Problem Bosne i Hercegovine i Hrvatske odavna je isti i svima je poznat: Hrvatski
narod u svojoj nekadašnjoj Hrvatskoj kraljevini više nije ni kmet, a kamo li svoj gospodar.
Zamalo je rob. Nemajući svoju vlast u Bosni niti čvrstoga uporišta u matičnoj državi
Hrvatskoj Hrvati moraju uspostavljati neke saveze, ali kako kada su im stranke raskoljene pa
i o tome jedinstvenog i stabilnog stajališta teško može biti, ali postoji još apel na razum.
Naslušao sam se raznih stajališta o tome kako riješiti problem hrvatske raspršenosti
u BIH i koncentracije političke moći: od ideja da bi svih Bosanci hrvatskog nacionalnog
identiteta trebali preseliti u Hercegovinu, pa da se tako izgradi jaki hrvatski entitet, do ideja da
se jednoga dana Republici Hrvatskoj priključi sve ono što je Hrvatska Vojska oslobodila od
četnika (područje nekadašnjeg hrvatskog kraljevskog glavnog grada Bihaća i Hercegovina) pa
do ideja da se jednoga dana Bosna podijeli između Srba i Hrvata, zanemarujući muslimane iz
sarajevskog okruga i one oko rijeke Drine, koji ne bi mogli izdržati takav pritisak. Mislim da
su sve te ideje osakaćene, iako svaka od njih ima neku svoju logiku.
Kao prvo, Hrvati rado zaboravljaju da je četništvo vječiti i nepomirljivi neprijatelj
svake Hrvatske kao i činjenicu da je četništvo politički instrument podjarmljivanja katoličko-
muslimanske većine u Bosni, od strane britanskog imperijalizma: nije slučajno da i dan
danas u Banja Luci nalazi britanski vojni kontingent, da Britaniji jamči očuvanje četničke
republike, radi vlastitog strateškog interesa i komadanja Hrvatske. Dakle, kada bi Hrvati sa
Srbima, na račun muslimana, napravili bilo kakav sporazum to bi bio kratkovidan potez, jer bi
dugoročno Srbima zajamčio legitimitet na području koje je od matičnog stanovništva očišćeno
genocidom, te bi genocidna priroda srbijanske politike trijumfirala u nepravdi koji je strateški
uporno provodila duže od jednog stoljeća (još od vremena Garašanina u XIX. St., koji je u
Bosnu slao agente da bi od popravoslavljenih Hrvata i Vlaha-pravoslavaca napravio Srbe: vidi
knjigu Štedimlije, «Zavjere protiv svjetskog mira»), a k tome Srbi bi se strateški učvrstili za
budući napadaj na ono što bi bila Hrvatska: ne zaboravimo da se po Hrvatskoj šeće 40.000
amnestiranih četnika koji čekaju svoju prigodu!
Kao drugo, Hrvati katolici moraju biti svjesni da su muslimani među sobom
podijeljeni na tri skupine: jedna skupina (npr. Cazinska Krajina) svjesna je da su oni po
nacionalnosti Hrvati islamske vjeroispovijesti i da su ih Hrvati uvijek spašavali, kad god su
mogli, druga skupina nema jak hrvatski osjećaj i u njima dominira nadnacionalni islamski
osjećaj, pa se taj pretvorio u državotvorno-regionalni (isključivo hrvatsko katoličko prezime
Bošnjak postaje nacionalno u zadnjih dvadesetak godina), ali znadu da su im Hrvati jedina
nada ako se sukobe sa Srbima, a treća skupina (npr. ona najmanja u Hercegovini, kao i
dio skupine iz Sanđaka) Hrvate katolike neizmjerno mrzi. Pogledajmo istini u oči: većina
muslimanskog stanovništva teži Hrvatima jer makar djelomice znade zašto, a Srbi u Bosni
su indoktrinirani mrzitelji svega Hrvatskog i to tako jako da na 800.000 njih oko 100.000 se
navodno nalazi u lokalnim četničkim klubovima, srbujući usred Bosne, kao da je to normalna
stvar. Dakle, tko je kome neprijatelj? Gdje je koncentracija mržnje i indoktriniranosti
najveća? Nije teško pogoditi – u Srba!
Ovdje imamo najmanje dva razloga da kao Hrvati nastojimo doći do sporazuma
s muslimanima: jedan razlog je što kod većine muslimana postoji predispozicija
blagonaklonosti, a drugi razlog je u tome što su Srbi vječni strateški neprijatelj u katolika
Hrvata i svih onih muslimana, čiji su poubijani begovi (nositelji nacionalne svijesti) bili
svjesni da su Hrvati.
Treći razlog nalazim u strateškim namjerama naših neprijatelja Srba i Engleza: oni su
u Jugoslaviji svim mogućim manipulacijama, prijetnjama i progonima muslimane odvojili od
hrvatskog korpusa da bi Hrvate oslabili: ako ćemo slijediti njihove nakane razdvajanja i ako
ćemo se sukobljavati s muslimanima ostvarivati ćemo srbo-engleske strateške želje, a sebe
ćemo oslabiti uz gubitak Bosne. Stoga nemojmo!
Ako pogledamo geografsku kartu Hrvatske i Bosne i Hercegovine jasno nam je da
su te države dobile takav oblik ne zbog toga što su se Hrvati naseljavali u polumjesec, već
zato jer je netko ili nešto rasparao tu geostratešku cjelinu. Povijesne okolnosti lijepo je i
dokumentirano objasnio Ferdo Šišić, u knjizi «Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo
doba»: čak i onda kada se zavadilo - hrvatsko plemstvo Bosne i Hrvatske su se politički
savjetovalo i surađivalo - kao dvije državotvorne cjeline, a tijekom povijesti većina Bosne bila
je dio Hrvatskoga Kraljevstva i Hrvatsko-Ugarske krune. Dolazak Turaka u Bosnu, Bosnu
je podjarmio a Hrvatsko Kraljevstvo rasporio, pa nas povijest uči da ako želimo Hrvatsku
obranjenu izvan regija Slavonije i Dalmacije, moramo imati obranu Hrvatske u Bosni u
suradnji s muslimanima.
Poznato mi je i to da neki muslimanski vođe (često bivši KOSovci) žele sukobe sa
Hrvatima i forsiraju te sukobe (inspirirani vahabijama i Turskom i td) nadajući se da će
ostvariti neku prednost. U općem političkom kontekstu potrebno je takve zaobići i surađivati
s onima koji su svjesni opće političke situacije i koji žele suradnju, jer niti muđahedini, niti
vahabije niti Turska ne mogu pomoći Bosancima i Hercegovcima islamske vjeroispovijesti.
Mogu ih samo upropastiti, jer krene li nešto krivo ni vahabije ni Turci ni nikakvi muđahedini
ne mogu do Bosne, jer ih europske sile koje Bosnu žele genocidno istrijebiti ne će poslati
u pomoć, a ako muslimani ne budu zajedno s Hrvatima – Bosna će postati pustinja u kojoj
zamalo nitko ne živi, jer je sve pokosio rat. Budimo svjesni: rat je moguće vrlo blizu. Da
bismo mi Hrvati kao narod opstali nemojmo odmahivati rukom na muslimane, već ih u
vremenima koja će donijeti nove nemire i sukobe privucimo sebi, na našu stranu.
Emil Čić/Croportal.ba
(Hrvatski akademik,
Pročelnik odjela za umjetnost pri
Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti
za Domovinu i Dijasporu,
U Bazelu, Švicarska)
|
