| U V O D HRVATSKI NAROD KADA BRANI RODNU GRUDU – NE BOJI SE SMRTI Malo je naroda koji po običaju i po potrebi znadu mirno reći: tuđe ne ćemo, svoje ne damo! Hrvatski narod je, naime, jedan od rijetkih sjedilačkih naroda na svom povijesnom i pravnom prostoru i oduvijek je branio svoju zemlju od raznih nasrtljivaca, a nikad nije išao osvajati tuđe zemlje. U povijesti su poznata dva ugovora o nenapadanju koje su naši stari sklapali s onima koji su imali u rukama silu, a kojima je naša zemlja bila nezaobilazna: Prvi ugovor je, prema grčkom antičkome piscu Strabonu, sklopljen između naših predaka sa srednjeg Jadrana i Aleksandra Makedonskog nakon njegova osvajanja Trakije i uoči polaska u osvajanje Azije; a drugi ugovor o nenapadanju je sklopljen, prema bizantinskom imperatoru Konstantinu Porphyrogenetu, godine 681 između ondašnjeg pape Agationa i hrvatskog bana na Grobu svetog Petra. Hrvatski Ban se je obvezao Papi da ne će osvajati okolne zemlje, a Papa se je Banu obvezao da će mu poslati u pomoć vojnu silu svojih vjernih vladara, u slučaju da bude napadnut. O velikim poteškoćama s obranom Hrvatske od stranih najezdi napisane su čitave knjige, a također i o otporu stranim zavojevačima kad bi pojedini krajevi Hrvatske bili osvajani, ali nikada i čitava zemlja. Hrvatska je jedina od zemalja između Dunava i Jadrana te između Alpi i Crnog mora koja nikada nije bila posve porobljena i osvojena. Sabor u Cetingradu je 1526 na vrijeme sklopio savez s vladarskom kućom Habsburga o zajedničkoj vanjskoj politici i obrani i to nam je pomoglo da održimo bar 'relique reliquiarum alium regni Croatiae' ne osvojivu ni od Bizanta ni od Turaka. No, nije lako bilo ni s brojnim 'himbenim saveznicima', pa ni s Mađarima, ni s Austrijancima, a kasnije ni s ostalim zavojevačima i drugim 'osloboditeljima', kao sto su to bili Srbijanci. Otpor i neprijatelju i himbenom savezniku dovodio je naše velikaše i hrabre učene ljude i vojskovođe i u zarobljeništvo, pa i u tamnice, gdje su bili mučeni i suđeni na smrti. Najpoznatiji mučenici za ideal dostojanstva i slobode bili su Petar Zrinski i Fran-Krsto Frankopan, koje Habsburzi na nevjeru namamiše u Beč i tu ih dne 30 travnja 1671 pogubiše, ne dadoše ni da se njihovi posmrtni ostaci vrate u domovinu i tu kršćanski pokopaju. Nitko od svjesnih Hrvata nije zaboravio ni fra Filipa Graborvca, našeg svećenika i pjesnika kojeg su Mlečani bacili u tamnicu u Veneciji gdje je i umro. Njegovoj sudbini slične su i sudbine u novije vrijeme Milana Šufflaja, Mile Budaka, Ivana-Gorana Kovačića, Kerubina Šegvića, itd. Kada su srbijanski žandari usred Zagreba, željeznom šipkom, s leđa, napali i ubili Dr-a Šufflaja, prvog albanologa, u najprominentnijim intelektualnim krugovima između dva svjetska rata načinjen je protest protiv tog zločina, kojeg je potpisao i Albert Einstein. Preduga bi bila lista pojedinaca koji su dali svoj život za ideal časti dostojanstva i slobode Hrvatske, od Stjepana Radića do Brune Bušića, ali to su tek pojedinci koji su ostavili traga u svom plemenitom radu u hrvanju s divljacima koji niti znadu gdje su granice njihove zemlje, niti prave razliku između onoga što je njihovo, a što nije. Kad ti Srbijanac nešto ne može oteti, onda prizna da je to tvoje – do daljnjega. No, stoga Hrvati u takve ljude nikada nisu imali povjerenja. Najveći junak u povijesti Hrvatske bio je bez i trunke sumnje – hrvatski narod. Narod sjedilački i među najstarijima u Europi poslovično postojan, narod kojemu su učenici apostola donijeli veselu vijest o Isusovu uskrsnuću i tako «zavrgli» čvrstu vjeru u Boga po Isusovu Evanđelju, da ni jedna ideologija nije uspjela da je imalo umanji, a kamoli poništi ili zamijeni. Hrvatski narod je svojim junaštvom, u obrani kućnog praga, zaslužio naslov Bedema kršćanstva u Europi.To junaštvo je u valovima kroz dvije tisuće godina pokazano u bezbroj žrtava. Po onoj koju je mučenik Fran-Krsto Frankopan napisao u uzama, čekajući smaknuće: «Rado onaj koji mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje» – i mi možemo reći: nije nikakvo čudo što naš narod, ponajviše u Bosni, toliko štuje svoje mrtve da im je dao podići preko sto tisuća stećaka, križeva i spomenika. A nije čudo da naši neprijatelji kad god mogu i gdje god mogu ruše spomenike našim pokojnim mučenicima – oni su pravo sjeme vjere u poštenje i neumrlost dobrih ljudi. Najveća epopeja koju je naš narod podni kao rijetko koji drugi u ljudskoj povijesti - u obrani svoje zemlje – je epopeja Bleiburske tragedije, epopeja Kriznog puta i najnovija pobjedonosna epopeja Domovinskog rata kojeg je vodio duh istine prema lažnim bogovima, duh ponosa prema kukavicama, duh pobjede prema otimačima, silovateljima i rušiteljima naše baštine. Štujući svoje mučenike, naša je dužnost, da na njihovom djelu učimo svoju djecu i potomstvo da se poštenim načinom daleko više koristi može steći nego li pljačkom i otimačinom tuđega. Bog nam je svjedok - štovanjem mučenika mi potvrđujemo snagu svoje vjere. Tom snagom se napajamo i po njoj idemo naprijed u slobodnu budućnost. Nikad ne smijemo smetnuti s uma da je prošlost duga, ali je budućnost još dulja. Budućnost proizlazi iz prošlosti, poput grana stabla iz korijenja. Kad je zdravo korijenje, zdravo je i svo stablo, kad dobro poznamo svoju prošlost koju su gradili i svojom krvlju zalijevali naši mučenici, onda će u nama snaga njihove žrtve djelovati silinom vjere u budućnost. Akademik Prof. Dr. sc. Mirko Vidović |
O nama 
