Ko to kaže, ko to laže,

da Mujo nema brata...

...ima brata, ima brata, dok je pravaških Hrvata...



"Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce čija granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće.
Isto i presjajno, kao sunce što je,
I njemu će sinut sunce stare sreće."
Musa Ćazim Ćatić

S ponosom vas obavještavamo da nam se priključuje sve više pro-hrvatskih muslimana u A-HSP. Najnoviji članovi pravaške obitelji su: Suad Kajtazović, Adnan Sivčević, Mensud Čampara, Haris Čavak i Mensur Patković. Pozivamo sve hrvatske i bosansko-hercegovačke domoljube- kršćane i muslimane da nam se pridruže, da bi mogli zajedničkom snagom kročiti ka slobodi naše Domovine. Nastavimo čistim putem Džafer-beg Kulenovića i dr. Ante Starčevića.

Šime Tolić
Predsjednik Autohtone- Hrvatske Stranke Prava Europe

Ispunite pristupnicu i postanite graditelji nove nacije

http://hrvatskipravasi.hr/pristupnica.php


Suad Kajtazović (prvi s`desna)


Adnan Sivčević


Mensud Čampara


Mensur Patković (prvi s`desna)

PODRIJETLO I NARODNOSTNA PRIPADNOST BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA?
HRVATI ISLAMSKE VJERE

Mato Marčinko

Otac domovine i hrvatstva dr. Ante Starčević ovako govori o bosansko-hercegovačkim Muslimanima:
"U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Europa ikada imala. To plemstvo, muhamedovci, takovu ima ćud za gospodovati, da je ono u XV. vieku istu vjeru žrtvovalo svojemu gospodstvu. Ovaj duh žive i danas u tom plemstvu: i najsiromašniji balija Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord englezki. Makar i ne bilo Turčina ni drugoga nikoga izvana, misliti da bi današnji Srbijanci, kakovi su, to plemstvo mogli nadvladati i držati, to misliti bila bi skrajna ludost, to pokušati bilo bi grieh smrtni proti pučanstvu Srbije, o tomu raditi, na to trošiti bilo bi u vodu bacati novac i praznu slamu mlatiti.
Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom ne imaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima.
- Kakovi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hrvatsko, najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Europi.
Muhamedovci Bosne, izuzev pojedine došlace, nisu turske pasmine; oni su pravi hrvatski plemići; oni su najstarije i najčistije plemstvo Europe; među njimi su riedki, kojim mnoge europejske dinastije nisu premlade; proslavljeni na sablji, samo ako im se prilika pruži, oni će se proslaviti u svakoj grani znanja i umieća; ne bude li te prilike, i oni moraju postati pripuzi, kako su drugi hotice postali i ostali" (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, HIBZ, Zagreb, 1945.).
Nas pak zanima, što o svomu podrijetlu i narodnostnoj pripadnosti govore sami bosansko-hercegovački Muslimani. Najprije čujmo, što o tomu kažu turski pisci i putopisci.

Povjestnik Aali i putopisac Evlija Čelebija

Osmanskoturski povjestnik Aali (1542.-1599.), rodom iz Galipolja, trideset je godina živio u Bosni na dvoru bosanskih valija (namjestnika). On je prvi u turskoj povijesti bosansko-hercegovačke Muslimane nazvao Hrvatima. U svomu djelu Tarihi Aali on piše (prijevod dr. Safvet-bega Bašagića):
"Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog - koji se uzvisuje i uzdiže - u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se među njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest čašću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostudušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave" (Krunoslav Draganović - O. Dominik Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split, 1991.).

Elvija Čelebi (Čelebija), glasoviti turski putopisac XVII. st., putovao je Bosnom 1660. i 1661. U svomu putopisu više puta spominje Hrvate u Bosni. Tako kaže, da je "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" čist. Njemu je dakle jezik Bošnjaka i Hrvata jedan te isti, hrvatski. Livno i Bihać su mu hrvatski gradovi. Hrvate on nalazi i u Boki Kotorskoj. Navodi, da su stanovnici Herceg-Novoga Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Čelebija dva puta spominje muslimane u Bosni, koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foče na Drini, u starom gradu Plaču, njemu (Čelebiji) "dadoše 50 hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce". Na Gatačkomu polju "dobi 300 lijepih po izbor hrvatskih gazija (junaka)". Pridjevak gazija (junak) mogao se dati jedino muslimanima. Fehim ef. Spaho, reis-ul-ulema (vrhovni vjerski poglavar) svih muslimana u kraljevskoj Jugoslaviji, u svomu članku Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu kaže: "Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje, da nam se otvore i učine pristupnim turski izvori" (Hrvatsko kolo XIII., Draganović-Mandić).

Bosansko-hercegovački Muslimani XVI. i XVII. st. o svomu podrijetlu i pripadnosti

Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskoga Carstva, izdaje 1566. naredbu u povodu harzaula (obtužbi) grčkoga patriarha, u kojoj kaže: "Car daj eferman, da rimski fratri po Budimu, Temišavaru i Dubrovniku i uopće od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grčkog patrijara... Nu ako pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati fratre i njihov puk" (Draganović-Mandić). Sokolović sve Slavene u turskomu Budimu, Temišvaru i Dubrovniku smatra Hrvatima. Također Hrvatima smatra i narod, koji od Budima do Dubrovnika - dakle i u Bosni - po turskoj zemlji stanuje.
Hodavendija, čauš (pobočnik) bosanskoga paše Sofi Mehmeda, musliman iz Bosne, piše 20. rujna 1589. mletačkomu providuru (poglavaru) u Zadar po dva pisma turskom jazijom (pismom) i bosančicom. Na kraju pisma veli: "Zato mi, rečeni Hodavendi čauš, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje hrvatske, rukom Ali čehaja" (Draganović-Mandić; dr. Ferdo pl. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb, 1908.). Hodavendija, dakle, jezik bosansko-hercegovačkih muslimana naziva hrvatskim.
Muslihudin bin Ali, banjalučki muderiz (profesor medrese), u predgovoru svoga spisa napisana 1609. kaže i ovo: "Sva dosadanja djela i knjige došle su od Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak nikao u pokrajini Hrvata" (Draganović-Mandić). To znači, da on svoju domovinu Herceg-Bosnu smatra zemljom Hrvata.
Ivan Zovko u svojoj knjižici Hrvatstvo Herceg-Bosne po narodnoj predaji i običajima (Mostar, 1899.) spominje još dvojicu Muslimana, koji bosansko-hercegovačke Muslimane smatraju Hrvatima. To su:
Šejh Sudi - "Kako se općenito drži, on je rogjen u selu Sudići, koje spada pod sarajevski kotar. Od toga sela potječe mu i samo ime. Megju muslomanima Herceg-Bosne on je glasovit, kao muverrih (povjesničar), od kojega se sačuvao i dan danas tevarih (povijest) u rukopisu, gdje se izrično spominje Hrvatstvo Bosne i Hercegovine i kako su Bošnjaci i hercegovci Hrvati."
Šejh Jujo (1650.-1707.) - "Bio je na daleko poznat u islamskom svijetu po narodnom tevatru (predaji), kao evlija (dobri). On je poznat i pod imenom Hadži Juja efendija. I ovaj dakle islamski muverihh, koji je cijeloga svoga vijeka ibadet (bogosluženje) Bogu činio, izrično nazivlje u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake Nam-Hrvatima, dakle porijeklom, koljenom Hrvatima. Mezar (grob) ovog čuvenog evlije nalazi se u Mostaru."
Slično kao i putopisac Evlija Čelebija, naziva i znameniti turski povjestnik Ibrahim ef. Pečevija (Alajbegović), pisac XVII. st., jezik Hrvata bosanskim i hrvatskim. (Draganović-Mandić)
Mnogi se glasoviti turski paše i veziri nisu stidjeli svoga hrvatskoga podrijetla, pa su uza svoja imena stavljali pridjevak Hrvat. O njima piše dr. Safvetbeg Bašagić u svomu djelu Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.). Evo ih nekoliko: Mahmutpaša Hrvat, koji "stoji na čelu svim vezirima, učenjacima i pjesnicima iz naših krajeva", vezirom je postao nakon zauzeća Carigrada 1453.; Memipaša Hrvat iz Gradačca; Rustempaša Hrvat, rodom iz Sarajeva (kako misli Hamdija Kreševljaković); Sijavušpaša Hrvat; Tahvilpaša Kulenović Hrvat, sadrazam (veliki vezir) sultana Selima II.
Iz carskih fermana (naredbi, zapovijedi) osmanskoturskih sultana i starih pisama jasno se vidi, da su hrvatskoga roda i koljena begovi Kulenovići, Kapetanovići, Evlijići, Filipovići i mnogi drugi. Sarajevski Mutevelići potomci su Muradbega Fardića, Hrvata iz Šibenika. Potomci srednjovjekovnoga bosanskohrvatskoga plemstva su Kopčići, Kulovići Hrasnice, Gradaščevići, Korići, Dugalići (Malkoči), Starčevići, Dženetići (nekad Rajkovići). Neka su prezimena sačuvana samo u bosanskih katolika i muslimana: Đikići, Svrze, Čengići, Križevci.
Begovi Kulenovići bijahu hrvatski plemići, kojima su praoci bili hrvatski plemići još u doba hrvatskih narodnih vladara. Nakon Pacta conventa, ne htijući prihvatiti ugarskoga kralja za svoga kralja, odselili su se u Bosnu. U doba bosanskohrvatskoga kraljevstva pripadali su stališu velikaša. Velika je mogućnost, tako se govorilo, da je iz njihova roda Kulin-ban, po kojemu su dobili prezime Kulenović (Kulinović). "Begovi Kulenovići nikada nisu nijekali svoje hrvatstvo, nego su ga uvijek izticali. Malo je poznato, da je Ibrahim-paša Kulenović na saboru u Frankfurtu godine 1562. ponosno govorio 'svojim hrvatskim jezikom'" (dr. Džafer Kulenović, Izbor iz djela, Uzdanica d.d., Zagreb, 1992.).

utorak, 01.02.2011.

Ponosni Bosanac