In Memoriam
Preminuo književnik Anto Čorlukić (1932. - 2010.)
Književnik Anto Ćorlukić
BARBA ANTE,
dvadeset pet je godina, puno punoljetstvo, od izlaska iz tiska prve
knjige, knjige kratkih priča, hrvatskoga kraljevskoga grada, barda, Našega Barba Ante, kako to voli reći, knjižničarka gradske knjižnice u Kninu, Ivana.
Te već tako davne godine, godine iz davne davnine, tiskao je Ante, knjigu noveleta, Tko će suditi Editi L, (Kulturno-prosvjetna zajednica, Zenica).
Nekako znakovita naslova koji bi se mogao kao zrake sunca, pružiti po
književnome putu, Antinome, osvjetljavajući ga, ili odajući ga nama,
svjetlosnim proznim snopovima, nakosima spoznajnoga, proživljenoga,
iskustvenoga Antišinoga, a tako našega. Najmanje sam pozvan da sudim,
iznosim misaonice, određujem mu književne koordinate na hrvatskome
književnome nebu, jer jedan sam od onih što se bar malo očešao od Antin
žig od tinte, na književnome osovljavanju na noge, ma kako one čvrste
ili klimave bile.
Slijede: Ukopnica, drama - Nagrada
Isak Samokovlija (Međurepublički SIZ za kulturu, Pljevlja 1989.), pa
Novelete, kratke priče - Nagrada Albatros (Narodno Sveučilište i
galerija Kordić, Nova Gorica, 1995.), pa Slani put, roman (MH-Zenica,
1990.), pa Geleri, roman, prvi kninski roman (MH-Knin, 2001.), pa
zasebna objavljena priča, Fra Srićini nesretni dani (Intergraf-Knin,
2004.) i, ovaj se zadnji naslov u nizanome, nizu, nekako poigrava
kao vješto skovana novo-kovanica od riječi, književno-putna usudnica,
krajputaška znakovnica, usudu i ljudima, Tko će prosuđivati o Anti Ćorlukiću, književno, umjetnički, u stvaralaštvu dosegnutim, je li dozrelo vrijeme,
je li vrijednost spoznala sredina, ili će netko morati otkrivati nakon
nepoznatoga broja godina nešto što nam je pred očima, nama živućima uz
Antu i sa Antom . koliko bi se Kninjana poistovjetilo sa Fra Srićom,
nabrojilo toliko svojih nesretnih dana gdje se Zateknu Zateknuti gdje
kojim sretnim, o kojima nitko ne piše, prate se Crne kronike, piše li uopće itko: Bijele kronike.?
treba li sve pravdati Kninom, kninskom svakodnevicom, zakonitostima
malih sredina, udaljen daljinom od književno-znanstvenoga oltara, olako
prešućujemo, odbacujemo, precrtavamo. Misa se drži i za jednoga vjernika,
a ako je vjernik književnik, i k tome književnik u Kninu, zašto
nalazimo opravdanja, a ne načine, zašto prešućujemo. prešućivanje je
iskazana osuda... Neosporna Antina književna veličina zasjat će i već
sja vrijednosnim sjajem, sudit će nama, onima što prešućuju: da vide
očito, vrijednosno... Najveći slijepci su oni koji ne žele vidjeti .
teško se rješavamo nesretnih dana, koji nas sustavno pohode .... očito
je da se još nismo riješili svih sijača mržnje, u Zvonimirovome gradu, i ne samo njemu, u kojemu je svaki kulturni iskorak, pravi podvig, a podvig je i sveukupni životni put, Ante Ćorlukića.
Rođen u Vrhovinama, kraj Dervente, BIH, 21. kolovoza 1932., četiri
razreda osnovne škole i prvi razred niže gimnazije završava kod časnih
sestara u Tuzli, ostatak Niže gimnazije te Učiteljsku školu u Derventi.
Višu pedagošku školu diplomirao je u Zrenjaninu kao izvanredni student.
Kao učitelj radi u selima oko Dervente, Maglaja, Zenice. BIH,
umirovljen je 1990. godine.
Život ga je uzeo na zub, razroki životni zapis za njim micao u stranu,
saplitao i najmanji korak u kretanju, životno-putne pristranosti,
pristajanja uz trnoputnu stranu puta. Hoće li nas uopće razumjeti
generacije koje dolaze?, kako ćemo izgledati u njihovim očima, kada
budu podcrtavali književnu osobnost Ante Ćorlukića, držali u rukopisima
pet zbirki kratkih priča, dva romana. Grijeh mu je bio što nije znao,
što nije htio znati zvoniti o rukave lokalnih sveznajućih
velikodostojnika, intelektualaca limitiranoga intelekta ( N. Simić).
Ako hoćeš mijenjati svijet, svijest svijeta, pođi od sebe samoga, i, ja
pođoh ovim kratkim zapisom o književniku koji zavređuje, mnogo, mnogo
više.
Vjerujem i znam pisat će se i pisati o ovome majstoru kratke prozne
forme, odmjerene i odsječene rečenice kojoj prijetnja bi da se upjesmi,
opisi sela unose u nas rijetko pogođenu atmosferu da je ne čitamo,
živimo ih iz riječi u riječi... Toliko je Cankarevoga u Božićnjem
drvcu, a opet neponovljivoga, Antinoga, tako da sam novelete doživio
kao priručnik mladim piscima i onima koji to nisu, a žele se ogledati u
kratkoj proznoj formi, priručnik iz kojega sam toliko toga spoznao od
čovjeka velike ljudske i umjetničke znatiželjnosti.
Nikola Šimić Tonin
PS:
Za života književnik Anto Ćorlukić nam je poslao nekoliko svojih kratkih priča i priloga koje smo objavili na portalu:
Ponoćka pod kišobranima
Božićno drvo hrastovo
Božićne radosti
Uskrs u Hrvata - Lažni tučak
In Vino Veritas
Uz obljetnicu oslobađanja Knina
ja sam u mislima proživljavao i prošlost
HRT, Radio Knin, 20. prosinca 2010. javlja: U petak, 17.
prosinca zauvijek nas je napustio kninski pisac i svestrani kulturni
djelatnik Anto Ćorlukić...
Dvadesetak dana ranije, dok je teško bolestan ležao u bolnici, na portalu smo objavili zadnji prilog Ante Ćorlukića:
RAZMIŠLJANJA O HRVATSKOM JEZIKU
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar
