| CILJ I POSLJEDICE “VELEBITSKOG USTANKA” |
|
|
|
| Autor: uznik | ||||||
| Ponedjeljak, 23 Kolovoz 2010 | ||||||
|
CILJ I POSLJEDICE “VELEBITSKOG USTANKA” Dosta toga je u hrvatskim i drugim medijima već napisano o ovome ustanku koji se dogodio u rujnu 1932. U svim tim opisima naći ćete dosta istine o stvarnim događajima, ali, nažalost i dosta netočnosti, što je i normalno jer mnogo toga što je kasnije pisano temeljeno je na izjavama osoba koje su bile daleko od stvarnih događaja i nisu imale nikakve veze s onim što se s tim ustankom htjelo posići i što se ustvari događalo prije , tijekom i poslije njega. Pošto sam rođen u selu Lukovo Šugarje iz kojega je ustanak bio organiziran i gdje je rođen zapoviednik toga podhvata, moj ujak, Ivan Devčić “Pivac” , te prva žrtva, Stipe Devčić (Kusijin) i još neki drugi vodeći ljudi. U nekim opisima čitao sam da je Stipe Devčić bio brat Ivana i Krune Devčića što nije točno. U našem selu, kao i u mnogim drugim krajevima Hrvatske, skoro svak ima neki nadimak “spitzname”, pa je Krunin i Ivanov otac bio “Pivac”, a Stipin se zvao “Kusija”. Nu, pođimo od početka. Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u izbjeglištvu u Italiji, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Pošto se prebacivanje ljudi koji će zapovijedati ustankom, te oružje i drugi materijal potreban za tu svrhu nije moglo prebaciti kopnom, to se moralo učiniti preko mora, a najpogodniji teren za uspješno skrivanje svakako je bio Velebit čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je, ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo čisto nacionalno i antijugoslavensko. ( Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata, tako da je danas skoro pusto). Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje, a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušani iza Velebita. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit,on je, pošto je imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tuda krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi koja je izašla u Buenos Airesu ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj dragi na Velebitu. Selo Brušani izbrano je za žarište ustanka radi više razloga. Prvo zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo- crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u 1Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo ( tu ima samo jedna cesta koja vodi od Gospića prema Karlobagu), uzvikivali protiv velikosrbskih zlotvora i “kralja ciganina” , te pjevali - Ustani bane i dr. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je srušio prednji dio žandarske kasarne, otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaši”,Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu,ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi prenoćili , a ujutro su krenuli da bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane jednog žandarskog doušnika u Brušanima (o kome malo kasnije), žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član ove grupe ustaša ( Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje.Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama, razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i po vjeri,bilo hrvatsko. Počeše s racijama,batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu, pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao “31. puk jedne elitne jedinice Jugoslovenske vojske”, koji je bio cvijećem dočekan i stacioniran u zloglasnom četničkom selu Divoselo. Nije se pitalo da li si izašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i bacalu u bunare i one koji nisu ni znali što se događalo. Samo da napomenem u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina 2poslani na dogoročno robijanje, kao Ivica Došen, Pavao Devčić “Mali Cigo” i mnogi drugi. Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha onda je podigao stupanj mržnje na nekulturnog, neciviliziranog i u svakom smislu divljačkog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. To je bila jedna od pozitivnih posljedica. Nu, ovaj ustanak ( ne krivnjom organizatora) imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i zamišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Srijemsku Mitrovicu gdje su odmah po dolasku bili izloženi komunističkom vrbovanju “Čike Janka”, trockista- staljinista Moše Pijade, idola Slavka i Ive Goldsteina, Steve Mesića, Jove Josipovića i Vesne Pusić. Ovaj prefrigani Židov, okorjeli internacionalac kretenskog izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka,ili lopova, kao Mile “Miško” Došen iz Rizvanuše i Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana, nego i nekim od onih obrazovanih poput Šime Balena i drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin general, a Miško i Stipić Došen “povjerenici”, ubojica i pljačkaši. (Poznavao sam ih svu trojicu prije nego sam otišao u izbjeglištvo). Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračila je razuzdana velikosrbska žandarmerija. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, to se radilo u potaji. Ovdje ću opisati jedan događaj koji su jednom neki ljudi pokušali opisati u nekadašnjoj “Vili Velebita”. Pošto se dogodio u mome selu, a moja obitelj i rodbina su nekako direktno bili povezani s onim što se zbilo,mislim da o njemu imam (pamtim) više podataka nego drugi. Negdje u veljači 1933. Dušan Šušnjar je naredio jednom svom žandaru,batinašu Vojinu Pejanoviću da radi nekog ,do sad nepoznatog, zadatka ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje četiri do pet sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava ,Pejanović se izgubio i nikad se nije pojavio u L. Šugarju. Tragali su kasnije za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike, Blaž “Blagoje” Piščević. Ali pošto nije bilo uspjeha, vlasti su razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek na početku ljeta stiže vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković dok je tražio jarca koji mu se izgubio , pod “Pločom” izpod Bukovog dolca u Velebitu našao Pejanovićevo tijelo. Odmah je tu došao Šušnjar i njegovi žandari i suradnici među kojima je bio i “Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i, ne pitajući nikoga, pokopali ih u naše katoličko groblje uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka u Liki. Pošto uz 3Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ju je on ukrao. Poslije svih vrsta premetačine i zlostavljanja nisu pronašli ništa, pa su na koncu odustali. Tek kasnije, kad već nije bilo Jugovine, počelo se pričati što se zapravo dogodilo s Pejanovićem. Nikić je navodno u Bukovom dolcu na Velebitu nešto radio oko svoga “stana” ( ljetna pastirska koliba). Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi u Lukovo. Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vodi samo kozji put koji se jedva primjeti u strmom kršu, tako i iz Bukovog doca vodi jedan od najstrmijih puteva.Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire skreće udesno pokraj nje. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom “Pločom” nađen je Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješno, tako se i ovdje dogodilo. Poslije pokopa Pejanovićevih ostataka, pošto mu je bilo kasno da preko Velebita ide natrag u Brušane ( onda još nije bilo ni ceste ni turističke staze) Blagoje Piščević ,koji je sebe smatrao nekom vrstom pjesnika žandarskih hvalospjeva, došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u selajčkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na tronožak i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast Vojina Pejanovića. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš Blagoje poče sa svojom pojezijom: “Zakukala kukavica crna U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna. Nije ono kukavica crna, Nego majka Pejanović Voje Ona traži milo dite svoje- Đe s’ Vojine, milo janje moje. Traži Niko jarca izgubljena, Nađe Voju, pade na koljena”. Na to skoči moja baba Ika, pa mu odpraši: “Nije li to morda bolje ‘vako ? Traži Niko izgubljena jarca, ali nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je‘rvacki rebara polomija”. Na to Blagoje skoči i odjuri kroz vrata tražiti drugi konak. 4Ovaj “Blagoje” (počasno ime koje je dobio od žandara) bio je jedan od onih naših povratnika, nepismenih bijednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “svete zemlje” Sjeverne i Južne Amerike gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista, za najmizernije plaće crnčili po šumama i rudnicima u kojima su podpali pod utjecaj komunističkih ili velikosrbskih agitatora, gdje su izgubili i ono malo osjećaja ( ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su prošli školu tovarišća Moše, vratiše se u svoj narod kao izdajice, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice kao što su bili braća Mile “Miško” i Stipe “Stipić” Došen, koji su i prije nego su došli u zatvor bili kriminalci. Miško se nije pridružio povorci u Brušanima iz nacionalnih pobuda, nego iz oportunizma, a brat mu Stipić dobio je robiju radi ubojstva jednog momka, Hrvata, baš u Brušanima. Eto jedino takve je drug Moša mogao pridobiti u svoj tabor, dok one koji su se kao napr. Juco Rukavina, Polde Šuper i svi oni iz moga sela pridružili ustanku iz domoljubnih osjećaja nije nikada uspio obmanuti. Sve u svemu, bez obzira na sve pozitivne i negativne posljedice Velebitskog ustanka, on je ipak uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije. U Brišanima, na mjestu gdje je nekada bila zloglasna žandarska postaja, već je podignuto spomen-obilježje Velebitskog ustanka. Stoga, u podpunosti se slažem s g. Milanom Vukovićem i pozivam sve čestite Hrvatice i Hrvate se organiziramo i na Jadovnom podignemo spomenik Stipi Devčiću i svim hrvatskim žrtvama koje su pale radi ovoga ustanka. Zvonimir R. Došen Hamilton, Kanada 5
Samo registrirani korisnici mogu pisati komentare!
Powered by !JoomlaComment 3.25
3.25 Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved." |
||||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
