Intervju sa tkz. gradonačelnikom Zadra u egzilu, sliči mi više na  intervjue sa duhovima. Kako to da se nitko ne sjeti napraviti intervju sa nekim još uvijek živućem nekim gradonačelniku Hrvatu koji je u doba Drugog svjetskog rata načelnikovao u NDH?

                 Po čemu je to toliko zanimljivo prizivati okupatore u sjetu hrvatskim čitateljima, ako ne i zato da se probude nostalgičari pro Talijana koji još uvijek ima u Zadru i koji priželjkuju ponovni povratak okupatora  -Talijana u Zadar.?

                 Namjerno ovaj tekst preuzimam iz Hrvatskog lista, koji možda i nije imao zle namjere ili ne daj Bože buditi protalijanaše u Zadru, već samo upozoriti na stvarnost na koju se više nitko  ozbiljno ne obazire.

                Pa ipak, uredništvo je propustilo kritički prokomentirati ovaj intervju i dati svoj obol. Ovako ispada da je i uredništvo Hrvatskog lista negdje na crti protalijanaša ili blizu nje. Nadam se da će se, nakon očekivane reakcije čitatelja dragog nam Hrvatskog lista, ovaj propust ispraviti…

############################################################################

INTERVJU SA «GRADONAČELNIKOM» ZADRA U EGZILU

Razgovarala: ROMANA GALOVIĆ

                    Franco Luxardo, poznati talijanski industrijalac likera iz Padove, rodom Zadranin, preuzeo je od Ottavija Missonija vodstvo svjetske Udruge talijanskih Dalmatinaca, a ujedno i  «gradonačelnikovanje» u zadarskoj općini u egzilu. Luxardo je potomak obitelji koja je u Zadru utemeljila proizvodnju čuvenog maraschina, a neke od članova njegove obitelji  partizani su likvidirali ulaskom u Zadar poslije Drugog svjetskog rata, nakon čega je tvornica Luxardo preimenovana u Marasku. Nakon svršetka 53. skupa talijanskih Dalmatinaca održanog u Bresciji, razgovarali smo s njim o aktualnim pitanjima odnosa između esula i Hrvatske, te njegovoj vezi sa Zadrom.

                    I na ovom 53. skupu dalmatinskih esula u Bresciji mogla se čuti želja da se takav skup održi u Zadru. Vjerujete li da će se to ostvariti?

                   -Bio bih iznimno zadovoljan da se to dogodi. Uvjeren sam da bi to imalo važan psihološki učinak, ali ne bismo to htjeli napraviti bez suglasnosti zadarskih gradskih vlasti. Ne bismo željeli «skrivečki» održati naš skup, već sasvim normalno i javno, pozivajući na njega i predstavnike Grada.

                    Na kongresu je rečeno da čin povijesnog pomirenja između Hrvatske i Italije neće biti potpun bez pravednog obeštećenja esula. Što očekujete od Hrvatske u rješavanju tog problema?

                   -Esuli očekuju da u europskoj Hrvatskoj dobiju mogućnost obeštećenja za svoju imovinu kao i povrat u slučajevima gdje je to moguće. Nitko ne traži da se neku obitelj s djecom izbaci iz neke od takvih kuća. Ali, one nekretnine koje su napuštene i nisu u privatnom vlasništvu, trebale bi se vratiti legitimnim vlasnicima po istim zakonskim kriterijima kao što i hrvatski državljani ostvaruju to pravo.

Spasili smo recepte

                  Možete li ukratko za čitatelje Hrvatskog lista pojasniti vezu svoje obitelji sa Zadrom?

                 -U generaciji moga oca bilo je četvero braće: Nicolo, Mitre, Pietro, Giorgio i jedna sestra. Ja sam sin Giorgia, najmlađeg od četvorice braće. Nicolo je bio najstariji. On je u siječnju 1944. sa suprugom, u vrijeme dok je grad bio bombardiran, da bi se spasio otišao drvenom barkom u pravcu Lošinja, zaustavio se kod Silbe i tamo ostao. Tamo je imao prijatelje i bio spokojan. Negdje u kolovozu ili rujnu, partizani su se iskrcali na Dugi otok, otišli po njega i odveli ga u svoje zapovjedništvo. On je bio zadarski zastupnik u talijanskom parlamentu. Dva puta su ga sa ženom Biancom uhitili, pa pustili, a kada su ga uhapsili posljednji put, on i žena su nestali. Pretpostavlja se da su ih utopili. Nemamo čvrstih dokaza, ali nitko od njih dvoje nije nikada pronađen. Drugi brat, Pietro, ostao je u Zadru cijelo vrijeme bombardiranja i pod njemačkom okupacijom. Tvornica je bila zatvorena, on ju je vodio kao direktor, a obitelj je poslao na sigurno. Biciklom je odlazio svojim radnicima od kuće do kuće da bi im dostavio plaću. To sam doznao tek poslije 20 godina kada su mi neki od svjedoka ispričali kako su u tim teškim danima imali što za jesti jer im je on donio novac u «bušti». Imali smo tada 250 radnika, i svima je biciklom nosio plaće. Kad su došli Titovi partizani, moj je stric Pietro bio jedan od četvero predstavnika talijanskog Zadra. Dan poslije bio je zatvoren u današnjoj zgradi Pomorske škole, bio je tamo par dana s drugim građanima, a onda su ga jedne noći odveli. Čuo se motor barke na Foši koja ga je odvela i od tada je nestao. Jedni su govorili da je utopljen u zadarskom kanalu, drugi pak da je odveden negdje na granicu između Srbije i Bosne na prisilan rad. Moja majka je, srećom, u to vrijeme već bila u Bologni i tako je spasila život. Ostala braća su se naselila u Padovi zbog pogodnog terena za sadnju maraški, gdje su ponovo započeli s proizvodnjom likera. Počeli smo od nule, nismo imali ništa osim recepata.

Kako je obitelj u tome ratnom metežu uspjela spasiti recepte?

                     -Recepte smo srećom spasili zahvaljujući jednoj osobi. Oni su ostali u Zadru, moj stric Pietro, znajući da može biti opasno, debele knjige s receptima predao je svom suradniku Carlu Bianchi, čovjeku od posebnog povjerenja. Rekao mu je:»Ako ikad budeš stigao u Italiju gdje je moj brat, odnesi mu ovo.». Sjećam se, kao dječak, kada je taj paket s receptima stigao u našu kuću. Krenuli smo od nule, imali smo samo ime, i vjeru da ćemo uspjeti, a banke su podržale naš projekt. Kao što je naš pradjed krenuo u Zadru od nule, tako smo i mi u Italiji nakon rata. Sada smo šesta generacija koja proizvodi maraschino. Naš je maraschino u vrijeme talijanskog Zadra bio poznat po cijelom svijetu, bili smo ne samo najznačajnija talijanska destilerija, imali smo najveći broj zaposlenih, najveći izvoz. Poslije rata smo ponovno obnovili suradnju sa starim partnerima po svijetu, imali smo malo konkurencije od strane Maraske koja se npr. u Velikoj Britaniji htjela prikazati kao nasljednica naše industrije. No, moj je otac brzo okupio sinove i rekao im da nije komunistička vlada nego naša obitelj nasljednica zadarske industrije likera, koja se preselila u Padovu.

                       Nemamo problema s «Maraskom»

Hoće li se ulaskom Hrvatske u EU, likeri, odnosno proizvodi zbog kojih je bilo sudskih sporova sa zadarskom tvrtkom «Maraska», moći prodavati na europskom tržištu uz vaše?

                       -Naši problemi u prošlosti u vezi sa sudskim tužbama u nekim europskim zemljama ne odnose se na zaštitu proizvoda, nego marke. Ime Luxardo, etikete su bile kompletno kopirane, zatim imali smo bocu sa specifičnom bojom, okrugla, presvučena slamom – također je kompletno kopirana. Zato smo 15-20 godina vodili sudske postupke u kojima su nam svi europski sudovi dali pravo. Te smo sporove dobili prilično lako jer je cijela stvar bila evidentna. To je dakle bio problem zaštite naše marke – etikete, naziva, boce, slame. A što se tiče imena maraskino, to je opći naziv proizvoda koji radimo mi, druge talijanske tvrtke, zadarska «Maraska». To je generički naziv jednog proizvoda kao viski, pivo... Nakon tih sudskih sporova s nama «Maraska» je promijenila mnoge stvari. Modificirala je ono na što su ih te sudske presude obvezale. U Hrvatskoj su i dalje mogli prodavati nešto slično jer nije postojao zakonski okvir za zaštitu europskih marki, ali ne u ostatku Europe, npr. Švicarskoj, Francuskoj, Italiji. To je bila nelojalna konkurencija, ali već dvadesetak godina  to se ne događa, barem ne u zemljama gdje su donesene sudske presude.

                    Prije nekoliko godina zatražili ste od Hrvatske da obitelji Luxardo vrati vrijedne slike vaših predaka i sačuvane dijelove namještaja koji se nalaze u zadarskom Narodnom muzeju. Hoćete li i dalje inzistirati na povratu tih vrijednosti ?

                  -Da i ne. Kada smo saznali da u Narodnom muzeju postoje slike, portreti naših djedova i pradjedova, od kojih je jedna rad Vlahe Bukovca, portret mog djeda Michelangela, 

a kako je samo jedna od njih bila restaurirana, zatražili smo povrat. Lani sam bio u Muzeju, razgovarao s direktorom, i pokazao mi je sve što imaju. Posudio nam je za izložbu o Luxardu dva portreta u dobrim uvjetima, a mi smo, kao obitelj, platili restauraciju treće slike koja je bila u najgorem stanju.

                  Biste li radije da su te slike u vašoj kući?

                 «Ne, neka ostanu u muzeju, samo da ne budu u depoima gdje su bile godinama prepuštene vlazi. Te slike u Zadru su dio našeg odnosa s gradom.»

                                Kršten sam u katedrali Svete Stošije

                        U Bresciji ste izabrani  za zadarskog « gradonačelnika» u egzilu. Kako danas vidite svoj boravak u Zadru i odnose s lokalnom vlašću, budući da vaš prethodnik prije nekoliko godina nije bio primljen kod gradonačelnika?

                      «U Zadar dolazim vrlo rado,  susreo sam se dosad s dva gradonačelnika, nadam se da ću uskoro opet imati tu čast. Predstavnici Grada i Županije došli su na svečanost otvaranja Talijanske zajednice, na otvorenje moje izložbe koja je još u tijeku. Srdačno smo se pozdravili. Ja sam talijanski državljanin rođen u Zadru i kao takav uvijek rado navraćam u svoj rodni grad.»

                       Namjeravate li se jednoga dana, kad odete u mirovinu, vratiti u Zadar?

                       «Dobro pitanje. Ne znam bih li se u potpunosti vratio. Padova mi je jako važna, tu sam odrastao, studirao, oženio se, dobio djecu. Spontano bih na vaše pitanje odgovorio – da! Ali, kad bolje razmislim, čini mi se da bi mi najviše odgovaralo da mogu tijekom godine živjeti u oba grada. Ja sam kršten u zadarskoj katedrali Sv. Stošije. Obiteljska je grobnica oduvijek u Zadru. Jedino vlasništvo koje imamo u Zadru je ta obiteljska grobnica. Komunisti su pokrenuli sudski proces protiv Nicola i protiv moga oca, iako je Nicolo godinu dana prije već ubijen sa ženom. Dakle, premda je već bio mrtav, a oni su to jako dobro znali, procesuirali su ga u odsutnosti i osudili na smrt. Vezano uz tu presudu, komunističke su nam vlasti konfiscirale svu imovinu.»

      OKVIR: «Gradonačelnici» Zadra u egzilu od 1953. do 2006.

1.      Guido Calvini

2.      Giuseppe Ziliotto

3.      Nerino Rismondo

4.      Ottavio Missoni

Tekst prenio: Ivo Matanović, urednik portala Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva