HOĆE LI NAS ITKO IKADA

OVDJEPRONAĆI ??'

Usred nepregledne slavonske ravnice, rahle i plodne hrvatske zemlje koja Vas  je iznjedrila, iz koje ste iznikli i potekli, potom ju zavoljeli i u žuljevima obrađivali, prigibali joj se i klanjali, zemlje koja Vam je zahvalna plodove darivala i u koju ste ponovno, nasilno ubačeni,  uronili; Providnost je, upravo po i sa Vama, (i opet) izabrala i proslavila zabačeno, daleko i nepoznato mjesto i učinivši ga velikim, urezala ga u svijest i srca današnjih naraštaja.

Mjesto i tlo koje postaje i ostaje trajan pečat, svjedok, simbol i sjeme nadanja i nove stvarnosti.

Tišina.

Ovčara.

18 godina poslije.

Krunice. Ruže. Grmići.

Hrvatski stijeg.

Mnoštvo.

Tek pokoji opori krik gavrana u letu, prekida opipljivu šutnju i molitvu.

Vaša žrtva okuplja nas nedostojne..nas koji se pokorno prigibamo..

Tu, na ovom dalekom, zabačenom tlu i mjestu, postajem svjesna da zahvaljujući isključivo Vama, živim svoju svakodnevicu, svoju toplinu i sigurnost.

Vaša netom punoljetna djeca, uz i bez Vas, i ovdje odrastaju.

'Hoće li nas itko ikada ovdje pronaći??' – pročitala je djevojka jedno od potresnih i mučnih svjedočenja zadnjih trenutaka ovčarskih mučenika.

Bogu ništa nije nemoguće.

Da, i krvnici su, u svojem divljem neljudskom pijanstvu mislili, da Vas nitko nikada neće pronaći.

Promatrao je Bog njihovo krvoločno cerekanje, strpljivo i šuteći čekao svoj trenutak.

Jer njihova djela tame, koja su činili u mraku studene noći između 19. i 20.  i koja su kukavički pokušali i željeli trajno sakriti, u zemlji, koja je i njih hranila; i njihova otupjela i iznakažena savjest nisu mogli niti slutiti da će se gotovo svakoga dana ovuda slijevati rijeke ljudi, da će se svakog 20. studenog, svake godine, po vjetru, suncu, kiši, snijegu, magli, hladnoći ili toplini, ovčarskom vukovarskom njivom i hrvatskom slavonskom ravniciom, nošena vjetrom, zrakom i jekom, do i u nebo oriti i odzvanjati imena svakoga od Vas !

Nisu mogli ni sanjati da će se koljeno svakoga državnika, političara, vojnika, znanstvenika, umjetnika, malog i velikog čovjeka, ovdje prignuti, hodočastiti i duboko se, duboko pokloniti svakom Vašem  imenu !

Nisu mogli ni slutiti da će se, nastala iz srca, prenošena naraštajima i ispjevana s ponosom, vinuti prema nebu Hrvatska himna, a njezina se glazba i riječi, razlijegati i odjekivati ravnicom, upisujući se i trajno zapečaćujući nad, na i u ovo slavonsko tlo: lijepa.. naša..Domovina.. junačka..zemlja.. mila..djedovina..sretna..ravna..Dunav.. svoj narod Hrvat ljubi.. njive..sunce..hrastje..mrtve grobak krije..dok mu živo srce bije !!

Pjevajući vapaj i molitva Bogu da čuva Hrvatsku, ovo sveto tlo i blagoslovi Vaše potomke i baštinike..

Da će to danas i vazda biti istinita činjenica i stvarnost - ne, oni to nisu mogli ni sanjati.

Bogu je sve moguće.22. studeni 2009.

EVA KIRCHMAYER BILIĆ, Zagreb