Trpimir Gudar: O najcrnjoj

desnici, huliganima i novim

liderima

Prošlo je tjedan dana od velikog braniteljskog prosvjeda održanog 26.II.2011. na središnjem zagrebačkom trgu te su time ostvarene mogućnosti za objektivnije sagledavanje cjelokupnih okolnosti vezanih uz sâm prosvjed. U međuvremenu, nestalo je povoda za održavanje navedenog prosvjeda – Tihomir Purda pušten je iz bosanskohercegovačkog pritvora nakon što je srbijansko tužiteljstvo odustalo od optužnice protiv Purde. Također, došlo je do otvorenijeg zaoštravanja odnosa među braniteljskim skupinama koje su sudjelovale u organizaciji toga i prethodnih braniteljskih prosvjeda. Oštrica braniteljskih kritikâ upućenih vlasti otupjela je i uslijed pomirbenih i umjerenjačkih izjava određenih njihovih organizatora i uslijed žestokih kritika vlasti i oporbe upućenih braniteljima prosvjednicima. Hoće li to spriječiti braniteljski otpor ne-narodnoj i protu-narodnoj vlasti u Republici Hrvatskoj? Odgovoriti na ovo pitanje značilo bi jasno locirati prepreke daljnjem braniteljskom otporu i dati moguća rješenja za njihovo otklanjanje.

Prvo, spiritus movens braniteljskih prosvjeda, čovjek čije uhićenje je pokrenulo lavinu braniteljskog nezadovoljstva, bivši branitelj i logoraš Tihomir Purda pušten je na slobodu iz bosanskohercegovačkog pritvora. Purda je izrazio zahvalnost Vladi RH i premijerki Jadranki Kosor te izjavio kako on osobno nikada ne bi prosvjedovao protiv HDZ-ove Vlade. Važno je i naglasiti simboliku njegova povratka u Republiku Hrvatsku zrakoplovom Vlade RH, unatoč riječima hrvatskog ratnika Tromblona da on ne će dopustiti Purdin povratak u RH vladinim zrakoplovom koje je izrekao u svom genijalnom žestokom govoru prošle subote. Uglavnom, slučaj Purda je gotov i time braniteljsko nezadovoljstvo hrvatskom vlašću gubi na intenzitetu. Iako u hrvatskim (!) zatvorima još uvijek sjedi preko 300 hrvatskih ratnika, iako je branitelj Veljko Marić još uvijek u beogradskom pritvoru, iako Srbija i dalje podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja, jasno je da braniteljsko nezadovoljstvo više nema one razmjere koji su doveli do prosvjeda od 26. veljače. Prenaglašavanje slučaja Purda kao argumenta protiv aktualne vlade, braniteljskim skupinama se obilo o glavu. Ovaj novonastali problem moguće je riješiti jedino poopćavanjem zahtjeva: inzistiranjem na prestanku progona apsolutno svih hrvatskih branitelja. I eventualni zločini počinjeni u ratu ne mogu biti predmet optužnica za osobe koje su sudjelovale u oslobađanju i obrani hrvatskih prostora, osim u slučaju da za cilj nisu imali osobnu korist počinitelja zločina. Daljnji zahtjev braniteljskih skupina mora (p)ostati zahtjev za trenutnim prestankom kriminalizacije Domovinskog rata i prekvalificiranja istog u građanski rat. Tzv. nevladine organizacije, medije i istaknute pojedince koji sudjeluju u navedenim nečasnim radnjama potrebno je odmah locirati, identificirati, uhititi i transferirati njihovim nalogodavcima i financijerima na Zapadu. Ne započnu li braniteljske skupine s takvim preoblikovanjem svojih zahtjeva i ustraju li na konkretiziranju žrtava, ponovit će im se razrješenje slučaja Purda.

Slika: Velebni braniteljski prosvjed 26.II.2011. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu

Osim ovoga, braniteljske skupine pogodila je ovaj put jedna stara bolest hrvatske političke desnice, vjerojatno zadobivena intenzivnim dodirima s istima tijekom prosvjedâ. Bolest o kojoj je riječ je, naravno, razjedinjavanje. Nakon masona Folnegovića i HDZ-ova agenta Đapića, u desničarske redove Hrvata ovaj put razdor unosi general Željko Sačić. Naime, prvi ovogodišnji braniteljski prosvjed organizirao je pokret Stop progonu hrvatskih branitelja pod vodstvom Zvonimira Trusića, Borisa Prebega i dr.Natka Kovačevića i uz potporu još niza uglednih hrvatskih branitelja i umirovljenih časnika HV-a. Nakon njihova prosvjeda na zagrebačkom Trgu bana Jelačića 15.I.2011., uslijedili su nešto manji prosvjedi u Vukovaru, Koprivnici i Grubišnom Polju, svi odreda organizirani od skupina bliskih pokretu Stop progonu hrvatskih branitelja, ali nezavisnima od istoga, poput na pr. Braniteljske akcije. Naposljetku, general Željko Sačić, do tada ne-djelatan unutar braniteljskog pokreta i skupina, sâm počinje s organizacijom braniteljskog prosvjeda za 26.II.2011. godine. Iako neprisutan u političkim borbama zadnjih godina (a problem branitelja i Domovinskog rata prvenstveno je političko pitanje, a tek zatim socijalno) i bez većeg utjecaja u braniteljskim udrugama, general Sačić na sebe, iz nama nepoznatog razloga preuzima taj teret. Podsjetimo, general Sačić je (bivši?) član Hrvatske socijal-liberalne stranke, stranke koju je osnovala skupina jugoslavenskih intelektualaca pod vodstvom Slavka Goldsteina, koja je 1990-ih služila kao političko krilo pro-zapadnih snaga, koja je bila dijelom trećesiječanjske koalicije, koja se nikad nije ogradila od djelovanja svojih bivših dužnosnika i koalicijskih suradnika. Sada, general Sačić stavlja sebe u desnicu, poziva na okupljanje hrvatske političke desnice i, posredno, na instaliranje svoje malenkosti na čelo te nove desnice. Kao i ostali promotori ujedinjavanja desnice, niti Sačić ne nudi odgovore na pitanja tko bi bili politički vođe te nove političke skupine (osim njega kao predsjednika, naravno), koliko bi radikalan odnosno umjeren bio program te desnice, koje bi se skupine unutar toga morale odreći svojeg prethodnog političkog identiteta, itd. Na kraju krajeva, zanemarimo li ovdje Sačićeve očigledne političke motive za organiziranje skupa, koji bi drugi razlog mogao generala ponukati da organizira novi braniteljski prosvjed u Zagrebu bez konzultacija i suradnje sa skupinom koja je braniteljski prosvjed organizirala u Zagrebu niti mjesec dana ranije? Bilo kako bilo, čelni ljudi pokreta Stop progonu hrvatskih branitelja prepoznali su ovo politikantstvo i osudili ga, te nastavili sa svojom djelatnošću u skladu s prije iznesenim zahtjevima Vladi RH. A general Sačić, on nastavlja plivati bespućima hrvatske političke zbiljnosti, nadajmo se, bez veće potpore branitelja.

Treće, za razliku od prvog braniteljskog prosvjeda od 15.I., ovaj odlikuje i pojavljivanje govornika s izrazito umjerenom retorikom prema sadašnjoj vlasti. Nakon, po običaju žestokog govora vukovarskog junaka, pukovnika Petra Janjića Tromblona te začuđujuće oštrih govora predstavnika seljačkih udruga, na kraju nam se s pozornice obraća organizator prosvjeda, general Željko Sačić. Iako u svom govoru, inače retorički nevješto izvedenom, izriče osude sadašnjoj Vladi RH i HDZ-u, on odriče pravo facebook prosvjednicima na rušenje Vlade RH. Nakon što je oko 2-3 tisuće osoba s prosvjeda (među kojima su, uz facebook prosvjednike bili i nogometni navijači, skupine radikalnih nacionalista i branitelji) napustilo isti i krenulo u smjeru Markova trga, Sačić izjavljuje da se Vlada RH ima smjenjivati samo na demokratskim parlamentarnim izborima, a ne na ulici. Štoviše, Sačić se prosvjednicima obraća s visoka nazivajući ih djecom i prikazujući ih kao one-koji-ništa-ne-razumiju. U međuvremenu, prosvjednici se vraćaju nazad na Markov trg nakon brutalnog okršaja s HDZ-ovom policijom u Radićevoj ulici. Braniteljski prosvjed na Trgu bana Jelačića nedugo potom završava, a većina prosvjednika koji ostaše okupljeni na Trgu, okupljaju se na ulazu u Tkalčićevu i Radićevu ulicu, kako bi tim putem stigli do Markova trga. Kako ne bi došlo do ponovnog sukoba s policijom koja je oklopljena čuvala ulaze u navedene ulice, vukovarski branitelj Branko Borković zv. Mladi Jastreb staje između prosvjednika i policije izvikujući tendenciozne pacifističke parole. Po Borkoviću, policija ne tuče hrvatsku mladež (sic!), među policajcima su i bivši branitelji te djeca branitelja, i sl. Nakon što je jedan od prosvjednika, iritiran Borkovićevom apologijom HDZ-ove policije i sprječavanjem protu-Vladinih prosvjeda, pljunuo u istoga, uslijedila je prava hajka na prosvjednike. Odjednom, protu-Vladini prosvjednici postaju huligani, djeca JNA oficira, ekstremna ljevica, budale, radikalna desnica, itd. U pljuvanju tzv. facebook prosvjednika (tako nazivanih iako su ti protu-Vladini prosvjednici već odavno prerasli okvire facebook organizacije) ujedinjuju se i HDZ-ova vlast i SDP-HNS oporba, a i pojedine braniteljske prosvjedne skupine. Dok je kritika protu-Vladinih prosvjeda od strane HDZ-ove vlasti i SDP-HNS oporbe sasvim razumljiva, ostaje nejasno kome u braniteljskim skupinama treba eskulpiranje HDZ-a od njihove katastrofalne politike i spašavanje njihova položaja na vlasti. Nastave li branitelji s takvom retorikom prema protu-Vladinim prosvjednicima, biti će u cjelokupnoj javnosti shvaćeni kao HDZ-ova interesna skupina, kao što su i dosad percipirani u određenim dijelovima javnosti. Pravo je pitanje, hoće li hrvatski ratnici dopustiti da ih novi đakići – Sačić i Borković – do kraja ocrne u javnosti?

Zadnje, prosvjed su, očekivano slijedile izjave čelnih ljudi HDZ-ove vlasti i SDP-HNS oporbe. Za bojovnu eunionističku ljevičarku Vesnu Pusić, braniteljski prosvjed organizirala je „najcrnja desnica“, a za HDZ-ova priručnog branitelja Josipa Đakića prosvjednici su branitelje „opet stavili opet stavili na stup srama“. Dok oporba braniteljske zahtjeve i prosvjede prikazuje opasnim djelovanjem njima neprihvatljivih skupina, HDZ relativizira brojnost prosvjednika i važnost prosvjeda. Koliko god, dakle, braniteljski predstavnici bili umjereni u svojim zahtjevima i retorici, koliko god čak i eskulpirali Vladu RH od njene krivice, ipak su proglašavani nečim radikalnim, ekstremnim, najcrnjim. Zato opet pitam, koliko umjerenog Hrvatska može preživjeti? Koliko dugo će trebati braniteljima da shvate da umjereno već 10 godina nije donijelo ništa dobroga?

Govoreći o prosvjedima u ovoj ZAVNOHaaškoj Hrvatskoj, eRHaziji, Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Hrvatskoj, teško je ne vidjeti koliko su malo učinka oni ostavili. Zadnji prosvjedi koji su zbilja ispunili svoju svrhu održani su još za vrijeme Tuđmanova režima, pri čemu osobito mjesto zauzima prosvjed za ljevičarski Radio 101. Nakon 2000., kad Hrvatska ulazi u razdoblje liberal-demokratske uzurpacije vlasti, prosvjedi su izgubili na utjecaju. Velebni prosvjed na splitskoj rivi iz 2001., kao što danas vidimo, bio je samo poprište žestokih riječi i obećanja bez njihova ispunjenja. Prvi fejsbukovski prosvjedi iz prosinca 2008. održani pod nazivom Stegnite vi svoj remen, bando lopovska, također nisu ostavili nikakva traga na ponašanju vlasti. O radničkim i seljačkim mini-prosvjedima bespotrebno je i govoriti. Je li tomu svemu razlog zaista „nedostatak demokratske političke kulture“ u Hrvata, kao što nam sugeriraju bojovni liberal-demokrati, ili je riječ o dijelu jedne šire, europske imunosti na pučke prosvjede? Koliko je razvidno iz zadnjih velikih prosvjeda i buna na Bliskom istoku i neuspješnog prenošenja istih na europski kontinent, čini se da je na djelu ipak jak imunosni sustav Europske Unije, birokratiziran i demokratiziran do te mjere da onemogućuje masama promjenu dominantne liberal-demokratske dogme i protu-narodne politike koja slijedi iz iste. U Hrvatskoj tako, zadnjih tjedana često čujemo liberal-demokratsku poštapalicu „Vlast se ne ruši na ulici nego na demokratskim izborima“, implicirajući valjda da legitimitet kreiranja politike imaju samo političke stranke, ne i politički neobojeni pojedinci, objekti politike. Iako u tom demokratskom paketu dobivamo i slobodu okupljanja i slobodu izražavanja, ostaje nam uskraćena sloboda promjene vlasti, osim ako nije provedena strogo formaliziranim i od određenih središta moći nadziranih izbora. „Prosvjedujte vi, ali mi odlučujemo tko će vladati“, kao da nam poručuju čelnici ogavnih proizvoda višestranačja. Ovaj, kako vidimo, veliki problem ne možemo riješiti umjerenjačkim i legalističkim izjavama i postupcima, nego samo velikom, idejno beskompromisnom revolucijom u pravom smislu riječi. Bez demokratskih revolucija, bez ranijih izbora koji će nam donijeti kukuriku vlast, bez prosvjeda pod stranačkim zastavama – za jedan neponovljiv pučki udar na protu-narodnu vlast! Hrvatski ratnici, povedite hrvatski Narod u novu pobjedu!

Izvor: HRsvijet.net

Autor je student povijesti i filozofije na Hrvatskim Studijima u Zagrebu. Piše o dnevnopolitičkim, povijesnim i filozofskim temama za više nacionalnih portala i blogova, a članci su mu prevođeni i objavljivani na engleskom, francuskom, mađarskom, flamanskom i poljskom jeziku.