NUŽNO NAM TREBA STO DVADESET DVIJE MILJARDE AMERIČKIH DOLARA

Godine 1990. nova vlast, izvršila je pretvorbu društvenog vlasništva u
 državno na štetu gospodarskih subjekata koji su ovim potezom ostali bez
 vlastite imovine i prava tvrtke te dotadašnjeg menadžmenta da istom
 upravlja. Država je time preuzela sudbinu tvrtki i zaposlenika u svoje
 ruke, kao svojinu. Dakle, država je postala vlasnik sveukupne aktive i
 svih osnovnih sredstava gospodarstva.

Nakon toga slijedi mrak i nepoznato, kako državi kao novom vlasniku tako
 i dotadašnjim vlasnicima i uposlenicima - tvrtki.

 Tvrtke bez vlastite imovine isto su što i ženidba bez neke stvari.
 Dakle,sva aktiva i sva stvorena društvena vrijednost i imovina od 1945. do
 1990.
 preko noći su prešli u ruke oligarhije koja se time nije znala nositi,
 te je pod hitno ozakonila procese da bi se toga riješila i nešto zaradila.
 Ništa čudno za naše podneblje!

 Očekivalo se da će se država kao novi vlasnik resursa ponašati i
 upravljati pažnjom i odgovornošću dobrog gospodara. Uposlenici,

 a naročito menadžment,nikako se nisu mogli snaći - tko je čiji i tko

 kome odgovara. Dobargospodar se nije dogodio. Prevladala je

politika 200 bogatih. Kako ih bogatiti? Zakonima loše pisanim i

još lošije provodivim. Tako su neki postali vlasnici i preko 200 tvrtki,

 a da u džepu i hrvatskoj lisnici nisu imali ni škude.

 Ovim je završila privatizacija. Da bi postali stvarni vlasnici, koristili
 su se Stečajnim zakonom. Kako?

 Proces je tekao tako da su gospodarske subjekte iz privatizacije
 zaduživali nekoliko puta više od stvarne vrijednosti tvrtki kod

banaka koje su vrlo brzo vidjele način lakog stjecanja.

 Sredstva banaka koja su opteretila tvrtke u većini slučajeva nisu ni
 sjela na račune zaduženih tvrtki već su nestala ZNA SE gdje.

Potom nelikvidna poduzeća u stečaj! Tijekom trajanja stečajnih

 procesa vrijednost tvrtki se urušava do granice bezvrijednosti.

Nakon svega propalu tvrtku kupuju <<našim>> novcem, koji  

su ranije spremili ZNA SE gdje. Ovakvi procesi traju do potpunog

uništenja imovine stvorenedo1990. godine. Neki stečajevi traju čitav

 ovaj period od dvadesetak godina. Na sve ovo nijemo gledaju Sabor,

saborski zastupnici, Vlada i sve institucije zadužene za nadzor i

 zaštitu državne i privatne imovine.

Približimo redoslijed i veličine uništenog: godine 1990. RH je

imala 1.968.000 (milijun devetsto šezdeset osamtisuća)
 zaposlenih i 656.000 (šesto pedeset šest tisuća) umirovljenih ljudi.
Godine 2010. RH ima 1.425.000 (milijun četiristo dvadeset pet tisuća)
 zaposlenih i 1.187.000 (milijun sto osamdeset sedam tisuća)

 umirovljenih ljudi.
 
Dakle, u dvadeset godina stečajnih i stjecajnih procesa u Republici
 Hrvatskoj uništeno je 543.000 radnih mjesta (uposlenih) i prevedeno u
 mirovinski korpus 531.000 radno sposobnih građana.

 Kad je pak u pitanju aktiva vrijednosti poslovnih subjekata uništena u
 ovom
 razdoblju cifra se penje na fantastičnih 122.000.000.000 američkih
 dolara.Ovaj bi nam iznos danas trebao u keš investiciji da zaposlimo

543.000 radno sposobnog stanovništva koje smo izgubili stečajnim

ili stjecajnim procesima.

 Dakle, nužno nam treba 122.000.000.000.- američkih dolara da

bismo se u idućih četiri - pet godina vratili na pozicije iz 1990. godine.

 Sve ostalo je lupetanje i puste tlapnje očajne oligarhije vlasti i
 bespomoćnih građana o gospodarskom oporavku i mjerama za

 izlazak iz demagogija politikanata kojima je samo stalo do vlasti.
Svih smo se ovih priča o štednji i uštedama naslušali u ranom
 socrealizmu.Kao da noge može štedjeti onaj tko ih nema.

 
Zagreb-Zadar, 9. prosinca 2011. godine

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA