________________________________________________

 
Društvo političkih uznika utemeljeno je davne 1990.g. točnije, utemeljeno je 17.veljače iste godine u dvorani Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. To je bilo vrijeme kad je već bio srušen Berlinski zid i kad je smaknut  prvi komunistički diktator u Rumunskoj – ČauŠeski. Ova dva događaja a i ranija Ruska perestrojka, otvorila su vrata i svim ostalim zemljama Istočnog bloka da se konačno i za uvijek oslobode od komunističke tiranije. Neki su tu tranziciju prebrodili bezbolno i bez rata, ali, kako znate, mi Hrvati smo platili tu slobodu sa krvlju i sa velikim ljudskim i materijalnim gubicima.

Razdruživanje sa Jugoslavijom nije se moglo dogoditi mirno,   jer tadašnje naše komunističko rukovodstvo nije se mirilo sa time da više Jugoslavije  neće biti. Pred narodom su glumili da žele osamostaljenje, a ustvari unutar svog ustrojstva činili su sve da do toga nikada ne dođe. Vidjelo se to odmah poslije travanjskih izbora. Formalno priznaju poraz, ali ne priznaju hrvatsku zastavu i grb te javno i protestno napuštaju sabornicu u momentu kada se mijenjala zastava sa petokrakom. Poslije ovog sramnog izdajničkog čina hrvatskih komunista,  više nije bilo dileme -  da je rat na obzoru. Još za vrijeme dok su se spremali da predaju vlast pobjednicima na demokratskim izborima uspjeli su, tajnim kanalima i po noći razoružati Hrvatski narod. Ogromne količine oružja koje su pripadale tadašnjoj teritorijalnoj obrani, uzimaju iz skladišta i odvoze u nepoznato, a to nepoznato mjesto bila su ustvari srpska sela.

A što je sve bilo poslije, neću vam opetovati. Dogodio se krvavi rat u kojemu je do zuba naoružani Golijat udario na malog nenaoružanog Davida. U takvim okolnostima svi bivši politički uznici uspjeli su se organizirati. Svi, ama baš svi, bivši politički uznici shvatili su ozbiljnost rata i ušli u njega, bez da su razmišljali što će se sa njima desiti.  Svaki prema svojoj sposobnosti preuzimali su razne dužnosti u obrani zemlje .

I pored toga što je rat buktio i svakim danom bio sve žešći, politički uznici su bili organizirani i na okupu u jednoj Udruzi. Svake godine održavana je godišnja Skupština, kasnije nazvan Sabor. Ljudi su se s ljubavlju željeli okupiti na jednom mjestu i razmijeniti međusobna mišljenja. Sjećam se tog vremena i entuzijazma. Čak se ni pozivi nisu slali. Bilo je dovoljno da se preko tiskovina ili krugovalnih postaja objavi termin održavanja - ljudi su to odmah prihvatili kao poziv i dolazili na Sabor. Sjećam se i vremena kada su Južnjaci (Dalmatinci)  do Zagreba putovali i po dva dana, jer su morali putovati okolo preko Rijeke. Poprečni put za njih je bio zatvoren i okupiran od srpskih bandita, koji Hrvatsku nisu htjeli prihvatiti kao svoju Domovinu – naprotiv htjeli su pomoću braće iz Srbije Hrvatsku pretvoriti u veliku Srbiju.

Ovu genezu rata u Hrvatskoj morao sam ukratko prepričati i za ovu prigodu, jer želim njome još jednom podsjetiti sve nazočne uznike i goste ovog Sabora -  u kakvim smo sve okolnostima bili složni i jedinstveni. Obistinila se ona stara Starčevićeva izreka, «da Hrvate samo nevolje ujedinjuju, a u miru ne znaju kamo bi sa sobom». Tako nešto dogodilo se i s nama uznicima. Poslije slavne «OLUJE»  s kojom je Hrvatska oslobođena, i svim Hrvatima darovan mir, «oluja» se preselila nekim ljudima u njihove prazne glave i ispraznila ju potpuno.

Više se nitko sa nikim nije slagao. Rasturena je jedna Udruga koja je bila jedinstvena samo u najtežim  ratnim  okolnostima. Neću griješiti dušu pa s ovim izvješćem baciti objedu na sve uznike. Ne, i nikako to ne mogu reći, jer sam živi svjedok i dobro upućen u sve stvari koje su se, nažalost, u vrhuški Središnjice događale. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti akteri i samodršci koji su upravljali sa Udrugom i sredstvima koja su im bila na raspolaganju. Ta vrhuška pored toga što su krali, međusobno su se i posvađali radi diobe ukradenog, pa su tako poslije 1996. godine nastale pet samostalnih Udruga. Tri Podružnice su se odvojile od centrale i registrirale se kao samostalne Udruge, a dvije u Zagrebu još i dan-dans postoje - koje sebe lažno pred javnošću i  vlastima  predstavljaju kao tobožnje krovne središnje udruge u Hrvatskoj. Jedna od njih čak nema ni članstva – jedva njih 5-6 koji se niti oni nikada ne sastaju.

Interesantno je, da baš ova minijaturna Udruga koristi najveći uredski  prostor, a da dugove za njeno održavanje podmiruju sa profitom što zarade na ilegalnom kafiću kojeg u prostorima drže, a kad im i to nije dosta onda se raziđu po gradu i «prose» od još uvijek lakovjernih Hrvata,  koji misle da ta Udruga zaista i djelatno djeluje. Ovoj Udruzi, moram i to još spomenuti, svako toliko isključuje se brzoglas i struja, jer ne plaćaju dugove.

 
Uskraćena Zakonska prava uznicima

Dolaskom komunista na vlast 3.sijeečnja 2000.g. uskraćena su prava političkim uznicima te obustavljena svaka daljnja isplata - obeštećenja uznika za provedene dane u uzama. Od njihovog dolaska na vlast pa sve do prošle godine  nije isplaćena niti jedna lipa ljudima koji su stekli status političkog uznika. Tek prošle godine počeli su isplaćivati, a čujem da su nekima i potpuno podmirili dug. Ipak im hvala.

Status političkog uznika

I što se tiče zaprimanja zahtjeva za rješavanje Statusa političkog uznika u Administrativnoj komisiji se radi po različitim mjerilima. Jednima se status riješi u relativno kratkom roku, a drugi podnositelji zahtjeva moraju čekati i po nekoliko godina.  Sve to, naravno, iritira i deprimira  uznike koji poslije okreću leđa i od svojih udruga i ne žele više sudjelovati u radu Udruge niti se družiti kao ljudi jednoga staleža - koji su se i udružili baš zato da bi svi bili na okupu i evocirali svoje uspomene na dane u sužanjstvu i dane svoje borbe za konačno oslobođenje Hrvata  iz srpsko-komunističkog ropstva.

 
Pored materijalnih uskraćivanja pomoći hrvatskim političkim uznicima, komunističke vlasti povratkom na vlast 2000. godine minorizirali su i sve druge duhovne vrijednosti ovim ljudima i to na način, da su ih jednostavno odbacili kao politički balast. A mnogima su recikliranim komunistima politički uznici zasmetali i zato, što su oni još uvijek živi svjedoci koji svakodnevno ih prokazuju kao svoje bivše progonitelje i dželate. Nije rijedak slučaj da se i dan-danas uznike poistovjećuje  sa Ustašama i fašistima sa kojima zastrašuju  mlađe ljude—kako su oni, eto, ljudi sa mračnom prošlošću i kako su  baš «ustaše» ozbiljna smetnja Hrvatskoj da se priključe u europske integracije…..(Kamo sreće da jesu i da Hrvatska nikada ne uđe u EU)
Hrvatskim uznicima uskraćena su i prava u participaciji - oslobađanje od plaćanja nekih lijekova i pomagala , itd, itd……

ZAKONSKE ZAVRZLAME OKO TUMAČENJA ZAKON O  DOBIVANJU STATUSA POLITIČKOG UZNIKA.

Mnogim našim članovima vraćeni su spisi iz Ureda Administrativne komisije pri Vladi R. Hrvatske samo zato što se gospoda u komisiji drže strogo  KZ tadašnje države, gdje u preambuli stoji uvod  da se radi o krivičnom djelu protiv «naroda i države», a u obrazloženju stoji sasvim drugačije obrazloženje. Primjerice članak 3o6 govori o falsifikatu iz koristoljublja, što doista nije političko djelo, ali u obrazloženju dalje stoji da je dotični falsificirao isprave  sa ciljem da obmane državu i njene organe, jer je s njima   sakrivao svoj identitet, zbog toga što je ranije bio u postrojbama NDH ili ih je samo pomagao. Ovdje se zaista radi o političkom djelu koje su ljudi činili da bi sebi ili prijateljima spasili glavu. Taj članak se dvojako primjenjivao u tom režimu pa baš zato sve presude po njemu donijete  trebaju se za svakog ponaosob do kraja iščitavati . Ima slučajeva gdje on nije politički, a najčešće, kad se radilo o Hrvatima je tipično politički. Isto tako ima i drugih slučajeva gdje se u uvodu članka govori o pronevjeri ili krađi, a dalje u obrazloženju se vidi da je djelo potpuno političko. Primjer iz Banjalučkog suda. Osoba je osuđena za krađu točkica po kojima se dijelila hrana, a «kradljivac» je ustvari hrvatski domoljub koji je iz samilosti otuđio točkice (tehnički višak točkica) kako bi priskrbio hranu muslimanskim izbjeglicama iz Cazina koji su 1949.g. iseljeni radi podizanja ustanka. Djelo je okvalificirano kao političko i izrečena kazna od 3,5 g. i to kao olakotna okolnost, a članak se odnosi kao da je izvršena klasična krađa.

Ova dva primjera smo uzeli kao paradigmu i za sve ostale slučajeve, jer zaista koincidiraju sa ostalima ove vrste. Smatramo da u komisiji moraju raditi pravno stručne osobe i hrvatski domoljubi (nikako partizani), jer samo oni mogu ocijeniti o kakvom se dijelu radi.

Imamo ozbiljni primjedbi na rad Administrativne komisije glede njihove ažurnosti.  Spis kod njih leži i po nekoliko mjeseci ili godina čak, a da ga uopće i ne pogledaju, a kad ga pogledaju, onda ga vraćaju stranci da ga dopune sa još nekim prilozima, a što stranka ,svaki puta, nije znala što da radi s njim. Ističemo primjer Božidara Tičića iz Biograda čiji spis leži u ladicama Administrativne komisije preko 7 godina-(ovih dana tek uzet u obradu). Posebno zamjeramo Administrativnoj komisiji što uopće ne surađuje sa Udrugama političkih uznika, jer Udruge su upravo te koje prikupljaju od nadležnih ustanova  materijale za kompletiranje zahtjeva. Najčešće se stranke, iz ovih ili onih razloga, ne obraćaju Udrugama već same šalju svoje zahtjeve Administrativnoj komisiji, pa onda, po našoj staroj socijalističkoj navici, svako toliko zivkaju činovnike  po vladinim uredima da za njih urgiraju, jer, Bože moj, svak' svoga ima nekog političara negdje u vladi, a to su onda sigurne veze. Ovako zaobilaženje Udruga od pojedinaca dovodi  do apsurda, a ponajčešće i do zlouporabe Zakona po kojemu i tipični kriminalac se progura kao politički uznik (slučaj Ive Ćoze iz Zadra je očit primjer, koji je lažnim svjedočenjem dobio status pol. Uznika i ostvario uvećanu mirovinu za preko 1000 kuna), a onaj drugi-koji nema poznanstva i veza, ostaje na cjedilu, ili čak bude odbijen, jer gospoda u administraciji nisu do kraja iščitali presudu.

Ovo su ozbiljne zamjerke Državnoj administraciji, od koje zahtijevamo  da u buduće moraju surađivati sa Udrugama. Udruge su baš zato i utemeljene da pomažu ljudima, a ne da su svrha sama sebi.

 
PRIJEDLOG ZA  DOPUNU ZAKONA O POLITIČKIM UZNICIMA

Budući je po postojećem Zakonu istekao rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje Statusa političkog uznika, zahtijevamo da se taj Zakon prolongira na neodređeno vrijeme i to iz više opravdanih razloga. Jedan je taj što ljudi u inozemstvu još uvijek ne znaju da taj Zakon o njihovim pravima uopće i postoji, a drugo što naša Veleposlanstva i Konzuli uopće ne rade svoj posao kako treba. Imamo ozbiljnih  objeda na račun naše vanjske  diplomacije koja često odbija ljude s obrazloženjem da se njih ne tiču «bivša emigrantska politikanstva» te ih upućuju da se obraćaju svojim strankama. Najčešći slučajevi ovakve vrste se događaju od 2000.g. ,od kada su komunisti došli na vlast. Ima ljudi koji su ostarjeli i nisu do sada dolazili u Domovinu, (ranije nisu smjeli), a sada, ostarjeli ili možda zaboravili da je Hrvatska slobodna i nezavisna država. U mojoj udruzi imamo takva tri slučaja. U Domovini su odrobijali 10 i više godina zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu 1941/1945, a po izlasku iz uza, morali su emigrirati. Neki od njih su na samrti bolesni, a neki su već i umrli, a da ta prava nisu nikada ostvarili, a njihove udove supruge još i manje, jer ne znamo slučaja da je i jednoj udovici umrloga supruga isplaćeno obeštećenje ili povišena mirovina pokojnom mužu, po kojemu je ona dalje naslijedila primati njegovu mirovinu.

 Imamo i drugih apsurdnih situacija, gdje su suprug i supruga  zajedno bježali preko granice, pa je na samoj granici jedan od njih uspio prijeći, a drugi nije. Ovaj drugi je uhićen i odležao godinu dana, a ovaj koji je prebjegao, također je odležao godinu i pol dana, ali ne kod nas već u Italiji ili Austriji, kamo se najčešće bježalo.

U Austriji i Italiji postojali su sabirni logori, koji nisu bili ništa bolji od naših zatvora tipa..Turopolje i Lipovice, pa smatramo da se i tim ljudima, koji zato imaju dokaze, prizna u radni staž i  vrijeme provedeno u tim logorima.

Kako naša administracija (ne)radi svoj posao kako Bog zapovijeda i kako ustvari mora raditi, govore i primjeri oko utvrđivanja statusa političkog uznika za grupu  političkih emigranata Barišić – Lisac.   Iz ove grupe  svi su oni poslije izdržane kazne u Švedskoj, Španjolskoj i Paragvaju, kasnije morali mijenjati svoj identitet i sakrivati se po zabitim selima po Paragvaju i Latinskoj Americi  kao besposličari. Nadničarili su tek toliko da bi preživjeli, a oni koji su ostali u Paragvaju živjeli su od socijalne pomoći te države. I sad, kad su podnosili zahtjeve za status političkog uznika različito su tretirani. Jednom je priznato sve u radni staž  a drugome nije, nego sam vrijeme provedeno i uzama. Drastičan primjer je  vitezova- Marinka Leme i Anđelka Brajkovića. Obojica su bili u istim uzama i poslije uza također u istoj državi se skrivali, ali, u Hrvatskoj su različito tretirani.

Ne ćemo više nabrajati primjere i promašaje vladine administracije, nego ću predložiti da predsjednici Udruga i predsjednik Zdruga upute hitno u Administrativnu komisiju i nadležno ministarstvo prijedlog za izmjenu Zakona o političkim uznicima i to u onim odredbama gdje je sve nakaradno postavljeno. Dakako i da se postojeći Zakon prolongira na neodređeno vrijeme.

Posebno i na ovom Saboru predlažem da se grupa Barišić- Lisac- Goreta – Bruno i Zvonko Bušić  treba izdvojiti te kod rješavanja njihovog statusa treba voditi računa da se radi o ljudima koji  su svojim podvizima u emigraciji zaslužili da budu proglašeni hrvatskim VITEZOVIMA koji trebaju  imati poseban nacionalni tretman u državi.

Treba predložiti Predsjedniku republike, odnosno uredu za odlikovanja da se spomenuta grupa odlikuje sa najvećim hrvatskim  državnim odličjem. Treba također predlažem današnjem Saboru da se ovim  junacima odredi najveća hrvatska nacionalna mirovina. Jer, dozvolite mi, ako su takvu privilegiju uživali, a uživaju još i danas, tkz. Španjolski partizanski borci ili svjetske kom. skitnice iz 1936.g. koji španjolsku nisu  nikada ni vidjeli, zašto ta ista prava ne bih  imali i naši Hrvatski vitezovi? koji su na djelu pokazali svoje junaštvo. I nezaboravite, ovo želim posebno istaći. Grupa Barišić- Lisac je prva grupa u svijetu političkih emigranata koji su imali hrabrosti  oteti zrakoplov i sa njime osloboditi Barišića i Brajkovića. Takve vitezove Hrvatska ne smije zaboraviti! S ovim usklikom završavam ovo izvješće i dajem ga na glasovanje.

IZVJEŠĆE O ZNAČAJU I SVRSI UDRUŽIVANJA SVIH POLITIČKIH UZNIKA U HRVATSKOJ I INOZEMSTVU -  U JEDAN ZDRUG

________________________________________________

                    Društvo političkih uznika utemeljeno je davne 1990.g. točnije, utemeljeno je 17.veljače iste godine u dvorani Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. To je bilo vrijeme kad je već bio srušen Berlinski zid i kad je smaknut  prvi komunistički diktator u Rumunskoj – ČauŠeski. Ova dva događaja a i ranija Ruska perestrojka, otvorila su vrata i svim ostalim zemljama Istočnog bloka da se konačno i za uvijek oslobode od komunističke tiranije. Neki su tu tranziciju prebrodili bezbolno i bez rata, ali, kako znate, mi Hrvati smo platili tu slobodu sa krvlju i sa velikim ljudskim i materijalnim gubicima.

Razdruživanje sa Jugoslavijom nije se moglo dogoditi mirno,   jer tadašnje naše komunističko rukovodstvo nije se mirilo sa time da više Jugoslavije  neće biti. Pred narodom su glumili da žele osamostaljenje, a ustvari unutar svog ustrojstva činili su sve da do toga nikada ne dođe. Vidjelo se to odmah poslije travanjskih izbora. Formalno priznaju poraz, ali ne priznaju hrvatsku zastavu i grb te javno i protestno napuštaju sabornicu u momentu kada se mijenjala zastava sa petokrakom. Poslije ovog sramnog izdajničkog čina hrvatskih komunista,  više nije bilo dileme -  da je rat na obzoru. Još za vrijeme dok su se spremali da predaju vlast pobjednicima na demokratskim izborima uspjeli su, tajnim kanalima i po noći razoružati Hrvatski narod. Ogromne količine oružja koje su pripadale tadašnjoj teritorijalnoj obrani, uzimaju iz skladišta i odvoze u nepoznato, a to nepoznato mjesto bila su ustvari srpska sela.

                     A što je sve bilo poslije, neću vam opetovati. Dogodio se krvavi rat u kojemu je do zuba naoružani Golijat udario na malog nenaoružanog Davida. U takvim okolnostima svi bivši politički uznici uspjeli su se organizirati. Svi, ama baš svi, bivši politički uznici shvatili su ozbiljnost rata i ušli u njega, bez da su razmišljali što će se sa njima desiti.  Svaki prema svojoj sposobnosti preuzimali su razne dužnosti u obrani zemlje .

                  I pored toga što je rat buktio i svakim danom bio sve žešći, politički uznici su bili organizirani i na okupu u jednoj Udruzi. Svake godine održavana je godišnja Skupština, kasnije nazvan Sabor. Ljudi su se s ljubavlju željeli okupiti na jednom mjestu i razmijeniti međusobna mišljenja. Sjećam se tog vremena i entuzijazma. Čak se ni pozivi nisu slali. Bilo je dovoljno da se preko tiskovina ili krugovalnih postaja objavi termin održavanja - ljudi su to odmah prihvatili kao poziv i dolazili na Sabor. Sjećam se i vremena kada su Južnjaci (Dalmatinci)  do Zagreba putovali i po dva dana, jer su morali putovati okolo preko Rijeke. Poprečni put za njih je bio zatvoren i okupiran od srpskih bandita, koji Hrvatsku nisu htjeli prihvatiti kao svoju Domovinu – naprotiv htjeli su pomoću braće iz Srbije Hrvatsku pretvoriti u veliku Srbiju.

                   Ovu genezu rata u Hrvatskoj morao sam ukratko prepričati i za ovu prigodu, jer želim njome još jednom podsjetiti sve nazočne uznike i goste ovog Sabora -  u kakvim smo sve okolnostima bili složni i jedinstveni. Obistinila se ona stara Starčevićeva izreka, «da Hrvate samo nevolje ujedinjuju, a u miru ne znaju kamo bi sa sobom». Tako nešto dogodilo se i s nama uznicima. Poslije slavne «OLUJE»  s kojom je Hrvatska oslobođena, i svim Hrvatima darovan mir, «oluja» se preselila nekim ljudima u njihove prazne glave i ispraznila ju potpuno.

Više se nitko sa nikim nije slagao. Rasturena je jedna Udruga koja je bila jedinstvena samo u najtežim  ratnim  okolnostima. Neću griješiti dušu pa s ovim izvješćem baciti objedu na sve uznike. Ne, i nikako to ne mogu reći, jer sam živi svjedok i dobro upućen u sve stvari koje su se, nažalost, u vrhuški Središnjice događale. Na prste jedne ruke mogu se izbrojiti akteri i samodršci koji su upravljali sa Udrugom i sredstvima koja su im bila na raspolaganju. Ta vrhuška pored toga što su krali, međusobno su se i posvađali radi diobe ukradenog, pa su tako poslije 1996. godine nastale pet samostalnih Udruga. Tri Podružnice su se odvojile od centrale i registrirale se kao samostalne Udruge, a dvije u Zagrebu još i dan-dans postoje - koje sebe lažno pred javnošću i  vlastima  predstavljaju kao tobožnje krovne središnje udruge u Hrvatskoj. Jedna od njih čak nema ni članstva – jedva njih 5-6 koji se niti oni nikada ne sastaju.

Interesantno je, da baš ova minijaturna Udruga koristi najveći uredski  prostor, a da dugove za njeno održavanje podmiruju sa profitom što zarade na ilegalnom kafiću kojeg u prostorima drže, a kad im i to nije dosta onda se raziđu po gradu i «prose» od još uvijek lakovjernih Hrvata,  koji misle da ta Udruga zaista i djelatno djeluje. Ovoj Udruzi, moram i to još spomenuti, svako toliko isključuje se brzoglas i struja, jer ne plaćaju dugove.

             Uskraćena Zakonska prava uznicima

 Dolaskom komunista na vlast 3.sijeečnja 2000.g. uskraćena su prava političkim uznicima te obustavljena svaka daljnja isplata - obeštećenja uznika za provedene dane u uzama. Od njihovog dolaska na vlast pa sve do prošle godine  nije isplaćena niti jedna lipa ljudima koji su stekli status političkog uznika. Tek prošle godine počeli su isplaćivati, a čujem da su nekima i potpuno podmirili dug. Ipak im hvala.

                 Status političkog uznika

 I što se tiče zaprimanja zahtjeva za rješavanje Statusa političkog uznika u Administrativnoj komisiji se radi po različitim mjerilima. Jednima se status riješi u relativno kratkom roku, a drugi podnositelji zahtjeva moraju čekati i po nekoliko godina.  Sve to, naravno, iritira i deprimira  uznike koji poslije okreću leđa i od svojih udruga i ne žele više sudjelovati u radu Udruge niti se družiti kao ljudi jednoga staleža - koji su se i udružili baš zato da bi svi bili na okupu i evocirali svoje uspomene na dane u sužanjstvu i dane svoje borbe za konačno oslobođenje Hrvata  iz srpsko-komunističkog ropstva.

               Pored materijalnih uskraćivanja pomoći hrvatskim političkim uznicima, komunističke vlasti povratkom na vlast 2000. godine minorizirali su i sve druge duhovne vrijednosti ovim ljudima i to na način, da su ih jednostavno odbacili kao politički balast. A mnogima su recikliranim komunistima politički uznici zasmetali i zato, što su oni još uvijek živi svjedoci koji svakodnevno ih prokazuju kao svoje bivše progonitelje i dželate. Nije rijedak slučaj da se i dan-danas uznike poistovjećuje  sa Ustašama i fašistima sa kojima zastrašuju  mlađe ljude—kako su oni, eto, ljudi sa mračnom prošlošću i kako su  baš «ustaše» ozbiljna smetnja Hrvatskoj da se priključe u europske integracije…..(Kamo sreće da jesu i da Hrvatska nikada ne uđe u EU)

 Hrvatskim uznicima uskraćena su i prava u participaciji - oslobađanje od plaćanja nekih lijekova i pomagala , itd, itd……

ZAKONSKE ZAVRZLAME OKO TUMAČENJA ZAKON O  DOBIVANJU STATUSA POLITIČKOG UZNIKA.

 Mnogim našim članovima vraćeni su spisi iz Ureda Administrativne komisije pri Vladi R. Hrvatske samo zato što se gospoda u komisiji drže strogo  KZ tadašnje države, gdje u preambuli stoji uvod  da se radi o krivičnom djelu protiv «naroda i države», a u obrazloženju stoji sasvim drugačije obrazloženje. Primjerice članak 3o6 govori o falsifikatu iz koristoljublja, što doista nije političko djelo, ali u obrazloženju dalje stoji da je dotični falsificirao isprave  sa ciljem da obmane državu i njene organe, jer je s njima   sakrivao svoj identitet, zbog toga što je ranije bio u postrojbama NDH ili ih je samo pomagao. Ovdje se zaista radi o političkom djelu koje su ljudi činili da bi sebi ili prijateljima spasili glavu. Taj članak se dvojako primjenjivao u tom režimu pa baš zato sve presude po njemu donijete  trebaju se za svakog ponaosob do kraja iščitavati . Ima slučajeva gdje on nije politički, a najčešće, kad se radilo o Hrvatima je tipično politički. Isto tako ima i drugih slučajeva gdje se u uvodu članka govori o pronevjeri ili krađi, a dalje u obrazloženju se vidi da je djelo potpuno političko. Primjer iz Banjalučkog suda. Osoba je osuđena za krađu točkica po kojima se dijelila hrana, a «kradljivac» je ustvari hrvatski domoljub koji je iz samilosti otuđio točkice (tehnički višak točkica) kako bi priskrbio hranu muslimanskim izbjeglicama iz Cazina koji su 1949.g. iseljeni radi podizanja ustanka. Djelo je okvalificirano kao političko i izrečena kazna od 3,5 g. i to kao olakotna okolnost, a članak se odnosi kao da je izvršena klasična krađa..

 
 Ova dva primjera smo uzeli kao paradigmu i za sve ostale slučajeve, jer zaista koincidiraju sa ostalima ove vrste. Smatramo da u komisiji moraju raditi pravno stručne osobe i hrvatski domoljubi (nikako partizani), jer samo oni mogu ocijeniti o kakvom se dijelu radi

Imamo ozbiljni primjedbi na rad Administrativne komisije glede njihove ažurnosti.  Spis kod njih leži i po nekoliko mjeseci ili godina čak, a da ga uopće i ne pogledaju, a kad ga pogledaju, onda ga vraćaju stranci da ga dopune sa još nekim prilozima, a što stranka ,svaki puta, nije znala što da radi s njim. Ističemo primjer Božidara Tičića iz Biograda čiji spis leži u ladicama Administrativne komisije preko 7 godina-(ovih dana tek uzet u obradu). Posebno zamjeramo Administrativnoj komisiji što uopće ne surađuje sa Udrugama političkih uznika, jer Udruge su upravo te koje prikupljaju od nadležnih ustanova  materijale za kompletiranje zahtjeva. Najčešće se stranke, iz ovih ili onih razloga, ne obraćaju Udrugama već same šalju svoje zahtjeve Administrativnoj komisiji, pa onda, po našoj staroj socijalističkoj navici, svako toliko zivkaju činovnike  po vladinim uredima da za njih urgiraju, jer, Bože moj, svak' svoga ima nekog političara negdje u vladi, a to su onda sigurne veze. Ovako zaobilaženje Udruga od pojedinaca dovodi  do apsurda, a ponajčešće i do zlouporabe Zakona po kojemu i tipični kriminalac se progura kao politički uznik (slučaj Ive Ćoze iz Zadra je očit primjer, koji je lažnim svjedočenjem dobio status pol. Uznika i ostvario uvećanu mirovinu za preko 1000 kuna), a onaj drugi-koji nema poznanstva i veza, ostaje na cjedilu, ili čak bude odbijen, jer gospoda u administraciji nisu do kraja iščitali presudu.

Ovo su ozbiljne zamjerke Državnoj administraciji, od koje zahtijevamo  da u buduće moraju surađivati sa Udrugama. Udruge su baš zato i utemeljene da pomažu ljudima, a ne da su svrha sama sebi.

 
PRIJEDLOG ZA  DOPUNU ZAKONA O POLITIČKIM UZNICIMA

Budući je po postojećem Zakonu istekao rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje Statusa političkog uznika, zahtijevamo da se taj Zakon prolongira na neodređeno vrijeme i to iz više opravdanih razloga. Jedan je taj što ljudi u inozemstvu još uvijek ne znaju da taj Zakon o njihovim pravima uopće i postoji, a drugo što naša Veleposlanstva i Konzuli uopće ne rade svoj posao kako treba. Imamo ozbiljnih  objeda na račun naše vanjske  diplomacije koja često odbija ljude s obrazloženjem da se njih ne tiču «bivša emigrantska politikanstva» te ih upućuju da se obraćaju svojim strankama. Najčešći slučajevi ovakve vrste se događaju od 2000.g. ,od kada su komunisti došli na vlast. Ima ljudi koji su ostarjeli i nisu do sada dolazili u Domovinu, (ranije nisu smjeli), a sada, ostarjeli ili možda zaboravili da je Hrvatska slobodna i nezavisna država. U mojoj udruzi imamo takva tri slučaja. U Domovini su odrobijali 10 i više godina zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu 1941/1945, a po izlasku iz uza, morali su emigrirati. Neki od njih su na samrti bolesni, a neki su već i umrli, a da ta prava nisu nikada ostvarili, a njihove udove supruge još i manje, jer ne znamo slučaja da je i jednoj udovici umrloga supruga isplaćeno obeštećenje ili povišena mirovina pokojnom mužu, po kojemu je ona dalje naslijedila primati njegovu mirovinu.

 Imamo i drugih apsurdnih situacija, gdje su suprug i supruga  zajedno bježali preko granice, pa je na samoj granici jedan od njih uspio prijeći, a drugi nije. Ovaj drugi je uhićen i odležao godinu dana, a ovaj koji je prebjegao, također je odležao godinu i pol dana, ali ne kod nas već u Italiji ili Austriji, kamo se najčešće bježalo.

 U Austriji i Italiji postojali su sabirni logori, koji nisu bili ništa bolji od naših zatvora tipa..Turopolje i Lipovice, pa smatramo da se i tim ljudima, koji zato imaju dokaze, prizna u radni staž i  vrijeme provedeno u tim logorima.

 
Kako naša administracija (ne)radi svoj posao kako Bog zapovijeda i kako ustvari mora raditi, govore i primjeri oko utvrđivanja statusa političkog uznika za grupu  političkih emigranata Barišić – Lisac.   Iz ove grupe  svi su oni poslije izdržane kazne u Švedskoj, Španjolskoj i Paragvaju, kasnije morali mijenjati svoj identitet i sakrivati se po zabitim selima po Paragvaju i Latinskoj Americi  kao besposličari. Nadničarili su tek toliko da bi preživjeli, a oni koji su ostali u Paragvaju živjeli su od socijalne pomoći te države. I sad, kad su podnosili zahtjeve za status političkog uznika različito su tretirani. Jednom je priznato sve u radni staž  a drugome nije, nego sam vrijeme provedeno i uzama. Drastičan primjer je  vitezova- Marinka Leme i Anđelka Brajkovića. Obojica su bili u istim uzama i poslije uza također u istoj državi se skrivali, ali, u Hrvatskoj su različito tretirani.

Ne ćemo više nabrajati primjere i promašaje vladine administracije, nego ću predložiti da predsjednici Udruga i predsjednik Zdruga upute hitno u Administrativnu komisiju i nadležno ministarstvo prijedlog za izmjenu Zakona o političkim uznicima i to u onim odredbama gdje je sve nakaradno postavljeno. Dakako i da se postojeći Zakon prolongira na neodređeno vrijeme.

Posebno i na ovom Saboru predlažem da se grupa Barišić- Lisac- Goreta – Bruno i Zvonko Bušić  treba izdvojiti te kod rješavanja njihovog statusa treba voditi računa da se radi o ljudima koji  su svojim podvizima u emigraciji zaslužili da budu proglašeni hrvatskim VITEZOVIMA koji trebaju  imati poseban nacionalni tretman u državi.
Treba predložiti Predsjedniku republike, odnosno uredu za odlikovanja da se spomenuta grupa odlikuje sa najvećim hrvatskim  državnim odličjem. Treba također predlažem današnjem Saboru da se ovim  junacima odredi najveća hrvatska nacionalna mirovina. Jer, dozvolite mi, ako su takvu privilegiju uživali, a uživaju još i danas, tkz. Španjolski partizanski borci ili svjetske kom. skitnice iz 1936.g. koji španjolsku nisu  nikada ni vidjeli, zašto ta ista prava ne bih  imali i naši Hrvatski vitezovi? koji su na djelu pokazali svoje junaštvo. I nezaboravite, ovo želim posebno istaći. Grupa Barišić- Lisac je prva grupa u svijetu političkih emigranata koji su imali hrabrosti  oteti zrakoplov i sa njime osloboditi Barišića i Brajkovića. Takve vitezove Hrvatska ne smije zaboraviti! S ovim usklikom završavam ovo izvješće i dajem ga na glasovanje.
Murter, 28. travnja 2007.g

/IvoMatanović/

 Zdruga)

(Predsjednik