| |
|
Brojčanik |
 | Danas | 104 |  | Jučer | 811 |  | Tjedan | 104 |  | Mjesec | 4020 |  | Ukupno | 151058 |
|
|
|
HRVATSKI NAROD KADA BRANI RODNU GRUDU – NE BOJI SE SMRTI |
|
|
|
|
Autor: uznik
|
|
Utorak, 27 Oľujak 2007 |
HRVATSKI NAROD KADA BRANI
RODNU GRUDU – NE BOJI SE SMRTI
Malo
je naroda koji po običaju i po potrebi znadu mirno reći: tuđe ne ćemo,
svoje ne damo! Hrvatski narod je, naime, jedan od rijetkih sjedilačkih
naroda na svom povijesnom i pravnom prostoru i oduvijek je branio svoju
zemlju od raznih nasrtljivaca, a nikad nije išao osvajati tuđe zemlje.
U
povijesti su poznata dva ugovora o nenapadanju
koje
su naši stari sklapali s onima koji su imali u rukama silu, a kojima je
naša zemlja bila nezaobilazna: Prvi ugovor je, prema grčkom antičkome
piscu Strabonu, sklopljen između naših predaka sa srednjeg Jadrana i
Aleksandra Makedonskog nakon njegova osvajanja.
O
velikim poteškoćama s obranom Hrvatske od stranih najezdi napisane su
čitave knjige, a također i o otporu stranim zavojevačima kad bi
pojedini krajevi Hrvatske bili osvajani, ali nikada i čitava zemlja.
Hrvatska je jedina od zemalja između Dunava i Jadrana te između Alpi i
Crnog mora koja nikada nije bila posve porobljena i osvojena. Sabor u
Cetingradu je 1526 na vrijeme sklopio savez s vladarskom kućom
Habsburga o zajedničkoj vanjskoj politici i obrani i to nam je pomoglo
da održimo bar 'relique reliquiarum alium regni Croatiae' ne osvojivu
ni od Bizanta ni od Turaka.
No,
nije lako bilo ni s brojnim 'himbenim saveznicima', pa ni s Mađarima,
ni s Austrijancima, a kasnije ni s ostalim zavojevačima i
drugim'osloboditeljima', kao sto su to bili Srbijanci.
Otpor
i neprijatelju i himbenom savezniku dovodio je naše velikaše i hrabre
učene ljude i vojskovođe i u zarobljeništvo, pa i u tamnice, gdje su
bili mučeni i suđeni na smrti.
Najpoznatiji
mučenici za ideal dostojanstva i slobode bili su Petar Zrinski i
Fran-Krsto Frankopan, koje Habsburzi na nevjeru namamiše u Beč i tu ih
dne 30 travnja 1671 pogubiše, ne dadoše ni da se njihovi posmrtni
ostaci vrate u domovinu i tu kršćanski pokopaju.
Nitko
od svjesnih Hrvata nije zaboravio ni fra Filipa Grabovca, našeg
svećenika i pjesnika kojeg su Mlečani bacili u tamnicu u Veneciji gdje
je i umro. Njegovoj sudbini slične su i sudbine u novije vrijeme Milana
Šufflaja, Mile Budaka, Jure Francetića, I ve Mašine, Bruna Bušića,
Andrije Artukovića, Dinka Šakića, Kerubina Šegvića, itd. Kada su
srbijanski žandari usred Zagreba, željeznom šipkom, s leđa, napali i
ubili Dr-a Šufflaja, prvog albanologa, u najprominentnijim
intelektualnim krugovima između dva svjetska rata načinjen je protest
protiv tog zločina, kojeg je potpisao i Albert Einstein.
Preduga
bi bila lista pojedinaca koji su dali svoj život za ideal časti
dostojanstva i slobode Hrvatske, od Stjepana Radića do Brune Bušića,
ali to su tek pojedinci koji su ostavili traga u svom plemenitom radu u
hrvanju s divljacima koji niti znadu gdje su granice njihove zemlje,
niti prave razliku između onoga što je njihovo, a što nije. Kad ti
Srbijanac nešto ne može oteti, onda prizna da je to tvoje – do
daljnjega. No, stoga Hrvati u takve ljude nikada nisu imali povjerenja.
Najveći
junak u povijesti Hrvatske bio je bez i trunke sumnje – hrvatski narod.
Narod sjedilački i među najstarijima u Europi poslovično postojan,
narod kojemu su učenici apostola donijeli veselu vijest o Isusovu
uskrsnuću i tako «zavrgli» čvrstu vjeru u Boga po Isusovu Evanđelju, da
ni jedna ideologija nije uspjela da je imalo umanji, a kamoli poništi
ili zamijeni.
Hrvatski
narod je svojim junaštvom, u obrani kućnog praga, zaslužio naslov
Bedema kršćanstva u Europi.To junaštvo je u valovima kroz dvije tisuće
godina pokazano u bezbroj žrtava. Po onoj koju je mučenik Fran-Krsto
Frankopan napisao u uzama, čekajući smaknuće: «Rado onaj koji mrtve
štuje, na prošlosti budućnost si snuje» – i mi možemo reći: nije
nikakvo čudo što naš narod, ponajviše u Bosni, toliko štuje svoje mrtve
da im je dao podići preko sto tisuća stećaka, križeva i spomenika. A
nije čudo da naši neprijatelji kad god mogu i gdje god mogu ruše
spomenike našim pokojnim mučenicima – oni su pravo sjeme vjere u
poštenje i neumrlost dobrih ljudi. -
-
Najveća
epopeja koju je naš narod podni kao rijetko koji drugi u ljudskoj
povijesti - u obrani svoje zemlje – je epopeja Bleiburske tragedije,
epopeja Kriznog puta i najnovija pobjedonosna epopeja Domovinskog rata
kojeg je vodio duh istine prema lažnim bogovima, duh ponosa prema
kukavicama, duh pobjede prema otimačima, silovateljima i rušiteljima
naše baštine.
Štujući
svoje mučenike, naša je dužnost, da na njihovom djelu učimo svoju djecu
i potomstvo da se poštenim načinom daleko više koristi može steći nego
li pljačkom i otimačinom tuđega.
Bog
nam je svjedok - štovanjem mučenika mi potvrđujemo snagu svoje vjere.
Tom snagom se napajamo i po njoj idemo naprijed u slobodnu budućnost.
Nikad ne smijemo smetnuti s uma da je prošlost duga, ali je budućnost
još dulja. Budućnost proizlazi iz prošlosti, poput grana stabla iz
korijenja. Kad je zdravo korijenje, zdravo je i svo stablo, kad dobro
poznamo svoju prošlost koju su gradili i svojom krvlju zalijevali naši
mučenici, onda će u nama snaga njihove žrtve djelovati silinom vjere u
budućnost.
Akademik Prof. Dr. sc. Mirko Vidović
|
|
Zadnja Promjena ( Ponedjeljak, 07 Oľujak 2011 )
|
|
|
|
|
Tko je Online |
|
Gostiju online: 24 |
|
|
