IZMEĐU  FANATIZMA I MITOMANIJE

U surovom svijetu u kojem mi živimo nunc et hic nema ništa lakše nego biti lažov i laskavac. U istome smislu - i jer je takav sustav vladanja nad neupućenima i naivnima posvuda na snazi - nema ništa opasnije negoli - biti svjedok svoga vremena. N. B. Svjedok se na grčkom kaže martyros.

No, s druge pak strane, uzme li se u obzir da je tijelo cjelovita priča o tome kako se nastaje i nestaje, dok ljudska duša nema godina jer pripada vječnosti. Najgori mogući način postojanja jest zapostaviti ono što je neprolazno i sav svoj život uložiti u ono što će neminovno propasti. U toj upornosti ne vodi nas više savjest nego svijest o traženju užitka i pod cijenu patnje drugih - filozofija koja regulira taj animalni nagon sastoji se u ekstenzivnom smislu - Jožine “dijaljektike”. A dijalektičar bježi od prošlosti, siluje memoriju, ljudski zdrav razum. To je naoko lako raditi, ali ne treba zaboraviti da lažov mora imati fenomenalnu memoriju da zapamti sve izmišljotine i uračuna ih u buduće petljanije bolesnoga mitomana. Tako nešto svijet još nije vidio. U lažova su noge kao i u drugih ljudi, ali, prije ili poslije, lažov nema kamo: kad samoga sebe ugleda u očima onih kojima se obraća kao u ogledalu, onda otkrije svoga najljućeg neprijatelja, koji ga je izuzeo iz ljudske zbilje. Lažov nakon očitovanja svoje ispraznosti postaje nasilan i društveno opasan. I što je goropadniji, to je odvratniji.

Balkanski “barbarogeni nadčovek” je od Titove Jugoslavije načinio živu sliku i priliku mitomanije: stvarni zvjerinjak u kojem su sva vrata pootvarana - pa nek opstane tko se može obraniti od kljova i kama. Tako je otprilike glasila izjava našega prvog ministra vanjskih poslova, gospodina Šeparovića, koji je, tijekom rušenja Hrvatske, pred svojim europskim kolegama izjavio: ostavili ste nas same među zvjerima i sad to kroz rešetke promatrate.

Blago onome tko je uspio na vrijeme zatvoriti vrata svoje kuće. Zvijeri su se napokon našle na smanjenom terenu. I taj teren se - zatvaranjem vrata okolnih nacija, sve više sužava dok se ne stabilizira na prirodnom tlu barbarogenija. Kako će oni opstati između sebe u tim uvjetima - na njima je da nađu odgovor. Što prije, to bolje za njih.

No, ni nama u Zemlji Banova nije lako: oni koji su prošli kroz barbarogene škole pavlovizacije, sluganskog mentaliteta i renegatstva i dalje ponavljaju iste gluposti kao i naš smrtni neprijatelj, jer samo tako mogu i dalje pravdati svoj ostanak na (srećom sve sporednijim) položajima vlasti u našoj zemlji, u plemenitoj.

Navedeni Fritzov plaidoyer bio bi daleko korisniji Hrvatskoj uoči Domovinskog rata, da se on objektivnije osvrnuo na sve što su počinili svi veliki kriminalci pred poviješću svog naroda: i u vezi Bleiburga i Križnoga puta, a osobito i u vezi sudbine Židova koji su se, po završetku rata, vratili iz nacističkoga logora Dachau u Sloveniju, i tu bili suđeni i pobijeni pod optužbom da su -

- u logoru Dachau - surađivali s nacistima. O čemu se i o kome se radi?

Na internetu (www.leksikon-yu.mitologije.net.php?id=2149) možemo pročitati sljedeću strašnu istinu o krležijanskoj zloj savjesti:

“Procesi u Sloveniji starim revolucionarima Dachau-a, počeli su aprila 1948. i bili su pravi politički procesi po najboljim receptima ruske revolucije. Deset nevinih ljudi (Branko Dil, Stane Osvald, Karl Barle, Janko Pufled, Boris Kranjc, Milan Stepisnik, Vladimir Licen, Oskar Jurančič, Martin Presterl, Paul Gassert) su osuđeni na smrt i strijeljani. Još 16 nevinih je osuđeno na duge vremenske kazne i neki od njih su proveli dosta vremena na Jadranu (Goli Otok). Ako se dobro sjećam 70-ih godina su neki od njih odlukom Vrhovnog suda SR Slovenije rehabilitirani... Interpretacija optužbe i presude Dachauskim procesima može se svesti na sljedeće: Uvjeti u konc-logoru Dachau su bili tako strašni da niti jedan normalan čovjek to nije mogao izdržati i preživjeti. Oni koji su ipak izašli živi bili su sigurno izdajnici i špijuni, jer bi, u protivnom izgubili glavu tamo. Revolucionarno zakonodavstvo je znalo dobro što se sa špijunima i izdajnicima radi, tako da su sve one jadnike koji su nekako uspjeli preživjeti pakao rata i logora, njihova ideološka bratija ubrzo pogubila” (by Zubo@2005-01-05).

Teško je vjerovati, dakle, u to, da su Titovi drugovi bili neki sanitarni kordon koji su oslobađali ljude učeći ih vrlini opraštanja i pošasti antisemitizma. Navedena dva citata ukazuju u prvom redu na to da su i u Titolandu kao i u Staljinlandu antisemiti jedini ostali na položajima vlasti (Trocki je dobio čekićem po glavi). Krleža je bio totalna suprotnost, npr. Lavu Nikolajeviču Tolstoju.

A da bismo uopće mogli shvatiti i Tita i Krležu, valja se začuditi nad njihovim totalnim nepoznavanjem mentaliteta velikih ruskih intelektualaca. Kako je njima uopće moglo pasti na pamet da Rusiju brane od Rusa ili hrvatsku od Hrvata? Tako nešto mogu činiti samo totalno odnarođeni ničijaši, koji se u svojoj zemlji ponašaju kao namjesnici strane okupatorske sile. Dobre sluge i zli gospodari...

Pretplatite se na Fokus

Mirko Vidović

##################################################################################

Tekst preuzet sa portala Fokusa: Ivo Matanović, urednik portala Hrvatskih političkih uznika RH i in ozemstva.