MOJA ZAVRŠNA RIJEČ[1]

         Časni sude, nisam došao u župu Ploče-Tepčići kao Martin Planinić nego kao fra Martin Planinić. Zovem sa, dakle, fra Martin Planinić. Ne zamjeram ni Sutkinji ni Tužiteljici ni svjedocima Optužnice što su me zvali Martinom, bez fra. Jer, to je navod ponuđena im teksta.

         Bez uzmicanja tvrdim: Ja sam fra Martin. Fra ispred svoga imena dobio sam 16. srpnja 1960., dakle, prije nepunih pedeset godina. Nije moj fra kao nekakav priljepak nego je sastavni i integralni dio moga identiteta.

         Nisam pao iz oblaka. Postoji uzrok moga dolaska u župu Ploče-Tepčići. Bez hercegovačkoga slučaja ne bi me bilo ondje. Molim da se u sudskom postupku vodi računa i o uzročnosti moga odlaska iz Veljaka i moga dolaska na Tepčiće, 28. ožujka 1999. godine, kad je župa bila prazna i stvarno i pravno. Stvarno: nije bilo u njoj svećenika. I pravno: svjetovni svećenik nije ni bio određen za župnika do 22. travnja 1999. godine.

         Časni sude, nisam tvorac hercegovačkog slučaja. Davno je on nastao te 12. svibnja 1968. i pred kraj moga studija, u javnost došao. Na samom početku toga slučaja držao sam: Treba poslušati. Izvrši pa se žali, što se može provjeriti i u mojoj knjizi U hercegovačkom slučaju.

         Bez moje krivnje i bez bilo kakva moga utjecaja izbila je pobuna. Sukob između Provincije i Biskupije bio je svagdanja žalosna stvarnost. Moja mi čast nije dopuštala živjeti među fratrima ni kao špijun ni kao bojovnik Biskupijskog ordinarijata nego kao častan član svoje zajednice Hercegovačke franjevačke provincije. Nametnutu borbu sam prihvatio pa i vodio. Nikakvo zlodjelo u toj borbi nisam (u)činio. Ništa loše nisam govorio ni protiv fratara, ni protiv svjetovnih svećenika: ni pred crkvenim predstavnicima, ni pred civilima. Poštivao sam Crkvu kao takvu i njezine institucije jer su njezine. No, valja znati, i nositelji crkvenih institucija su ljudi, podložni i ljudskoj slabosti i ljudskoj grješnosti. Zato, moje poštivanje tih institucija nije mi dopuštalo solidarizirati se s djelima koja nisam mogao, niti danas mogu, odobriti: ni kao čovjek, ni kao kršćanin, ni kao fratar, ni kao svećenik.

         Trakavica hercegovačkoga slučaja dugo se vukla, do biskupa Perića se dovukla i pred ovaj me časni sud odvukla, unatoč jasnom stajalištu i svetoga Pavla i Pape Aleksandra IV. Citiram: I sad, ako imate parnice o sadašnjim stvarima, vi uzimate za suce one koji u Crkvi ništa ne vrijede! Neka vas je stid što sam prisiljen ovo govoriti (1Kor 6,4-5). napisa sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima. Nitko ne može dovesti franjevce pred sud, napisa Papa Aleksandar IV. u buli sačuvanoj na pergameni franjevačkoga samostana u Zadru, a objavljenoj na latinskom jeziku u Storia dei frati minori i djelomice u Slobodnoj Dalmaciji.[2] A suprotna strana, kako se vidi, do toga ne drži.

         Žalosno je što biskup Perić nije mogao ili nije znao presjeći taj gordijski čvor, pa je dugotrajni sukob završio pred civilnim sudom, protivno Bibliji i crkvenoj tradiciji.

         Biskupova nerazboritost zadržala me je u borbi, kao i neprimjereni način njegova postupanja s narodom i fratrima. Jesam li prav ili kriv zbog tih neslaganja i nekih svojih izjava? Nije nadležan ovaj časni sud ni odgovoriti, ni kaznu mi izreći. Mogu biti kriv nekom drugom, ali ne ovom časnom sudu.

         Nisam morao biti u župi Ploče-Tepčići. Mogao sam bit u borbi na nekoj drugoj župi. A, bih li, zbog toga, došao pred ovaj časni sud? Ne znam, ali sam siguran da: ili zasluga, ili krivnja, zbog moga dolaska i moga boravka na toj župi, pripada njezinim članovima.

         Nisam ni nožnim palcem mignuo da se narod te župe pobuni, a narod se pobunio i ostao pastoralno nezbrinut. Zato su me njegovi predstavnici tražili. Došli su po me, pa sam, odazvavši se narodnom vapaju, došao i ostao. Časni sude, nitko nije došao u Veljake od sadašnje suprotne strane, da se usprotivi mom dolasku na Tepčiće jer je ta župa bila jedinstvena. Zato mogu, i to s razlogom, reći: biskupijski karitas postao je „kvaritas“ kojim se biskup Perić (po)služio da bi stvorio oporbu koje ne bi bilo bez karitasa ili, jasnije kazano, bez potkupljivanja.

         Što, dakle, suprotna strana želi postići? Ne znam, ali pretpostavljam: Želi iskoristiti ovaj časni sud kao svoga trojanskoga konja, u skladu s riječima biskupa Perića u Splitu prigodom diskusije nakon njegova predavanja. On, upitan, kako ćete riješiti hercegovački slučaj, odgovorio je: Policijom nakon uspostavljena odnosa BiH sa Svetom Stolicom.

         Zato, časni sude, želim, pred kraj svoga izlaganja, nešto ustvrditi i uz to ostati: Dva nadnevka – 17. ožujka i 23. travnja ove godine – iako su određena sasvim slučajno, imaju svoje duboko značenje.

1.     Zadnji apostolski vikar u Bosni biskup-fratar fra Paškal Vuičić, koji je ispred dolazećeg nadbiskupa dr. Josipa Stadlera pod bezdušnim pritiskom Austrougarske na Svetu Stolicu bio protjeran iz Sarajeva u Livno samo zato što je fratar, umro je u Imotskom 17. ožujka 1888. godine kao običan fratar. Ne znam je li ovaj časni sud svjestan, ni koliko je svjestan da i na nj stižu pritisci, ali iz suprotnoga smjera, od crkvenih moćnika?!

2.     Crkva se 23. travnja svake godine pa i ove sjeća svetoga Jure mučenika, koji je prikazan kako probada zmaja. Zmaj sa suprotne strane koji Vas želi zavesti i stranputicom Vas uputiti te i Vas osobno i sudsku instituciju pred poviješću osramotiti i poniziti, treba biti proboden snažnom mišicom i oštrim kopljem današnjega sveca svetoga Jure, kako bi ovaj sud, oslonjen na relevantne činjenice, mogao donijeti pravednu i pravičnu presudu.

             I, dok sve to očekujem, srdačno pozdravljam sudsko osoblje, svoju obranu, nazočne fratre, tužiteljsku stranu i sve ostale, u sudnici nazočne.

Ploče-Tepčići, 23. travnja 2010.  

Fra Martin Planinić

________________________________________