http://verusblog.voiceofcroatia.net/?p=215

Hrvatska je imala i u teškim ratnim uvjetima najotvoreniju i najtolerantniju vojnu strukturu u usporedbi s bilo kojom drugom vojnom silom. Zato se o hrvatskoj vojski i moglo pisati zločinački do njezine osude u Haagu, bilo da se radi o njezinoj prisutnosti u Hrvatskoj ili u BiH. I zato se toliko ginulo, kao da nije rat, zašto diplomati nikad nisu odgovarali. Već za Oluju su, pri prvim izjavama generala Tolja, imali spreman format optužbe Hrvatske, jedino što može objasniti prve krive prijevode i samih tih izjava na TV, pred cijelim narodom! I takvi su postali “autoriteti” u diplomaciji, ponekad i u Americi u nekim takozvanim “caucusima.”

Možda ste pratili ovih dana što se događa u Afghanistanu i kako se o tome pišu. Ranjen je jedan vojnik gelerom vlastite granate, i otpušten nakon par dana. Mediji, koji su toliko pisali o “ratnim zločinima” prenijeli su gdje je ranjen, na kojoj lokaciji, u koju bolnicu je smješten, kad je izliječen, otpušten, ukratko, skrb i solidarnost. Mi još nikada nismo doznali iz popularnih medija o ranjavanjima i stradanjima pojedinih hrvatskih vojnika u obrani svoga naroda, a pogotovo ne onda kad su stradavali da spase drugoga, za što se u svijetu dobivaju medalje za najveće zasluge. U Hrvatskoj se za to dobiva optužnica za zločine.

Za usporedbu “demokratizacije” u Hrvatskoj i svijetu u koji je diplomati i političari žele “integrirati”, ima još jedan znakovit primjer iz Afghanistana (koliko god usporedbe bile nemoguće, ali poučne su).

Nakon što je na 30. 12. 2009. u Kandaharu ubijena prva novinarka od kako je počela kanadska misija u Afghanistanu (2002), Michelle Lang iz Calgary Heralda, evo što je izjavio Alain Saulnier, direktor informacija Radio-Canade:

“Kanada je u ratu, podsjetio je. Incident do kojeg je upravo došlo potaknut će medije da razmisle o načinu pokrivanja tog rata, o predostrožnostima koje treba poduzeti.” (La Presse, 31.12.2009.)

U Hrvatskoj nitko nije upozoren da razmisli kako pokrivaju hrvatski obrambeni rat, unatoč tolikim žrtvama. Naprotiv, treba okaljati ugled svima koji razmišljaju. Čak su i novinari završavali u Haagu.

Proces “demokratizacije” Hrvatske i BiH preveć je suprotan ovome u Afghanistanu i po karakteru rata i po odnosu prema tom ratu, da bi se radilo o “demokratizaciji.” Otvaranje Hrvata vatri, smrti, to je značilo “otvaranje” u hrvatskim političko-diplomatskim krugovima.

Prilog za “standarde”  koji vrijede u hrvatskom “otvorenom” društvu.

Ivana Arapović

http://voiceofcroatia.net