Osnove hrvatskih upravljačkih struktura

Hrvati znaju lijepo pisati kad hoće, ali ipak su narod koji šuti dok ne pukne od nepravdi. Postali su plijenom, ili kako to diplomati stručno kažu, talcem vlastite nevjerice, pa i kad im ona satirično, cinično odnosi žrtve ispred nosa. Od velikih do najmanjih.  Međutim, ne treba im pripisivati oportunizam, barem ne iznad mjere u kojoj se isti može pripisati ljudskoj prirodi, jer znali su se i pokazati – velikim. Treba otvoriti oči.

Ako čovjeka oblikuje i okružje ili uvjeti u kojima živi, makako bio svoj, treba ih barem načelno definirati. Napose kad se radi o nepopustljivo diktatorskom okružju koje ga sili na iste povijesne pogreške i prikriva motive djelovanja po starom komunističkom šablonu, premda su mu "promjene" omiljena fraza.

Ma koliki to "zločin" bio, treba znati kakva je to upravljačka društvena struktura, jer neznanje je doista najveća tragedija pojedinca i naroda. To ne znači da su tzv. elitne strukture u Hrvata ignorantne. Naprotiv, oformljene su za "ispiranje mozga" i jedino u tome su "napredovale"; štoviše, to se danas zove "kreativnost," "sposobnost" i tsl.

Počmimo od političara. Uspješni su samo oni koji su "realni", te se spretno prilagođavaju "načelu" da je politika "prljava." Bez časnih načela, svaka laž je dopuštena, i nizašto nema odgovornosti, niti političke, niti moralne, a da ne govorimo o financijskoj, premda se radi o "business" političarima. Uspijevaju tako što ispotpisivaju sve što im serviraju međunarodni, netransparentni igrači, koji su, upravo uz njihovu pomoć, uspjeli u Hrvatskoj vježbati svoj autoritet bez pokrića, i navodno demokraciju. Najokrutniji je primjer njihove prijetvornosti slučaj Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju, u cilju nekog budućeg ekvinocija po njihovoj mjeri. A istovremeno treba zaboraviti bivšu, čim se zatraži polaganje računa za bivšu Jugoslaviju, i zlo koje je nastavila nanositi i nakon svog raspada. Najlakše je iz ladica izvući stare optužbe o "nacionalistima" i "ekstremistima" i nametnuti poslušnost i šutnju.  I nakon doba nasilne "nacionalizacije" hrvatskih blaga (titoističkog komunizma), riječ "nacionalni" obvezno je "ekstremizam." Ni ratna Hrvatska praktično niti nije imala vlastitu opoziciju, nego jugoslavensku, koja je evoluirala u satiru od demokracije. Mirnodopska Hrvatska je zapečatila status quo, jer ništa nema slađe od karijere i slave i moći, gdje od poštena rada ionako nema ništa. Medija i igara. Narod se, naravno, smije, ali to je posljednja faza raspoloženja na putu u propast. To znači da tu više nema pomoći. Zato ridikulizacija aktualnog političkog stanja u Hrvatskoj nije dostatna za spas. Treba ozbiljno sagladati gdje su pogriješili kako tzv. birači tako i oni koji su im izabrani, "s neba u rebra." U demokraciji, takva stvar ne bi se prešućivala. Stoga je upitan cijeli politički sustav koji se voli imenovati "demokratskim."

Od političara, eklatantniji su samo tzv. diplomati.  Mjesto ispravljanja pogreški, kojih je bilo za feljtone, što je upravo zadaća diplomacije, oni su se dokazali u stvaranju još većih i pogubnijih. Najgore je u svemu tome što su to uspjeli reklamirati kao "izlazak iz izolacije." Uspjeli su, i u diplomaciji, jedino oni koji su pomeli pod tepih sve razumne argumente, i nametnuli politiku, u svim segmentima društva, posve neprirodnu hrvatskim uvjetima i specifičnostima. Danas su diplomati ljudi koji hrvatske interese i narod stavljaju u zadnji plan – izuzev kad ga žrtvuju za tuđe. Hrvatska je već poznata kao lijepa zemlja, međutim još uvije se stide svega hrvatskog, i redovito napominju kako se Hrvatska ne treba ni spominjati na kojekakvim vijećima, zasjedanjima, jer ima neku "svjetsku ulogu." Čim je Hrvatska ušla u Vijeće sigurnosti UN-a, to je prvo što smo doznali. Pa čiji je to onda "uspjeh" i koga hrvatski narod plaća da ga predstavlja? Ovakva pitanja, naravno, nisu dopuštena kod business-diplomata. A o ulozi diplomacije u osnivanju ICTY-a, ne treba trošiti riječi. Jasno je da su morali osmisliti nekakvo opravdanje za svoju "nespretnost" koja je koštala toliko hrvatskih života i krvi.  U protivnom, bio bi kriv i neki istinski krivac iz redova njihovih elita. Godinama su predstavljali samo ICTY, što dostatno govori o njihovom povjerenju u hrvatske institucije. No, koga onda predstavljaju na račun i štetu Hrvatske, pitanje koje nikada nije dostatno postavljati, do konačnog odgovora.

Dotaknimo sad sigurnosne i vojne strukture. Tu su uspjeli oni koji su uvijek, poput političara, uvjeravali nas kako se nešto ne može, i držali se na sigurnom. U zapadnom svijetu, recimo u NATO vojskama, nezamislivo je da se, recimo da čovjek koji nije prolio kapi znoja, a možda i krvi, postane general. Odjedanput su neki dojučerašnji takore-i štakori, koji su sudjelovali u otežavanju hrvatske obrane i izdaji, iz udobnih loža, postali visoki časnici "po NATO standardima." Nije isto okušati se, kako na obuci tako i u ratu, i biti primljen, s najvećim počastima i bogatim dnevnicama, na kojekakve posjete inozemstvu. Gost je jedno, a vojnik na terenu je nešto posve drugo. Prvi može birati i kuhinju, a drugi može samo izvršiti sve što mu se kaže. Međutim, Hrvatsku su u NATO uveli ljudi koji nisu vidjeli terena. Hrvatski vojnik je uistinu kvalitetan, međutim, ostaje mu susresti se s – motivacijom ali i "bratstvom i jedinstvom" kao u JNA, obzirom kako su jeftino prodani i uvedeni u ratove kojima nije definirana niti svrha, niti cilj, dok su najbolji još jeftinije pozatvarani – koban paradoks koji progoni svakog istinskog vojnika i koji sve kaže o "NATO standardima.". To hrvatskom vojniku neće poslužiti na terenu, kao što nikad nije. Međutim, ni o tome ništa ne možemo doznati, jer odjedanput, vojska, dosjetili se kritičari ipak, ne može biti – transparentna. Takav hrvatski čovjek niti nije spreman za NATO, a vojne NATO vježbe o napadima na civile u okruženju Zadra ne ulijevaju povjerenje. Izgleda, sve ide prema odnosima u komunistička vremena: svoj na svoga.

U nekim dijelovima Crkve, sve je to u redu. Hrvatska ide pravim putem. Govori se, čak i tu o ekstremizmima, premda komunistički ekstremizam nikad nije prestao, niti na djelu niti u duhu vodećih struktura. Najlakše je udariti po "provokatorima" s "ustaškim obilježjima" jer i to su danas postali "fašisti", "nacisti" i kao takvi predstavljeni ne samo u komunističkom svijetu, nego i u nekad Hrvatima sklonim zapadnim zemljama. Od koga uistinu očekivati potporu kao Hrvat, kad se sve svodi na polustoljetnu propagandu protiv Hrvata, i kakvo zajedništvo, u izdaji, treba graditi. Od navodnih 92 posto izjašnjenih katolika, ima li uistinu barem 10-ak posto koji poštuju neka načela kršćanstva, pravde, istine, skrbi za bližnjega. Nažalost, skupa s političarima, i neke su vjerske strukture pristale na povijesne manipulacije i uskladile s njima smjernice prema egoizmu i pasivnosti, koje idu na ruku političkim lopovima, manipulatorima bez ikakve etike. To ne znači da Crkva nije sposobna postaviti istinska načela pravednosti u Hrvata, i od nje se još uvijek očekuje znakovitiji doprinos u tom smjeru, ukoliko želi sačuvati potporu naroda.

A o hrvatskoj kulturi najviše bi trebalo reći. Od kulture odnosa prema pojedincu, minimumu digniteta u odnosu prema bližnjem, do ukupne kulturne baštine i one na djelu. Ipak, sve se svodi na nehajanost, razvrat, konzumerizam. Naše je doba uistinu siromašno kulturnim znamenjem, osim što je češće oskrvnjivalo hrvatsko kulturno naslijeđe. Zato ne iznenađuje što se više ne zna gdje je čemu mjesto, od kulture komunikacije do povijesne umjetnosti. Suton duha reflektira se i u modernoj umjetnosti, gdje je i sama riječ "umjetnost" upitna, i bez ikakva konstruktivna motivacijskog obilježja i dojma. Tu nedostaje upravo kritičara, da bi se uopće načeo vrh ledene piramide.

Društveno-ekonomski odnosi slijede pravilo oportunizma koje se plasiralo iz samog vrha hrvatskih političko-ekonomskih struktura. Uspješni su lopovi, gangsteri, kockari, uglavno iz diplomatsko-političkih redova. I na predsjedničkim izborima, iznikli su "niodkud", da bismo doznali da su se sve ove godine masno bogatili u ugodnim državnim foteljema. Sigurno nisu ostavili dojam naroda kojemu su toliko potrebni strani krediti da bi prodavali i vlastite elite. Kako je to Machiavel davno spoznao, oni moraju uništiti boljega kako bi uspjeli ostaviti dojam veličina. "Svatko za sebe" uistinu ne postoji kao načelo ni u jednoj državnoj upravi, ali upravo je to jedini kriterij, snađi se druže. "Rogati" se sve dogovore u četiri oka, a "šušati", kad vrag odnese šalu, uglavnom se potčine, jer su ovi prvi posve ovladali. Međutim, jedna temeljita socijalna bitka neće se izbjeći u državi koja je u "kolapsu" – jer gladan čovjek zna i mrziti i odvažiti se. Podriven je naime temeljni dignitet čovjeka koji pošteno radi i živi, i on zaslužuje istinu i odgovornost hrvatskih "uspješnih" elita koje su obezvrijedile njegov trud, ako Hrvatska misli izbjeći ozbiljne socijalne nemire. Međutim, i ta odgovornost se prebacuje kao ping-pong loptica i redovito udari samo na narod.

Nakraju, narod se "pokvario." Tko ne bi, s takvom upravljačkom strukturom. Sigurno taj plemeniti narod zaslužuje bolju, da se uistinu ne iskvari.

Ivana Arapović

http://voiceofcroatia.net