Dr. Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika Republike, politolog, konzultant britanske Ekonomsko-obavještajne agencije, presudno je utjecao na formiranje Josipovićeve politike prema Bosni i Hercegovini te Srbiji

Raspad Jugoslavije bio je rezultat nasilnog nacionalizma, a ne nikakva prirodna pojava. Hrvati sa Srbijom i Bosnom dijele isti jezik. Hrvatska ne smije ući u EU prije Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji su – građanski ratovi.

Pod ove teze potpisao se u svojim intervjuima i blogovima, od 2000. godine naovamo, politolog s londonskim doktoratom Dejan Jović. Za znanstvenika Jovića primijetili bismo samo da su mu tvrdnje radikalne i provokatine. Ali što s Jovićem političarom?

Obrazovan i utjecajan. Upravo su njegovi kontinuirani i jasni politički stavovi privukli predsjednika Ivu Josipovića da četrdesetineštogodišnjeg konzultanta britanske Ekonomsko-obavještajne agencije, koji u službenoj biografiji zaobilazi i godinu rođenja i spominjanje Hrvatske – naglašava da je rođen u bivšoj Jugoslaviji – zaposli kao glavnog analitičara u svom uredu i tako mu pokloni veliko povjerenje.

Jović je, ustvari, na Pantovčaku preuzeo poziciju odbačenoga Josipovićeva savjetnika Drage Pilsela, koji je morao otići zbog sumanutog psovanja po novinama i zato što je predsjednik naknadno uvidio da je riječ o ekstremnom karakteru koji je teško staviti pod kontrolu.

Jović nije komplicirane naravi i izuzetno je obrazovan.

Diplomirao u Zagrebu, magistrirao u Ljubljani i Manchesteru, doktorirao u Londonu, zaposlio se na sveučilištu Stirling u Škotskoj, proučava povijest i politiku bivše Jugoslavije, pisao u Poletu, Feralu, Arkzinu… Jedini je hrvatski državljanin, pardon, državljanin bivše Jugoslavije, koji je pisao doktorat na London School of Economics – tako je barem bilo 2002., kada je to objavila Slobodna Dalmacija – a na britanskom sveučilištu dobio je posao iako je imao 68 protukandidata.

Jović nije nimalo bezvezan lik: njegovim se uslugama koristilo već nekoliko britanskih konzultantskih tvrtki, a povremeno i Ministarstvo vanjskih poslova i Commonwealtha vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Sada ga je preoteo predsjednik Josipović.

Samozatajnog analitičara Jovića baš zbog njegovih stajališta o regiji, Bosni i Hercegovini i europskim integracijama u Vladi drže glavnim inspiratorom posljednjih, odobravanih i osporavanih, političkih akcija predsjednika Josipovića.

Naši sugovornici bliski Vladi, ali i neki iz diplomatskih krugova, uvjereni su, štoviše, da je Jović bio najvažnija karika u pripremi Josipovićeva nastupa i govora u Bosni i Hercegovini, kao i u projektu zbližavanja hrvatskog predsjednika sa srbijanskim šefom države Borisom Tadićem.

“Vidite, predsjednik Josipović tragao je za temom na kojoj će moći graditi svoju političku osobnost. Slovenija je ‘zauzeta’ jer tu premijerka vodi inicijativu. Proces ulaska u EU također. Gospodarstvo je Vladina stvar. Ostala je Srbija i predsjednik je zaigrao na tu kartu”, analizira jedan Globusov sugovornik bliži premijerki nego predsjedniku.

Loši savjeti. On tvrdi da se zbog političkog neiskustva Josipović pritom potpuno oslonio na svoje savjetnike, u prvom redu na Jovića, koji, navodno, polako preuzima utjecaj kakav je na Pantovčaku nekad imao Mesićev savjetnik Tomislav Jakić, iako je Jakićevo mjesto formalno zauzeo diplomat Joško Paro.

Vladini ljudi s Para na Jovića skreću svu odgovornost za, kako tvrde, potpuno promašenu politiku Pantovčaka. Uvjereni su da je vješta i složna beogradska diplomacija doslovno preveslala tim s Pantovčaka, a da je sarajevski govor Ive Josipovića – koji je, treba reći, meuđunarodna zajednica jednodušno pozdravila, a i u Hrvatskoj ga je prihvatio dio javnosti – došao Tadiću kao unutarnjopolitički pokrivač ispod kojega je provukao deklaraciju o osudi srebreničkih zločina, ali tako da je odgovornost za te strahote podijelio sa svima.

“Tadić nema milosti. On vrlo dobro razumije interese Srbije i ponaša se kao hladan državnik. On je taj koji diktira odnose. Odbija doći kad ga pozovu, bira Opatiju umjesto Zagreba, naređuje kad će se skinuti kravate i razgovor postati neformalan”, upozorava u razgovoru za Globus jedan iskusni diplomat.

Tadiću je u interesu da Hrvatsku, koja je u odnosu na Bruxelles miljama ispred Srbije, izgura ili barem poljulja na poziciji lidera u regiji. U Vladi procjenjuju da Josipović, možda i nehotice, sada pomaže Tadiću u tome sebičnome državničkom poslu.

U tome pak vide Jovićeve prste.

“Kad je Tadić odbio doći na inauguraciju novog predsjednika, a zatim i na regionalni skup u Sloveniji, iz Europe su nam jasno signalizirali da prekinemo inicijativu i ostavimo Tadića da se sam sabere. On ima svoje stvarne probleme, vodi politiku izolacije, ne trebamo mu olakšavati. Hrvatska vodi neupitnu proeuropsku politiku i ima inicijativu u regiji”, prenio je Globusu sugovornik iz Vlade.

No, Pantovčak je nastavio pružati ruku Srbiji, toliko da su vicmajstori u obje države naglo dobili inspiraciju za različite pošalice o simpatijama na relaciji Tadić-Josipović.

Dogodilo se tako da su se Vlada i predsjednik – koji bi morali zajednički formirati svu vanjsku politiku – naglo razišli na temi politike prema Beogradu i da će se teško nanovo usuglasiti, s obzirom na dijametralno suprotna stajališta njihovih političkih stratega i analitičara.

Zajedno sa Srbijom. Dejan Jović u blogovima koje je pisao za B92 bio je, kao prvo, više nego određen u osudi individualnog ulaska Hrvatske u Europsku Uniju.

“Nije li ipak bolje”, pita se tako Jović 11. siječnja 2009., “sačekati da sve zemlje postignu približno sličan stupanj pripremljenosti… pa ih tek onda primiti u jednom novom velikom big bangu?”

Jović već godinama alarmira znanstvenu i političku javnost da će se Hrvatska, dopusti li joj se da prva uđe u EU, prema Srbiji postaviti kao Slovenija prema njoj.

Još dalje od toga, Jović spekulira što će sve zločesta Hrvatska raditi Srbiji: “Može se pretpostaviti da će se nova moć najprije pokazati u kompliciranju i kočenju pristupa Srbije i Bosne i Hercegovine, a možda i Crne Gore Europskoj Uniji.”

Ne samo to, Hrvatska bi, procjenjuje Jović, “gotovo sigurno” Srbiji uvjetovala bilo kakvu ratifikaciju eventualnih sporazuma s Unijom “odustajanjem od protutužbe za Oluju, a vjerojatno i nekim priznavanjem ekskluzivne krivice Srbije i Srba za zlodjela u devedestima”.

To za Jovića nikako ne bi bilo dobro.

Regionalni paket umjesto regate – to je politika za koju se zauzima glavni analitičar predsjednika Ive Josipovića.

Ima on još dva razloga zašto bi čekao s ulaskom Hrvatske: prvi je zato što je uvjeren da će s ulaskom u zemlji ojačati konzervativizam, odnosno nacionalizam, a drugi da će, kao i u Poljskoj, odmah doći do zaustavljanja važnih reformi.

Zabrinjava Jovića i to da će Hrvatska, uđe li prva, zahtijevati veća prava i bolji status za Hrvate u Bosni i Hercegovini.

Ni to za Jovića ne bi bilo prihvatljivo.

Naprotiv, i postojeći privilegiji za njega su nedopustivi, a posebno činjenica da će – zbog dvojnog državljanstva – samo Hrvati iz BiH imati EU putovnicu.

Jović ima i specifična stajališta o naravi Domovinskog rata, u suštini suprotna Deklaraciji hrvatskog parlamenta, ali i uvjerenju pretežnog dijela javnosti, neovisno o stranačkoj opredijeljenosti.

“Taj je rat samo jednim dijelom, vjerojatno manjim, bio inspiriran nacionalističkom ili bilo kojom drugom ideologijom. Nacionalizam, bilo u obrambenoj ili ekspanzivnoj formi – kao zaštita našeg naroda ili vraćanje našeg teritorija – bio je uglavnom izgovor onima koji su vodili računa o osobnoj financijskoj i statusnoj koristi… To što su razarani Vukovar i Dubrovnik, a ne Kraljevo i Niš, služilo je i služi kao razlog da službena Hrvatska sebe vidi isključivo kao žrtvu, a svoju ulogu u ratu isključivo kao obrambenu”, razmišlja Jović u studenome 2008.

Prigovori Mesiću. Strašno ga izjeda i politika Josipovićeva prethodnika. O Stjepanu Mesiću nema puno lijepih riječi.

“Ni Mesić nije spreman prihvatiti nikakvu odgovornost za sukobe u ranim devedestim godinama… Stipe Mesić promovira politiku pokroviteljstva, političkog i moralnog, nad Bosnom i Hercegovinom koju on vidi prije svega kao obrambeni bedem ispred same Hrvatske. Suptilni nacionalisti poput Mesića žele jedinstvenu BiH kako na svojim granicama ne bi imali ‘Veliku Srbiju’… Je li ta namjera baš toliko različita od Tuđmanove politike?” pita se Jović na svome beogradskom blogu 21. lipnja 2008.

Josipović je odbacio politiku koju Jović predbacuje Mesiću, u predsjednikovim potezima može se nazreti Jovićeva doktrina…

Jovićeva ideologija za Vladu je nepremostiv problem. Teško je, uvjereni su, s takvim sugovornikom sukreirati vanjsku politiku, što je Ustavom propisana obaveza i predsjedniku i premijerki. Slučaj Jović u Vladinim krugovima posljednjih su dana zato pokušavali predstaviti kao novi veliki kadrovski problem predsjednika Josipovića.

Kažu: nakon neplatiše poreza Marka Rakara, zatim osuđenog Mate Mlinarića pa onda još incidentnog Drage Pilsela, sada još i radikalni Dejan Jović.

Teško je ipak očekivati da će Josipović samo zbog nervoze u Vladi sada preispitivati Jovićevu poziciju. Dio tih provokativnih teza predsjednički je tim testirao u javnosti: prošli su bolje nego što su vjerojatno mogli očekivati. Predsjednica Vlade jest ta koja se morala povući i zaokrenuti javni razgovor prema temama iz gospodarstva, a s Josipovićem organizirati pomirbeni sastanak.

Javnost je sve manje zaniteresirana za teme iz povijesti i okrenuta budućnosti, pa i povijesne interpretacije kakve su prije bile nezamislive, sada lakše prolaze, ispod žita.

No, ako se povjesničari i politolozi i žele nadmetati u interpretaciji novije povijesti, zaista je pitanje trebaju li to činiti na plaći predsjednikovih savjetnika i analitičara, i trebaju li se kao medijem koristiti šefom države.