Piše: Mile PEŠORDA

UBIJAČI BOSNE

„Reka Drina prvi put postala je srpska reka“ (D.Ćosić)

     Oni od vladatelja naših koji ne spoznaju ovaj narod (a iz njega su krvno potekli) kao duhovnu tvorbu, kao zauvijek u svijet postavljeno svojevrstno naravno biće, koje u sebi samu živi sve svoje rane, nikada ne će osjetiti milost sućutnoga zastajanja nad jecajem iz dubljina domovine, koja je božanski dom hrvatskoga jezika. Ni upitati se oni nikada ne će tko će otrti suzu s očiju mučenica i mučenika naših, bez dokazane krivnje ili suđenja pobijenih, tijekom protekloga krvavoga stoljeća osvajačkih, ali i đilasovski „bratstvo-jedinstvenih“, pohoda na naše zemlje i ljude,  i bezimeno porazbacanih po jamama, škrapama, potocima i rijekama, zakopanih 1945. čak i po slovensko-zagorsko-slavonskim njivama oranicama i livadama, po kojima, u ove naše postvukovarske eurointegracijske dane ratari oru njivice i pastiri napasaju kravice, a iz zemlje izranjaju mrtve kosti ljudskih glavica i dječjih ručica, kao grozomorni pokazatelj djelovanja komfašističke pravde à la tito. Ni genocidno uništavanje Vukovara,  niti opsjedanje i sustavno ubijanje grada Sarajeva u središtu kojega su „srpski zločinci“ (natpis na spomeniku žrtvama na sarajevskim Markalama) granatama ubili na desetke mirnih građana, niti srebrenički genocid muslimansko-bošnjačkoga naroda, niti izgon stotina tisuća domoljubnih građana BiH svih vjera i nacija iz Herceg-Bosne, izbjeglica pred srpsko-crnogorskom i JNA agresijom, niti (č)etnički očišćena paradržava  u srcu Europe – ništa se od svega toga ne će ni na koji ljudski  način dotaknuti tih, da oprostite, globodvornih čimbenika, izkorijenjenika, raspoređenih da nastave jugoradove na nutarnjemu podvajanju i vanjskom zaposjedanju hrvatskoga naroda, na potpunom slamanju civilizacijske jedinstvenosti Bosne i Hercegovine ponosne, i da izvrše specijalnu im zadaću onemogućavanja Hrvata u njihovome poslanju-za- svijet, poslanju koje ovaj narod imade u godinama što stoje ispred nas, a koje u svakome od nas prebivaju kao mogućnost slobode, ljepote i dobrote za sve. Zaokupljeni održanjem vlasti po svaku cijenu, prema konceptu vladanja koji niječe Duh i otimlje narodu zemlju, vodu  i zabranjuje životvorni kruh,  oni previđaju da ovaj narod jest u svojoj biti narod koji više ne gladuje i ne žeđa jer se neprestance napaja na izvoru vode života i da se s toga ne može pokoriti nikomu i ničemu što bi ga odvojilo od toga izvora kao zrcala istine o vlastitome Rječnom putu kroz prostor i vrijeme, o samoostvarenju koje se, nakon preživljena iskustva dijalektičkoga istragaštva, zbiva neovisno o volji vanjskih diktata i političkih diktatura.

    Narod koji se umiva na tom izvoru, u bistrini tako svete vode ne stigne se niti zgroziti nad aktualnim prizorima izdaje istine i slobode koje mu oni  priređuju, prvi među prvima od vladatelja, potonulih u neistinu i nepostojeću stvarnost, zapleteni u paukovu mrežu  politike  kojom ravna viši, ne-ljudski,  interes u kojemu nema mjesta  za apsolut istine, za Svevišnjega, za čovjeka kao biće ljubavi stvoreno na Njegovu sliku i priliku. Još već prije samoga rata, udruženi jugoslavci, tajnoslužbaški i komitetski povezani i podržani,  temeljito su se pripremali za rat protiv demokratske Hrvatske i slobodne  Bosnae. Takozvana „Jugoslavenska Narodna Armija“ napadački je rasporedila koncem 1991. g. preko stotinu minobacača i više od 200 tenkova oko Sarajeva, da bi potom izložila grad opsadi, koja je trajala  sve do kraja kolovoza 1996. Jugosrpska opsada Sarajeva, krvavo započeta ubojstvom  dviju Bosanki: studentice, Muslimanke Suade Dilberović (r.1968.) i majke dvoje djece, Hrvatice Olge Sučić (rođ. 1968.) na Vrbanja mostu usred grada, trajala je  gotovo 1.500 dana, a za vrijeme opsade na grad su srpski pripadnici dojučerašnje titovske jugoarmije poslali prosječno 329 granata dnevno. Dramu grada Sarajeva, jugoagresijom pretvorena u europsku prijestolnicu bola, prepoznao je istinoljubivi i slobodoljubivi svijet te napokon imenovao (veliko)srpskoga agresora i njegovu ideologiju nacifašizma, što nije uspjelo, četrnaest godina poslije prekida opsade i oslobođenja jednoga dijela Sarajeva i Herceg-Bosne od okupatora, predsjedniku RH, iako slobodarska Hrvatska bijaše glavnim (moglo bi se čak reći: jedinim!) političkim i ratnim saveznikom demokratskim snagama BiH u otporu agresoru..

     Kada je gospođa Olga Sučić istrčala, 5. travnja 1992.,  iz svoga ureda na mirni građanski prosvjed za mir, pokraj mosta na Miljacki rekla je novinaru u tv-kameru: „Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad.“ (sarajevo.co.ba) Onoga koji je, svojom ne-povijesnom besjedom, u biti krajnje relativizirajući  krivnju agresora i zločinca i umanjujući  junaštvo i patnju domobranitelja i nevine žrtve, opsluživao legendarnu  Laž  i nadasve neokomunističku izmišljotinu o navodnom građanskom ratu (u kojemu, prema jednom ovdašnjem žurnalistu, Srbi nisu izvršili agresiju, nego „regresiju“!) ili sukobu dvaju nacionalizama i „zavedenih naroda“, čak ne će biti stid što je prešutio istinu o dvjema ubijenim sarajevskim damama kao početku monstrum-čina etničkoga čišćenja i uspostave nepodnošljivoga stanja karadžićarenja po našim zemljama. Da je se s istinom bar na čas suočio i da se zbog ogrješenja o istinu i pravdu u Sarajevu zastidio, javno bi se i Gradu i Narodu ispričao,  barem pod teretom činjenice, nedavno iz Haaga potvrđene, kako su osvajački radovi Srbije na preuređenju „Jugoslavije“ prouzročili u Bosni i Hercegovini 104.732 ljudske žrtve rata ( Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript ) U svjetlu takve zaslijepljenosti, stari je titoist i uvijek agilni sanu-ist srpski književnik Dobrica Ćosić mogao samozadovoljno i akademski, u beogradskoj „Politici“ od 6.travnja, ustvrditi kako „današnje stanje Srba posle etničkih čišćenja za budućnost može da bude pozitivno, jer je reka Drina prvi put postala srpska reka i što će vremenom deo Bosne ipak pripasti Srbiji.“   

     Za slobodu i demokraciju u Hrvatskoj i BiH, u borbi protiv ostvarenja Miloševićeva minihitlerovskog „Reicha“,  u zadnjemu su ratu pali toliki ljudski životi. Možda će „zavedeni“ hrvatski narod jednoga dana zaključiti da je njihov „vođa“ tu istinu svih istina u sarajevskoj Skupštini zatajio zato što je nije ni vidio, jasno, ako mu, zavedenu narodu, sam vođa, domanovićevski jednostavno, u lice kaže: „Ja sam se i rodio slep.“

                          (Kolumna EUROGLEDI,Hrvatsko slovo br.785, Zagreb, petak, 30.IV. 2010.)