BLEIBURG: NAJGORI TITOV I KOMUNISTIČKI ZLOČIN

Autor: Davor Butković   

Ponedjeljak, 26 žujak 2007

Za zločin koji simbolizira Bleiburg ne može se i ne smije tražiti nikakvo povijesno opravdanje: riječ je o najgoroj vrsti državnog terorizma, koji je bio svojstven onodobnim komunističkim režimima

Ove su godine, prema izvještaju reportera Jutarnjeg lista, koji već dugo godina sredinom svibnja posjećuje Bleiburg, politički ekscesi na središnjem obilježavanju masovnog zločina nad gubitnicima u Drugom svjetskom ratu (počinjenog nakon što je rat završio!) bili gotovo zanemarivi.

Naš izvjestitelj tvrdi da nikada nije bilo tako malo ustaških obilježja i da nikada atmosfera na samom Bleiburgu nije  bila politički manje radikalna nego ove godine. Čak i novine koje su u svojim izvještajima u prvi plan stavile isticanje ustaškog znakovlja morale su se žestoko potruditi da svoje akcente poprate jedva adekvatnim fotografijama.

Od prvih hrvatskih slobodnih izbora, dakle od proljeća 1990. godine, komemoracije na Bleiburgu bile su snažno politički nabijene. One su, dugo vremana, nedvojbeno imale funkciju afirmacije endehazijskih ili drugih radikalno nacionalističkih opcija i difamaciju svega što se događalo u komunističkoj Hrvatskoj, kao i difamaciju svih značajnih političkih aktera komunističke Hrvatske

Za zločin koji simbolizira Bleiburg ne može se i ne smije tražiti nikakvo povijesno opravdanje: riječ je o najgoroj vrsti državnog terorizma, koji je bio svojstven onodobnim komunističkim režimima

I Bleiburg, nadamo se, više nikada ne će moći biti iskorišten kao manipulativno sredstvo krajnje hrvatske desnice, u njezinu pokušaju da mobilizira što veći broj birača na temelju nečega što se zbivalo prije šezdeset godina.

Isto tako, nadamo se  da ni oni zagovornici hrvatske ljevice, koji su još emotivno i psihološki vezani  uz partizanski pokret, ne će, čiste pristojnosti radi, tvrditi kako je Bleiburg posljedica razumljive osvete zbog zločina ustaškog režima.

Opravdavati jedan masovni zločin drugim ne samo da je duboko nemoralno, nego je i politički glupo: ako, naime, netko kaže da su se partizani odlučili na masovna ubojstva poslije svršetka rata zato da bi se osvetili ustašama, onda on priznaje da su partizanski i ustaški režimi na toj razini, dakle na razini odlučivanja o kazni za protivnika, bili sasvim identični.

Teško da je moguće pronaći gore sredstvo za kompromitaciju partizanskog pokreta.

Za zločin koji simbolizira Bleiburg ne može se i ne smije tražiti nikakvo povijesno opravdanje: riječ je o najgoroj vrsti državnog terorizma, koji je bio svojstven onodobnim komunističkim režimima

 Danas je, dakle, kada se čini da je Bleiburg, napokon, izgubio politički značaj, došlo vrijeme da se u normalnom tonu, bez povišenih strasti i dubinskih konotacija konstatira što se, zapravo, dogodilo u proljeće i ljeto 1945. godine.

Činjenica je, da je u ono vrijeme partizanska vojska likvidirala desetine tisuća pripadnika poraženih vojski i brojne civile koji su se povlačili prema Austriji s kolonama poraženih vojski.

Činjenica je, da su najveće žrtve tragedije koju Bleiburg simbolizira (neovisno o tome gdje su se smaknuća, zapravo, događala) bili Hrvati.

Činjenica je, da je riječ o sustavnom zločinu, a ne o nekontroliranim incidentima, kakvih u većem ili manjem razmjeru ima u svakom ratu.

Činjienica je, da se taj zločin uopće nije mogao odigrati bez znanja, a vrlo vjerojatno, i bez osobne naredbe Josipa Broza Tita.

Činjenica je, da je zločin poput blajburškog karakterističan za čitav niz zločina komunističkih režim inspiriranih Lenjinovom i Staljinovom koncepcijom rješavanja političkih problema masovnim egzekucijama.

Za zločin koji simbolizira Bleiburg ne može se i ne smije tražiti nikakvo povijesno opravdanje: riječ je o najgoroj vrsti državnog terorizma, koji je bio svojstven onodobnim komunističkim režimima

Bleiburg, i sve što Bleiburg simbolizira, najgori je grijeh hrvatskog i jugoslavenskog komunističkog pokreta, i njegova vođe (čime uopće ne želimo umanjiti brojne Titove državničke zasluge i njegovu kontinuiranu borbu protiv velikosrpskih tendencija u Jugoslaviji, koja je dobila konačni izraz u Ustavu SFRJ iz 1974. godine, na temelju kojeg je Republika Hrvatska stekla međunarodno priznanje).

O Bleiburgu se danas može govoriti jedino kao o bezočnom, najdublje amoralnom zločinu nad značajnim dijelom populacije jednog naroda i nad svim pripadnicima vojski koje su u Jugoslaviji izgubile u Drugom svjetskom ratu.

Bleiburg je, definitivno, ona mračna točka koja zauvijek kompromitira hrvatski i jugoslavenski komunistički pokret kao okrutnu diktaturu, barem u jednom svom vremenskom razdoblju.

Prenešeno s portala Hrvatska uljudba: Ivo Matanović, urednik portala Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva.