pronašli ljudske kosti.
Mirko Crnčević/EPEHA, Slobodn Dalmacija
18. svibnja 2009.
Žrtve komunizma
ĐAKOVO - Na prostoru iza župne crkve Svih svetih u
subotu je otkriven spomenik žrtvama komunizma Đakova i Đakovštine. Spomenik
"Glava koja tone" kiparsko je rješenje akademskoga kipara Antuna
Babića iz Vinkovaca, a postavljen je na mjesto gdje je u travnju 1945.
ubijeno između 75 i 80 osoba s područja Đakova i Đakovštine. O inicijativi za
postavljanje spomenika žrtvama komunizma u Đakovu govorio je Ivo Tubanović,
predsjednik đakovačkog i osječko-baranjskog ogranka Hrvatskog društva
političkih zatvorenika, a na potrebu sustavnog i objektivnog istraživanja
svih žrtava ukazao je dr. Vladimir Geiger, voditelj znanstvenog projekta
"Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću"
Hrvatskog instituta za povijest. [M. Lj.],Vjesnik
15. kolovoza 2009.
Obrovac: HGSS tragao za kozlićima, našao masovnu grobnicu
Tragajući za dva kozlića koja su upala u jamu dva kilometra od obližnjeg
zaseoka Pećice pokraj Obrovca, pripadnici zadarske stanice Hrvatske gorske
službe spašavanja u subotu ujutro pronašli su ljudske kosti.
Tijekom akcije potrage i izvlačenja kozlića HGSS-ovci su u trideset metara
dubokoj jami naišli su na hrpu ljudskih kostiju i dijelove uniformi za koje
se, prema prvim neslužbenim informacijama, pretpostavlja, da pripadaju
ubijenima za vrijeme ili nakon Drugog svjetskog rata.
- Dojava da su u jamu na području Zatona Obrovačkog pala dva kozlića HGSS-u
Stanici Zadar proslijedio je Županijski centar 112 u petak, 14. Kolovoza u
19.20 sati, a dan kasnije oko 9 sati u akciju izvlačenja životinja uputila su
se četiri gorska spašavatelja i speleologinja Speleološkog odsjeka Liburnija
PD Paklenice.
Kozlići su se nalazili dva kilometra od obližnjeg zaseoka Pećica, u jami kod
bunara, kako ju naziva tamošnje stanovništvo. Prilikom boravka u jami, na
njenom dnu, na siparu (odlomljeno sitno kamenje), na nagibu od oko 45
stupnjeva uočeno je više ljudskih kostiju, a riječ je o više osoba -
priopćili su iz zadarske stanice GSS-a koja je o svom pronalasku obavijestila
PU zadarsku i istražnog suca koji trnutačno obavljaju očevid na lici mjesta.
Prije šokantnog pronalska, na glavnoj cesti spašavatelje je dočekala vlasnica
kozlića M.M. koja je, večer ranije zatražila pomoć, te ih je odvela do jame.
U 11.45 na dno jame su se spustili spašavatelji i speleologinja koji su nakon
gotovo pola sata uspjeli uloviti životinje, koje su potom zavezali za uže, te
ih je jedan član HGSS-a izvukao na svjetlo dana. Životinje su prošle bez
ozljeda. Slobodna Dalmacija
3. kolovoza 2009.
Jože Dežman, povjesničar, o žrtvama nakon Drugoga svjetskog rata na području
Jugoslavije
Hipokrizija morala svih titoista na ovim prostorima
Ove je godine u Ljubljani objavljena monumentalna monografija od 432 str. u
izdanju "Družine": "Izvješće Komisije Vlade Republike
Slovenije za rješavanje pitanja tajnih grobišta 2005-2008", koju je
uredio Jože Dežman. Po interdisciplinarnome pristupu i brojnosti autora,
tematskoj raznolikosti i faktografskom sadržaju, opremi i kvaliteti
fotografija, ona svakako treba biti primjer i uzor, posebice Hrvatskoj,
točnije svim dosadašnjim hrvatskim vlastima, kako se jedna država treba
primjereno odnositi prema žrtvama svih totalitarnih režima, pa i onima koje
su stradale bez suda i presude nakon Drugoga svjetskog rata na području
nekadašnje Jugoslavije. Bez ideološke uskogrudnosti i politikantstva, ona
progovara o dosad otkrivenim masovnim stratištima na području Republike
Slovenije koji svjedoče o isplaniranim i sustavno počinjenim ubojstvima,
metodologiji zločina, identifikaciji žrtava, ali i o nalogodavcima i
počiniteljima zločina i dr. O tome smo razgovarali, s posebnim naglaskom na
hrvatske žrtve koje su najbrojnije, kao i o suradnji hrvatskih mjerodavnih
ustanova, pa i o izjavama najviših hrvatskih državnih čelnika o tim žrtvama,
s urednikom monografije Dežmanom, danas jednim od najistaknutijih slovenskih
znanstvenika i istraživača na tome području, povjesničarom, filozofom i
muzejskim savjetnikom, voditeljem Komisije Vlade Republike Slovenije za
istraživanje pitanja tajnih grobišta i direktorom Muzeja novije slovenske
povijesti u Ljubljani. Usprkos tomu da je u dijelu slovenske javnosti često
osporavan i napadan zbog bavljenja spomenutom problematikom, objavio je
brojne povijesne radove, vodio nekoliko znanstvenih projekata u Sloveniji,
održao brojna predavanja i sudjelovao u znanstvenim skupovima u zemlji i
inozemstvu, a od 1995. uspješno između svih političkih "Scila i
Haribda" vodi navedenu Vladinu komisiju. Vrijedi spomenuti da je dio
znanstvenoga truda posvetio i slovenskom nacionalnom svetištu "Marija
pomagaj" u Brezju, o čemu su mu neka djela prevedena na njemački,
engleski i talijanski jezik.
Raste broj masovnih grobnica
G. Dežman, recite odmah na početku našim čitateljima kako
je i zašto uopće došlo do zamisli o objavljivanju monografije, budući da u
Republici Hrvatskoj takav pothvat još uvijek, nažalost, pripada području
znanstvene fantastike?
"Problem titofila je što su, ako treba, svaki dan
spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se nad počinjenim
zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba primijeniti u
njihovoj zemlji, da ni jedan zločin nije počinjen bez krivca, onda se on ne
prihvaća."
DEŽMAN: Objavljivanjem monografije dogodilo se nešto važno,
ali ništa spektakularno, jer smo neke standarde u odnosu prema žrtvama, koji
se već dulje vrijeme primjenjuju u svijetu, jednostavno prenijeli u
Sloveniju, a to znači: da se otkriju grobišta, evidentiraju, planski
interdisciplinarno istraže, iskopaju posmrtni ostaci žrtava, ako je to moguće
i gdje je to moguće identificiraju i da se žrtve dostojno pokopaju. Usporedno
sa stručnom obradom išla je i kriminalistička obrada, tako da je rezultat
svih tih radnja objavljena monografija. Dakle, ona je s jedne strane pokušaj
da se na jednom mjestu predstavi sva ta kompleksna problematika, a s druge je
strane i dokument vremena u kojemu je ona nastala. Naime, već se osjeća
potreba za novom knjigom takve vrste jer se mnogo toga promijenilo, ne samo u
slovenskoj javnosti i glavama mislećih ljudi nego i u otkrivanju novih
povijesnih činjenica. Tako se od 581 masovne grobnice, koje se spominju u
monografiji, došlo već do brojke od 600, a taj se broj, malo pjesnički rečeno, iz
dana u dan stalno povećava zahvaljujući novim informacijama koje dobivamo i
novim svjedocima koji su spremni reći sve što su tajili u sebi više od pola
stoljeća.
Što manje emotivne eksploatacije
Jedno, možda delikatno pitanje: Imajući u vidu žestoko
protivljenje dijela slovenske javnosti prema Vašim istraživanjima, je li
monografija plod stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti ili je
ona rezultat, možda, političkog pragmatizma?
DEŽMAN: U mandatu vlade Janeza Janše radili smo, kako se to
kaže, u miru Božjem. Najviše je tome pridonio i slovenski ministar pravosuđa
Lovro Šturm koji je npr. u slučaju stratišta u jami Konfin I. kod Kočevskog
roga išao s nama u zajedničku akciju. Bilo je intenzivne suradnje, ali se
politika, moram reći, nije upletala u naš rad. Izbori su donijeli, razumije
se, novu situaciju. Naš sadašnji predsjednik Danilo Türk ima prilično
poteškoća s povijesti i on će se, najvjerojatnije, i ubuduće kretati u
okvirima svoga crno-bijelog političkog habitusa. Međutim, kod premijera
Borisa Pahora smatram da ima više želje za raščišćavanjem "stvari",
što je sigurno odraz i stvarne političke volje sadašnjih slovenskih vlasti.
Mnogi su mislili, posebice ortodoksni ljevičari, da će promjenom vlasti doći
do blokiranja naših projekata, ali su takvi doživjeli svojevrsni šok jer je
lijeva Pahorova vlada osigurala materijalna sredstva za daljnja istraživanja.
Onda su pokušali članove komisije smijeniti i neutralizirati, do čega zasada
nije došlo. Poslije dva, tri mjeseca žustrih rasprava mi smo, eto, još uvijek
tu. Na političkoj razini jasno je da će u nekakvoj budućoj "stisci i
gužvi", dio slovenskih političara uvijek u rezervi imati ideološke
crno-bijele podjele. Međutim, njihov je problem što u takvim raspravama još
uvijek idu previše "na nož" a premalo s argumentima. Za politiku bi
dobro bilo što manje emotivne eksploatacije a sve više činjenično-povijesne
argumentacije.
Strašna grižnja savjesti počinitelja
Recite nam otvoreno: Tko su u Sloveniji predvodnici otpora
prema istraživanju masovnih poslijeratnih smaknuća?
DEŽMAN: Što se otpora tiče, naravno da je najžešće protivljenje,
kao i u Hrvatskoj, od strane partizanskih veterana i dijela politike i struke
koji se još uvijek nisu oslobodili ideološkog gledanja na povijest. Npr.
Janez Stanovnik, predsjednik Saveza boraca Slovenije, vodi specijalni
promidžbeni rat protiv mene i komisije, stalno ističući već otrcanu tezu da
je riječ o osveti pojedinaca koji su ubijali iz mržnje, a ne o sustavnom i
planiranom ubijanju. Međutim, dolaze nam nekadašnji pripadnici KNOJ-a,
Korpusa narodne obrane Jugoslavije, koji govore da im je bilo naređeno da
ubijaju, čuvaju stražu, odvode zarobljenike na stratišta i sl. Kod njih se
osjeća strašna grižnja savjesti što su sudjelovali u svemu tome. Kada je
svojedobno šef slovenske kriminalističke policije Pavel Jamnik zatražio od
Udruženja boraca da prekine "zavjeru šutnje" o poslijeratnim
smaknućima, razvila se žestoka kampanja protiv njega. No, nakon nedavnog
otkrića rova Svete Barbare u Hudoj Jami, ljudi me zovu i mnogi prvi put bez
straha pitaju: Hoćete li moje svjedočenje reći kriminalističkoj policiji?
Danas su ljudi spremni otvoreno govoriti a sve partijsko-Stanovnikove teorije
"padaju u vodu"!
Spomenite barem jedan primjer napada i na Vas osobno kako
bi pojedinim znanstvenicima i novinarima u Hrvatskoj, koji se bave istom
problematikom, barem malo laknulo znajući da je vrlo slična situacija i u
njihovu okruženju.
DEŽMAN: Pa, eto, kada sam dolazio za ravnatelja muzeja,
pisale su se peticije protiv mene. Što se pomirbe tiče dio je akademskog
svijeta digao glas, koji je smatrao da je dovoljan nekakav simbolički obred
pomirbe i da se jednim memorijalnim objektom može "pokriti" cijela
stvar. A to ne ide! No, mislim, da je velik dio slovenskoga društva uspio
nadići tako površno razmišljanje. Problem je "titofila" što su, ako
treba, svaki dan spremni ići npr. u Srebrenicu i tamo plakati, zgražati se
nad počinjenim zločinima i tražiti pravdu, ali kada isti standard treba
primijeniti u njihovo zemlji, tj. da ni jedan zločin nije počinjen bez
krivca, onda se on ne prihvaća. To je očita hipokrizija morala, pri čemu su
na djelu dvostruka mjerila.
Zaplakali su ili počeli jecati
Pitanje koje se, možda, ne tiče izravno Vas kao
povjesničara ali se nekako nameće samo od sebe: Kako je moguće da titoisti,
kako ste ih to nazvali, i nakon pronalaska Hude Jame i nezamislivih strahota
koje su se tamo očito događale, i dalje ostaju slijepi i zadrti u vlastitoj
slici poslijeratnih zbivanja?
DEŽMAN: Huda Jama je najstravičniji zločin svih vremena na
području Slovenije. Kada smo ušli u Barbarin rov, prizor je bio toliko jeziv,
ljudskome razumu neshvatljiv a ljudskim čulima nepodnošljiv, da su neki od
nazočnih, neću ih imenovati, jednostavno zaplakali i počeli jecati, a jedna
je ženska osoba skoro pala u nesvijest. Možete li zamisliti žrtve koje
tjeraju 400 metara
u rudnik prekrivenu ljudskim kostima? Možete li zamisliti prizor da tisuće
muškaraca i žena, skinutih do gola, čekaju šutljivo u redu da budu ubijeni
ili da ih se baca najvećim dijelom žive u rov 48 metara dubine, nakon
čega se zatrpava s nekoliko stotina kubičnih metara? Po mjestu i položaju
kostura lako je zaključiti da su neki od tih zatrpanih nesretnika, dok je još
bilo zraka, pokušali rukama prokopati tone zemlje i spasiti se. Inače, u
Sloveniji je dosada iskopano više od 2.500 žrtava, a uskoro se kreće u nova
iskapanja. Ta konkretna istraga u javnoj raspravi ruši sve teze titofila o
tobožnjim ekscesima, odnosno osveti kao motivu zločina.
No, još uvijek niste pokušali objasniti pomalo već odbojnu
i bahatu samouvjerenost titofila u njihovu tumačenju povijesti?
DEŽMAN: Nije to preteško pitanje. Njima se jednostavno
srušio svijet, gube identitet, sve ono u što su vjerovali, čemu su se nadali,
čemu su cijeli život posvetili, a to je psihološki nepodnošljivo i teško
prihvatljivo. Stoga im jedino preostaje samouvjeravanje, koliko god ono bilo
iracionalno i bez argumenata, da je riječ o podmetanju, iskrivljivanju i
krivotvorenju povijesnih činjenica tobožnjih "revizionista", kako
to vole reći. Na njihovu žalost, njihova je revolucija išla po veoma preciznoj
i stručno-ideološkoj konstelaciji te se jedino može govoriti o realizaciji
lenjinsko-staljinističkog projekta koji je u Sloveniji i cijeloj ondašnjoj
Jugoslaviji dobio najstravičniji oblik. "Dostignuća" titoizma kao
projekta u jednom povijesnom razdoblju, u smislu stravičnog potencijala za
ubijanje, nešto je najgore što se dogodilo u poslijeratnoj Europi. Očito je
da otpori ispranih mozgova ne mogu zaustaviti proces koji je započeo. Nije
moguće zaustaviti, slikovito rečeno, svrstavanje Staljina pored Hitlera, jer će
se njih dva u povijesnome valoriziranju ipak morati sresti i naći na
zajedničkome mjestu zvanom odgovornost za masovna ubojstva, holokaust,
genocid i zločine protiv čovječnosti. Na žalost našim titoistima, jednoga će
dana povijesni pravorijek tamo smjestiti i Josipa Broza, u društvu s ne samo
spomenutom dvojicom svjetskih zločinaca nego i s Frankom, Mussolinijem, Ce
Tungom, Pol Potom i ostalim nositeljima totalitarističke ideologije i prakse.
Želite li biti dostojno pokopani?
Što kažete na toliko puta ponavljanu tezu mnogih političara
i drugih javnih djelatnika da se treba okrenuti budućnosti, a ne vraćati u
prošlost?
DEŽMAN: Granica savjesti što je dopušteno i što se smije
činiti, a što nije dopušteno i nikada se ne smije činiti u preuzimanju vlasti
pitanje je budućnosti i to je odgovor svima onima koji stalno ističu da se
okanimo prošlosti i krenemo u budućnost. Jednom sam prigodom skupini
sugovornika, koji su mi prigovarali zašto se time bavim, postavio samo jedno
pitanje: Želite li ili ne želite biti dostojno pokopani? Razumjeli su što sam
htio reći i rasprava je brzo bila završena jer je riječ o poimanju smrti,
odnosu prema mrtvima, osnovnim ljudskim pravima i svetosti grobova svakog
pojedinca. Ispravan stav prema njima je ujedno i prevencija za budućnost,
odgoj budućih naraštaja da se takvi zločini i odnosi prema ljudskim
jedinkama, i živima i mrtvima, nikada više ne dogode.
Zbog zaokupljenosti unutarnjim, tj. domaćim odnosima, vrlo
se rijetko govori o međunarodnim odjecima na istraživanja komunističkih
zločina na ovim prostorima.
DEŽMAN: Da, previše je problema, prijepora, kontroverza i
osporavanja na "domaćem terenu", pa se dobiva dojam kako je
svjetska javnost pomalo nezainteresirana, međutim, to nije točno. Navest ću
samo dva primjera. Otkriće Hude Jame imalo je velik međunarodni odjek, da
sada ne idem u detalje. Usudio bih se čak reći da se nakon njega osjetila
potreba sasvim nove dimenzije razmišljanja, jer koliko god taj dijalog u
nekim bivšim komunističkim zemljama bio neugodan, mučan, pun međusobnog
prebacivanja i podmetanja, svima je postalo jasno da on traži neko
"ulaganje" i nov pristup toj problematici. Slovenija, kao
predsjedavajuća Savjeta Europe, organizirala je u Bruxellesu konferenciju o
zločinima totalitarnih režima. Kada se intenzivirala međunarodna rasprava
preko Roberta Batellija, zastupnika talijanske manjine u slovenskom
parlamentu, koji je bio medijator za izjavu OESS-a o totalitarizmima, došlo
je do demonstracija ispred slovenskog veleposlanstva u Rusiji.
Ideološka valorizacija predsjednika Mesića
Još jedno "bodljikavo" pitanje: Što mislite o
izjavi hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića da će odati počast
poslijeratnim žrtvama tek kada one budu identificirane i popisane.
DEŽMAN: Mislim da to nije najgora izjava predsjednika
Mesića jer ih je imao i puno gorih, koje su se temeljile na rigidnom
ideološkom razlučivanju "naših" i "vaših" žrtava.
Najprije takav zahtjev koji on postavlja praktički je nemoguće ostvariti.
Takva su valorizacija i brutalan pristup toj osjetljivoj problematici
nepotrebni i danas su oni u Sloveniji u ozbiljnim političkim i znanstvenim
krugovima napušteni i smatraju se, najblaže rečeno, nekorektnima.
U hrvatskoj se javnosti o tome nije puno čulo, no za kraj
nam recite nešto o slovensko-hrvatskim odnosima na tome području.
DEŽMAN: Hrvatsko-slovenski odnosi stalno se isprepleću zbog
brojnih povijesnih, zemljopisnih, kulturnih i drugih zajedničkih dodirnih
točaka, među kojima su i žrtve nakon Drugoga svjetskog rata, od kojih je
najveći broj hrvatskih. Budući da s Hrvatskom imamo već desetak godina
potpisan ugovor o vojnim grobištima, a to obuhvaća istraživanja poslijeratnih
žrtava, može se očekivati da će na nekoj operativnoj razini Hrvatska učiniti
da on i stvarno zaživi, jer tu smo svi zajedno odgovorni da postavimo neke
nove standarde.
Javni poziv za identifikaciju poslijeratnih hrvatskih
žrtava
Budući da ste u odnosu prema žrtvama poslijeratnoga
komunističkog totalitarizma, kada je riječ o konkretnim rezultatima, daleko
ispred Hrvatske, možete li Glasu Koncila ustupiti neke podatke kako bi se
pomoglo barem nekim članovima obitelji da rasvijetle nestanak svojih
najbližih i omogući im se da ih napokon dostojno pokopaju?
DEŽAMN: Vrlo rado i ideja je odlična. Evo, predlažem da u
rasvjetljavanju toga silno velikog mnoštva zločina učinimo nešto malo a,
vjerujem, za neke jako dragocjeno i korisno, te objavimo popis hrvatskih
zatočenika koji su odvedeni iz Središnjeg Oznina zatvora u Ljubljani 24.
lipnja 1945. i smaknuti. Oni su evidentirani u masovnom grobištu Konfin I, a
od ukupno 88 žrtava, pored 60 slovenskih i 2 srpske, hrvatskih je 26.
Pozivamo rodbinu, znance i sve zainteresirane da se jave na telefon Instituta
za sudsku medicinu u Ljubljani, 00386-1-543-7200, radi konačne identifikacije
DNK analizom i preuzimanja posmrtnih ostataka. Dostupni podaci o žrtvama
evidentiranima kao Hrvatima, za koje bi bilo dobro da se prikažu tablično
radi preglednosti, jesu sljedeći:
"1. Ačker Salko, r. 1924. u Rabini 49, prebivalište
Hercegovina
2. Antičević Mijo, r. 1887. u Imotskome, prebivalište Zagreb, ustaški
poručnik
3. Asičević Mehmet, r. 1923. u Janji
4. Badarić Aver, r. 1923. u Brdarićima 5
5. Boljkovac Rok, r. 1926. u Ribniku 86, prebivalište Gospić
6. Čačić Jovo, r. 1929. u Širokoj Kuli, prebivalište Lika, ustaša
7. Čotić Ante, r. 1894. u Ljubuškom, prebivalište Zadar, svećenik
8. Deković Tone, r. 1906. u Biogradu n/m, prebivalište Zagreb, mornar
9. Drmić Luka, r. 1899. u Tomislavgradu, prebivalište Zagreb, šumar
10. Džemidžić Ismet, r. 1926 u Ribarima, prebivalište u Sarajevu, u
napomenama zabilježeno: "partizan, sumnjiv"
11. Harak Emil, r. 1924. u Hrtkovcima, prebivalište Novi Marof, đak
12. Jurgović Nikola, r. 1922. u Ramljanima 41, ustaša
13. Kolanj Petar, r. 1910. u Udbini, prebivalište Gospić, ustaša
14. Livančić Josip, r. 1925. u Dubravici 10
15. Luški Ivan, r. 1924. u Idrišću 120, prebivalište Zagreb
16. Ljubičić Mate, r. 1896. u Dubasu, prebivalište Zagreb
17. Mavrek Ludvik, r. 1924. u Žarovnici 125, prebivalište Ivanec, domobran
18. Medvidović Luka, r. 1910. u Imotskome, prebivalište Zagreb
19. Petrović Joso, r. 1927. u Ramljanima 14, ustaša
20. Sinanović Sinan, r. 1920. u Halimbašićima
21. Šebal Peter, r. 1914. na adresi Dabor (Dabar?) 162, ustaša
22. Torbarina Božo r. 1914. u Debeljaku 334, ustaša;
23. Turkalj Mate, r. 1915. u Trojvrhu 112, prebivalište Ogulin, ustaša
24. Vrsaljko Luka, r. 1927. u Mazinu 42
25. Vukosavić Nikola, r. 1922. u Ravnom, prebivalište Hercegovina, ustaša 26.
Zorić Ivan, r. 1921. u Brinju, prebivalište Lika, ustaša."
21. svibnja 2009.
Mrzljak: Žao nam je zbog Mesićeve izjave o ustaškom derneku
"Ako se tog dana pojave jedan ili dvojica s ustaškim znakovljem, kojeg
mi osuđujemo, onda se cijeli skup u Bleiburgu ne može proglasiti
"ustaškim dernekom", jer je to za nas u prvom redu svečana misa,
euharistija na koju dolaze mnogi koji su imali žrtve u Bleiburgu", rekao
je varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak
VARAŽDIN - "Reći za jedan tako važan događaj da je "ustaški
dernek" je vrlo neumjesno, jer je to događaj koji godinama okuplja ljude
na euharistiju, a ako se tog dana pojave jedan ili dvojica s ustaškim
znakovljem, kojeg mi osuđujemo, onda se cijeli skup u Bleiburgu ne može
proglasiti "ustaškim dernekom", jer je to za nas u prvom redu
svečana misa, euharistija koja se tamo slavi već desetljećima i na koju
dolaze mnogi koji su imali žrtve u Bleiburgu - rodbina ili prijatelji, mnogi
su nestali već na početku Križnog puta i zato nam je žao čuti takvu
izjavu", to je, između ostalog, u četvrtak na godišnjem susretu s
novinarima u Pastoralnom centru Varaždinske biskupije rekao varaždinski
biskup mons. Josip Mrzljak. Godišnji susret s novinarima biskup Mrzljak
priredio je u prigodi 43. svjetskog dana sredstava društvene komunikacije
koji Katolička crkva ove godine slavi u nedjelju, 24. svibnja. Jednosatnom
susretu s novinarima bili su nazočni i povjerenik za pastoral u medijima
Varaždinske biskupije Josip Hadrović, koji je ujedno župnik župe u Trnovcu
Bartolovečkom kraj Varaždina, te Jasminka Bakoš Kocijan, urednica internetskih
stranica Varaždinske biskupije koje postoje već sedam godina. Ona je
predstavila redizajnirane internetske stranice. Na susretu je bilo govora o
suradnji Katoličke crkve i medija u duhu novih tehnologija, poput interneta,
a predstavljena je poruka pape Benedikta XVI. koju je uputio za ovogodišnji
Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, a na temu "Nove
tehnologije, novi odnosi. Promicati kulturu poštivanja, dijaloga i
prijateljstva". [K. Gumbas]
18. svibnja 2009.
Propovijed mostarsko-duvanjskog biskupa i upravitelja
trebinjsko-mrkanjskog dr. Ratka Perića na komemoraciji Bleiburških žrtava i
Hrvatskoga križnoga puta
Brisanje spomena. U doba Rimskoga Carstva postojao je zakon Senata, a odnosio
se na delikte protiv imperatora i Imperija. Tako, dok su neki carevi zbog
svojih zasluga posmrtno proglašivani božanstvima, drugi su zbog svoje
tiranije osuđivani na izbacivanje iz prirode i društva. Taj se kazneni zakon
nazivao damnatio memoriae - osuda na zaborav! A sankcija se provodila u
službenim ispravama i na spomenicima, podignutima dotičnoj osobi u čast. Tako
je abolitio nominis - brisanje imena - pogodila careve: Nerona (54.-68.),
Domicijana (81.-96.), Maksencija (306.-312.) i neke druge zbog njihova
veleizdajničkog zlotvorstva. Tako nekad bilo.
Sudbina hrvatskoga naroda. U povodu 13 stoljeća kršćanstva među Hrvatima
(641.-1941.) spremao se crkveni i narodni jubilej, koji je u izvedbi svojoj
bio ometen ratnim metežom. Trebao je obuhvatiti ne samo ulazak hrvatskoga
naroda u zvjezdani krug kulturnih naroda Europe, i njegov milenijski razvoj,
nego i svih onih 13 stajališta kroz 13 stoljeća povijesnoga Križnog puta,
glavne životne dionice svakoga vjernika i puka:
- to jest od ulaska, po krštenju, u Kristovu otajstvenu sudbinu, putem
suđenja pred sinedrijima i tribunalima ovoga svijeta - preko višestoljetne
nacionalne razjedinjenosti pod raznim državnim vrhovništvima - da se tim
narodom što jače zagospodari kako mu ne bi pala na pamet vlastita državna
samostalnost; i kao da je nad njim stalno visjela ako ne osuda na zaborav, a
ono barem područno svođenje na ostatke ostataka!
- Pa onda križnim padovima na Petrovu Gvozdu (1097.), na Krbavskom polju
(1493.), masovnim iseljenjem iz Bosne (1699.), ali i stalnim nacionalnim
osvješćenjem i neizgubivom voljom za odlučnim hodom prema zemlji obećanja.
- Napokon krvavim stajalištima bičevanja, zatvaranja, zamjene za zločince,
krunjenja trnovinom, sve do čina samoga raspinjanja. A te su križne postaje u
muci i smrti uvijek nosile i zalog nade, poput onoga izvornoga Kristova
križnog puta, nade da "i naš uskrs jednom mora svanuti!"
Vrhunac Kalvarije. Hrvatski je narod u Drugom svjetskom ratu
u četiri godine doživio, kao cjelina ili u dobru svom dijelu, tri
"izručenja".
- Najprije je izručen pod "svežanj" fašizma i "svastiku"
nacizma, 1941.
- Zatim je, u onim nepreglednim mnoštvima koja su se povlačila i uzdala u
zapadnu demokratsku zaštitu, veći dio ostao na terenu Slovenije, a manji dio
prešao na austrijsko područje saveznicima, koji su iz svojih motiva ignorirali
Ženevsku konvenciju, iz 1929., o zarobljenicima, kad su bili u pitanju
vojnici i građani Hrvatske države, koja je također pristupila potpisnicama
Ženevske konvencije, 1943.
- I konačno kad su mnogi hrvatski i drugi građani pomislili da su dospjeli u
luku spasa, nakon svršetka rata, 15. svibnja 1945., Britanci su s
bleiburškoga i ostalih austrijskih područja izručili pod partizansku zvijezdu
ubijanja i robijanja na desetke tisuća vojnika i civila, dok je glavninu u
Sloveniji zarobila jugoslavenska vojska. I svaki put kod tih izručenja moglo
se ponoviti poznato načelo: "Veći grijeh ima onaj koji me predao
tebi" (Iv 19,11), jer se u praksi svi ti novi "gospodari" nisu
odviše razlikovali u nepoštovanju dostojanstva ljudske osobe i cijeloga
naroda.
Pobjedom novih vlastodržaca 1945. godine, skupljenih u
ateističku partiju vodilju, otpočela je golgotska odnosno "Bleiburška
tragedija" hrvatskoga naroda, dotadašnji vrhunac Križnoga puta,
proživljavan potom u kolonama smrti, bacanjem u rijeke, jazovke i jame bezimenke,
u groblja za strance, u zloglasne logore. Sudovi bez svjedoka, presude bez
pravde, pokopi bez časti, grobovi bez natpisa, tako da se uvrijeđenima i
poniženima bez traga svaki spomen zatre. Ta je tragedija potresna u svome
užasnu porazu po sav narod, jer je malo koja obitelj ostala neucviljena. A
taj holokaust, viđen od zlikovačkih izvršitelja kao trijumf odmazde i
rješenja "hrvatskoga pitanja", neizrecivo je bolan i po tome što se
do danas, više od 60 godina od toga zatora, ne zna ni približan broj ratnih i
poratnih žrtava.
A i kako bi se mogao ustanoviti točan broj žrtava ako je od 1945. kroz 45
godina trajala damnatio memoriae - prokletstvo spomena! Naime, nakon te
nacionalne katastrofe u kojoj je nestao cvijet hrvatske mladeži, uvedeno je
korjenito zatiranje pamćenja, odnosno stalno osuđivanje u školi, u vojsci, u
medijima. A za provedbu toga zatora može biti odgovoran samo
partizansko-komunistički vrh: odgovoran u pripremi i izvršenju, odgovoran u
nekažnjavanju zlodjela i u kažnjavanju spomena. Za Rimskoga Carstva bila je
osuđena na zaborav jedna osoba, a ovdje su zatirane bezbrojne osobe,
zarobljenici, skupine, pa čak i ljudske kosti i grobovi! Hoćeš li dokaze?
Brisanje s popisa žrtava. Koliko je ta rasura memoriae - brisanje sjećanja -
bila temeljita, vidi se i po tome što je prigodom službenih popisa ratnih
žrtava, godine 1950. u uputama dotičnim komisijama objašnjeno kako "svi
oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani
okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači,
simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata". (Upute objavljene u tadašnjim
dnevnicima, vidi Vjesnik, 14. I. 1950.) A koji su to "simpatizeri",
odredit će komunistička komisija!
Štoviše, pod taj diskriminatorski zakon potpada i paradoksalna
činjenica da je 1964. proveden popis žrtava rata s gotovo isključivom svrhom
kako bi se od SR Njemačke naplatila odšteta za te žrtve. Iako je, dakle, s
obzirom na materijalnu korist novoj državi odgovarao što veći broj ratnih
žrtava, tj. sve žrtve na kojoj god strani bile i pale, država se odrekla među
ratne žrtve uvrstiti "borce, pomagače i simpatizere" na suprotnoj
strani. (J. Jurčević, Bleiburg. Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima,
Zagreb, 2005., str. 8.) Možda se taj broj žrtava nije mogao točno ustanoviti
ni zbog već uništenih ili skrivenih tolikih dokumenata, brisanja imena,
prikrivanja grobova, a ni zbog zločinačke savjesti s kojom je novi
vlastodržac trebao stati pred međunarodni sud pravde. Ako ovo o čemu govorimo
nije bio genocid, tj. pokušaj istrjebljenja dijela narodne zajednice:
uništenjem, ubijanjem, oštećenjem, sprječavanjem ili prividnim suđenjem - što
je to onda genocid? Na ljudskom sudu pravde u ovih 60 i više godina nije se
pojavio nijedan zločinac za ovaj genocid, kojim su pokrivena grobišta od
Bleiburga do Dubrovnika, od Stoca do Vukovara, i još dalje.
Moderni imperator sa svojom kom-partijom, koji je represivnim mjerama zbio
narode u umjetnu državnu tvorevinu, gušeći osobito dva neugušiva ljudska
osjećaja i neotuđiva prava: narodno i vjersko, nakan u nacionalnom pogledu
sve "jugoslavenizirati", a u religijskom "ateizirati",
upustio se u zatiranje imena i religioznog spomena jednoga 13-stoljetnoga
katoličkog naroda. Umišljen, poput ostalih trijumfalnih zanesenjaka ovoga
svijeta, da njegovo carstvo ne će vidjeti svršetka, a nemoćan predvidjeti što
mu vrijeme iza brda valja, dogodilo se da mu se, 10-ak godina nakon smrti,
umjetna državna tvorevina stala rastvarati na svoje naravne sastojke.
Tako, nakon 45 godina sustavna brisanja memorije - raspukoše
grobovi uskrsnuća: proklija zemlja istinom i vikom, vapajem u nebo za
pravdom, molitvom i hodočašćem. Napose ovom svibanjskom bleiburškom
komemoracijom u počast izručenima, poginulima, poklanima. I nikakvo čudo što
i državotvorac i njegova tvorevina doživljavaju od svega pravdoljubiva
svijeta damnatio memoriae koju je on primjenjivao na druge. Ne doživljava
osudu samo od onih koji mu podižu memorijalne ploče, dokazujući se njegovim
ideološkim sumišljenicima. Komisija Hrvatskoga državnog sabora za utvrđivanje
ratnih i poratnih žrtava, osnovana 1991. i sastavljena od 60-ak članova,
željela se voditi načelom: "U ratne žrtve se ubrajaju vojnici ubijeni u
borbi, pogubljeni vojnici, poginuli, odnosno ubijeni pripadnici paravojnih
formacija policija, financi, oružnici, poginuli građani, vojni službenici i
svi ostali poginuli građani", ističući da "svaka žrtva ima svoje
ime i prezime". (Vjesnik, 15. X. 1999.) Komisija je prestala s radom
2000. u novim političkim promjenama i formalno ukinuta 2003. Prema njezinim
podatcima, do mjeseca rujna 1999. na području Republike Hrvatske popisano je
preko 1.000 grobišta. Njezinim dokidanjem onemogućeno je, na toj razini,
daljnje prikupljanje podataka o ratnim i poratnim žrtvama.
Skupština Europskoga parlamenta, 60 godina post factum, 25. siječnja 2006.
priznaje da se međunarodna zajednica nije držala načela pravednosti u odnosu
na zlodjela nacizma i komunizma: "Pad totalitarističkih komunističkih
režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen
međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji
tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio
slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam" (br.
5). Sve je potom prepušteno nacionalnim sudovima, tj. zaboravu!
Na to se mogu navesti riječi velikoga Augustina, crkvenoga
naučitelja iz 4./5. stoljeća: "Odmakne li se pravda, što su kraljevstva
ako ne velike razbojničke družine!" (Sv. Augustin, O Božjoj Državi,
4,4.) Otkako su zemaljski suci - Kajfe, Herodi i Pilati - pokazali svoje
sudačke metode i presude nad Isusom Kristom, Sinom Božjim, Istinom i Pravdom,
nas kršćane ništa ne iznenađuje. Stoga se ne zanosimo naivnim povjerenjem u
ljudske tribunale, ni domaće ni međunarodne, pogotovo ne u političke relikte
totalitarističkih ideologija! Mi vjerujemo u Boga pravde koji će na svome
vječnom nepristranom sudu "naplatiti svakomu po djelima
njegovim"(Mt 16,27).
Ali jest nam na ovome svijetu stalo do prave znanstveno-povijesne istine o
svakoj osobi, žrtvi i životu, koja se može istražiti i objaviti. Jer
zlikovcima je povijesna istina najveći međunarodni tribunal! Zar je to malo?!
Istina nam je potrebna da vidimo snagu nevinosti jednih i dubinske razmjere
krivičnosti drugih. Da se vidi koliki je zločin koji treba priznati ili koji
treba oprostiti! Sustavne su nam se laži na sve načine nametale, a nositelji
bezočne neistine zasjeli na prijestolje vlasti, odakle su desetljećima
donosili zakone i presude ne po istini i po pravdi, nego nerijetko
obrazloženjem "oca laži" i "čovjekoubojice od početka"
(Iv 8,44).
Osim toga, zločincima se genocid i zator spomena nije ni
isplatio. Jer kad neke ljude i narode Bog svojom prati zaštitom, onda se
događa ovo: što ih drugi srpom više žanju ili čekićem tuku, oni se sve to
bolje množe, rađaju i rastu! Kad Bog promiče život, onda mu ništa ne može
nikakav genocid, ni genocidni faraon, ni njegov rasistički zakon (usp. Izl
1,22), ni damnatio memoriae!
Oživotvorenje. A ono što u ovoj suznoj dolini i na ovoj Bleiburškoj poljani,
simbolu hrvatskih stratišta, možemo učiniti jest ovaj izraz religioznoga
pijeteta i molitvenoga spomena na ratne i poratne žrtve preporučujući njihove
duše Božanskomu milosrđu i izražavajući svoju vjeru u Duha, Gospodina i
Životvorca.
Ne možemo se, dakle, danas ne sjetiti Ezekielove proročke slike o sasušenim
kostima (37,1-14) iz prvoga čitanja, opisane ne prije 60 nego prije 2.600
godina. Prorok bijaše s drugim prognanicima dospio u Babilon. Bog ga je
prenio u duhu "usred doline pune kostiju", na neki tadašnji
Bleiburg. U viđenju mu pokazao nepregledne hrpe ljudskih kostiju, razbacane
bez veze i reda. Kao da je neka vojna pukovnija poskapala od gladi ili
pobijena nakon predaje. Dok prorok zaprepašteno u viđenju motri te ljudske
sablasne kosture, čuje Božji upit:
- "Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?"
- "Jahve Gospode, to samo ti znaš,"
odgovara ponizni sluga Božji. I Bog mu naredi da se obrati
tim suhim kostima, da ih iz mrtvila budi i riječju povezuje. I misliš da će
kosti ostati samo kosti? Dok im on prorokuje, najednom među njima otpoče
pomicanje i sraštanje. Kosti se kožom presvukoše i mišićima učvrstiše. Svaki
kostur u svoj oblik. Digoše se trupla krupna. Vratiše se čitavi tjelesni
sustavi, ali nema još onoga bitnoga. Nema krvi i životnog daha. Za prodisajno
funkcioniranje hoće se drugi intervent, kao u stvaranju. I eto drugoga zova
Božjega:
- "Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Od sva četiri vjetra
dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!"
- I stade Ezekiel Božje proricati riječi i poče Duha Božjega zazivati da
zapuhne s istoka i zapada, sa sjevera i juga. I uđe Duh i obuze ona tjelesa
i, gle, čuda neviđena: srca prokucaše, mozgovi promisliše, lica se
zarumeniše, ljudi prohodaše - vojska veoma velika. Još svježija nego prije
tragična boja. Nije to više slika, nego stvarnost: To je sav dom Izraelov,
sine čovječji!
Tu, u toj dolini osušenih kostiju, gdje maloprije vladaše sablasna smrt, sada
proključa bujni život; prije kostur suh, sada živi Duh.
I međunarodnu i domaću dolinu suhih kostiju samo je Duh Božji kadar oživiti,
obući i na noge podići. Onaj koji je čovjeka i narod iz majčine utrobe izveo,
kako ga ne bi mogao po milosti s novim srcem preporoditi i s novim duhom
uskrisiti u Dan onaj?
A ti, lijepa naša europska zajednico, ne vidjela više nikada zločina
bleiburških dubina! Ni izdajničkih čina iz 1945., počinjenih od opijenih
pobjednika! Ne doživjela više nikada zlodjela nacizma i fašizma protiv
čovječnosti! Ni zlodjela antifašizma i komunizma protiv ljudskoga
dostojanstva, ljudskih prava i narodnih sloboda!
Kolijevko uljudbe naše kršćanske i europske:
u tvome se školstvu umne moći razvijale;
u tvome se sudstvu istinite i pravedne presude izricale;
u tvome zakonodavstvu blistao razum i poštenje;
u tvome liječništvu zdravlje nalazili bolesni i nemoćni;
u tvome krilu ljudi i narodi očuvali svoju ulogu i snagu: nikada im nitko ne
mogao uništiti njihova identiteta!
Europski dome naš, ne disao samo s pomoću dvaju plućnih krila, istoka i
zapada, nego i s pomoću dviju ploča božanskoga Dekaloga: u tebi se zapovijedi
Božje opsluživale, od prve do posljednje!
- Boga se priznavalo i štovalo na slavu Božju i na čovjekovo dobro!
- Nedjelja se slavila i vrjednovala, i u zaslužan odmor pretvarala!
- Roditelji se u odgovornu očinstvu i majčinstvu častili.
- Štitio se život od naravnoga začetka do naravnoga svršetka.
- U urednu braku rasle zdrave i odgovorne obitelji.
- Društvo se množilo i ne znalo za pobačaje i ostala umorstva; daleko od
prijevare i pljačke! Ne bilo mjesta antidekaloškim i antihumanim zakonima,
kojima se djeca i mladež kvare! Naravni se zakon poštovao!
Zdrava se sloboda u tebi razvijala! Na istini pravda rasla! Na pravdi nam mir
mirisao! A u miru dobra djela cvala!
Hodočasniče! Neka se po tvojoj današnjoj molitvi i ovoj
uzvišenoj Kristovoj žrtvi "obraduju kosti satrvene" (Ps 51,10),
kosti naših prognanih, izmučenih i izručenih! A ti s ovoga polja ponesi ne
samo neizbrisivo pamćenje svojih religioznih i nacionalnih vlastitosti, nego
i velikodušnu ljubav i praštanje, poput Krista golgotskoga, prema onima koji
ne znaju što čine. Naš je danas vapaj iz drugoga misnoga kanona: "Molimo
te", Gospodine, "smiluj se svima nama", jer nam svima treba
tvoje neizmjerno milosrđe. Amen. IKA
3. travnja 2009.
Razgovor s krakovskim nadbiskupom kardinalom Stanisławom Dziwiszem,
dugogodišnjim osobnim tajnikom pape Ivana Pavla II.
Slom komunističkih sustava je Božji dar
Od izbora pape Ivana Pavla II. u listopadu 1978. pa sve do njegove smrti
2. travnja 2005. današnji krakovski nadbiskup i metropolit kardinal Stanisław
Dziwisz imao je veliku pogodnost, ali i časnu obvezu biti papin osobni
tajnik. Tijekom gotovo četrdeset godina tajničke službe, najprije dvanaest u
Krakovu a zatim dvadeset sedam u Rimu, pratio je izbliza i bio svjedok tolikih
povijesnih odluka, kretanja i događaja u kojima je Ivan Pavao II. sudjelovao
mijenjajući lice Crkve i lice svijeta.
I mladom Stanisławu život se uvelike promijenio kada ga je
23. lipnja 1963. godine u krakovskoj katedrali za svećenika zaredio tadašnji
krakovski nadbiskup Karol Wojtyla, a još više kada ga 8. listopada 1966.
pozvao za tajnika. Nove obveze, nastavak teološke izobrazbe, predavanja na
katehetskim institutima, urednički poslovi u službenim nadbiskupijskim
glasilima, sudjelovanje u radu Nadbiskupijskoga liturgijskog vijeća,
Prezbiterskog vijeća te Nadbiskupijske sinode, a nadasve povjerenje koje je
stekao kod nadbiskupa Wojtyle, uključivali su ga u sve više obveza i
odgovornosti.
Tajničku službu nastavlja i nakon izbora Ivana Pavla II. za
poglavara Katoličke Crkve. Život u središtu Katoličke Crkve, u Vječnome
Gradu, u veoma životnom razdoblju europske i svjetske povijesti te uz
dinamičnog i karizmatskog Ivana Pavla II. omogućio je Dziwiszu mnoštvo novih
spoznaja. Doživio je i tragično iskustvo atentata na papu Ivana Pavla II. na
Trgu sv. Petra u Rimu 13. svibnja 1981. Opisao je to u knjizi "Dotaknuo
sam tajnu", koju je Glas Koncila objavio 2002. godine. Nakon raznih
služba koje je uz tajničku službu vršio u Vatikanu, za biskupa je zaređen 19.
ožujka 1998. Krakovskim nadbiskupom i metropolitom imenovao ga je papa
Benedikt XVI. trećega lipnja 2005. godine, a 27. kolovoza svečano je
ustoličen u krakovskoj katedrali. Benedikt XVI. imenovao ga je u konzistoriju
24. ožujka 2006. kardinalom.
Crkva se nije nikad identificirala s vlašću nego s narodom.
Sada tražimo isti put - ne identificirati se s nijednom strankom! Jesmo za
pozitivnu suradnju u brizi za opće dobro, ali od nekih vrijednosti ne možemo
odstupati. Svi žele danas diskutirati o moralnim pitanjima i crkvenom stavu o
njima. Ljudi često ne shvaćaju sve posljedice koje donosi uvođenje nekih
novih zakona, a pod pritiskom javnosti i svakodnevnog bombardiranja medija.
Kako smo mi već u EU-u borimo se da zaštitimo te vrijednosti.
Npr. nakon pada komunizma praktički nije postojao abortus. Sada ga žele
uvesti i legalizirati pod svaku cijenu. Kažu da Poljakinje nisu slobodne ako
ne mogu činiti pobačaj. Žele uvesti i homoseksualne "brakove". Vode
se rasprave o potpomognutoj izvantjelesnoj oplodnji. U svemu tome Crkva
govori jasnim glasom i naukom. Mi želimo biti u Europi, ali želimo ući tako
da Europu obogatimo našim vrijednostima. Ne želimo samo prihvaćati sve ono
što nije prihvatljivo.
Za Stepinčevo ove godine kardinal Dziwisz je boravio u
Zagrebu na susretu kardinalâ i predsjednikâ biskupskih konferencija zemalja
Srednje i Istočne Europe na kojem se raspravljalo o temi "Poslanje Crkve
u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon sloma komunističkog
sustava (1989-2009)". Tom smo prigodom kardinala Dziwisza, kao istinskog
poznavatelja i svjedoka toga razdoblja, zamolili za ovaj razgovor.
Šeperov "Živio, oj živio..."
Mi Hrvati mislimo i osjećamo da nas je sluga Božji Ivan Pavao
II. jako volio. Kako se razvila ta naklonost?
Kardinal Dziwisz: Ivan Pavao II. je pokazivao uvijek veliko zanimanje i
veliku ljubav prema hrvatskom narodu. Mislim da se on već tijekom studija u
Krakovu susreo s temama iz hrvatske književnosti. Ta naklonost prema Hrvatima
posebno se razvila tijekom Drugoga vatikanskog sabora na kojem je upoznao
hrvatske biskupe, posebice zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franju Šepera.
Osim njega često se spominjao nadbiskupa Marijana Oblaka, najvjerojatnije
zato što je Oblak često intervenirao na Koncilu. Sa Šeperom je razvio veliko
prijateljstvo. Sjećam se da je Šeper dolazio u Poljski kolegij u Rimu u
posjet nadbiskupu Wojtyli, a kasnije i kao kardinalu. To su bili jako srdačni
susreti. Šeper je svaki put zapjevao "Živio, oj živio...". Tako smo
i mi naučili to pjevati. Papa je cijenio Šeperovu mudrost, teološko znanje i
ljubav prema Crkvi i papi. Zasigurno da su biskupi, kako u Hrvatskoj tako i u
Poljskoj, proživjevši ona teška komunistička vremena, osjećali što znači
ljubav prema Crkvi i kako je ona važna spona i poveznica. To iskustvo je ujedinjavalo
ta dva episkopata i narode.
Drugi razlog papine ljubavi prema Hrvatima bila je sv.
Hedviga, poljska kraljica iz dinastije Anžuvinaca. Kardinal Šeper je za nju
govorio da je Bosanka jer je dolazi iz tih krajeva i bila je najmlađa kći
Ludovika I. Anžuvinskog i Elizabete Kotromanić. Papa je jako cijenio što je
Šeper poznavao Hedviginu povijest koja ih je zbližavala zbog zajedničke
povijesti.
Papa je dobro poznavao i suvremenu hrvatsku povijest. Njegov
prvi pohod Zagrebu i Hrvatskoj 1994. godine bio je iznimno hrabar čin?
Kardinal Dziwisz: Papa je bio uvjeren da hrvatski narod ima
pravo na svoju neovisnost i državotvornost. Želio je potvrditi suverenitet i
neovisnost hrvatskoga naroda, i Sveta Stolica je prva priznala Hrvatsku.
Želio je i doći u Hrvatsku kako bi ojačao hrvatski narod. To je bio razlog i
to mu je bilo itekako na srcu.
I drugi pohod je imao vrlo ozbiljan razlog - Stepinac. Ja sam
kao dijete, a kasnije kao mladić, u Poljskoj toliko slušao o Stepincu.
Kasnije kad sam bio tajnik, to je ime često bilo tema razgovora, posebno
nakon što je počeo proces beatifikacije. Papa je Stepinca gledao u
zajedničkom svjetlu sa Wyszynskim, Mindszentyjem, Beranom.. Mučenici! Nisu se
dali slomiti pod komunizmom, za ništa. Spasili su narode. Bili su polazišne
točke odnosa, slobodnog mišljenja, ljubavi prema Crkvi...
Budućnost pripada ljudskim pravima
Iskustvo koje je Ivan Pavao II. doživio u "komunističkoj" Poljskoj
utjecalo je na daljnji razvoj odnosa Svete Stolice i komunističkih zemalja.
Kako je to izgledalo iz vatikanske perspektive?
Kardinal Dziwisz: Ne može se govoriti da su sve zemlje
živjele pod istima prilikama, da su živjele isto iskustvo tog komunizma. Bilo
je vrlo različito. Situacija u Poljskoj bila je potpuno drugačija od
situacije u tadašnjoj Čehoslovačkoj ili Mađarskoj. Crkva u Poljskoj nalazila
se u boljoj situaciji jer je cijeli narod bio katolički. Zatvarali su gotovo
sve biskupe, također Wyszynskoga, ali je narod ostao vjeran. Ta je snaga
naroda spasila cijelu naciju. Ta simbioza između biskupa i naroda bila je
spasonosna. Mogu reći ono što sam živio u Rimu - Ivan Pavao II. je promijenio
"Ostpolitik", taj odnos Vatikana prema zemljama pod komunističkim
režimima. Kada je došao u Rim, Zapad je mislio da budućnost pripada marksizmu,
klasnoj borbi. Papa je rekao: Ne! Budućnost ne pripada klasnoj borbi nego
pripada slobodi ljudske osobe, ljudskim pravima, ljubavi, solidarnosti... I
polako su se stvari počelo mijenjati.
Crkva mora biti prostor slobode
Kako ste doživjeli susret Ivana Pavla II. i ruskog šefa Gorbačova?
Kardinal Dziwisz: Bio sam impresioniran tim susretom. Susret je bio vrlo
srdačan. Sjećam se da je papa rekao na ruskom: "Molio sam za vas,
gospodine Predsjedniče!" Gorbačov je kazao da je studirao dokumente
Ivana Pavla II. i da je činjenica da se ne može nastaviti onako kako je to
bilo prije i da treba mijenjati stvari. Mislim da je taj prvi posjet potaknuo
i druge posjete. Bilo je to vrlo važno za Europu i svijet. Izazvao je
posljedice koje ni Gorbačov nije očekivao, jer je on vjerovao u komunizam s
ljudskim licem.
Ni komunizam u Poljskoj nije pao odjednom, nego je to bio proces različitih
"mjesta slobode". Je li Crkva u Poljskoj i dalje "prostor
slobode"?
Kardinal Dziwisz: Danas je to bitno drugačije. Tko poznaje
poljsku povijest u vrijeme komunizma, zna da su se događali različiti
pokreti, male revolucije. Prva 1956. - radnici, zatim 1968. - svijet kulture.
Nije se uspjelo puno, ali barem malo do trenutka dok se nisu ujedinili
radnici, svijet kulture i mladi, studenti... To zajedništvo je donijelo
slobodu. Na Crkvu se gledalo kao na prostor slobode, mjesto gdje se narod
osjećao slobodnim. Mislim da su toliki sveučilištarci dolazili u crkvu, na
mise, na duhovne vježbe. Činili su to i kao opoziciju režimu.
Danas je puno drugačije. Promijenila se i socijalna slika i
situacija. Pokušavamo slijediti taj proces i prilagoditi načine pastoralnoga
rada. Ali je danas puno teže nego prije. Zemlja je otvorena, može se
putovati, tražiti posao, ali se može reći da se šire nove ideje kojima nije
prvotni cilj zajedničko dobro.
Ima napada na Crkvu, ali otvorene borbe nema. U medijima
optužuju pojedine članove Crkve da su surađivali s režimom u komunizmu i time
se samo izaziva nepotrebne sumnje i smutnja. To je stara metoda da se žrtve
iznova optužuju, i to ponovno od onih koji su ih već tužili. Ima
intelektualaca koji se identificiraju s Crkvom, premda su daleko od Crkve.
Ali smatram da smo na dobrom putu traženja dijaloga. Crkva se nije nikad
identificirala s vlašću nego s narodom. Sada tražimo isti put - ne
identificirati se s nijednom strankom! Jesmo za pozitivnu suradnju u brizi za
opće dobro, ali od nekih vrijednosti ne možemo odstupati. Svi žele danas
diskutirati o moralnim pitanjima i crkvenom stavu o njima. Ljudi često ne
shvaćaju sve posljedice koje donosi uvođenje nekih novih zakona, a pod
pritiskom javnosti i svakodnevnog bombardiranja medija.
Pad komunizma bila je najveća revolucija
Je li komunizam u Europi pao zahvaljujući tim idejama Ivana Pavla II?
Kardinal Dziwisz: Slom komunističkih sustava u zemljama
Istočne i Srednje Europe ponajprije je Božji dar! Crkva u tom daru prepoznaje
kairos, milosno vrijeme koje je Bog dao čuvši vapaj potlačenih. A Ivana Pavla
II. možemo zvati ocem slobode Europe pod komunizmom. Riječi koje je rekao one
prve nedjelje nakon što je izabran za papu: "Ne bojte se! Otvorite,
štoviše širom otvorite vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite
granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture,
civilizacije i razvoja" - ključne su riječi. Jer komunizam, marksizam i
svi totalitarizmi vladali su na temelju straha. Papa je govorio da svi imaju
pravo na slobodu savjesti, na ljudska prava, na vjerska prava: "Ne bojte
ste jer istina je s vama. Istina će pobijediti!" Kada je prvi put
pohodio Poljsku, čuo se onaj krik Duhu Svetomu da dođe i promijeni tu zemlju.
Mislim da je tu počela promjena. Narod je disao s većom slobodom.
Isto se događalo u svim ostalim zemljama, jednoj za drugom.
Sjećam se kada se papa u Pragu susreo s predsjednikom Vaclavom Havelom. Havel
je rekao: "Ne znam što je čudo, ali čudo je ovdje. Jer je Ivan Pavao II.
došao u Prag!" Pad Berlinskog zida je drugotan. Prije toga je sve to
počelo.
Razmišljam i o stvarima o kojima se ne govori - Fatimsko
čudo! Može se razgovarati o tome zašto to nisu učinili prijašnji pape, ali
Ivan Pavao II. je to shvatio ozbiljno. Čuo sam kako su biskupi iz tih
zemljama govorili nakon posvete da se nešto polako počelo mijenjati. Sav je
taj preokret čudo. Moćna zemlja kao što je bio Sovjetski Savez, s nuklearnim
naoružanjem, a što se dogodilo! Pad komunizma bila je najveća revolucija na
svijetu bez ijednoga ispaljenog metka, a sa svjetskim posljedicama.
Obogatiti Europu vrednotama
Kakvo je poljsko iskustvo članstva u Europskoj Uniji?
Kardinal Dziwisz: Papa je bio za zajedničku Europu na bazi
vrijednosti. Rekao je da su kršćanske vrednote korijeni Europe, i ako se ti
korijeni posijeku, Europa umire. I sada se borimo za moralne vrednote. Nije
dosta da se Unija izgrađuje na ekonomskim i političkim vrijednostima jer
Europa treba zajednicu izgrađenu na brojnim drugim vrednotama.
Kako smo mi već u EU-u, borimo se da zaštitimo te
vrijednosti. Npr. nakon pada komunizma praktički nije postojao abortus. Sada
ga žele uvesti i legalizirati pod svaku cijenu. Kažu da Poljakinje nisu
slobodne ako ne mogu činiti pobačaj. Žele uvesti i homoseksualne
"brakove". Vode se rasprave o potpomognutoj izvantjelesnoj
oplodnji. U svemu tome Crkva govori jasnim glasom i naukom. Mi želimo biti u
Europi, ali želimo ući tako da Europu obogatimo našim vrijednostima. Ne
želimo samo prihvaćati sve ono što nije prihvatljivo.
Žive li poljski građani bolje ili lošije danas u Europskoj Uniji?
Kardinal Dziwisz: Ne može se uspoređivati. Nekada je bila
nestašica svega. Danas je problem kako prodati proizvode. Poljoprivreda je u
velikim problemima. Zemlja je u ekonomskom smislu uznapredovala,
nezaposlenost je smanjena, ali bojimo se krize čije posljedice nakon američke
krize već osjećamo. Industrija u Poljskoj ima brojne vanjske investitore,
banke su međunarodne...
Postoje milosti koje nebo potvrđuje
Kako osjećate papinu prisutnost danas, četiri godine nakon njegove smrti?
Kardinal Dziwisz: Ljudi ga ne zaboravljaju. To se vidi u
bazilici sv. Petra. Traže se njegove knjige, snimaju se filmovi, osnovani su
mnogi centri za proučavanje njegovih stavova. Želi se produbiti baština koju
je ostavio. Tijekom svog dvadeset šestogodišnjeg pontifikata progovorio je o
svim problemima, socijalnim, ekumenskim, unutarcrkvenim, društvenim... On je
približio Crkvu svijetu i svijet Crkvi. Mislim da je tijekom njegova
pontifikata papinska služba dobila također na većem značenju u cijelom
svijetu, a ne samo u Crkvi. U svijetu se više ništa ne događa bez glasa
Crkve. To je plod Drugoga vatikanskog koncila. Ivan Pavao II. je upravo sin
Koncila. On se napio toga duha i nosio ga do kraja.
Možemo li uskoro očekivati beatifikaciju sluge Božjega Ivana Pavla II.
Kardinal Dziwisz: Postoji pozicija, sve je pripravljeno i
sada kardinali i teolozi moraju ispitati čuda. Različiti kandidati za oltar
trebaju znakove s neba - čudesa. Ivan Pavao II. ima ih u izobilju. Ljudi
dolaze na grob i mole, žele mu se približiti. Mnogi pišu, ostavljaju svoje
poruke i zagovaraju mu se. Postoje milosti koje nebo potvrđuje.
Što Vam je ostalo najdojmljivije od dugogodišnje suradnje i života s Karolom
Wojtylom?
Kardinal Dziwisz: Njegova molitva po kojoj je, živeći s
Bogom, nosio svijet Bogu. Da! Iznimna snaga molitve i kontemplacije. Sve što
je činio bila je molitva. Uvijek je bio uronjen u Boga. To su posebice
osjećali mladi s kojima je tako dobro znao komunicirati. Mislim da je u tome
bio uspjeh njegova pontifikata koji se zatim pretočio u njegov specifični
način pastorala i susreta sa svim ljudima.
Nedjeljko Pintarić, Glas Koncila, broj 14 (1815), 5.4.2009.
16. lipnja
2009.
Pronađeno devet tijela u grobnici na Biokovu
SPLIT - U masovnoj grobnici na Biokovu u Jankovom Docu
jučer su pronađeni posmrtni ostaci devetoro žrtava koje su ubile partizanske
snage u Drugom svjetskom ratu, izjavio je u ponedjeljak navečer za Hinu
istražni sudac iz Splita Stanko Grbavac koji je bio angažiran pri pronalasku
ovih posmrtnih ostataka. Grbavac je objasnio kako je ovih devet žrtava dio od
ukupno 80 žrtava koje su u veljači 1945. strijeljali pripadnici osmog
partizanskog korpusa koji je bio smješten u Makarskoj. Za sada nema saznanja
gdje su pokopane preostale žrtve iz ove skupine, dodao je Grbavac. Pronađena
tijela smještena su na splitsku Patologiju radi DNK analize i utvrđivanja
njihovog identiteta. Od živih članova obitelji i rodbine ove skupine ubijenih
uzeti su uzorci krvi i kose kako se podaci dobijeni iz tih uzoraka usporedili
s podacima iz posmrtnih ostataka pronađenih tijela radi utvrđivanja
identiteta žrtava, rekao je Grbavac. Mediji su objavili kako su žrtve
najverojatnije pripadnici domobranskih postrojba i zarobljeni civili. Vjesnik
10. ožujka 2009.
Masovna grobnica možda i u rudnicima kod Hrastnika
Slovenski rudarski rov Barbara na području Hude Jame godinama je bio dobro
skrivan dio mozaika o stradanjima u završnici Drugoga svjetskoga rata i odmah
nakon njega, a bila je to jedna od "usputnih", za neke, i
posljednja postaja križnog puta, izjavila je Martina Grahek-Ravančić,
suradnica na projektu "Ljudski gubitci Hrvatske u Drugome svjetskom ratu
i poraću" Hrvatskog instituta za povijest.
Kako navodi, po dostupnim sjećanjima pretpostavljalo se da u rovu Barbari ima
najviše slovenskih domobrana koji su dovoženi iz logora Teharje kod Celja te
pripadnika Oružanih snaga NDH i njemačke vojske.
"Neka svjedočanstva upućuju da bi slična grobišta mogla postojati i u
rudnicima kod Hrastnika", izjavila je.
Žicom vezane kosti, smrskane lubanje ili prostrijelne rane - detalji su, kako
napominje, koji se mogu naći i u grobištima u Teznu, Zgornjoj Hudinji,
Konfinu I. i drugima.
Primijenjene metode, trajanje i masovnost zločina jasno govore da to nije
moglo biti tek djelo pojedinaca, koji su se 'odmetnuli' od načelne upute, pa
je stoga vidljivo da je o "likvidaciji" odlučeno u najvišem
jugoslavenskom komunističkom vrhu, izjavila je. Dodala je kako to "ne
znači zanemarivanje, a još manje isključuje odgovornost pripadnika jedinica
na terenu".
Martina Grahek-Ravančić smatra kako o tome zadnju riječ trebaju dati
odgovarajuće ustanove, jer pitanje procesuiranja zločina prelazi okvire
povjesničarske struke.
Kao što je poznato, u svibnju 1945. mnoštvo raznih vojski i civila (do sada
ne postoje neki konkretni brojčani podatci) pošlo je prema zapadu, nadajući
se zaštiti zapadnih saveznika. Na pregovorima u bleiburškom dvorcu Britanci
odbijaju predaju Oružanih snaga NDH i prenose je na jedinice Jugoslavenske
armije, nakon čega počinje dugotrajan put povratka. Na tom putu pridruživali
su im se i zarobljenici koji su, uspjevši se probiti u savezničku zonu, naknadno
(do kraja svibnja) repatrirani brojnim željezničkim transportima.
"Posebno teška dionica povratka bila je kroz Sloveniju, o čemu svjedoči
gotovo 600 do sada utvrđenih grobišta. Pitanje je što je sve zapravo
podrazumijevala 'opreznost i predostrožnost' koja je bila naložena jedinicama
JA pri sprovođenju zarobljeničke kolone", rekla je.
Drži kako se vjerojatno nikad neće doznati točne brojke ukupnih stradanja i
što se sve događalo u svibnju 1945., te kako je nedopustivo da se ta
činjenica rabi samo s jednim ciljem, a to je da se relativizira problem.
Podsjeća na sjećanje u kojem stoji: "Nisu nam sudili. Niti su nas
ispitivali, niti su proveli bilo kakvu istragu. Imena nam nisu popisali, čak
nas nisu ni prebrojili. U smrt su nas poslali jednostavno i nehajno, bez
ikakvih ceremonija, bez smrtopisa, bez žurbe, bez uzbuđenja."
Martina Grahek-Ravančić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
magistrirala je o temi "Bleiburg i križni put u historiografiji,
publicistici i memoarskoj literaturi".
10. ožujka 2009.
Kosor: Moraju se pronaći krivci za zločine i egzekucije bez suđenja
Svi zločini moraju biti istraženi jer istina se mora
znati, zbog povijesti, ali i zbog svih nas, rekla je u ponedjeljak
potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor ispred rudnika Barbara kraj mjesta Huda
Jama u Sloveniji, gdje su nedavno nađeni posmrtni ostaci žrtava koje su
komunisti brutalno ubili nakon završetka Drugog svjetskog rataHUDA JAMA - Ovo
mjesto govori o jezivom, nezamislivom zločinu. Smatramo da svi zločini moraju
biti istraženi i da se puna istina mora znati zbog povijesti, zbog svih nas,
ali i zbog budućnosti te da se moraju znati imena i nalogodavaca i
izvršitelja, a svi koji su krivi za ovakve zločine i egzekucije bez suđenja
moraju odgovarati, izjavila je u ponedjeljak novinarima potpredsjednica Vlade
Jadranka Kosor ispred rudnika Barbara kraj mjesta Huda Jama u blizini Laškog
u Sloveniji, gdje su nedavno nađeni posmrtni ostaci žrtava koje su komunisti
brutalno ubili nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Pored kapelice podignute 1997. u spomen žrtvama nedaleko
ulaza u rudnik, Kosor je zajedno s ministrom unutarnjih poslova Tomislavom
Karamarkom položila cvijeće i zapalila svijeće, a zatim se uputila do ulaza
gdje su je slovenski kriminalisti upoznali s dosadašnjim rezultatima
istraživanja i pokazali fotografije ubijenih snimljene u rudniku. Iako žrtve
još nisu identificirane, pretpostavlja se da među njima ima i Hrvata, a zbog
daljnih istraživanja ostaci žrtava bit će prebačeni u Tezno.
Kosor je poručila da je Hrvatska ponudila pomoć u procesu
identifikacije, budući da ima veliko iskustvo u identifikaciji žrtava iz
Domovinskog rata, no jedan od preduvjeta za identifikaciju bilo bi
pronalaženje predmeta i dokumenata žrtava, koji za sada nisu pronađeni.
"Moguće da tu ima nekoliko tisuća posmrtnih ostataka.
Prizori su strašni, jezivi i mislim da je uistinu vrijeme da se pokrenu naša
povjerenstva", kazala je Kosor, podsjetivši da su Hrvatska i Slovenija
lani potpisale sporazum o uređenju vojnih groblja po kojim se svaka strana
obvezala urediti grobove poginulih 1945. na svom području.
"Ovo mučno i jezivo otkriće još je jedan poticaj da
nastavimo s tim poslom a razgovarat ćemo o tome da počne raditi i posebno
povjerenstvo da se vidi što je sve potrebno uraditi da se urede sva vojna groblja",
dodala je Kosor istaknuvši da su hrvatsko i slovensko državno odvjetništvo
još od petka u stalnom kontaktu zbog moguće suradnje.
Na pitanje je li moguće nakon više od 60 godina utvrditi
istinu o poginulima, Kosor je izrazila nadu da će se uz suradnju dviju vlada
doći do istine ili barem njenih glavnih elemenata.
"Mislim da imamo volje i prije svega znanja. Velik je
pritisak naše javnosti da se dozna istina jer mnoge obitelji u Hrvatskoj još
nisu doznale istinu o svojim najmilijima stradalima na Križnom putu i sada
imaju nadu da bi odgovor na pitanje koji traje tolike godine mogao biti na
ovom mjestu. Pravo svake obiteljida dozna istinu o svojem najmilijem i ako je
moguće pronađe posmrtne ostatke kako bi se oni dostojno pokopali je temeljno
ljudsko pravo", kazala je Kosor.
"Prestrašno. Samo bolesni um može smisliti ovakav
način egzekucije. Ovo je strašno stratište kakvih je 600 u Sloveniji, 840 u
Hrvatskoj, 90 u BiH, a tko zna koliko još u regiji", izjavio je ministar
Karamarko nakon razgovara sa slovenskim istražiteljima.
Istaknuo je da hrvatska policija kontinuirano provodi
istrage radi pronalaženja počinitelja, ali da nažalost istražuje samo 24
grobišta u Hrvatskoj.
"Morat ćemo intenzivirati naše radnje i sigurno ćemo
zatražiti suradnju građana", poručio je Karamarko. Marijan Lipovac,
Vjesnik
9. ožujka 2009.
Još dvije jame kriju tisuće žrtava
LJUBLJANA - Visoki predstavnici hrvatske Vlade u ponedjeljak će u Sloveniji,
na mjestu novootkrivene masovne grobnice iz razdoblja nakon drugog svjetskog
rata, odati počast u ime Hrvatske, a slovenski mediji spekuliraju da bi broj
žrtava u jami mogao biti znatno veći od dosad poznatog, dok svjedoci
događanja i nakon 54 godine žive u strahu.
U napuštenom rudniku Barbarin rov u selu Huda Jama kod Laškoga, u kojemu se
po navodima iz nekih dokumenata i izjavama svjedoka nalaze hrvatske ali i
slovenske žrtve poratnih "čistki", u ponedjeljak će u ime Hrvatske
položiti cvijeće i zapaliti svijeće potpredsjednica vlade Jadranka Kosor i
ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko.
Povjesničar dr. Mitje Ferenca, koji vodi državno povjerenstvo za
evidentiranje i sondiranje tzv. "prikrivenih grobnica" iz vremena
poraća, rekao je da su do sada otkriveni posmrtni ostaci 200 do 400 žrtava,
ali ih se na istom mjestu može očekivati još, jer istraživanje i ekshumacija
nisu završeni, a riječ je o ubijenim pripadnicima slovenskih domobrana i
hrvatskih, vjerojatno ustaških postrojbi.
U prvoj otkopanoj galeriji starog rudnika kombinata
Trbovlje-Hrastnik u kojemu se sve do 1992. još eksploatirao ugljen, moglo bi
biti skriveno još najmanje tisuću posmrtnih ostataka na sličan način
likvidiranih zarobljenika iz logora Teharje blizu Celja, tvrdi Ferenc.
Galerija u kojoj su pronađene prve mumije i skeleti nalazi se naime između dvije
rudarske jame, od kojih je jedna duboka 30, a druga 40 metara. Zbog
slijeganja materijala prvih je deset metara u njima sada prazno, a do dna su
pune posmrtnih ostataka žrtava, izjavio je Ferenc za Slovensku televiziju.
Iako je policijska uprava Celje 1994. i 1997. godine pregledom nekih
sačuvanih arhiva uspjela rekonstruirati put "kolona smrti" iz
logora Teharje na različita mjesta likvidacija i pokopa, nije se došlo dalje
od toga.
Kriminalist Pavle Jamnik koji već nekoliko godina vodi policijsku operaciju
"Sprava" vezanu na utvrđivanje odgovornosti za poratne izvansudske
egzekucije i u vezi s otkrićem u Hudoj Jami ponavlja da je za policiju bitno
utvrditi "tko je za masovna ubojstva odgovoran i tko ih je
izvodio".
U prvoj otkopanoj galeriji starog rudnika kombinata Trbovlje-Hrastnik u
kojemu se sve do 1992. još eksploatirao ugljen, moglo bi biti skriveno još
najmanje tisuću posmrtnih ostataka na sličan način likvidiranih zarobljenika
iz logora Teharje
To što policija do sada nije uspjela prikupiti dokaze protiv
organizatora i neposrednih izvršitelja nije znak slabog rada policije nego
"konspirativnog načina" izvođenja zločina, te "sustavnog
brisanja tragova i uništavanja dokumentacije", tvrdi Jamnik.
O tome svjedoči i dobro poznat slučaj neuspjeha u pokretanju optužnice protiv
Mitje Ribičiča, kojega se sumnjičilo za "nestanak" nekoliko stotina
zatvorenika iz ljubljanskih zatvora OZNA-e neposredno nakon završetka rata.
Okružni tužitelj u Ljubljani nije kao relevantan dokaz za zapovjednu odgovornost
uzeo zatvorsku dokumentaciju u kojoj se kao onaj, koji je dao usmeni nalog da
se odvedu, navodi "major Mitja", a to je bio Ribičičev čin koji je
u to vrijeme bio zamjenik zapovjednika slovenske OZNA-e i kasnijeg ministra
unutarnjih poslova Ivana Mačka Matije.
Iako je otkriće groznog zločina u Hudoj Jami s obzirom na starost mogućih
počinitelja, koji su još na životu, možda posljednja prilika da ih se
"privede pravdi", za to je malo izgleda, navode slovenski mediji.
Dobrim dijelom i zbog "atmosfere straha" koja nekim sredinama gdje
su se poratna ubojstva događala još uvijek djeluje.
"Vjerujte mi, i danas se bojim da bi mi se netko mogao osvetiti za ovo
što govorim. Ljudi su ovdje oprezni, a to važi i za mene", rekla je za
ljubljanski tjednik "Žurnal" pod uvjetom anonimnosti žena iz
Teharja kod Celja. Ona tvrdi da se kao dijete igrala u kući koja je poslužila
kao improvizirani zatvor prije odlaska slovenskih domobrana i hrvatskih
ustaša na stratišta u okolici tog grada, pa i u rudnik Barbarin rov, a koja
je kasnije bila dom tamošnje mjesne zajednice, s dvoranom za vjenčanja.
"U toj kući sam preživjela 15 godina svog djetinjstva. Kad smo u nju
doselili, imala sam devet godina i dobro se sjećam da je na tavanu bio sanduk
pun značaka u obliku slova U. Bile su od aluminija i vrlo savitljive. Danas
pretpostavljam da su ih skinuli s kapa zarobljenih hrvatskih vojnika ustaša,
a u podrumu je bilo sve puno dugih vojničkih zimskih šinjela zelene boje.
Iako je bilo ljeto bili su u zimskim uniformama jer se vjerojatno nisu imali
vremena presvući", rekla je sugovornica "Žurnala" pod uvjetom
anonimnosti.
"O tome se kasnije nikad nismo usuđivali govoriti, nikad o tome nisam
govorila ni s vlastitom mamom. Sjećam se i poruka koje su zarobljeni prije
odvođenja ispisali po zidovima u podrumu i sve skupa je bilo grozno",
ustvrdila je. Danas smatra da su žrtve iz Hude Jame po svoj prilici odvedene
iz te kuće, a da su žene koje su bile zatvorene u logoru Teharje odvedene na
druga mjesta.
Ferenc tvrdi da se prije obdukcije i stručne ekspertize ne može potvrditi
jesu li u Barbarinu rovu ubijeni slovenski domobrani iz Teharja ili
pripadnici hrvatskih postrojbi, a vjerojatno je da se tamo nalaze i jedni i
drugi.
Za slovenske domobrane odvedene iz Teharja prije desetak
godina počeo se uređivati spomen-park sa spomenikom na kojem su poruke iz
Evanđelja: "Pravednik će počivati iako je umro prerano", te "U
svojoj kući dat ću im prostor i ime".
Međutim, zbog međusobnih ratnih i poratnih obračuna slovenskih partizana i
domobrana, te refleksija tog vremena na suvremenost, slovenski parlament još
nije donio odluku da se prihvati napis "I mi smo umrli za domovinu"
za koji veteranska udruga domobrana i pojedine stranke zahtijevaju da se
postavi na mjestima masovnih smaknuća iz vremena prvih mjeseci nakon
završetka rata.
Da je riječ o temi koja i danas među Slovencima izaziva jake
političke i emocionalne tenzije svjedoči i izjava nekadašnjeg premijera i
slovenskog eurozastupnika Alojza Peterlea. On je u nedjelju s još nekoliko
članova svoje stranke Nova Slovenija (NSI) posjetio Barbarin rov i pred
kapelu na tom mjestu položio cvijeće i zapalio svijeće, ali i izrazio
žaljenje što to još nije učinio predsjednik države Danilo Türk u ime svih
građana.
Iako je i premijer Borut Pahor ovih dana rekao da se prema nedužnim žrtvama
iz Hude Jame treba odnositi s poštovanjem i pijetetom i da će država u tom
pogledu učiniti sve, odnos prema ubijenim pripadnicima "poraženih
vojski" u Sloveniji već godinama izaziva jake emocionalne reakcije jer
desnica inzistira na "simboličnom pokapanju" nepokopanih žrtava,
ali i parlamentarnoj deklaraciji kojom bi se osudile poratne žrtve kao žrtve
komunizma, što nekim strankama na ljevici nije prihvatljivo jer tvrde da
postoji opasnost generaliziranja zbog koje će slovenski partizani postati u
miru poražena strana i krivi za sve ratne i poratne zločine.
U tom dijelu politike i javnosti primjetno je i nezadovoljstvo mogućnošću da
Barabarin rov postane jednom vrstom podzemnog "antikomunističkog
muzeja" kamo bi dolazile različite politički motivirane skupine.
Jutarnji list
6. ožujka 2009.
Slovenija: Žrtve masovnog smaknuća ubijene su plinom
Mjesto pronalaska mumificiranih tijela u nekadašnjem
rudniku Barbarin rov kod Laškog obišla slovenska državna tužiteljica. Prvi
nalazi slovenskih patologa ukazuju na to kako su žrtve najvjerojatnije
slovenski i hrvatski domobrani te ustaše
Dva dana nakon što je u nekadašnjem rudniku Barbarin rov
kod Laškog pronađeno više stotina mumificiranih tijela žrtava i njihovih
kostura, na mjesto pronalaska izašla je državna tužiteljica Barbara Brezigar.
Tužiteljica je nakon obilaska izjavila kako je "zatečena groznim
prizorom", naglasivši kako će biti "jako teško otkriti počinitelje,
ako su oni još uvijek živi".
Pored tužiteljice, rudnik je obišao i Marko Štrovs, vođa
sektora za vojna groblja pri slovenskom ministarstvu rada. Štrovs je potvrdio
kako se u rudničkim jamama nalazi između 200 i 300 mumificiranih tijela na
kojima se ne vide prostrijelne rane, pa se stoga pretpostavlja kako su žrtve
ugušene plinom. Također, Štrovs je kazao kako su vlasti znale za tu masovnu
grobnicu od početka prošle godine te da se o toj "tabu temi
šaputalo" odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Nakon što su vlasti doznale za masovnu grobnicu, krajem
lipnja prošle godine počela su iskapanja, te su radnici naišli na rovove
zasute zemljom. Nakon što je zemlja raskopana, radnici su naišli na niz
betonskih zidova na kojima su zabravljena vrata. Kad su radnici otvorili
vrata, pojašnjava Štrovs, nađena su mumificirana tijela posuta glinom i
vapnom.
Patolozi koji su također obišli mjesto pronalaska navode
kako su potpuno gola tijela mumificirana, budući da je čitav prostor
hermetički zatvoren. Prvi nalazi slovenskih patologa ukazuju na to kako su
žrtve sustavno ubijane plinom, a najvjerojatnije se radi o slovenskim
domobranima i pripadnicima Bijele garde kojom je za vrijeme Drugog svjetskog
rata zapovijedao general Leon Rupnik, a koji su tu dovedeni iz obližnjeg
logora. Prve ekspertize ukazuju kako bi među tijelima mogli biti i zarobljeni
hrvatski domobrani i ustaše.
Tu priču potvrdio je i jedan stariji stanovnik obližnjeg
sela kojem su komunističke vlasti naredile da prevozi zarobljenike kamionom
do rudnika. Nakon što je "odradio posao", mještaninu, koji želi
ostati anoniman, oficiri OZNA-e su naredili da o svemu šuti.
Ravnateljica ljubljanskog Studijskog centra za ljudska
prava Andreja Valič kazala je kako su mumificirana tijela nepobitni dokaz da
se u poslijeratnom vremenu dogodio ratni zločin. No s obzirom na protok
vremena, pojasnila je Valič, bit će vrlo teško utvrditi porijeklo žrtava i
njihovih krvnika. Ona pretpostavlja kako su najvjerojatnije svi dokumenti o
ubojstvima u rudniku uništeni ili dobro skriveni u nekom beogradskom arhivu.
Vanja Majetić, Vjesnik
5. ožujka 2009.
Tko su žrtve u grobnici pokraj Laškog?
Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR)
u priopćenju od Državnog odvjetništva RH zahtijeva da odmah pokrene
istragu vezanu uz posmrtne ostatke žrtava likvidacije poslije završetka 2.
svjetskog rata, koji su otkriveni u rovu nekadašnjeg rudnika ugljena u
blizini Celja u Sloveniji. Kažu, među ubijenima je i velik broj Hrvata.
Udruga u priopćenju ističe da je šokirana i zgrožena najnovijim podatkom o
posmrtnim ostatcima žrtava likvidacije, koji su pronađeni u rudniku nedaleko
od Laškog. Čudi nas da je u povodu ovog najnovijeg otkrića, u kojem su žrtve
i mnogobrojni nevini Hrvati, izostalo i priopćenje hrvatskog političkog
vodstva, a poglavito predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji se zalaže
da svi zločini budu kažnjeni.
Ovo je tek jedna od 600 do sada otkrivenih grobnih mjesta s posmrtnim
ostatcima žrtava poraća u Sloveniji i naprosto je nevjerojatno da još nitko
nije odgovarao ni za jednu nevinu žrtvu, pa čak nije provedena ni istraga,
dok je s druge strane Državno odvjetništvo RH iznimno agilno u procesuiranju
navodnih zločina iz hrvatskog Domovinskoga rata, stoji u priopćenju.
5. ožujka 2009.
U grobnici kraj Laškog, Hrvati?
Pronađena je još jedna masovna grobnica u Sloveniji, u rudniku Barbara kod
Laškog. Pretpostavlja se da je riječ o žrtvama pokolja na Križnom putu. U
grobnici bi moglo biti čak tisuću hrvatskih vojnika.
Kriminalistima i povjesničarima trebalo je sedam mjeseci da uklone betonske,
željezne i glinene zapreke. I onda su doživjeli šok - na dubini od 20 metara i širini od 2,5 metara ugledali su
nekoliko stotina mumificiranih tijela.
Na njima nema prostrjelnih rana, pa se pretpostavlja da su žrtve žive
zatvorene u rudnik i da je pušten plin. Na nogama su pronađene žice i cipele.
Prema posljednjim informacijama, nađeno je 400 tijela, a moglo bi ih biti i
tisuću. Ne zna se ni tko su žrtve - Slovenci ili Hrvati?
Pretpostavlja se da je strašan zločin počinila politička policija. Dokumenti
o zločinu uništeni su ili skriveni u nekom od beogradskih arhiva. Otkrivena
grobnica pod nadzorom je Vladine komisije za rješavanje pitanja prikrivenih
grobnica, a istraga se nastavlja.
Grobnica kod Laškog zasigurno je jedna od najvećih na području Slovenije u
kojoj su žrtve 2. svjetskog rata. Najveća otkrivena je grobnica Tezno, kod
Maribora, u kojoj je ubijeno 18 tisuća ljudi - većinom Hrvata, koji su
vraćeni iz Austrije nakon predaje kod Bleiburga. HRT
29. travnja 2009.
HHO o Mesićevom govoru u Jasenovcu
ZAGREB - Mesić je zloupotrijebio jedno teško mjesto kao što je Jasenovac da
bi politizirao što je ispod digniteta Predsjednika Republike. U Jasenovac
treba ići u potpunoj tišini, položiti vijenac i pomoliti se, rekao je
predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac komentirajući u utorak na
konferenciji za novinare nedjeljni govor predsjednika Stjepana Mesića na
komemoraciji žrtvama logora Jasenovac. Banac je istaknuo kako Mesić već više
od tri godine relativizira zločine komunističkog režima te pokušava stvoriti
alibi za Titovu diktaturu. Dodao je da se HHO protivi imenu Trga maršala
Tita. Vjesnik
9. travnja 2009.
HHO optužio Boljkovca za likvidaciju 210 ljudi nakon Drugog svjetskog
rata
Hrvatski helsinški odbor optužio je bivšega ministra unutarnjih poslova RH
Josipa Boljkovca za sudjelovanje u teškim ratnim zločinima na karlovačkom
području po završetku Drugoga svjetskog rata, kojom prilikom je likvidirano
najmanje 210 ljudi.
Temeljeći Boljkovčevu krivnju na navodnim dokumentima UDBA-e među kojima je,
po njihovim tvrdnjama, i nalog za smaknuće s njegovim potpisom, zamjenik
predsjednika HHO-a Ivan Zvonimir Čičak pozvao je državne organe da naprave
što trebaju, jer napokon imaju u rukama <čvrst dokaz za nešto o čemu se
već dugo priča> .
Već u sljedećem trenutku, međutim, Čičak je izrazio sumnju u pokretanje
istrage protiv Boljkovca, jednako kao i protiv Josipa Manolića kojega bi, po
njegovu mišljenju, također trebalo ispitati jer je od 1948. do 1963. bio šef
svih zatvora u Hrvatskoj.
- Bojim se da u Hrvatskoj nema političke volje da se otkriju ove tajne. Vlast
ne radi posao kao što ga nije radila ni prije petnaest godina nakon što su
počinjeni zločini u Domovinskom ratu. Osjećam se jednako kao za Tuđmanova
režima kada također nije bilo volje da se zločini procesuiraju. Na snazi je isti
mentalni sklop, ali s drugim predznakom', ogorčeno je ustvrdio drugi čovjek
HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. D.K.
Boljkovac: Nisam kriv ni za čiju smrt
Nisam kriv ni za čiju smrt jer nisam imao jurisdikciju da o tome odlučujem.
Čičak je čovjek o čijem moralu neću pričati za novine, a sve ovo je osveta
zbog mojeg svjedočenja u Osijeku i Zagrebu protiv Šeksa i Glavaša, kao zbog
intervjua Dragi Pilselu. To je laž - odgovorio je prvi ministar policije
slobodne Hrvatske Josip Boljkovac, te poznati antifašist na optužbe
predsjednika HHO Ivana Zvonimira Čička da je odgovoran za smrt više od 200
ljudi u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća.
Boljkovca inkriminira i dokumentom koji ga povezuje sa smrću Dugorešanina
Ivice Petraka. U dokumentu datiranom na 1. prosinca 1945. godine Boljkovac
teško optužuje Dugorešanina Ivicu Petraka za suradništvo s okupatorom, te
tvrdi "kako je riječ o ustaškom pobočniku i banditu koji je bio u
osobnom kontaktu s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem".
Pobrojao je njegove "zločine", te izvješće, koje je potpisao kao
šef punomoćstva OZN-e za Okrug Karlovac, završio riječima:
- Mi predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira pošto isti je poznat
kao stari bandit, proučite dobro njegove molbe i optužbe koje je slao za
partizane i njihove suradnike kojih nismo svih niti naveli u obrazloženju.
Nedugo nakon dopisa Petrak je strijeljan, njegova obitelj prognana, a sva
imovina nacionalizirana.
- Petrak je bio glavni izvor podataka za Dugu Resu i u Petrakovoj kući je
nađen dragocjeni materijal zazidan u zidu. Za to su znali agenti Josip
Zgurić, Stenišćak iz Jastrebarskog, te Dugarešanin Cahun. Petrak je bio
zatvoren u okružnoj policiji, otud je pobjegao, poslije je uhvaćen, a
saslušavao ga je ?ovjek u okružnoj policiji Ignjatije Vukić, koji je i vodio
istragu. Osudio ga je okružni sud kao zločinca. Tada sam bio općinski
policajac. Nikada u okružnoj policiji radio nisam. Općinska policija nije
mogla donijeti takovu odluku - kaže Josip Boljovac.
Upitan da komentira da li je predlagao likvidacije, Boljkovac je rekao da
"je bio dužan reći o saznanjima koje je imao".
Mario Pušić/EPEHA
Manolić: Čičak je jalan
Josip Manolić u potpunosti je odbacio sve optužbe zamjenika predsjednika
HHO-a Ivana Zvonimira Čička.
- Taj čovjek iznio je nevjerojatne laži. Na krilima izmišljotina novinarke
Dunje Ujević, koja me prozivala bez ijednog dokaza, sad Čičak, s govornice
HHO-a, proziva mene da sam sudjelovao u likvidacijama i bio vođa nekakvih
koncentracijskih logora u Hrvatskoj - tvrdi Manolić.
Objašnjava kako je bio šef izvršenja sankcija od 1948. do 1966. godine, ali
da nije sudjelovao ni u kakvim likvidacijama niti je u Hrvatskoj postojao
bilo kakav logor, a Goli otok je bio pod jurisdikcijom Beograda.
- Mislim da je Čičak jalan jer ga nismo stavili na visoko mjesto u izvršnoj
vlasti 1990. godine, pa se sad sveti. Šime Đodan mu je tad rekao da ne može
biti ni podvornik u Vladi, a kamoli ministar. Nije uspio proći ni u Podsusedu
na izborima, jer je za njega glasovalo samo 28 ljudi - uvjerava Manolić.
A. B. KRILE
Predsjednikovi kompanjoni
Čičak ne dijeli ni stav da je riječ o starcima kojima ne bi trebalo suditi.
- Je li Simo Dubajić star, jesu li stari Ašner, Artuković ili Šakić? To su
sve bili stari ljudi - kazao je Čičak, ističući kako zakon mora biti jednak
za sve, bez obzira na politički predznak i je li riječ o
"Predsjednikovim kompanjonima".
- Ako misle drugačije, neka Sabor na prijedlog Predsjednika proglasi
aboliciju za sve partizane - rekao je, podsjetivši da su ljudi u poraću
ubijani bez suđenja, na temelju političke procjene.
'Takmičenje u likvidaciji bande'
Čičak je novinarima podijelio i dokument Ministarstva unutrašnjih poslova
FNRJ, "Predmet Josip Boljkovac - Karlovac", s popisom 210 žrtava.
U rukom pisanom dokumentu navode se imena ljudi, mjesto iz kojeg dolaze te
opaske: ustaša policajac, ustaša koljač, čuveni koljač, koljač gestapovac,
divlji ustaša, ustaški agent, organizator pokolja, žandar gestapovac, vješao,
ustaški špijun, pljačkaš...
Uglavnom je riječ o ljudima s karlovačkog područja i Like, a od Dalmatinaca
tu je ime "ustaša iz Drniša Josipa Gavrilovića i Stipe Krajnovića,
domobrana Mate Grubišića iz Splita, ustaša Ivana Klepića iz Drniša, Jakova
Permana iz Knina"...
Zanimljiva je i najava za kotar Ogulin da će se u razdoblju od 18.6. do
18.8.1947. organizirati "mjesečno takmičenje zajedno sa narodnom
milicijom u pogledu likvidiranja bande na terenu". Slobodna Dalmacija
25. rujna 2007.
Slovenija: Nova masovna grobnica iz 1945.
Komisija za istraživanje "prikrivenih grobišta" koju je formirala
slovenska vlada, a vode je povjesničari Jože Dežman i Mitja Ferenc , otkrila
je novu masovnu grobnicu iz 1945. godine.
Prilikom sondiranja terena u šumi kod mjesta Kidričevo blizu Ptuja komisija
je otkrila ljudske kosti. Pretpostavlja se da su u njima žrtve koje su
strijeljane 1945. godine, a prije bile su zatočene o obližnjem logoru. U
Kidričevu, koje se ranije zvalo Šterntal (Dolina zvijezda), nakon rata bio je
jedan od logora u kojima su nove vlasti koncentrirale pripadnike njemačke
manjine pred njihovo iseljenje. Ipak, narodnost žrtava otkopanih u Kidričevu
za sada nije poznata.
Kako navodi "Delo", zbog sumnje da je sudjelovao u zločinu protiv
civilnog stanovništva već je bila pokrenuta istraga protiv danas 83-godišnjeg
Martina Štorgelja . On je 1945. godine navodno bio zapovjednik lokalne OZNA-e
na tom području, no tvrdi da o zločinu u Kidričevu ništa nije znao te da nije
bio zapovjednik OZNA-e.
Lokalno stanovništvo pak tvrdi da je na spomenutome mjestu pokopano stotinjak
logoraša. Državni tužitelj Milan Birsa rekao je da se nedavno javio novi
svjedok tragičnih poslijeratnih događaja, te da će biti ispitan, što bi
omogućilo nastavak istrage protiv Štorgelja. HRT
10. kolovoza 2007.
UŽASI RATA KOD MARIBORA NAJVEĆA MASOVNA GROBNICA U EUROPI
Među 15.000 žrtava u rovu najviše Hrvata
Na istom je lokalitetu 1999. godine, prilikom gradnje
autoceste, pronađeno 1179 žrtava, zarobljenih vojnika hrvatske, srpske i
crnogorske nacionalnosti koje su ubili partizani
PIŠE JANKO BEKIĆ
Slovenska vladina agencija za rješavanje pitanja
prikrivenih grobnica, pod vodstvom Mitje Ferenca, u srijedu je počela
sondiranje u Tezenskoj šumi pokraj Maribora.
Prva otkrića potvrđuju predviđanja da se u približno
jedan kilometar dugom protutenkovskom jarku iz Drugog svjetskog rata nalazi
oko 15 tisuća žrtava, što znači da je to najveća masovna grobnica u Europi,
veća i od one u Srebrenici, a većinu žrtava mogli bi činiti Hrvati koji su u
Mariboru izdvojeni iz kolona koje su krenule iz Bleiburga - izjavio je
predsjednik Komisije Jože Dežman.
- Treba utvrditi koliko je ubijenih i leži li ovdje
jezgra hrvatske vojske - izjavio je Ferenc.
Osam sonda na dužini od oko 500 metara otkrilo je
nevjerojatnu količinu posmrtnih ostataka. Jarak je širok između četiri i šest
metara, dok sloj tijela iznosi od metar i pol do dva metra.
Nastavak u jesen
Na istom je lokalitetu još 1999., za vrijeme gradnje autoceste,
pronađeno 1179 tijela, a nađeni su predmeti dokazali da je riječ o
zarobljenim vojnicima hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti koje su
nakon završetka Drugog svjetskog rata pobili partizani.
U sondiranju, koje će se nastaviti na Pohorju, sudjeluju
i hrvatski predstavnici. Dežman je najavio da će se sondiranje, nakon Teznog
i Pohorja, nastaviti u jesen, i to na lokalitetima Kidričevo, Hrušica i
Lancovo. Nakon toga slijede Kamniška Bistrica, Žančane, Marija Reka,
Crnogrob, Iško, Mostec, Bistrica ob Sotli i druge grobnice.
Komisija za prikrivena grobišta u osam je godina rada
evidentirala 540 grobnica širom Slovenije u koje su bacani likvidirani
pripadnici "neprijateljskih vojski", civili iz zbjegova, te
"klasni neprijatelji", a najveći među njima svakako je
protutenkovski rov koji su uoči završetka rata oko Maribora izgradili
Nijemci, očekujući napad Crvene armije iz smjera Mađarske.
Zadnja, osma sonda, otvorena u srijedu kasno popodne,
pokazala je da se u njoj nalaze posmrtni ostaci ranjenika i invalida,
vjerojatno pripadnika vojske, a već prve sonde uz rub groblja Dobrava
pokazale su strašne slike lubanja sa sačuvanim zubalima, kožnog remenja i
ostataka žice kojom su žrtve bile vezane prije strijeljanja.
'Pomažu nam živi svjedoci'
Danas već možemo govoriti o činjenici da će broj od oko 15 tisuća žrtava biti
bitno veći - rekao je u četvrtak na iskopavanju žrtava u Teznu kod Maribora
slovenski povjesničar i voditelj istraživanja dr. Mitja Ferenc.
Prvo sondiranje prije osam godina i ovo najnovije pokazalo je, kako je rekao
Ferenc, da je u ovim grobnicama daleko najviše hrvatskih žrtva. O tom
iskopavanju Ferenc je rekao:
- Sve tri sonde pokazale su da se naše slutnje ostvaruju. Nastavit ćemo ovih
dana i na drugom kraju jarka. Kao i u sličnim slučajevima otkrića, javljaju
nam se živi svjedoci s dodatnim informacijama, što nam puno pomaže u novim
otkrivanjima.
I. BOTTERI
Slobodna Dalmacija
20. srpnja 2007.
KRIŽNI PUT
Forenzičari otkrili tko su ubijeni u II. svjetskom ratu
Identificirani ubijeni u masovnim grobnicama u Sloveniji
Autor Irena Kustura
Podaci o broju žrtva na Križnom putu kreću se od
četrdesetak do 200 tisuća ubijenih, iako povjesničari drže da je najrealniji
broj 80 tisuća.
Prvi put skupina znanstvenika iz Hrvatske, Slovenije
te Bosne i Hercegovine, predvođena mladim znanstvenikom Damirom Marjanovićem
i hrvatskim ministrom obrazovanja Draganom Primorcem, obavila je
identifikaciju žrtava iz Drugoga svjetskog rata u dvije masovne grobnice na
području Škofje Loke.
DNK rodbine
U grobnicama je pronađeno 27 kostura, za 15 od njih u
cijelosti je utvrđen genotip, a za preostalih 12 djelomično. Ipak, na osnovi
dobivenih rezultata svih 27 potencijalno se može povezati s rodbinom i
identificirati. Također, uzeti su uzorci iz bukalne sluznice (bris iz usne
šupljine) od 69 ljudi koji su pretpostavljali da bi im rodbina ubijena u
Drugom svjetskom ratu mogla biti tu pokopana.
Izrađen je DNK profil za svih 69 uzetih uzoraka i u
četiri slučaja ubijene su osobe tako identificirane, odnosno četiri posmrtna
ostatka dobila su svoje ime i prezime, objašnjavaju docent dr. sci.
Marjanović i prof. dr. Primorac, koji je forenziku i DNK analizu učio u
Americi. Istraživanje grobnica u blizini Škofje Loke otvorilo je put
istraživanju masovnih grobnica i identifikaciji bleiburških žrtava, ali i
svih stradalih u vrijeme Drugoga svjetskog rata za koje se nije znalo gdje su
i kako poginuli, a ni gdje su pokopani.
Hrvatska je brand u svijetu forenzičke genetike.
Identificiranjem žrtava Domovinskog rata iz masovnih grobnica pokazali smo da
je to moguće i u vrlo teškim i složenim uvjetima, pa i u slučajevima kad nema
žive najbliže rodbine. To nam je pokazalo da bi istom metodologijom bilo
moguće identificirati i žrtve Drugoga svjetskog rata.
Zločini iz tog razdoblja dosad su bili pod velom
tajne, malo se o njima zna, a identitet stradalih bio je predmet naklapanja i
nagađanja. Sada je prvi put otvoren slučaj masovnih grobnica iz toga doba,
sad može početi identifikacija ubijenih na Bleiburgu, što je za Hrvatsku vrlo
osjetljivo, emocionalno pitanje. Politički i znanstveno to se prije nitko
nije usudio napraviti. Nas znanstvenike zanima istina o svakom zločinu bez
obzira na to tko ga je i gdje počinio, bilo pripadnici ustaškog režima, bilo
kao što je slučaj u Bleiburgu Titovi partizani. Za nas forenzičare zločin ne
zastarijeva ističe Primorac.
Razne metode
Identifikacija žrtava obavlja se uzimanjem uzoraka krvi od žive rodbine,
najbolje roditelja, braće ili sestara.
U slučajevima gdje nema žive rodbine obavlja se ekshumacija umrlih roditelja
ili drugih bliskih srodnika. S kostura nepoznate osobe najbolji se uzorci za
DNK analizu dobiju iz duge natkoljenične kosti ili iz zuba.
Kad su pronađeni uzorci stari (primjerice, kosturi iz Drugoga svjetskog rata)
ili spaljeni, ili pak ako su potrebne dodatne analize, postoje i druge metode
otkrivanja identiteta. Jedna je tzv. mitohondrijska i prati se samo majčina
linija s određenim biljezima, pozicioniranim na mit DNK, dok druga metoda
prati samo muški Y spolni kromosom, koji također daje određene specifične i
jedinstvene karakteristike.
Važno je da se uzorci stradalih osoba mogu usporediti s uzorcima tkiva žive
rodbine, a osim roditelja, braće, sestara i djece pomoći mogu stričevi, tete,
ujaci, nećaci, bake, djedovi...
Podaci o broju žrtava na Križnom putu kreću se od četrdesetak do dvjesto
tisuća ubijenih, iako povjesničari drže da je najrealniji 80 tisuća koji
potječe iz patizanskih izvora.
Teško je reći koliko ih je do sada identificirano, možda koja stotina. Zna se
za određena mjesta da su tu hrvatski vojnici iz Drugog svjetskog rata ali se
ne zna tko su kazao je povjesničar Zdravko Dizdar.
Baze podataka
Za budući identifikaciju žrtava iz bilo kojeg
razdoblja izuzetno je važna baza DNK profila kako nestalih, odnosno umrlih
osoba, tako i mogućih srodnika. Takve baze podataka iz godine u godinu
smanjivat će broj neriješenih slučajeva i olakšati rodbini da dozna istinu o
pogibiji i sudbini svojih najmilijih.
Budući da Hrvatska, što je dokazala dosadašnjim radom laboratorija na
identifikaciji žrtava Domovinskog rata i u BiH, ima kapacitete za taj posao,
samo je pitanje kada će početi identifikacija stradalih iz masovnih grobnica
iz II. svjetskog rata, kaže Primorac. U slučaju identifikacije žrtava
Domovinskog rata, država je plaćala samo pozitivne rezultate, a pokriva i
troškove kemikalija i opreme za rad.
Identificirana tri fratra
Prva identifikacija posmrtnih ostataka iz Drugoga
svjetskog rata u Hrvatskoj je počela u travnju 2005. godine. Tada su u
Zagvozdu pronađeni kosturi među kojima su, prema pretpostavkama, trebali biti
i oni osam fratara odvedenih 1945. sa Širokog Brijega.
U sedam slučajeva napravljena je standardna genomska analiza, a u 18
slučajeva analizirao se spolni Y-kromosom koji je svojstven samo muškarcima.
Među ostalima identificirana su i tri fratra. Cijeli je slučaj obrađen u
knjizi franjevca Ante Marića "Tragom ubijenih hercegovačkih
fratara". Večernji list
Tomislav Vuković, Glas Koncila,
13. rujna 2007.
Dr. Mitja Ferenc, član Komisije slovenske Vlade za istraživanje masovnih
grobišta
"Naredba je morala doći od Josipa Broza Tita"
Dr. Mitja Ferenc privukao je nedavno pozornost hrvatske javnosti objavom
rezultata istraživanja o do sada najvećem pronađenom hrvatskom stratištu
nakon II. svjetskog rata - protutenkovskom rovu u Teznom, nekada kraj
Maribora, danas njegovim dijelom. Četrdeset sedmogodišnji doktor povijesnih
znanosti član je Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja
tajnih grobnica. Docent je za noviju povijest na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Ljubljani, autor nekoliko monografija od kojih svakako vrijedi
spomenuti: "Zatajeno i očima skriveno. Skrivena grobišta 60 godina nakon
završetka Drugoga svjetskog rata" i oko 140 znanstvenih rasprava i
članaka. Za hrvatsku je javnost također važno njegovo suautorstvo u knjizi:
"Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji". Rado je pristao
na razgovor za Glas Koncila, koji je vođen na samom mjestu masovnoga pokolja.
Deklaracija o obvezi svih državnih institucija
Dr. Ferenc, lijepo Vas molim recite nam na početku
kako je uopće došlo do osnutka Komisije i kad je započelo evidentiranje
grobišta?
DR. FERENC: Slovenska je, kao i hrvatska, posebnost
da se u prijašnjem razdoblju nije smjelo baviti ratnim i poratnim pokoljima i
tajnim grobištima pa ta pitanja nisu rješavana kako to priliči demokratskim
državama. No, nakon demokratskih promjena u Sloveniji 1990. ubrzo je pri
Vladi Republike Slovenije započela s radom Komisija za rješavanje pitanja
tajnih grobnica. Članovi su bili predstavnici nekoliko ministarstava i udruga
civilnoga društva. Nakon - za slovensku javnost - šokantnih otkrića i
pritisaka javnosti, Vlada je u studenome 2001. objavila deklaraciju koja je
obvezala sve državne institucije da moraju pomagati u traženju i uređenju
grobnica. Tako sam 2002. započeo provoditi projekt evidentiranja grobišta.
Najvažnije je bilo najprije pronaći ljude koji su
znali gdje su tajna grobišta. Evidentiranje obuhvaća točno 29 podataka koje
moramo prikupiti za svako pojedinačno grobište, od opisnih podataka: koje su
žrtve pokopane, njihov broj, narodnost, status, je li grobište nekako
označeno, do identifikacijskih i lokacijskih podataka. Osnovno je da svako
grobište ispitamo sa svjedokom i da na licu mjesta naznačimo koordinate
područja što je temelj za izradu karata i zemljišnih kordinata. Na temelju
tih podataka država može započeti postupak za izradu sondaže mogućega iskopa.
Važna je i suradnja s kriminalistima s kojima izmjenjujemo podatke, oni pak
na terenu uzimaju izjave mogućih svjedoka te istražuju vjerodostojnost naših
informacija.
Prema Vašim dosadašnjim saznanjima, koja su mjesta
najčešće odabirana za masovna smaknuća?
DR. FERENC: Želio bih ponovno istaknuti da mi je
temeljno načelo istraživanje tajnih grobnica. Želim evidentirati sve grobnice
svih onih ljudi koji nisu smjeli imati vlastita groba. Među njih spadaju
ratna groblja kao mjesta završnih bitaka i poratnih pogubljenja, koja po
ukazu saveznoga ministra unutarnjih poslova iz svibnja 1945. nisu smjela
postojati pa su poravnana. Na pravnoj je i demokratskoj državi da se to nakon
60 godina konačno već jednom sredi.
Prema mjestu koje su izabrali za pokolje, možemo
grobišta podijeliti u četiri skupine: kraški ponori, rudarska okna, među koje
svrstavamo i skloništa, protutenkovske i protupješačke rovove i jame koje su
bile iskopane baš zgog likvidacije. Grobišta nalazimo svuda po Sloveniji na
najrazličitijim primjerenim i neprimjerenim mjestima. Većinom se nalaze u
rijetkoj šumi, na šumskim ravnima ili travnjacima uz šumu. Nalazimo ih na
različitim lokacijama i to na mjestima koja su kasnije uredili za ribnjake,
smetlišta, parkirališta, voćnjake, uz vanjske zidove groblja, na obalama
rijeka, kraj potoka, na strmim padinama, često uz kapelice itd. Neke je
grobnice otkrila sama priroda, druge su pronađene slučajno ili pri iskopima
ili na traženje pojedinaca ili društava, a samo su rijetke otkapane planski.
U protutenkovskom rovu 15.000 žrtava
Koliko ste do sada pronašli, uvjetno rečeno,
"hrvatskih" masovnih grobnica?
DR. FERENC: Na temelju usmenih izvora smatramo da je
među 540 do sada pronađenih grobnica najmanje 125 onih u kojima su žrtve
pripadnici hrvatskoga naroda. Riječ je o vojsci NDH i brojnim civilima koji
su se u svibnju 1945. povlačili prema Austriji da bi se predali engleskoj
vojsci, koja ih je vratila i predala jugoslavenskim vlastima. Slijedio je
povratak tzv. Križni put, Marševi smrti, u kojima je život izgubilo više
desetaka tisuća osoba. Sve je to hrvatskoj javnosti dobro poznato, no manje
su im poznata mjesta gdje se nalaze grobnice s hrvatskim žrtvama. Veća
"hrvatska" groblja su protutenkovski rov u Mostecu, pet groblja u
Crngrobu, Žančani, Jevnik u Sidolu, Lancovo, Hafnarjev greben u Brestanici,
groblja u Celju: Mlinarev Janez, Lipovškov travnjak, Bežigrad, Teharje, hrib
Gorice nad Šoštanjem, gdje se nalazi šest lokacija, i dr. Međutim, hrvatskih
žrtava ima i na drugim lokacijama kao: Jama pod Macesnovom Goricom i Jama pod
Krenom, obje u Kočevskom Rogu, Stari Hrastnik, Barbarin rov, groblja u
Bistrici na Sutli, u Krakovskom gozdu, Kucjoj dolini, u Kregarjevom grabnu u
Marija Reki, Poljani i dr.
U kolovozu ste otkopali protutenkovski rov u Teznom,
danas dijelu Maribora, što je prilično uzdrmalo hrvatsku javnost. Do kakvih
ste zaključaka došli?
DR. FERENC: Dio protutenkovskoga rova u širini od 70 m otkopan je još 1999.
godine za potrebe izgradnje autoputa. Iskopano je 1179 kostiju koje su
kasnije položene u zajedničku grobnicu kraj spomenika na groblju Dobrava.
Ostatak rova te se godine nije dirao, tako da nije bio poznat obim i stanje
groblja u cijelosti. Kolovoško sondiranje, iskapanje zemlje do razine na
kojoj su pronađeni ljudski posmrtni ostaci, nastavljeno je s namjerom da se
ustanovi u kolikom se dijelu zasutoga rova nalaze ljudski posmrtni ostaci.
Četrnaest sondi su u dvodnevnom istraživanju potvrdile postojanje groblja na
tri različite lokacije u ukupnoj dužini od otprilike 950 metara . Posmrtni
ostaci leže u dubini od 1,5
metara a mogu se pronaći i na dubini od jednoga metra.
Širina zasutoga rova je između 3- 4 metra . Jednostavnim matematičkim izračunom
i usporedbom s iskapanjima koja su izvršena 1999. godine dolazimo do podatka
da ondje leži otprilike 15.000 žrtava.
Ukinuta hrvatska komisija
Može li se uopće govoriti o nekakvoj procjeni broja
masovnih grobnica i žrtava u njima?
DR. FERENC: Svakodnevno dobivamo nove obavijesti i
zato je teško govoriti o konačnom broju tajnih grobnica. Kad sam 2002.
započeo raditi na ovom slučaju, u Komisiji smo smatrali da ćemo obraditi 30
do 40 lokacija. Danas se ta brojka zaustavila na 540. Manji dio tih grobnica
bio je sondiran, a manji dio iskopan ili prekopan. Velik dio posla tek nas
čeka.
U svezi s brojem žrtava, u Sloveniji je načinjen
popis svih slovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu. Od ukupnoga broja od
80.000 žrtava, približno ih je 14.500 likvidirano krajem rata. Koliko je
Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Nijemaca i Talijana, nije moguće točno
utvrditi budući da su iskapanja tek započela. Znam da su i u Hrvatskoj
sastavljani popisi poginulih krajem II. svjetskog rata, ali je ta komisija
ukinuta, iako je bila gotovo pri kraju popisa.
Je li moguća identifikacija žrtava?
DR. FERENC: Mnogi se nadaju da će država potražiti
rodbinu poginulih i izručiti im posmrtne ostatke. Rijetki dosadašnji
rezultati govore da će identifikacija biti moguća samo u iznimnim slučajevima
i samo u grobovima gdje se nalazi jedna ili najviše dvije, tri osobe, i to
ukoliko bi se našlo dovoljno podataka da bi identifikacija srodnika bila
moguća. Ukoliko neće biti moguće ustanoviti identitet žrtve, uz pomoć nađenih
osobnih predmeta moći će se osim broja, spola, starosti, ustanoviti status i
narodnost žrtava. Kad sam sa studentima pretraživao okolicu obiju poznatih
grobnica u Kočevskom Rogu došli smo do zanimljivoga otkrića. Našli smo oko 50 kg najrazličitijih
predmeta i ustanovili da groblje pod Krenom, koje se u Sloveniji smatralo
najvećim grobljem pobijenih slovenskih domobrana, nije pravi simbol
slovenskih žrtava, jer su u njemu najvećim dijelom pokopani Hrvati, Srbi i
Nijemci.
Hrvatske žrtve čekaju po skladištima
Što će se dogoditi s iskopanim posmrtnim ostatcima?
Gdje će biti pokopani; tamo gdje su nađeni, u jednu zajedničku masovnu
grobnicu u Sloveniji, ili će se izručiti državama iz kojih žrtve potječu?
DR. FERENC: Mjesto pokopa ovisi o žrtvama. Ukoliko
žrtve, koje je moguće identificirati, potječu iz određenoga mjesta, najbolje
je da ih se pokopa na njihovu mjesnom groblju. Važno je spomenuti da su
posmrtne ostatke, koje su ljudi pronalazili tijekom proteklih desetljeća,
službenici Državne sigurnosti obično odvozili na nepoznate lokacije. Danas,
na temelju sporazuma Slovenije s Italijom, talijanske će žrtve biti
otpremljene u Italiju na vojno groblje. Sporazum s Njemačkom nalaže da se
posmrtni ostatci njihovih građana pokopaju na tri njemačka groblja u
Sloveniji: u Celju, Ljubljani i Kranju.
A što je s Hrvatskom?
DR. FERENC: Suradnja s hrvatskim istraživačima bila
bi nam od velike pomoći i smatram da je odavno trebalo početi zajednički
projekt otkapanja tajnih grobnica Hrvata u Sloveniji. Možda će toj suradnji
pridonijeti monografija o tajnim hrvatskim grobnicama u Sloveniji. Činjenica
je da je Slovenija ponajprije zainteresirana za iskapanje i uređenje grobnica
za svoje državljane. Dostojno pokopati svoje državljane dužnost je svake
države, a na mrtve se, nažalost, često zaboravlja.
Koliko mi je poznato, sporazum o uređenju hrvatskih
groblja u Sloveniji hrvatskoj je Vladi predložen još 2003., ali nije bilo
odaziva. Trenutna je situacija sljedeća: jedino je 1179 žrtava, čiji su posmrtni
ostatci iskopani na 70
metara trase autoputa prilikom otkapanja
protutenkovskoga rova u Teznom (Maribor) pokopano na groblju u Dobravi, dok
nekoliko desetaka posmrtnih ostataka Hrvata još uvijek leži u različitim
skladištima i čeka na dogovor političara.
Bumerang prešućenih pitanja
Kako su u Sloveniji primljene nedavne riječi
mariborskoga nadbiskupa i metropolita Franca Krambergera, izgovorene u
marijanskom svetištu na Ptujskoj gori, u kojima je upozorio na potrebu
"čišćenja povijesnoga pamćenja" tj. da je "potrebno upoznati i
priznati istinu, moliti za oproštenje i oprostiti, i za sve žrtve obaviti čin
pijeteta
DR. FERENC: U novinama se tada pojavilo nekoliko
kritičkih opaski, kao i stajalište jednoga poslanika u slovenskom parlamentu,
kako Slovenci s pokoljima na Teznom nemaju ništa zajedničko. Istina je da su
pokolj tamo izvele jedinice 3. jugoslavenske armije u kojoj nije bilo
Slovenaca, ali nadbiskupovo upozorenje razumijem prvotno kao podsjetnik da
smo 60 godina to gubilište tajili, da ga nismo mogli istražiti, urediti i
žrtve pokopati kako to priliči po svim civilizacijskim normama. Još i sad se
u medijima javlja puno pojedinaca, koji kritiziraju tamošnje sondiranje jarka
i govore o besmislenom prebrajanju kostiju, jer da je o Teznom već sve poznato,
da je istraživanje počelo iz političkih razloga itd. Pojavila se također
tvrdnja da nije riječ o hrvatskim žrtvama, nego da su Rusi, vojnici u Teznom,
pobili ruske Kozake. Ta je tvrdnja mnogima došla kao naručena jer po tome ni
žrtve ni počinitelji ne bi bili s područja bivše Jugoslavije, što nije točno.
Često čujemo kritike - pustimo sve to jer to mlade
naraštaje ne zanima. Neki bi najradije sve to zaboravili i zato govore da se
moramo usmjeriti prema budućnosti, a ne prema prošlosti. Svakako se svi
želimo baviti pitanjima budućnosti, ali narodi koji ne poznaju svoju vlastitu
povijest, bez obzira kolikogod ona bila bolna, ne mogu stvarati svoju
budućnost. Prije ili kasnije, sva prešućena pitanja prošlosti vraćaju se kao
bumerang. Ne slažem se s tvrdnjama da mlade naraštaje ne smijemo opterećivati
s poslijeratnim pokoljima i prikrivenim stratištima jer ih oni, tobože, ne
zanimaju. To je podcjenjivanje mladih naraštaja koji pitaju, traže i žele
odgovore na sve. Jedno od najčešćih pitanja, koje se čuje od protivnika ovoga
nastojanja je: Zašto se uopće opterećivati tajnim grobištima? Odgovor je
jednostavan. Zato jer postoje. Treba ih vidjeti i za njih znati. Stvari koje
ostavimo nerazjašnjenima, koje ne raščistimo kad to možemo i kad je to
potrebno, imaju opaku vlastitost da se vremenom same razjasne i to na način
koji nije nikome ugodan.
Zbog tajnih grobnica svi smo bili poraženi?!
Dotaknuli ste vrlo osjetljivo pitanje o pobjednicima
i poraženima.
DR. FERENC: Pitanje pobjednika i poraženih, ako se gleda
po neistraženosti i nesređenosti tajnih grobnica i nastavljanju takvoga
sadašnjeg stanja, lako može dovesti do zaključka da smo svi bili poraženi.
Govorim to stoga što ni 60 godina nakon završetka II. svjetskog rata nismo
udružili političku volju, osjetljivost i znanstveni napor kako bismo to
stanje promijenili i te grobnice konačno dostojno uredili.
Možete li kao povjesničar reći tko je odgovoran za te
zločine? Što mislite o tezama koje se posebice čuju u Hrvatskoj, da Josip
Broz Tito nije znao za te masovne pokolje?
DR. FERENC: Odluka o "čišćenju
neprijatelja" posve je sigurno donesena u najvišem jugoslavenskom
državnom vrhu, naredba je morala doći od glavnoga zapovjednika jugoslavenske
vojske Josipa Broza Tita, no, ne zna se točno kad i u kojem obliku.
Likvidacije Slovenaca najčešće su vršile odabrane jedinice sastavljene od
pripadnika Ozne i Knoja. Likvidacije zarobljenika drugih nacionalnosti vršile
su odabrane jedinice svih četiriju armija koje su se zatekle na slovenskom
teritoriju. Na Teznom (Maribor) to je činila 3. armija jer je tamo bilo
njezino operativno područje. Tako velika i masovna likvidacija nekoliko
desetaka tisuća ljudi ne bi bila moguća bez naredbe s najvišega političkog i
vojnog vrha. Ne obazirući se na razloge i na još uvijek različito
interpretiranje događaja s kraja rata, mora se ustvrditi da je nova
jugoslavenska vlast zbog golemoga broja ubojstava bez sudskih presuda
počinila stravičan zločin nad vlastitim stanovništvom, koji je još uvećan
naređenim prešućivanjem zločina i oduzimanjem prava mrtvima na grob - za što
nema ni jednoga pravnog a još manje moralnog opravdanja.
Poseban obračun pobjednika
Rezultate svojih istraživanja predstavili ste na
izložbi "Zatajeno i očima skriveno" pa nam je ukratko opišite.
DR. FERENC: Izložba je istodobno rezultat spoznaja
koje su nastale između 2002. i 2004. te presjek stanja nakon što je, uz pomoć
kriminalista, rodbine žrtava i drugih poznavatelja, popisan dosadašnji broj
grobnica.
Izložba govori o tome da je završetak II. svjetskog
rata, kojega su mnogi dočekali radosni i sretni, s druge strane mnogima donio
bol, trpljenje i smrt. U svim ratovima postoje pobjednici i poraženi i u
mnogim slučajevima dolazi do poratnih obračuna. No, obračun pobjednika s
poraženima u Sloveniji je po mnogo čemu poseban. Najprije po enormno velikom
broju žrtava koje je donijelo poraće. Sljedeća posebnost o kojoj govori
izložba je da poraženi i 60 godina po svršetku II. svjetskog rata nemaju
označen grob, a za veliku se većinu još i ne zna gdje počivaju. Nisu bili
pokopani na primjeren i čovjeka dostojan način. Izložba prikazuje područja
gdje su brojna i pojedinačna tajna grobišta po cijeloj Sloveniji, kao i
rijetka istraživanja koja su načinjena o pojedinim grobnicama. Izloženi su
također osobni predmeti koji su nađeni pri iskapanjima npr. iz Slovenske
Bistrice, Teznoga, Gornje Hudinje, Kočevskoga Roga, Kočne i nekih planinskih
jama. Neki predmeti, npr. prstenje s ugraviranim imenima i datumima,
omogućavaju identifikaciju osobe.
Temeljna namjera izložbe je da posjetitelji, nakon što razgledaju izložbu i
upoznaju se s tom problematikom, sami potraže odgovor na pitanje što učiniti?
Nadam se da će i njih, kao i priređivače izložbe, voditi misao da u svačiju
svijest mora duboko prodrijeti misao kako svatko ima pravo na grob i da
moramo konačno mrtve pokopati za što je potrebna konkretna akcija. Izložba se
još ovaj mjesec može razgledati u Pokrajinskom muzeju u Kočevju. Razmišljam
bi li bilo pametno prirediti izložbu o tajnim grobnicama Hrvata u Sloveniji.
Materijala je mnogo, a možda bi koja hrvatska ustanova pokazala zanimanje za
to.
Glas Koncila
|
|
