Mile Pešorda

Od genocidna pukovnika do PEN-dojavnika

(kolumna „Eurogledi")

       Oporavljajući se od rana i strahota koje su joj priredila tri totalitaristička zla (fašizam, nacizam i komunizam), sva Hrvatska spašava i na duhovnom izvorištu žive riječi obnavlja  istinu sebe kao uvjet oslobođenja svakoga svog čovjeka pojedinca za autentičan život i ostvarenja slobodne Europe kao demokratskoga saveza samostojnih i međusobno solidarnih domovina, sa zajamčenom temeljnom slobodom i dostojanstvom čovjeka kao najvišom vrijednošću. Krvava repina neporažena četničkoga barbarogenija, koji je, skrivajući pod krinkom komunizma i bratstva-jedinstva svoju pravu narav srpskoga nacizma, bio doveo Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu do ruba smrti, još mlatara pod prozorima naših svijetlih domova i ostavlja krvave tragove jedne užasne priče o neizmjernoj mržnji istragaša i jugopartijaša prema istini i slobodi našega naroda, prema hrvatskom jeziku. Razborit pogled na to zlo, koje se povlači i presvlači pred danjom svjetlošću božanskoga reda stvari i nadolaskom demokratskih odnosa u društvu, pridonosi miru u dušama i razumijevanju među ljudima.

     Priča o genocidnom ubijaču Ljubiši Beari, pukovniku tito-partijske vojske „JNA“, u danom času preodjenute u Ćosić-Milošević-Karadžićevu „srpsku vojsku“, kojemu je ovih dana Haaški sud izrekao presudu na doživotni zatvor za zločin nad Muslimanima-Bošnjacima u Srebrenici, u BiH, nad više od sedam tisuća zarobljenih i smaknutih mladića i muževa iz toga povijesno znamenitoga mjesta i grada, jest još neispričana priča o polustoljetnom jednopartijskom „marksizmu“ tzv. jugoslavenske nomenklature opijene  i „izdovoljene“ krvlju poslijeratne osvete nad Hrvatima, o trorogoj zvijeri-zavjeri zla što se očitovala pokušajem ubojstva tridesetsvibanjske Hrvatske. Taj zločinac, rođeni Sarajlija (1939.), srpskoga podrijetla, i pripadnik elite „jugoslavenske armije“, sve dok im se gazimestanskim pokličem objavio naci-Vožd, u „Jugoslaviji“ je uživao u položaju jednoga od stubova države i društva, Titova mladoga čuvara na diktatorovim posjedima na Brijunima, da bi, kao kontraobavještajac zadužen za Hrvate u Dalmaciji i Zapadnoj Hercegovini, djelovao u Splitu, i to godinama uoči onoga, temeljito pripremanoga, smrtonosnoga skoka barbarogenija, žedna nove bleiburške krvi.

     U svoj toj banalnosti zla i čimbenika zloga raspoređenih diljem naših zemalja, među kojima je bio i netom osuđeni zločinac kao izvršitelj radova  na projektu Velike Srbije, za ovu se prigodu naročito izdvojio prokazivački dar jugooficira i „zapovjednika Prve zaštitne čete koja je čuvala maršala Tita“. U svom šturom zapisu o Bearinim zločinačkim podhvatima, ipak je „Slobodna Dalmacija“ od 12. lipnja osjetila bitnim istaknuti da je kosovac Beara, kao vojni šef u sustavu genocida, „ izdvojio stotinu Bošnjaka, proglasio ih  m u d ž a h e d i n i m a, kojima su onda u Potočarima srpski vojnici odrubili glave“

     Iz iste represivne jugoideologije potekavši, klevetnik je i PEN-dojavnik P.Matvejević - u jednome času službeni kandidat na izborima za Tuđmanov državni Sabor  te član savjeta šuvarovske kompartije SRP - izdvojio trojicu hrvatskih književnika Aralicu, Vuletića i mene kao  t a l i b a n e, i stručno politkomesarski nas obilježio za glavosijek, nalik onomu mučeničkih „mudžahedina“ u Potočarima. Ali kako se to u takvom obliku slučilo nije, onda je Srpska informativna mreža, zaštićujući  „visoko rangiranoga agenta-intelektualca“ (S.Rustempašić),  još jedanput odrubila glavu istini odašiljući u svijet, 4.XI.2005., nakon simbolične presude  Općinskoga suda u Zagrebu notornom difamatoru, još opakiju laž  i klevetu, s tvrdnjom da je mene taj ideološki Golijat jugodiktature  napao zato što sam (zamislite) „bio saglasan onom stavu koji smo videli u Herceg-Bosni, stavu Bobana i Šešelja, logori poodignuti kraj Mostara, rušenje Staroga mosta, koja je Hrvatsku koštala ugleda“.

      Da se zloduh istrage/čišćenja  „Latina“ i „poturica“ raspiruje, zornim je pokazateljem način na koji srpske „Novosti“ u Zagrebu, nakon božićnoga intervjua s ideologom obnove četništva i piscem Vukom Draškovićem, sada još izravnije nasrću na ustavne vrijednosti RH i sami Vrhovni sud RH vršeći promidžbu barjaktara antikroatizma P.Matvejevića ustupivši  talibanizatoru Coatiae središnje dvije stranice za oštrenje njegove klevetničke kame na mom imenu i na hrvatskom vrhovnosudskom znamenu. Da je škvadri matvejevitchâ neprihvatljiva demokratska Hrvatska kao zajedničko dobro, pokazuje bombaška izjava četofilnoga ideokrata da je Vrhovni sud, potvrdivši zakonitost izrečene kazne njemu za počinjeni zločin klevete, „obeščastio Hrvatsku“ („Novosti“, Zagreb, 4.VI.2010., str. 16.). Odakle tolika društvena moć „madoni brzoga vlaka Zagreb-Beograd“, prošapta netko sjetivši se Mandićeva orisa kompartizanskoga kurira iz ćelovinskoga Mostara? Iz british-beogradske potpore koju apsolutno uživa svaki onaj koji svoj doprinos daje da se destabilizira Hrvatska a u BiH „očuva poredak stvoren genocidom“, odgovoriše bolji poznavatelji odnosa snaga u „podzemnoj Domovini“; iz naklonosti slavoserbiziranoga protudruštva koje je neprijateljsko i prema zapadnokršćanskom civilnom društvu, i prema hrvatskoj Državi. U prilog takvoj tvrdnji, internauti isisaše i riječi srpsko-srbijanskoga pisca i emigranta Mirka Kovača (posebnoga uzvanika karadžićevca Dutine i družine na predratnomu otvorenju Doma pisaca u Sarajevu, kada je Emir Kusturica četnikovao šakom u glavu književnika A. Mahića), otiskane u „Vjesnikovoj“ godišnjoj anketi 10.i 11. prosinca 2005., posvećene veličanju i sokoljenju netom osuđena lažca i klevetnika, s delijaškom ocjenom da je tovariš P.Matvejević  „bez dvojbe osoba godine, po svom stavu, po svojoj intelektualnosti, moralu, po svojoj odlučnosti da ne priznaje taj sud“.

     Nakon toliko patnji i bola u ljubavi za istinu i za slobodnu domovinu, sućuti i pružene ruke, uvijek i posvud (i u Francuskoj, gdje sudjelovah 8.XI.1992. u solidarnom prihvatu velike skupine Muslimana izbjeglih iz Bosne pred srpskom vojskom ) prema svima združenima u zajedničkoj žrtvi za slobodu i mir, zar je se nama bogoštovnim domovnicima, pod navalom spletki i hajki iz okružja Bearinih pansrpskih mreža, braniti zato što nam nisu odrubljene glave? „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“, neka odgovor bude ova riječ mira.

                                   (Kolumna EUROGLEDI, Hrvatsko slovo br. 791.str. 23, Zagreb, petak, 18. VI. 2010.)