Zbilja u Jugosferi

Ovih dana kada se prisjećamo nesretnog prvog prosinca 1918. g., kada je Hrvatska nasilno i bez volje hrvatskog naroda uključena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (KSHS) – što je kasnije rezultiralo ogromnim teritorijalnim gubicima, demografskom katastrofom te kulturnim nazatkom - očigledno je da su neoorjunaši odlučili pojačati svoje političko-ideološko djelovanje.

S obzirom da su prvi koraci u dekonstrukciji hrvatske države na putu ka novoj balkanskoj državnoj koncepciji uspješno obavljeni, i s obzirom da je srednjoeuropsko-mediteranski identitet davno zamjenjen zapadnobalkanskim, bilo je samo pitanje dana kada će netko iz projugoslavenskih i orjunaških krugova i javno zatražiti brisanje ustavne odredbe koja pravno onemogućuje ponovno udruživanje Hrvatske u balkanske asocijacije.

Riječ je o članku 141. Ustava RH koji zabranjuje «pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku».

Da zapadnobalkanskim šegrtima londonskih kovača ova ustavna odredba predstavlja trn u oku, poznato je.

No, do sada se nitko nije usudio javno zatražiti njezino brisanje.

Prvi je to 4. prosinca zatražio Zoran Pusić, brat od predsjedničke kandidatkinje Vesne Pusić i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.

Ovaj navodni borac za ljudska prava smatra da Srbija danas «nije jednaka kao u doba vladanja Slobodana Miloševića te da potomcima treba dopustiti slobodno odlučivanje o udruživanju».

Ako je i od Pusića, previše je!

Zoran Pusić, iako mu se poklanja medijska pažnja, u političkom životu Hrvatske zapravo ne predstavlja baš ništa.

No, stara rimska izreka ispravno kaže: non quis, sed quid - ne tko, nego što.

Kada Hrvatska ne bi bila «banana država», ovaj bi Pusićev postupak izazvao promptnu reakciju hrvatskih političara i javnu osudu tzv. intelektualaca koje konstantno čitamo i gledamo u tiskanim i elektronskim medijima.

No, takvo što posve je iluzorno očekivati. Jer, Pusić je samo javno rekao ono što je skriveni cilj tih istih političara-upravljača i tzv. intelektualaca.

Utoliko je Pusić ipak više glasnogovornik zapadnobalkanskih šegrta, a manje borac za ljudska prava.

Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt jednom je prilikom rekao:

« U politici se ništa ne događa slučajno. Ukoliko se i dogodi, onda je tako bilo planirano».

Ako ovu konstataciju uzmemo kao točnu, tada se valja zapitati je li slučajnost da je Pusić zatražio brisanje čl. 141. Ustava RH baš 4. prosinca?

Uz malo zdravorazumskog razmišljanja vrlo ćemo brzo zaključiti kako nije riječ o slučajnosti, nego o provokaciji.

Jer, zatražiti brisanje članka koji onemogućuje reinstalaciju Jugoslavije dan prije obljetnice prosinačkih žrtava, nije ništa drugo nego svjesna provokacija.

Za one koji su zaboravili, 5. prosinca 1918. g., dakle četiri dana nakon uspostave KSHS, krvavo je ugušena pobuna Hrvatskog domobranstva na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koji su prosvjedovali protiv uključivanja Hrvatske u KSHS bez suglasnosti hrvatskog naroda.

Pobunu je u krvi ugušio tadašnji komesar zagrebačke policije Grga Angjelinović ; ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi.

Isti taj Grga Angjelinović – čuda li velikoga - djed je od Zorana Pusića, pa možemo zaključiti da ponosni unučić vjerno korača stopama svojega djedice koji je nakon ugušivanja pobune slavodobitno rekao:

» Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim».

Istoga dana kada je Pusić zatražio brisanje čl. 141. Ustava RH, na kioscima širom Hrvatske započela je prodaja «Novosti» - tjednika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Uz srpske novinare, u tjedniku pišu i tzv. hrvatski novinari – nekadašnji feralovci Viktor Ivančić i Marinko Čulić te Igor Mandić.

Politički i ideološki stavovi Igora Mandića – posljednjeg mohikanca jugounitarizma u Hrvatskoj – javnosti su uglavnom dobro poznati. Hrvati i Srbi dva su plemena istoga naroda, ne postoji hrvatski i srpski već srpsko-hrvatski jezik, Hrvati su devedesetih izvršili zločin nad Srbima i dosljedno tome hrvatska je država nastala na zločinu.

Međutim, u svojoj posljednjoj kolumni u Novostima (tjednik je dostupan i na internetu), Igor je Mandić otišao i korak dalje.

Tako u kolumni naslova «Izlazak na ustaško ćoše», Mandić navodi citate iz knjige «Zločin i kazna» srpskoga autora Jovana Mirića gdje stoji sljedeće:

» Za svakoga tko nije posve etnički obnevidio, Srbi u Hrvatskoj bili su žrtve kako srpske, tako i hrvatske politike.

«Srpska agresija» bila je samo alibi Tuđmanu i njegovoj sljedbi skupljenoj s koca i konopca za desrbizaciju Hrvatske. I ta je politika to uradila temeljitije i radikalnije od one Pavelićeve».

To što Mandić citira srpskoga autora, samo po sebi nije nikakav problem.

No, problem je što se Mandić s iznesenim stavom Mirića u potpunosti slaže.

Svatko, naravno, ima pravo na svoje mišljenje, no stavljati srpsku agresiju pod navodnike – kao da je riječ o izmišljotini, a ne o realnoj povijesnoj činjenici – nešto je što bi u mentalno zdravoj Hrvatskoj bilo osnovom i za zakonsko sankcioniranje.

Uz bok s time ide i teza da je «Tuđmanovoj sljedbi» (tu se naravno misli i na Hrvatsku Vojsku) cilj bio «desrbizacija Hrvatske».

Ovakvi su stavovi potpuno na liniji zapadnobalkanske politike kojoj je cilj sve strane koje su sudjelovale u ratu proglasiti jednako krivima, s time da Hrvatska na kraju mora ispasti i veći krivac.

Za Mandića Hrvati i jesu jedini krivci, pa tako vojno-redarstvenu akciju Oluja naziva «olujnim grijehom», dok Hrvatsku Vojsku i politički vrh Hrvatske iz toga doba implicite naziva «bando krvoločna».

Jugonostalgičarski zadah osjeti se i u Mandićevu nazivanju središnjeg zagrebačkog trga «Trgom Republike bana Jelačića».

Mandić zasigurno uživa posljednih mjeseci kada HTV prilikom jugoslavenskih obljetnica prikazuje ostvarenja komunističko-partizanske filmske produkcije, i to u udarnim terminima, kao što je to bilo 1. prosinca kada je HTV emitirao film «Valter brani Sarajevo».

Valja još napomenuti da je knjigu «Zločin i kazna», čije fragmente Mandić u svojoj kolumni navodi, 2002. g. objavilo Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta»;

riječ je o društvu koje uživa izdašnu potporu RH i Ministarstva kulture što je i razumljivo s obzirom da je pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića i osoba koja odlučuje o potporama knjigama Čedomir Višnjić – član SKD Prosvjeta, koji je - prema pisanju tjednika Nacional od 8. siječnja 2005 g. - sudjelovao u izdavanju i uređivanju knjige «Razgrtanje pepela» autora Nebojše Devetka, koji je u «Krajini» bio zadužen za informativne i propagandne djelatnosti u sklopu Generalštaba «krajinske» vojske i u Kanadi tražio novčanu pomoć od srpskih iseljenika za projekt «krajinske» države.

Stoga ne treba čuditi niti činjenica da Ministarstvo kulture sponzorira spomenik četničkim ustanicima u Srbu.

Ruka ruku mije, rekla bi stara izreka…

Da je netko 95. ili 98. godine rekao da će 2009. g. stanje u Hrvatskoj biti ovakvo kakvo jest, taj bi vjerojatno bio proglašen neuračunjivim.

Bila je doduše i tada osoba koje su upozoravale na britanski projekt «Zapadni Balkan» još nazivan 6-1+1, prema kojemu bi se u balkanskoj federaciji tj. novoj Jugoslaviji našle zemlje bivše Jugoslavije – Slovenija + Albanija.

Takve su osobe, na žalost, doživjele sudbinu Stjepana Radića od 1918. g. kada je njegovo upozorenje da se ne srlja u Jugoslaviju bilo ignorirano.

Pitanje je dana kada će domaći šegrti zapadnobalkanske politike otići u Beograd s kakvim novim izdajničkim naputkom i službeno krstiti novu panbalkansku državu.

Narod koji zaboravi svoj prošlost, osuđen je da mu se ista ponavlja.

Hrvatski je narod zaboravio svoju prošlost, stoga nas ne treba čuditi nedavni naslov iz jutarnjeg lista: «Jugosfera je postala stvarnost»...

Davor Dijanović