 |
Za
vrieme Drugoga svjetskog rata većina bosansko–hercegovačkih muslimana
pozitivno se odnosila prema hrvatskoj državnoj nezavisnosti i
uključenju ciele Bosne i Hercegovine u Nezavisnu Državu Hrvatsku, iako
nije bila, poput uostalom i mnogobrojnih Hrvata katolika, oduševljena
političkim karakterom režima.
O tim činjenicama Dr. Džaferbeg
Kulenović (Hrvatska smotra, Buenos Aires, Argentina, god. I. br. 2, 20.
lipnja 1951., str. 3.–6.) u svom odgovoru na tvrdnje Dr. Vladka Mačeka,
da su muslimani u «podpomagali pojedine vladavine za vrieme bivše
Jugoslavije, a isto tako da su sjedili u vladi NDH» piše:
«Mi
smo sudjelovali u pojedinim vladama, ali ne da podpomažemo bilo kakovu
vladavinu, već da zaštitimo one koji su nas izabrali, i da po
mogućnosti usmjerimo i rad drugih koji bi cjelokupnom narodu bio od
koristi. Koliko smo u tome uspjeli ili ne, to nije pitanje; glavno je
naša dobra namjera i uloženi rad za postignuće dobra koje bi nam svima
bilo zajedničko.
Mi smo tako sjedili i u vladi NDH. Vladu NDH
mi poznajemo kao hrvatsku državnu vladu, a ne kvislinžku. Hrvatski je
narod želio i stvorio svoju vlastitu državu, koju je nastojao
izgraditi, ali su ga u tome priečili neprijatelji hrvatske
samostalnosti, pa radi toga ni hrvatskoj državnoj vladi uslied ratnog
meteža nije uspjelo ostvariti prave težnje hrvatskog naroda. Ne poričem
ni jednomu čestitom Hrvatu da ne bi želio imati svoju vlastitu državu,
ali nije dosta samo želja, već je potreban i domoljubni rad da se
postigne taj uspjeh. Tako su i bosansko–hercegovački muslimani ušli u
hrvatsku državnu vladu da pokažu na djelu da im je kao Hrvatima puno
stalo do toga da hrvatska država bude što bolje izgrađena. U jednom
metežu, koji je sličio građanskom ratu, to se ovog puta nije moglo
postići.«
Riedko je tko na ovako eksplicitan i razložan način
obrazložio želju svih Hrvata za svojom vlastitom državom i ujedno
pružio valjan odgovor i onima koji se u svojim polističkim ciljevima ni
usudili nisu razmišljati, a kamoli ići preko granica Banovine, da i ne
govorimo o samostalnoj državi.
U pogledu sudjelovanja
muslimana u ukupnoj državnoj strukturi NDH, složio bih se s tvrdnjama
da su mogli biti i zastupljeniji, ali iztičem da su ipak više
sudjelovali u vlasti NDH, nego, primjerice, nakon austrougarskog
zaposjednuća Bosne i Hercegovine, pa čak i sada.
U NDH je
musliman stalno bio podpredsjednik Vlade — Dr. Osman i Dr. Džaferbeg
Kulenović. Prvi je doglavnik bio Ademaga Mešić, a dva doglavna
pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak.
U
Vladi su bila i četiri muslimana ministra: Dr Mehmed Alajbegović,
ministar vanjskih poslova, te ministri Hilmija Bešlagić, dr. Meho
Mehičić i Ismet ef. Muftić.
Podpredsjednik Sabora bio je Ismet
– beg Gavran Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke ing.
Junuz Mehmedagić, otac poznatog književnika i publicista Dr. Envera
Mehmedagića, dok su diplomatski predstavnici države bili prof. Salih
Baljić, prof. Hakija Hadžić, Enver Čolaković, povjerenik za kulturnu
razmjenu.
Tu su zatim visoki upravni službenici, povjerenici,
stožernici i drugi dužnosnici: Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš
Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hadžibaščaušević, Asim Ugljen, dr.
Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadić itd.
Narodni
zastupnici u Saboru bili su, osim spomenutih, i Ismet Bektašević, Ferid
beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran
Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir
Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i dr.
Pregled bi bio
nedostatan da ne spomenemo i više vojne častnike u NDH, Hrvate islamske
vjere, pri čemu je znakovito da je u karađorđevićevskoj vojsci samo
jedan Hrvat uspio postati general (Ivan Prpić), uz to imenovan na
posebnu Mačekovu zamolbu. Prvi muslimanski general u ovom stoljeću,
nakon Enver —paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je domobranski
general Junuz Ajanović. Od pukovnika i dopukovnika spomenuti ću tek
neke: Muhamed Riđanović, Šefket Hasandedić, Muhamed Sulejmanpašić,
Sulejman Filipović i drugi.
Imam Poglavnikova tjelesnog sdruga
/ PTS /bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a od visokih vojnih dužnostnika
u ustaškoj vojnici treba navesti još i dopukovnika Edhema Karikovića te
pukovnike Ćamila Krvavca i Mehu Salčića. Svi su ugradili svoje živote u
temelje hrvatske države.
Osim što su obnašali visoke dužnosti
u redovitoj hrvatskoj vojsci, muslimanski časnici bili su i na čelu
posebnih dobrovoljačkih odreda: pukovnik Avdaga Hasić, pukovnik
Sulejman Pačariz, pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, bojnici Memišaga
Đubur i Bećir Lokmić...
Pukovnik Avdaga Hasić je kao
zapovjednik 12. udarne divizije podkraj rata, iako nije imao školske
vojničke naobrazbe, promaknut u generala.
Nakon prevrata
1945., kada su progoni muslimana dostigli neviđeni stupanj okrutnosti –
što je najbolje opisao Safet Jaskić u knjizi «Srbokomunistički zločin
nad Bosnom» – većina Hrvata islamske vjere morala je prebjeći u
emigraciju.
Da ih spomenemo samo nekoliko: dr Džafer – beg
Kulenović, predsjednik hrvatske vlade u izbjegličtvu, prof. Hakija
Hadžić, dipl ing. Hilmija Bešlagić, dipl. ing. Hamid Hromalić, dr. Meho
Mehičić, Hasan Čustović, dipl. ing Nahid Kulenović, sin Džafer bega
(predsjednik njemačkog ogranka HOP–a, ubijen po UDB–i 1969.), dr.
Muhamed Muftić, dr. Enver Mehmedagić, pukovnik Ibrahim vitez
Pirić-Pjanić i drugi.
Družtvo bosansko–hercegovačkih i
sandžačkih Hrvata muslimana naklonjenih HSS–u tiskalo je u emigraciji
svoju «Spomenicu» i objavljivalo časopis «Svijest», u kojem su
surađivali, između inih: prof. Hazim Šatrić, Emin Batlak, brat general
bojnika Nijaza Batlaka, Muhamed Krupić, Mujo Čolan, Alija Kuštrić,
Muharem Ogrić, Ferid Salihović, Hadži Ismet Varatanović, Asim Lepić i
Omer Zuhrić.
Na Blizkom istoku djelovao je Sead Zubčević,
objavljivanje i list «Hrvatska volja», a širom svijeta osnivani su
Hrvatski islamski centri, mjesta u kojima je održavan vječiti plam
hrvatstva, kao što su to uostalom činili i Hrvati katolici prisiljeni
na emigraciju. Centri su u Munchenu, Chicagu, Torontu, Melbourneu.
Posebno ističem centar u Melbourneu koji i sada okuplja brojne Hrvate
islamske vjere.
Nezaobilazna je u emigraciji i djelatnost Dr.
sci. Asafa Durakovića koji povremeno objavljuje zajedno s bratom dr.
sci. prof Zijadom Durakovićem, poetske zbirke u Zagrebu. Posebno je
neizbrisiv rad Dr. Ferida Karihmana, književnika, kroničara, esejista,
čuvara vječnog ognja islamskih Hrvata.
Spomenuo bih Ragiba
Abdića, Kerima Reisa i legendarnog hrvatskog generala Nijaza Batlaka
Daidžu, ratnog viteza Domovinskog rata, prvog brigadira HV–a, potom i
generala HV–a, višestruko odlikovanog za ratne zasluge.
Navedene
činjenice svjedoče o kontinuitetu misli i djela Hrvata islamske vjere,
koji su se opirali poistovjećivanju vjerske i nacionalne pripadnosti.
Da nije te zablude koju su Srbi nametali na ovim našim prostorima,
posebice u Bosni i Hercegovini, postojanje dviju religija –
rimokatoličke i muslimanske – unutar jedinstvenoga hrvatskog korpusa ne
bi izazivalo nesporazume i pometnju. Uostalom, to i nije jedinstveni
slučaj u svietu. I njemački narod, primjerice, pripada dvjema crkvama,
kojih su se pripadnici tijekom poviesti grubo sukobljavali, pa čak i
ratovali, ali su na kraju sve razlike ipak veoma uspješno prevladane.
S
druge strane, ako netko želi po nacionalnoj pripadnosti biti Bošnjak,
mora se poštovati njegova odluka, ali to nipošto ne oduzima meni pravo
niti bilo kome drugom da ukazuje na njegovo i svoje hrvatsko podrietlo.
Osobno sam nacionalno Hrvat, ali sam i islamski vjernik koji pripada
tradicijskom i kulturnom krugu islama.
Istina, iako su se
okolnosti znatno izmienile, činjenice su ostale i nadalje iste. Danas,
možda jače nego ikada prije, ukazuje se potreba za ponovnim
obnavljanjem vrijednosti koje ni otomanska okupacija, niti
jugoslavenska indoktrinacija, a niti srbska politika likvidacije nije
uspjela zbrisati. Mnogi ne će ni da čuju za takovu mogućnost, držeći da
danas više nema potrebe za takove odnose. Držim da su takovi u dubokoj
zabludi. Nažalost, vrlo brzo će utvrditi da ideje velikosrbske politike
nisu zauviek, već privremeno napustile zacrtane ciljeve i da se
stoljećima razrađivana ideologija prilagođava novim okolnostima. Takova
ideologija, permanentno održavana i zasnovana na suludoj glorifikaciji
izgubljenih bitaka, sada više nego ikada, ima itekako hrane, za kovanje
ponovne osvetničke kampanje, koja se bez sukoba težko ili nikako ne
može izbjeći.
S druge strane, u današnjih Bošnjaka prema
Hrvatskoj nema, niti je bilo, čak niti u naznakama, bilo kakove
teorijsko ideoložke podloge slične imperijalnim srbskim ciljevima, što
je već samo po sebi i putokaz potrebe obnove vriednosti, koje su naši
predci znali poštovati, cieniti i ostvarivati. Ako je međusobni rat
katolika i muslimana, rezultat uspjeha velikosrbske imperijalističke
politike, a prema stavovima ijedne i druge strane, to doista jest, onda
je taj rat, ipak, poviestno rečeno, unatoč svih grozota, samo ekscesna
pojava u našoj poviesti, obilatoj međusobnim poštivanjem, uvažavanjem i
tolerancijom.
|
