KAMO IDE HRVATSKA?

Piše: Jure Križar

Zaista budućnost je važnija od prošlosti, ali bez poznavanja i korištenja izkustva iz

prošlosti – ne može se graditi čestita budućnost.  Toga radi i u najboljoj namjeri, kako bi

naš narod u Domovini doznao istinu o najbitnijim zbivanjima u posljednjih sedamdesetak godina

ovoga stoljeća, iznijet ću nekoliko zapažanja, koja ću potvrditi sa svojim osobnim izkustvom:

doživio sam, naime, sviestno vrieme prije Drugog svjetskog rata, proživio Nezavisnu Državu

Hrvatsku, isto tako  me nije poštedjela poslijeratna “bratska” diktatura, pa ni emigracija,

čijim sam svjedokom.

Preokret u našoj ovostoljetnoj hrvatskoj politici počeo je s barbarskim ubojstvom Đure

Besaričeka, Pavla Radića i smrtnog ranjavanja Stjepana Radića 1928. u beogradskom parlamentu.

Taj čin je potresao i ogorčio ne samo hrvatski narod, nego i cieli civilizirani sviet onoga

doba, Uzput ću spomenuti još ubojstvo učenjaka svietskog glasa, Dra Milana Šufflaja, mučeničku

smrt Stipe Javora, pa senjske (sibinjske), velebitske žrtve i pokušaj ubojstva hrvatskog

književnika Mile Budaka.

Godine 1929. proglašava se Jugoslavija (Velika Srbija) i počinje ujedno krvava diktatura

srbijanskog kralja i Srbijanaca nad hrvatskim narodom, koji izgubivši u Stjepanu Radiću svog

vođu i parlamentarca, postaje obezpravljen, paraliziran, utučen.

LJUTA TRAVA

Hrvatski domoljubi na čelu s hrvatskim parlamentarcem Drom Antom Pavelićem – zastupnikom za

grad Zagreb i dopredsjednikom Hrvatske Stranke Prava – uvidjeli su da je s barbarskim

Beogradom svaka parlamentarno-demokratska borba nemoguća, pa se odlučuju za drugi način borbe,

u kojoj će zagovarati i silu.  Sliedeći uvjerenje i proorčansku oporuku Stjepna Radića: “Nikad

više u Beograd“ i onu Otca Domovine Dra Ante Starčevića: “Bog i Hrvati – Hrvatska Hrvatima!”,

čuje se glasna lozinka Pavelićeva i ujedno geslo njegovog novoosnovanog Ustaškog pokreta: „Na

ljutu ranu – ljutu travu!” Otišli su u tuđinu – morali su otići – boriti se iz vana za slobodu

 i pravo svog potlačenog naroda.  Priduržili su im se domoljubi drugih potlačenih B.aroda kao

Makedonci, pa čak i vojvođanski Srbi s drom Eugenom Jocićem.

Ljuta trava je prvi put primjenjena  1934. kod ubojstva zločinca diktatora, srbskog kralja

Aleksandra Karađorđevića u Marseille-u. Ta ljuta trava je omogućila petosvibanjske izbore, na

kojima je hrvatski narod složno i nenadmašivom većinom glaseo za slobodu i svoju Hrvatsku

Državu1935.  Un tek 1939. daje se Hrvatima nekakva banovina, s Kopom nitko nije bio

zadovoljan, čak su joj se rugali: imala je povr[inu od 56.000 četvornih kilometara.  Titina

Hrvatska, nakon što ju je razsjekao na četiri dijela, spada na veličinu od 55.000 četvornih

kilometara – današnji pak, budi uzput rečeno,  se kilometri mogu lako brojiti, jer nema ni

granica!

Razpadom umjetne tvorevine, velikosrbske Jugoslavije je 1941. odkazao cjelokupni hrvatski

narod složno i jednodušno poslušnost jugoslavenskoj armiji, razoružao ju – ona se razpršila i

bila pobjeđena bez velikih žrtava. Dosljedno svojoj tisućugodišnjoj borbi proglašavaju Hrvati

na 10. travnja 1941 obnovu državne nezavisnosti u njezinim povijestnim i etničkim granicama –

Nezavisnu Državu Hrvatsku!  Taj čin slavi narod s nezapamćenim oduševljenjem diljem hrvatskih

državnih područja... Koja razlika od kasnije Titine „Hrvatske“, koja je bila filijala

velikosrbsko-četničke Jugoslavije i još veća tamnica progonjenih Hrvata od one kraljevske.  I

to se ruglo nazvalo „oslobođenjem”!  Hrvatska povijest će se tek pisati – istinska povijest,

kakva ona i mora biti – dok će sve ono što su rekli  i napisali nadri-povijestničari  od 1945.

izaći na vidjelo kao laž, obmana himbenog „bratstva i jedinstva“.

Idemo, dakle, dalje! Nezavisna Država Hrvatska je plod tisućgodišnje borbe hrvatskog naroda i

ujedno najviše nezaboravno djelo cjelokupnog hrvatskog naroda, nikako – kako to lažno tvrde

neprijatelji, izvarani i izdajice svih vrsta – „fašistička” i „satelitska” država.  Činjenica

je, da se to dogodilo u vrieme nacionalsocijalitičke i fašističke nekih dijelova bivše

Jugoslavije u svjetskom ratu, pa bi  absurdno i samoubilački, da Hrvati nisu proglasili svoju

nezavisnu državnost, kad im se prilika pružila.  Je  li trebalo čekati, dok stotinjak

hrvatskih komunista to učini kao satelit srbskih komunista!?!... Ne, i opet  ne!  Vrieme je

pokazalo, da su hrvatski komunisti bili i ostali izdajice i neprijatelji hrvatskog naroda i

hrvatske Nezavisne Države Hrvatske i to ništa manji od njima sličnih četnika, jer ne bi bilo

moglo doći do lažnog „bratstva i jednistva”, ne bi bilo došlo ni do neopisivog  i strašnog

stradanja hrvatskog naroda za vrijeme rata i još gorih stradanja poslije rata – za njihova

vladanja.

Nacistička Njemačka i fašistička Italija, iznenađene čvrstom državotvornom voljom i snagom

hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom, bez truna naklonosti Hrvatima, priznaju

Nezavisnu Državu Hrvatsku, koju priznaju i druge države, eto do neutralne Švicarske.

Ante Pavelić nije nikada bio fašist, niti se je kada deklarirao kao nacionalsocijalist, Ante

Pavelić je bio i ostao hrvatski rodoljub u cielom životu – do kraja! U nezavisnoj Državi

Hrvatskoj nije bilo njemačke nacionalsocijalističke stranke , ni talijanske fašističke. 

„Volkischer Beobachter“, nacističko centralno glasilo se nije širilo po Hrvatskoj.  Nacizam i

fašizam i komunizam bile su strane, bezbožne i osvajačke ideologije, dok je Hrvatima bilo na

srdcu samo njihova slobodna i državna nezavisnost.  Nikada nisu osvajali tuđa zemljišta!

Čitateljice i čitatelju, hrvatski domoljubi, pitajte svoj zdrav razum, pitajte svoje očeve i

djedove, ako su još živi, pitajte njihove grobove, oni će vam odgovoriti: Tko ih je ubio,

tukao, mučio samo zato, jer su Hrvati, jer su htijeli Hrvatsku Državu!

(Pruzeto iz Hrvatski Pravaš, Glasilo pravašica i pravaša Europe, Godina III, Travanj-Svibanj 1995, stranica 3-4.)

Jure Križar nastavlja se sa slijedćim temama:

MAČEKOVA UTAJA

POSLIJERATNI ZLOČIN

A DANAS?

TITOV ZLODUH VLADA I DALJE HRVATSKOM