Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije

______________________________________________________________________________ 

Mirko Vidović,

rođen 31. prosinca 1940. u Biloj, Livno. Osnovnu skolu pohadjao je u rodnom selu Bila kod Livna 1947 - 1951), a nizu gimnaziju pak pohadjao je od 1952 do 1955 u Odžaku i u Bosanskom Samcu. Tada se je prvi put pojavilo i njegovo ime kao suradnika u prvom broju sarajevskih 'Malih novina'. Po završetku Male mature, upisao se je u Gimnaziju 'S.S. Kranjčević' u Livnu. Kao djak drugog razreda gimnazije sudjelovao je u anonimnoma natječaju 'Oslobodjenja' za priču iz znanstvene fantastike i dobio prvu nagradu. Od tada je počeo zivot Mirka Vidovića kao književnog stvaratelja.

Zbog praktičnog opsluživanja svoje vjere, Vidović je imao velikih problema s ondasnjim Omladinskim komitetom SKBiH: zbog javnog izraza žaljenja za smrcu pape Pija XII. osudjen je na deset dana zatvora. Nastavničko vijeće ga je htjelo izbaciti iz Gimnazije, no osobnim jamstvom direktora škole, Arslana Zijadića ipak je uspio završiti Gimnaziju u Livnu. Za maturalni sastav dobio je opet prvu nagradu BiH - Antoligoju djela pisaca BiH koju je osobno potpisao A.Vuco.

Nakon završetka Gimnazije u Livnu, zbog nemogućnosti da upise arhitekturu u Zagrebu i zbog materijalnih problema inače, upisao se je na Filozofski fakultet u Zadru. Diplomirao je odličnim u prosincu 1964. Nakon završenog Filozofskog fakulteta, oženjen Francuskinjom Lucienne rodj. Ravit, privremeno je zaposlen kao urednik Kulturne kronike u zadarskom 'Narodnom listu', u očekivanju da sklužbeno bude imenovan asistentom u tamosnjem Institutu JAZU kao znanstveni istraživač na području povijesti pismenosti na Jadranskoj obali. U njegovom domu u Zadru počeo je s radom Pokret nezavisnih intelektualaca koji je okupio oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima i taj ustvari jedini takav pokret u ondašnjem komunističkom svijetu, doživio je zabranu, izbacivanje s posla njegovih pripadnika, neki su morali emigrirati, a nekoliko njih je sudjeno i išlo na robiju. No, zbog vodjenja ankete o populacijskoj problematici u Zadru, pao je u nemilost i morao je hitno napustiti zemlju sa zenom i djetetom i otići u Francusku, kako bi izbjegao proces zbog 'odavanja držvnih tajni u korist Vatikana'.

Po dolasku u Francusku, upisao je ponovno književnost i ruski jezik na Sveučilištu u Lyonu i opet postigao diplomu (do stupnja magisterija). Nakon toga upisao je i Čistu filozofiju, no nije taj fakultet uspio završiti, jer je s francuskim pasošem morao hitno ići u posjet teško blesnoj majci u Livno. Po povratku iz Livna, izdao ga je u Zadru nekadašnji kolega s Fakulteta i bio je uhapšen. Sudjen je u Zadru dne 03.09.1971. zbog knjige pjesama "Hram nade" i osudjen na čtiri godine strogog zatvora. Kad je dospio u KPD Stara Gradiška, udbaški inspektori su pod medjunarodnim pritiskom ponudili Vidoviću da svjedoči protiv dva intelektualca koji su, nakon pada Hrvatskog proljeća, zatvoreni i da nakon tog svjedočenja bude oslobodjen. Vidović je odbio. Ponovno je bio sudjen on sam u Zagrebu i dne 31.03.1973. osudjen na još tri i pol godine robije zbog toga što je prilikom boravka u Francuskoj objavljivao svoje radove u izdanjima 'Hrvatske revije', pod motivacijom da je bio povezan s 'neprijateljskom emigracijom'.

Nakon teške tri godine zatočenistva u logoru Stara Gradiska, prebacen je u Srijemsku Mitrovicu, gdje je zadržan još preko dvije godine na izdržavanju kazne. Nakon osobnog zauzeća ondašnjeg francuskog Predsjednika Republike, pušten je, s izdržanih pet godina i dva mjeseca robije, na 'uvjetnu slobodu' i administrativno protjeran iz Jugoslavije.

Ponovno u inozemstvu, kao francuski državljanin, objavio je uspomene s robije pod naslobvom: Sakrivena strana mjeseca'. koja je dozivjela dva izdanja na hrvatskom, te prijevode na francuski i na talijanski u cjelini, a djelomično na engleski i španjolski. Pozvan je sluzbeno kao svjedok istine u komunistickim zatvorima i u centralu Amnesty International u Londonu i u sredisnjicu Medjunarodne lige za ljudska prava'. Na robiji je napisao i knjigu pjesama 'Bijeli vitez' i uspio ga poslati na slobodu tajnim kanalom. U inozemstvu je ta knjiga objavljena na hrvatskom i na francuskom jeziku (u Švicarskoj). U inozemstvu je objavio još i svoje knjige "Ribnjak Bethesda", 'Boomerang' i 'Sta je to HNV'e.

Koncem 1979 na poziv poznatih kolega sa zapadnih sveučilišta kandidirao se je na izborima za Sabor Hrvatskog narodnog vijeća i izabran je pri vrhu liste tridesetorice sabornika. Na zasjedanju III. Sabora HNV-a u Londonu, u siječnju 1980 bio je imenovan Predsjdnikom Sabora HNV-a. Svojim upornim radom dobio je niz medjunarodnih priznanja: Zlatnu medalju grada Los Angelesa, Jubilarnu medalju Kijeva, uvrsten je medju 'velike suvremene pripovjedače' u glasilu 'Short story International', koji izdaje Institut za medjunarodnu kulturnu razmjenu u New Yorku, usao je u americki Leksikon suvremenih europskih pisaca itd. Sudjelovao je na u 'Medjunardnom meetingu poezije' u Parizu 1979.

Kao Predsjednik Sabora HNV-a, sudjelovao je u radu Madridske konferencije i, koncem studenog 1980 bio jednim od glavnih utemeljitelja Medjunarodnog helsinskog udruženja. Zatim je sudjelovao i u radu Ottawske konferencije u travnju 1985. Bio je priman u velikim državnim institucijama USA, Francuske, Europske zajednice itd. Izabran je za Glavnog konceptora u procesu primjene 'Završnog dokumenta helšinske konferencije' i u tom duhu i dalje vodi poslove pravednog procesa samoodredjenja naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Godine 1986. pozvan je u članstvo prestizne Medjunarodne akademije čije se sjedište nalazi u Italiji. Promaknut je 2002. u čast Viteza Akademije.

Djela: Pjesme (s V. Pavićem i S. Vučićevićem), 1964., Hram nade, 1970., Ribnjak Bethesda, 1971., Sakrivena strana mjeseca, 1977., Bijeli vitez, 1980., Što je Hrvatsko narodno vijeće, 1984., Hrvatski iranski korijeni, 1991., Ban Kulin i krstjanska Bosna 2001., Gatha Spitama Zarathustre 2003., Panonija 2004, Pad i uspon Ilirije 2005. Njegova Bibliografija se sastoji od 1280 objavljenih naslova, od toga 110 na stranim jezicima i na raznim stranama svijeta. U Domovini je objavio i dvije zbirke pripovijedaka iz srednjovjekovne Bosne - Drijenove svirale, 1993. te Sta je, je - sta nije, nije - zbirka anegdota iz vremena kolektivizacije livanjskih sela nakon Drugog svjetskog rata.

U Rukopisu ima 42 knjige s raznih područja, a od toga 10 kazališnih drama i 12 svezaka iz Filozofije virtualnosti i stvarnosti (epistemoloska analiza našeg vremena na svim segmentima lepeze znanja i znanosti.