|
Odricanje za propast
Hrvati su po odricanju postali svjetski prvaci. Cijelo
desetljeće svake se godine odričemo dijela državnog dostojanstva. Godišnja
odricanja postala su navikom, više se na njih nitko i ne osvrće, kamoli da
postavlja pitanje njihove opravdanosti. Što su odricanja veća, to je veći i
pad povjerenja u političke strukture i to se više nagriza veliko povjerenje
koje uživa Katolička crkva. Ne ću nabrajati čega smo se sve odrekli u tekućem
desetljeću, ne zato što ponavljanje nije majka znanja, nego zato što sve ono
čega smo se odrekli ne bi stalo u opseg teksta. Rang lista ovogodišnjih
odricanja je dugačka. Da se razumijemo, odricanja o kojima je riječ nisu u
svezi s korizmom i čišćenjem tijela zbog jačanja duha u očekivanju Uskrsa.
Puno su prizemnijeg karaktera i u dosluhu su s iskušenjima i načelima „kneza
ovoga svijeta“.
Osam je mjeseci do ovogodišnjeg obilježavanja pobjede protiv
velikosrpske agresije. Operacija Oluja vratila je ne samo najveći dio
okupiranog teritorija već je pomela i povijesno hrvatsko nagodbenjaštvo i s
tim povezno zarobljenu hrvatsku samosvijest. Službeni Beograd u protutužbi
protiv Hrvatske za genocid upućen Međunarodnom sudu pravde zahtijeva izmjenu
Zakona o blagdanima. Hoće da Oluju ne tretiramo kao državni blagdan, kad se
već od nje korak po korak pravi zločin, treba je izbrisati iz hrvatske
memorije. Srpska je politika prema hrvatskoj državi samo nastavak politike
velikih čuvara Jugoslavije. Nastavak palana (načertanija) ide u smjeru
ukidanja i Deklaracije o Oluji Hrvatskog sabora. U njoj se istinito kaže kako
je ona provedena uz poštivanje svih odredaba međunarodnog ratnog,
humanitarnog i civilnog prava.
Politiku čuvara dosadašnjih jugoslavija i aktualnog Beograda
podupire Milorad Pupovac, davši izjavu kako će biti potrebno izmijeniti Zakon
o državnim blagdanima. To je rekao i ostao u vladajućoj koaliciji u vrijeme
kad se u demokratskom svijetu razvrgavaju i prirodne, i neprirodne koalicije
i za puno manja „sranja“ (oprostite na izrazu, citiram sažetak političke
platforme S. Mesića). Na tragu Pupovčeve izjave je i ona Save Štrbca, osobu
koja u pravnoj nam državi sublimira „bivše nositelje stanarskog prava“ koje
su „napustile stan duže od šest mjeseci“, pa im stoga hrvatska država treba u
vlasništvo darovati novi stan. On ne vjeruje da će Hrvatska samostalno
prihvatiti neku novu deklaraciju o Oluji, zato daje naputak Međunarodnom sudu
pravde da natjera Hrvatsku na ukinuće postojeće i prihvaćanje nove
deklaracije. Nju bi on i Pupovac sigurno uskladili s novom pravednošću
haaškog Tužiteljstva i Jovićem i Pilslom, savjetnicima Ureda predsjednika.
Što bismo dobili zauzvrat kad bismo se odrekli Oluje? Četništvo
umotano u antifašizam usklađeno s istovjetnom odlukom srpskoga parlamenta!
Općenarodni „dernek“ (S. Mesić) u Srbu. Zločin umjesto oslobođenja.
Teritorijalni imaginarij, umjesto cjelovitosti. Četnike umjesto hrvatskih
branitelja. Srbe kao čuvare pokorene „republike“ iz Josipovićeve prisege,
umjesto Republike Hrvatske. Ozakonjeni banditizam, umjesto pravne države. I
povlačenje tužbe protiv Srbije za genocid. Naravno, povijest se ponavlja kad
se odričemo povijesne istine. Zato provoditelji protuhrvatske srpske politike
moraju tražiti prirodne saveznike u Hrvatskoj (nekad komuniste, a danas?),
kako bi proveli od Garašanina zacrtanu i do danas nepromijenjenu svetosavsku
politiku širenja na tuđi račun. Matoš je u svoje doba primijetio kako „imamo
više izdajica od cijele ostale Europe“. Umjesto afirmacije daljnjeg
odricanja, trebali bismo se odreći sadržaja i kontinuiteta iz Matoševe
dijagnoze.
Biskup Strossmayer, nekad utopist južnoslavjanske ideje, kad je
prozreo svetosavsku politiku Beograda napisao je10. travnja 1884. u pismu
upućenom Račkom: „Narod nam je u opasnom položaju. Srbi su nam krvavi
neprijatelji. Dobro je rekao – mislim Marković – da dočim se mi ljuto borimo
protiv Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to barem bilo
njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih
pokopati. Već o tome i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa
Mađarima spojili samo da nas utuku. To je glavna narav i glavna svrha njihove
pomirbe sa Mađarima. Ufajmo se u Boga i nikad duhom ne klonimo“. Bez obzira
što je od Strossmayerove ukupne političke misli u optjecaju ostala, ne
slučajno, samo njegova južnoslavjanska etapa, današnja bi hrvatska politika
morala odmah prekinuti kontinuitet hrvatskih odricanja koja idu na štetu
naroda i države, povijesne istine i zdrave budućnosti. Koja je daljnja
sudbina hrvatskih odricanja? Primjerice, odrekli smo se i Oluje i generala
Gotovine u korist haaškog Tužiteljstva. Srbijanski predsjednik Tadić sad
logično zahtijeva od Haaškog suda da ga po svaku cijenu osudi. Hrvatski
predsjednik na to nije reagirao. Moramo se vratiti Matoševim mislima i
pogledima, ili malo-pomalo prihvaćati politiku osovine
Štrbac-Haag-Beograd-Pupovac. Trećeg puta nema.
Nenad Piskač
Hrvatsko slovo
|
