Komentar -
Mi odgovaramo
Domovinski rat - čišćenje pamćenja ili istine?
Pokojni hrvatski vojskovođa general Janko Bobetko jednom je zgodom izjavio da rat nije bečki valcer. Imajući iskustva iz dva rata u ovome stoljeću, Bobetko je na jednostavan način, rekavši ono što rat nije - romantična i zabavna predstava - rekao zapravo ono što on jest: užasna i krvava stvarnost. Može li on, unatoč, tomu biti pravedan i čist? Danas, kada se protiv nekih hrvatskih generala vode sudski procesi, a neki drugi se na slobodi međusobno glože - žalosno je i strašno čuti! - zbog beznačajnog nadmetanja o svojim zaslugama (a svi su zaslužni) i dok se nažalost nadmeću o tome tko je veći vojnik i rodoljub, pa se i međusobno okrivljuju za koješta, običan, tzv. mali hrvatski čovjek, poglavito ratni veteran, ne može ne biti nad svim tim zdvojan i zabirnut, doživljavajući to kao vrhunac jedne višegodišnje, na momente manijačke i mazohističke prakse optuživanja i samooptuživanja. Neki to zovu "utvrđivanjem istine o domovinskom ratu", a neki našom varijantom "čišćenja pamćenja". Nažalost, više je to čišćenje od istine i pamćenja. A istina je ova i pamćenje je ovo. Hrvatski je narod želio slobodu. Tu slobodu želio je i pripadnicima svih drugih naroda koji žive u Hrvatskoj. Referendumom je izglasao mogućnost svoga osamostaljenja i tu je narodnu volju Hrvatski sabor proveo 25. lipnja 1991. Srpska pobuna u Hrvatskoj, započeta već 1990, tada se pretvorila u otvorenu agresiju i osvajački rat protiv tada nenaoružane Hrvatske, a uskoro i BiH, i to na temelju planova i ideja Načertanija iz 1844. i velikosrpske političke platforme stvorene u SANU. Rat se vodio na hrvatskom tlu kao velikosrpski zločinački pothvat protiv Hrvatske i hrvatskog naroda, kojeg je trebalo zatrti kao "kera pored tarabe", a Hrvatskoj ostaviti ostatke ostataka - "ono što se vidi s vrha zagrebačke katedrale". Općim embargom na kupnju oružja svijet je dao prednost naoružanome - srpskom agresoru. Ali Hrvatska se oduprla i pobijedila. I ta je pobjeda čista kao suza kojom smo oplakali svoje mrtve. Dakle: je li hrvatski narod ratovao na svom tlu za svoju slobodu? Jest. Je li Hrvatska ikojim političkim ili vojnim činom napala koju drugu zemlju? Nije. Jesu li srpski agresori pobili tisuće Hrvata i ljudi drugih nacionalnosti, protjerali stotine tisuća, nanijeli materijalnu štetu od nekoliko desetaka milijardi dolara i ostavili milijune mina na hrvatskom tlu? Jesu! Jesu li dali makar dinar ako ne dolar za obnovu zemlje koju su opljačkali i porušili? Nisu. Je li Hrvatska agresorima, unatoč svemu tome, oprostila pobunu i agresiju? Jest. Poziva li već godinama Srbe koji su Hrvatsku napustili da se vrate i obnavlja li im kuće? Upravo tako čini. Je li igdje u povijesti zabilježeno što slično? Nije. To je istina. I u okviru te istine može se sada raspravljati o koječemu. Primjerice, je li bilo Srba koji su se borili za obranu Hrvatske? Bilo je, i ne jednoga. Je li bilo Hrvata koji su prekoračili načelo nužne obrane? Bilo je, i ne jednoga. Je li bilo onih Hrvata koji su se obogatili na nevolji svoga naroda? Bilo je, nažalost ne jednoga. Je li bilo...? Bilo je... Ali to ne mijenja istinu: hrvatski domovinski rat bio je obramben pravedan rat, povijesno potpuno čist, vojnički pošten, a hrvatska država u kršćanskom opraštanju neprijatelju i poraženome velikodušna i nenatkriljena. O tome valja voditi računa i u pravnim i u moralnim prosudbama. Drugim riječima, biti u nastojanju oko objektivnosti obazriv prema drugima i povijesnoj istini, a ponizan prema vlastitoj ulozi u njoj. U protivnom bi se "utvrđivanje istine" i "čišćenje pamćenja" moglo pretvoriti u to da ostanemo bez istine, ali i bez pameti.
################################################################################
Sa portala HKZ tekst skinuo: Ivo Matanović, urednik portala Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva.
